Uspješna riječka western operna premijera

Povodom stote godišnjice smrti Giacoma Puccinija u Rijeci je 28. veljače premijerno izvedena opera Djevojka sa Zapada. Kako ističu iz autorskog tima, nisu posegnuli „za naslovima koji će se po navici izvoditi u gotovo svim opernim kućama“, nego su tražili poseban adut. Kao da traži poseban razlog za izvođenje ove opere, riječki je HNK ujedno obilježio i 110. godinu od prvog uprizorenja opere u Rijeci. Onda izvedena u produkciji gostujuće talijanske trupe, sada se prepustila domaćoj: uz dirigentsko vodstvo Valentina Egela, a u režiji – prvoj službenoj – Giorgija Suriana.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Sprega režije, scene i svjetla za uspješnu produkciju

Nije prvi put da se pred riječkom publikom iskusni pjevač okušao u režiji, no mogu reći da je ona ovaj put doista uspjela. Na neki način ovim je korakom Surian obilježio pedesetak godina svoje pjevačko-scenske djelatnosti, kako kaže u intervjuu s Ervinom Pavlekovićem za riječki Novi list. Sudeći već prema njegovim izjavama o redateljskim odlukama, ova se opera i nije mogla zamisliti ikako drugačije nego u klasičnoj režiji.

I bolje, jer takvo što možda je spasilo uprizorenje od neukusnih interpretacija na koje bi mogla ponukati radnja opere. Dotle je priča o američkom ljubavnom trokutu u doba zlatne groznice – onaj između vrle krčmarice Minnie, pohlepnog lokalnog šerifa Jacka Rancea i zapravo dobrohotnog bandita Ramerreza – djelovala atraktivno u toplim tonovima western ambijenta već na plasiranim videoisječcima.

A po samom dolasku pred kazalište među publikom su toptala čak dva konja. Po dolasku u gledalište bila je jasna redateljeva namjera: spustiti film među gledatelje, odnosno prerušiti operu u film. Doživljaj kina obuzeo je odmah, na početku opere, dramatičnom uvertirom, taman toliko dugom da se na crvenom zastoru, kao u filmu, prikažu sva imena aktera.

Bilo je to kino koje nadilazi zadatosti filma – ne samo zato što ga prati fantastična živa izvedba, nego i zbog povremenog dima cigara koji je intenzivno dopirao skroz do desetog reda partera. Manire starog vesterna izvrsno su se uklopile u određene momente partiture. Na primjer, dramatičan zvuk orkestra popratio je zapravo statičan moment ulaska Minnie na scenu, tako da se gotovo mogla osjetiti ona dramatika zoom kamere kada likovi samo zabezeknuto zure jedan u drugoga.

Za zanimljivu scensku konstrukciju (čije bih neke elemente poželjela u vlastitom domu) bila je zaslužna Paola Lugarić Benzia. Rotirajuća scena poslužila je za sva tri čina odnosno tri lokacije. Premda je svaka od njih bila uređena gusto, s mnoštvom detalja, gledateljeva pažnja nije se disperzirala na neke sporedne dodatke. Štoviše, kada bi na scenu nahrupilo mnoštvo likova, prizor je dobivao na dinamičnosti, a protagonisti i dalje nisu gubili fokus. Osim toga, čini mi se da su efekt dobro postizala „mala sredstva“ poput rasvjete. Oblikovanjem svjetla oblikovao se unutarnji svijet protagonista; primjerice, pri prvom susretu nasamo Minnie i Dicka Johnsona. Stoga neka bude istaknut na ovom mjestu i oblikovatelj svjetla, Dalibor Fugošić.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Dominacija muških uloga

Giorgio Surian, uz čitav autorski tim, u režiji se ponio odgovorno, kako i pristaje odnositi se spram pojava koje se susreću jednom u 110 godina. No i više nego kao redatelj iskazao se u ulozi šerifa Jacka Rancea. Među gomilom rudara koji su se u prvom činu našli u salunu Polka, samo pojavivši se dao je do znanja tko je zapravo gazda ove priče. Nevjerojatno teatralan, pokazao je najširu paletu glumačkih izraza koje može nositi lik poput Jacka Rancea. Pjevajući o svojoj prošlosti i tome kako ga nigdje nisu voljeli, u gledatelja izazove takvo sažaljenje da, ako ne bi nastupio poput gramzivog starca, ne bi bilo jasno zašto ga Minnie uporno odbija.

Premda je Surian dominirao u prvim scenama prvog čina, velik broj glasova koji su se trebali uposliti za ovu produkciju nije prošao nezapaženo. Pretežito su to glasovi muškaraca koji nakon posla, što veseli, što nostalgični, dolaze na okrepu kockom i alkoholom. Osim što su se istaknuli solisti u manjim ulogama, poput Marka Fortunata (pipničar Nick), Darija Dugandžića (u dvostrukoj ulozi – Bella, rudara te Josea Castra, člana Ramerrezove bande) te Erola Ramadanovića (u ulozi rudara Sonore), do izražaja su došli i pjevači nosećeg glasa koje obično imamo priliku slušati samo kao zboriste, Saša Matovina (u ulozi rudara Sida) ili Marin Tuhtan (kao rudar Harry).

Njima je više nego išta drugo dobro pristao lik rudara: što pjevački, što scenski. Muški zbor u visinama je doduše ponekad zvučao kao da je na rubu snaga, ali i to bi se moglo protumačiti kao izraz umora nakon zahtjevnog rada. U svakom slučaju, rudari su odradili pošten posao, zahvaljujući između ostalog naporima zborovođe Mattea Salveminija.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Samu djevojku sa Zapada, Minnie, tumačila je Gabrielle Mouhlen. Mada uz obilni vibrato, tehnički izuzetno precizna, donijela je ulogu snažnim i zrelim sopranom, što su vrline koje krase njezin lik. No pored naslovne uloge kao da je više briljirao Dick Johnson: prerušenog bandita Ramerreza tumačio je Rijeci već poznati tenor bugarskog podrijetla a međunarodne karijere, Ivan Momirov. Već se u prvom činu čulo kako je ovaj tenor stvoren za visine koje njegov prodorni glas tako precizno i moćno pogađa. Ariju trećeg čina, Ch’ella mi creda, posljednji svoj test u operi, Momirov je izveo snažno i dovoljno sugestivno da čitav orkestar navede na svoju interpretaciju.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Glazba pak orkestra pod vodstvom maestra Egela tekla je cijelo vrijeme prirodno. Mjestimice čak neprimjetno, obzirno je otpratila pjev zabavljača Jacka Wallacea (u tumačenju Josipa Galića) što je dopirao sa stražnje strane scene. Unatoč zahtjevnosti partiture, obilatim agogičkim sredstvima i promjenama tempa, mogao se steći dojam da se pjevači osjećaju doista sigurno. Nadalje, za ostvarenje scenskih, gotovo filmskih zbivanja, gdjekad je (a što je i Puccinijeva zasluga) najviše bio odgovoran orkestar. Najdojmljivije je to možda bilo u partiji pokera drugog čina, velikim vrhuncem udaraljki nakon ostinata kontrabasa.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Osim što pretpostavlja scenski pokret i napetost, Puccinijeva partitura vrvi motivima koji se tijekom cijele izvedbe nanovo javljaju i mijenjaju. Slušatelj je stoga privučen na to da se bolje upozna s glazbenim sadržajem te navrati na reprizu. Ovaj put zadovoljstvo publike bilo je očito pa je zasluženim pljeskom ispratila sve članove ansambla. I ne kao manje važan, smatram da treba spomenuti odaziv publike. Jer rijetko izvođene opere u izvrsnoj produkciji znale su u Rijeci ostati gotovo posve neposjećene. Jumbo plakati izvan grada i sveprisutne objave na popularnim medijskim platformama djelovali su očigledno kao odlična promidžba. Možda nije bio kao na ovosezonskim adventskim poslasticama, ali odaziv bi se mogao nazvati i više nego pristojnim.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Poseban adut

Bi li riječka Djevojka sa Zapada mogla u ovom kontekstu preuzeti crte svoje protagonistice? Ona, poput Minnie, u svakom slučaju traži slušanje i razumijevanje. No ne bi se moglo reći da poput Minnie, kako sama pjeva, nema podrijetla ni vještina. Jer, sjetimo se, Djevojka sa Zapada došla je do Rijeke tek četiri godine nakon njujorške praizvedbe u Metropolitanu.

Puccini je osim toga prilikom jedne izvedbe Rijeku sâm posjetio te je već tada zahvaljivao na toploj dobrodošlici. Njegove opere i danas, po svemu sudeći, Riječki simfonijski orkestar dobro osjeća i u njima se odlično snalazi, a publika dočekuje s oduševljenjem. Ono zajedničko Minnie i Djevojci sa Zapada jest skriveni adut, točnije „tri asa i jedan par“. Nedvojbeno bi adute – markantnog Giorgija Suriana, izvrsnog Ivana Momirova, zatim osvježavajuću scenografiju te konačno suradnju maestra Egela i Riječkog simfonijskog orkestra – bilo poželjno čuti i gledati u budućim produkcijama Kazališta.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka