Trzalački tour de force

Vidjevši da veliki meštar peterožičanog bendža ima prvi put u Hrvatskoj nastupiti sa svojim najrecentnijim bluegrass projektom, još sam prije tri mjeseca pohitao kupiti karte putem neobično neintuitivne web stranice čakovečkog Centra za kulturu. Nije to prvi nastup Béle Antona Leoša Flecka (roditelji mora da su bili ultimativni konzumenti klasične glazbe prve polovice 20. stoljeća – imena je dobio po Bártoku, Webernu i Janáčeku) u Hrvatskoj – stariji aficionadi njegovog lika i djela vividno se sjećaju nastupa s Chickom Coreaom 2007. u Zagrebu, no svakako je posrijedi prvi put da hrvatska publika ima prilike slušati sâm vrh američke bluegrass scene i odvratiti pogled od Plave trave zaborava.

Foto: Centar za kulturu Čakovec

Sekstet koji čini koncertni projekt nazvan My Bluegrass Heart nešto je drugačiji od postave koja je snimila izvrstan istoimeni album iz 2021., a odlikuje ga prisustvo članova mlađe generacije američkih plavotravaša. Elem, na mandolini je nevjerojatno spretna Sierra Hull, a na violini (puristi vole naglasiti da je to zapravo fiddle – minuciozne razlike čak i postoje, no ovo nije organološki tekst pa u to neću ulaziti) nevjerojatni Michael Cleveland, potpuno slijepi i nagluhi glazbenik koji nastupom posramljuje gotovo sve violiniste koji nemaju nikakvih auditivno-okulističkih problema.

Foto: Centar za kulturu Čakovec

Justin Moses svira dobro (rezonatorsku gitaru), violinu i bendžo – inače zazirem od hvastavog i zloupotrebljavanog termina multiinstrumentalist, no u Mosesovu slučaju više je nego opravdan. Na „običnoj“ akustičnoj gitari je virtuozni Bryan Sutton, a tepih na kontrabasu pruža čvrsti, a nenametljivi Mark Schatz. O Béli Flecku ne treba previše govoriti.

Foto: Centar za kulturu Čakovec

Ne pamtim kad sam zadnji put bio na koncertu koji je (uz dvadesetminutnu pauzu) trajao dva sata i pedesetak minuta, a koji su proletjeli kao sat vremena – set lista brojila je 19 (devetnaest!) skladbi, uključujući bis. N.B., ova prethodna konstatacija zvuči kao jeftini glazbenokritičarski as iz rukava za upotrebu pri opisu svakog boljeg koncerta, no kako se gnušam svakog oblika cirkonom obložene patetike, moram istaknuti kako ne bih ni pomislio ovako nešto napisati da to stvarno nisam proživio.

Foto: Centar za kulturu Čakovec

Čakovečka publika pokazala se ekstatičnom: od prvog ulaza Sierre Hull i predstavljanja nevjerojatno ritmične mandoline (ni ritam gitaristi Jamesa Browna ne bi joj ostali dužni) te dodavanja jednog po jednog člana ansambla, završno s Fleckom, atmosfera je graničila sa stadionskom – zbilja se tamo okupiše pravi poklonici Flecka i bluegrassa. Izvedena je većina materijala s albuma My Bluegrass Heart, počevši s Vertigo – hipervirtuozna tvorevina krcata munjevitim unisonima i uvođenjem nepravilne metrike u inače beskrajno pravilni bluegrass.

Foto: Centar za kulturu Čakovec

Za razliku od jazz koncerata, u gotovo svakoj skladbi ovog tipa svi se glazbenici predstavljaju kao solisti (izuzev kontrabasa, koji u Čakovcu imade tri-četiri takva izleta), no nikad krojeći duge, sonatne kreacije od par minuta, već responzorijalne minijature koje najčešće ne traju dulje od 16 taktova, a nerijetko i 8. Kako je većina prisutne publike odgojena kroz jazz pedigre, burnim pljeskom nagrađivali su gotovo svaki od tih kratkih sola, toliko da bi pljeskački žamor završio tek na polovici nastupa narednog solista, kojega jednostavno nije bilo moguće čuti – jedini iritabilni moment ove koncertne večeri.

Foto: Centar za kulturu Čakovec

Osim repertoara s navedenog albuma, Fleck je odabrao i nešto svog repertoara iz vremena fusion projekta Bela Fléck and the Flecktones, a posebice mi se svidio odabir autorskog klasika Big Country. Uz nepogrešiv prizvuk američkog juga, miris melase i okus lošeg bourbona, ova apoteoza kentuckyjskih hollera izvedena je maestralno – dostojno nekadašnjih verzija s Victorom Wootenom i Jeffom Coffinom. Interakciju koju su onomad činili spomenuta bas gitara i (sopran) saksofon, ovdje su donijeli Fleck i Cleveland u petominutnoj putenoj improvizaciji razigranog temperamenta i fugalnih obilježja – radilo se o gotovo nepresušnom zdencu ideja koje, iako bazirane na jednostavnoj i dijatonskoj harmonijskoj premisi, ni u jednom trenutku nisu bile derivativne ili dosadne.

Foto: Centar za kulturu Čakovec

Kod Our Little Secret Fleck je publiku upozorio kako će čuti „drugu stranu“ bluegrassa, (vjerojatno se referirajući na zgrožene puriste koji na ovo okreću očima) te da nikome ne kažemo ukoliko nam se sviđa. Rezultat je skladba neobičnijih harmonijskih rješenja od „normalnog“ bluegrassa, ali i divergentne atmosfere – toplina i sjeta (ovaj put nisu zavale Kentuckyja, već kojekakav zalazak sunca u Ozark planinama) pružale su dobrodošao i potreban kontrast na dosad prevladavajuća rapidna arpeggija.

Bilo je i pijetetskih trenutaka: gitarist Sutton posvetio je Cold On the Shoulder legendarnom gitaristu Tonyju Riceu (preminuo 2020.) i pritom se predstavio i kao vrstan pjevač (kao i, više puta, Hull i Moses), s nepogrešivim šmekom countryja novijeg datuma interpoliranim s ostalim stilovima Americane – Čakovec je na trenutak dobio svoj Grand Ole Opry.

Foto: Centar za kulturu Čakovec

Prvi set završio je sasvim neočekivano, izvedbom Gershwinove esencijalne Rhapsody in Blue (pogrešno je prevoditi je kao Rapsodiju u plavom, budući da se ovdje ne radi o boji, nego o emocionalnom stanju – bolje ostaviti izvornik). Apsolutno je nevjerojatno da je Fleck uspio gotovo cijelu orkestralnu skladbu, koja inače traje oko 16 minuta, aranžirati za sekstet i zadržati smisao – interpretirani su svi dijelovi osim posljednje romantične teme u E-duru, a sve je razloženo s ukusom i znalački. Fleck je čak na bendžu odsvirao većinu Gershwinovih klavirskih bravura, bez da ih je imalo adaptirao svom instrumentu!

Foto: Centar za kulturu Čakovec

Drugi dio koncerta donio je više laganih momenata, a otvoren je divnim glazbenim razgovorom Hull i Flecka, koji se pretočio u Strider, gdje bendžo donosi punopravnu temu odsviranu isključivo koristeći klinove za ugađanje žica. Istini za volju, pomalo cirkuski efekt, no donesen uz dovoljnu dozu humora i vještine da je samo nadogradio već ionako besprijekornu atmosferu. U Dark as the Night, Blue As the Day Hull se pokazala kao pjevačica sličnih kvaliteta kao Sutton ranije – zanimljivo je kako je u govorenoj najavi izražavala neutralnim američkim standardom, a čim je počela pjevati obojila svoj glas teškim južnjačkim drawlom, koji, mora se priznati, ovakvoj glazbi daje dodatan gusto.

Foto: Centar za kulturu Čakovec

Vrhunac bluegrass virtuoziteta došao je uz Slippery Eel, jednoj od najimpresivnijih skladbi s više puta spomenutog albuma – tempo je frenetičan, metrika vazda promjenjiva, a skercozne unisono pasaže bendža, gitare i violine toliko beskrajne u trajanju te besprijekorne u izvedbi da se i najmatematičkiji jazz fusion izvođači mogu zapitati. Izvrsna interakcija u kratkim solima posebno je bila upečatljiva kako se smanjivao interval izmjene solista, od početnih osam taktova, postepeno su krenule „četvorke“, a potom i „dvojke“ – na kraju se doimalo kao da petero različitih solista simultano govori jednim jezikom. Fascinantno!

Foto: Centar za kulturu Čakovec

Kraj koncerta donio je nekoliko trenutaka koji su dodatno osvježili cjelokupnu premisu – kontrabasist Schatz imao je kratku eskapadu kao plesač stepa te tako razjasnio misterij postojanja goleme kamene ploče na sredini pozornice. Beskrajno simpatično, no nedovoljno dobro ozvučeno – step se nije čuo u moru ostalih zvukova (slično kao pojedina sola na rezonatorskoj gitari), ali to su jedini „grijesi“ vrhunskog ton majstora ovog koncerta. Moses je, nadalje, pokazao da kako može svirati bendžo bok uz bok Flecku, tako može i violinu bok uz bok Clevelandu. Troglasno pjevanje u pojedinim trenucima bilo je na istoj razini kao profesionalni vokalni ansambli. I tako dalje, i tako dalje…

Foto: Centar za kulturu Čakovec

Moglo bi se unedogled nabrajati pregršt sitnih detalja, ali nije ni potrebno. Iako ni ožujak nije pokucao na vrata, ovo se neopisivom lakoćom da opisati kao koncert godine u Čakovcu, Međimurju, a možda i širem teritoriju Hrvatske. Kako ga sumirati u nekoliko riječi? Na izlazu iz dvorane zabezeknut mi se pogled susreo s isto tako zabezeknutim pogledom kolege koji je slušao koncert, a jedino što je imao gromko izustiti bila je jedna je od najsočnijih psovki hrvatskoga jezika, kojom, s uzdahom, ipak neću okaljati ove retke.

Foto: Centar za kulturu Čakovec