BluVinil je sinoć pokazao svoj stadionski potencijal

Činilo se kao da su se stvorili niotkuda i kao blitzkriegom omađijali slušatelje. BluVinil je davno prerastao manje koncertne prostore i dokazao kako je ispunjena Tvornica kulture na prvi dan meteorološkog proljeća savršen prostor za predstavljanje njihove autorske glazbe.

BluVinil u Tvornici / Julijan Labrović

Oni su sve samo ne običan bend, prije vješti jahači starog stila u moderno vrijeme. Pronašli su vlastiti teritorij za isprobavanje dosega svoje glazbe pritom nas podsjećajući na sve ono što volimo čuti u pjesmama. Sa samo dva albuma iza sebe, BluVinil je svirao više od dva sata predstavljajući pjesme s Apaša iz 2020. i dvije godine kasnije objavljenog Zna li itko tajnu srca? Odabrali su ovaj trenutak kako bi još jednom promovirali svoj posljednji album i najavili odlazak u studio i snimanje novog materijala.

Stine reference na uzore

Na ovom su koncertu okupili dvadesetak pjesama svoje ne tako velike diskografije, ali energijom kojom su prštali svake minute dokazali su svoju ozbiljnost. Na repertoaru su se našle i neke ranije objavljene pjesme koje svoje mjesto nisu pronašle na studijskim izdanjima, poput “Milog brata”, njihovog singla prvijenca objavljenog prije šest godina i “Helene”, ali i “Ako nema te”, obrade Alicije Keys, koja je, sudeći prema reakcijama publike, postala vrlo bitna na njihovim koncertima.

BluVinil u Tvornici / Julijan Labrović

Pojavljivanje gudača na “U tvojoj sobi”, “Sve što sam bio”, a kasnije i na “Herojima” donio je neki šmek kakav su, primjerice, imali Verve u devedesetima s “Bitter Sweet Symphony”. S pjesmama poredanim gotovo kronološkim redom, koncertna setlista pokazala se korisnim alatom za promišljanje evolucije benda tijekom godina. BluVinil je odjeknuo kod toliko ljudi, mahom studentske populacije, no sinoć su se na koncertu mogli primijetiti i oni stariji koje je privukao svevremenski zvuk ovih šibenskih mladića.

Funky “Iza zavjese”, pomalo dugmetovska “Julija” ili “Obična ljubav” koja je ima nešto belanovsko ili đavolje u sebi, samo su sitne reference na, vjerujem, njihove uzore. BluVinil zvuči kao stadionski bend. Drugim riječima, ova skupina glazbenika stvara pjesme spremne da budu bačene u noć i praćene ekstatičnim mahanjem ruku u zraku. Oni dokumentiraju živote i čuvaju svoje razumijevanje svijeta i njegove konačnosti. S kičmom u obliku sitnih dokumentiranih priča, ljubavnih situacija, povezuju sirovi interludij s oštrinom stvarnosti. / One su tako lijepe da ti zastaje dah / da paziš što ćeš reći / da ne zamuckivaš / Pored njih se uvijek lijepe mamini sinovi / sa svojim kragnama i vestama, sa svojim džentlmenskim gestama/

BluVinil u Tvornici / Julijan Labrović

Zaduženi su za iskrenost zamaskiranu u gitarske riffove i pamtljive melodije, i daju svoj nefiltrirani pogled na surovu stvarnost onih koji su u njoj rođeni, s njihovim uvjerenjima, njihovom svakodnevicom, onim simbolima koji ostaju u sintetičkoj verziji kojom smo okruženi.

/To su Gornjogradske cure / kod njih ne prolaze te fore / a ti si dijete iz druge klase / još samo jedno blijedo lice iz mase /

Nasuprot tome, njihova glazba posjeduje dozu nostalgije, mediteransku americanu koju naglašavaju fetišizacijom modnog stila koji provlače kroz svoj vizualni identitet. Ovdje imamo prozirne košulje s mašnama i čipkom, raskopčane košulje, retro sunčane naočale, blještave kožne hlače, kamuflirani mačizam. Bez previše priče, takvi su na pozornici djelovali posve neopterećeno, Bruno Jakelić sa svojim apsolutno fenomenalnim plesanjem s bas gitarom, Branimir Župić na klavijaturama koji je u nekoliko navrata preuzeo lead vokal, Matej Nakić koji vrlo vješto upravlja bendom i Ante Lovrić Tancalo na bubnjevima.

Kamuflirani mačizam

Zauzimajući svoju poziciju zaduženih za snimanje tako bojažljivo ranjivih i nevjerojatnih priča, BluVinil se provlači kroz blistavi alternativniji rock, pametni pop, često se vrtložeći u jedan moćno sveprisutni val stvarajući nešto krotko i nesramežljivo, a vrlo srčano. Ta se toplina iz njihove glazbe prelila i na slušatelje. Publika u Tvornici od samog je početka svaku pjesmu nagrađivala vrištanjem, skandiranjem i gromoglasnim pjevanjem, posebno kad su na redu bile “Lika”, “Heroji”, “U predgrađu”, “Boris B”, ali i puno nježnija “Zna li itko tajnu srca?” koju je frontmen Matej Nakić izveo samo uz orguljsku pratnju – / Zna li itko kamo idemo / i zašto smo baš tu? / Zna li itko tajnu srca? / Zašto bije, zašto kuca? /

Drugi album uvijek treba dokazati da uspjeh prvog nije bio slučajan, a ovim su pjesmama to upravo i potvrdili jer su stale uz bok njihovim sad već himnama za pjevanje na festivalima – “Apaši” i naravno, “Komarac”, koji su izveli na bisu i posve raspametili posjetitelje koncerta.

BluVinil u Tvornici / Julijan Labrović

BluVinil je priredio čagicu koja je trajala od prve do posljednje pjesme. “Ovo smo sanjali kad smo bili djeca. Odsvirati svoje pjesme u Tvornici, to stvarno puno znači”, izjavio je Nakić prije “Heroja”, posljednje pjesme u regularnom dijelu. Kako se koncert približavao kraju, ideja o BluVinilu došla je do izražaja. Ovaj se bend gura do granice i svojim pjesmama šiba preko njihove norme spremnosti za radio. Nema sumnje da su omiljeni obožavateljima toliko ispunjeni svojim nostalgičnim svjetlucanjem da će takvi i ostati. S pjesmama napravljenim da budu iskreni prikaz života, stvorili su nešto filmično, pragmatično i nadasve fantastično.