Boris Hrepić Hrepa: sa sunčane strane
Kako je Amerika otkrila Martina Kosoveca
Boris Hrepić Hrepa čovjek je s tisuću glazbenih lica – basist i autor Daleke Obale, osnivač benda Sunnysiders, hrvatski blues ambasador, umjetnički direktor Thrill Blues Festivala, kroničar splitske glazbene scene. Svako od tih lica krasi njegov zarazni osmijeh i dobroćudne oči zbog čega je jedan od najomiljenijih likova na sceni. Sada mu želimo dobrodošlicu i na portalu Glazba.hr gdje će u kolumni “Sa sunčane strane” pričati priče o svojim glazbenim iskustvima i susretima, uz sve korisne lekcije koje je naučio pritom. Uz plejadu zanimljivih imena uz koje je glazbeno odrastao i sazrijevao, od Marijana Bana, Nene Belana, Gibonnija, Dina Dvornika, Hrepa je za protagonista svoje prve kolumne ipak odabrao jedan mladi glas sa starom dušom, čovjeka koji se odaziva na ime Martin Kosovec…
Mada u glavi imam cijeli pregršt glazbeno-životnih priča koje naprosto vabe tastaturu, odlučio sam se za trenutno aktualnu temu i ime koje zadnjih mjeseci odzvanja u eteru. Radi se o Martinu Kosovecu, pobjedniku nedavno završenog popularnog televizijskog šoua The Voice. Puno se piše i dalje o Martinu ovih dana, hvali se njegova pjevačka vještina, fini odgoj, stara duša i simpatična smirenost te se naveliko prognozira njegova svijetla glazbena budućnost. Martin je svoj glazbeni početak imao u krugu svoje obitelji još od rođenja, ali ovdje je riječ o njegovom jednom drugom specifičnom početku.
Martinovi i moji glazbeni putevi se u prošlosti ukrstili dva puta. Prvi je put to bilo 2018. na televizijskom showu za djecu, Zvjezdice, u kojem sam imao ulogu backstage voditelja, a dvanaestogodišnji je Martin bio natjecatelj. I tada je plijenio talentom i prirodom te je, ni pet ni šest, dogurao do finala te na kraju bio treći. No toliko o Zvijezdicama, radije se mi prebacimo preko Atlantika, u Memphis, rodni grad rock’n’rolla i dom bluesa.
Na tom putovanju u siječnju 2019. zbilo se naše drugo glazbeno i životno druženje. Martin je bio dio tima Poprock škole iz Siska s čijim sam direktorom, prijateljem i dugogodišnjem suradnikom, Mirom Dimićem, tada po treći put vodio školski mladi blues band na Youth Showcase International Blues Challenge u Memphis. Bend se zvao Stage Schoolers i Martin je u 25-minutnom programu pjevao solo dvije pjesme. Zahvaljujući ocu Mladenu, cijenjenom glazbeniku, već je tada imao u repertoaru gomilu pjesama raznolikih stilova, nije baš bio doma sa bluesom. E, za taj njegov blues početak, tu je bila moja malenost…
Hrvatska snalažljivost
Vremena nije bilo puno, a gradiva dosta, tako da je trebalo proći brzi tečaj. Da stvar bude teža, par tjedana ranije sam s prijateljem Fredom Delforgeom, predsjednikom France Blues udruge, i Paul McKinneyjem, direktorom proslavljene Stax Music Academy, dogovorio posjet naših mladih bluesera Stax akademiji, čak i jam session s njihovim studentima. Direktor Paul, koji je u svojoj dugoj karijeri svirao trubu ili bas s Dr. Johnom, The Temptations, Snoopy Doggom, The Platters, Jerry Lee Lewisom i mnogim drugima, bio je oduševljen što će mladi glazbenici iz njima neke daleke i egzotične Hrvatske doći u njihovu akademiju i svirati s njegovim studentima. Da mi olakša stvar, poslao je raspisane note bogatih aranžmana nekoliko soul i blues standarda za ritam sekciju, gitare, pjevače, klavijature i brass sekciju.
Lele, šta sad, ja nisam nikad išao u glazbenu školu, ne znam čitati note složenije od “Kuca, kuca Pero”, a i naši đaci isto…
Kako svirati u Stax akademiji pred tim školovanim glazbenicima i ne obrukati se? Ta akademija vam je kao neka utvrda koja služi da se mlade makne s opasnih ulica jer Memphis je i dalje na vrhu kao grad s najviše ubojstava i krađa automobila u Americi. U svakom slučaju, vremena za kvalitetnu pripremu domaćeg zadatka jednostavno nije bilo pa sam odmah preskočio na rezervni položaj i javio Staxu da bismo mi rado njima odsvirali nekoliko naših autorskih pjesama. Napisao sam za tu prigodu dvije pjesme, jedan klasični blues dvanaesterac “Fasten your seatbelts” iz E-dura kojeg će pjevati mali Mijo te raspjevanu blues baladu u stilu 50-ih iz C-dura “Song of Desire” koju će u svom stilu otpjevati Martin. Znajući da je direktor Paul bio trubač u bendu blues legende Bobby Blue Blanda, ubacio sam Martinu i standard “Further on up the road”. Taj je klasik, poznat po verziji Erica Claptona, bend izvodio na kraju nastupa, a sami kraj izvedbe pjesme i Martinovo dugo i visoko energično zakucavanje zadnjih stihova bio je vrhunac njihovog nastupa koji bi izazvalo euforiju u publici.
Upravo se to i dogodilo u glavnoj dvorani Stax Music Academy u najopasnijem kvartu Memphisa. Srce mi je od sreće i ponosa zamalo puklo kad sam vidio kako su za vrijeme našeg nastupa njihovi studenti, a i profesori uživali i doslovno padali na koljena od glazbenog ushićenja. Cijeli bend je bio na visini zadatka, pogotovo oni najmlađi, devetogodišnji bubnjar Damjan te jedanaestogodišnji gitarist i pjevač Mijo, no priznati se mora, Martin se već tada pokazao kao zreli i izuzetno talentirani pjevač s onim nečim neobjašnjivim.
Nakon nastupa, studenti Staxa su se fotografirali s nama, pogotovo s Martinom i, vjerovali ili ne, htjeli su da ostane s njima tu u akademiji. Martin je sve hvale, pozive i tapšanja po ramenu stoički podnosio ostavši samozatajan, druželjubiv, pristojan, skroman i srdačan. Ocjena za zalaganje, vladanje, izvedbu i socijalnu inteligenciju: čista petica.
Američki san
Glas o Hrvatima s pjevačem anđeoskog glasa brzo se proširio Beale Streetom te sam uskoro dobio mail od Marybeth Conley, voditeljice i urednice s memfiške televizije WREG News Channel 3. Pozvala je Martina i mene na gostovanje u njihovoj najgledanijoj jutarnjoj emisiji News At 9. Kakva prigoda za promidžbu hrvatske predanosti bluesu i Hrvatske općenito!
Prihvatili smo poziv, no opcija da idemo samo nas dvojica nije se svidjela ni meni a ni Miru Dimiću – svi smo se složili da ne želimo nikog izdvajati i da bismo voljeli nastupiti kao bend. Mada u studiju nisu imali tehničkih uvjeta, pristali su kad sam rekao da nam je dovoljno samo nekoliko mikrofona i dobra volja. Vježbali smo pjesme tijekom vožnje taksijem i na televiziji odradili izvrstan intervju te zatim izveli i dvije autorske pjesme. Lekcija o važnosti bendovske snalažljivosti i pogotovo bendovskog zajedništva položena, također s čistom peticom.
Glazbena kruna tog putovanja bilo je snimanje u legendarnom Ardent Studiju, u kojem su, između ostalih, snimali ZZ Top, Led Zeppelin, B.B.King, Stevie Ray Vaughan… Ukratko, to je blaženo i sveto mjesto rocka, bluesa i soula. Te je godine Hrvatska osvojila i prestižnu Keeping The Blues Alive nagradu (kakva godina!!!) stoga smo odlučili snimiti pjesmu posvećenu nagradi koja se zvala, gle čuda, “Keep The Blues Alive”! To smo i učinili, svi putnici koji su predstavljali Hrvatsku u Memphisu te godine u hotelskoj su sobi uvježbali pjesmu koju smo moja supruga Rola i ja napisali. Uspješno smo je snimili u studiju A Ardent Studija, a u zbornom pjevanju pridružili su nam se i đaci Poprock škole.
Pred kraj snimanja, kad je pjesma bila snimljena, studio se ispraznio i ostali smo Martin, njegov otac Mladen, Rola i ja. Hej, imamo još četrdeset pet minuta nepotrošenog termina za snimanje. 45 minuta. 2700 sekundi. U Ardent Studiju u Memphisu!
Naš snimatelj Mike Wilson složio se s mojom idejom da nas četvero nabrzaka snimimo još jednu pjesmu. Mladen, fenomenalan muzičar i multiinstrumentalist, sjeo je za klavir, Rola je uzela šejker, ja sam svirao usnu harmoniku, a Martin je pjevao. U dva i pol pokušaja snimili smo pjesmu “Song Of Desire”. Lekcija o snalažljivosti u studiju i poštivanju svake minute studijskog vremena položena: čista petica.
Fast forward u 2024., na portalima čitam objave kao kako je poslije Voicea Amerika otkrila Martina, zovu ga da dođe tamo, da je čudo, novi Frank Sinatra i slična američka oduševljenja. Ma nemoj, di ste bili dosad?!
Amerika je i te 2019. godine, bar ona u Memphisu, na svom terenu otkrila Martina. No, još važnije od toga, Martin je otkrio Ameriku. U prvoj je liniji fronte sa samo trinaest godina naučio sve bitne pozitivne američke lekcije, kako o bluesu, tako i o američkoj južnjačkoj glazbenoj kulturi općenito. Tih je dana savladao više lekcija nego što što je dosta starijih glazbenika savladalo u cijelom životu, a ima ih koji nisu takve lekcije nikad ni savladali. Te su lekcije u Memphisu naučili i mali Mijo i još manji Damjan, ali o njima više u jednom od nastavaka kolumne “Sa sunčane strane”…