Zlatko Gall: "Glazbena kritika potrebnija je nego ikad!"

Glazbeni kritičar Zlatko Gall nedavno je objavio knjigu “Šezdesete – Kad je glazba mijenjala svijet”.

Bio je to povod za razgovor o knjizi te značaju šezdesetih godina 20. stoljeća za popularnu kulturu, kao i odjecima te dekade, prvenstveno na zvuk današnjice. Naravno, razgovarajući s Gallom, svestranim i iskusnim medijskim profesionalcem, nemoguće je ne dotaknuti se tema glazbe, glazbene industrije, a pogotovo glazbene kritike i njenog mjesta u mainstream medijima.

U jednom intervjuu spominjete šezdesete kao najznačajnije desetljeće prošlog stoljeća. Kako biste njihov značaj objasnili nekom pripadniku Gen Z-ja?

Kad se sve zbroji i oduzme šezdesete su doista najznačajnije desetljeće prošlog stoljeća. Prvenstveno kad je riječ o pop kulturi, u svijetu i kod nas. Godine su to polaganog izlaska iz poratne bijede, golemi iskoraci u tehnologiji i u „osvajanju svemira“, ali i hladnoratovske blokovske podjele čiji je simbol bio Berlinski zid, no tu je i rat u Vijetnamu. S druge pak strane, desetljeće je to borbe za ljudska prava uz bujanje svih oblika supkulture. Umjetnička produkcija odnosno avangardna umjetnost, anti-art, neo-dadaizam i konceptualna umjetnost, pop art i minimalizam te pojava alternativnih medija poput underground stripa, magazina i fanzina, piratskih radija dovelo je do eksplozije popkulturne produkcije.

Koliko je tadašnja glazba formirala duh vremena i “vukla” za sobom socio-kulturne promjene, a koliko je to bilo obrnuto?

O tome zgodno govori Camille Puglia tvrdeći „gdje je rock tu je demokratizacija“ jer su „dionizijski ritmovi rocka“ preobrazili svijest i trajno promijenili senzibilitet dvaju generacija Amerikanaca rođenih poslije Drugog svjetskog rata. Naime u šezdesetima se po prvi put u povijesti omladinska kultura prepoznaje kao drugačija od generacije roditelja pa „baby boomeri“ rođeni nakon Drugog svjetskog rata traže slobodu u izrazu svoje „različitosti“. To logično dovodi i do bujanja šarolike supkulturne scene koja je usko povezana uz glazbu.  Zahtjevi za legalizacijom ili liberalnijim zakonima za uporabu marihuane, pojava LSD-ja i gurua psihodeličnih eksperimenata Timothyja Learyja te Kena Keseya i njegovih Merry Prankstersa posebno su bili aktualni u drugoj polovici šezdesetih pojavom hippiea i psihodeličnog pokreta i u umjetnosti i glazbi. 

S Donovanom

Možete li izdvojiti tri albuma kao obaveznu glazbenu lektiru šezdesetih?

Nemoguće mi je odabrati samo tri. MC5 i Stoogesi su albumima bili proto-punkeri, albumima „Piper At The Gates of Dawn“ Pink Floydi su u Engleskoj, uz „Sgt Pepper“ Beatlesa, otvorili vrata psihodeliji baš kao i Jefferson Airplane ili 13th Floor Elevator u Americi. Produkcija južnjačkog soula i detroitskog soula aktualna je do danas, Stonesi su briljirali s „Beggars Banquetom“, Kinksi su nezanemarivi, a o Zappi, Dylanovim remek djelima i da ne govorim. Svi ti albumi vraški su dobro ostarjeli i doista su aktualni i danas.

Kakav su odjek šezdesete imale na glazbu ovih prostora, pogotovo u revivalu tog zvuka tijekom posljednjih desetljeća?

Šezdesete su donijele stvaranje nekog jugoslavenskog hibridnog modela zapadnjačkog potrošačkog društva uz liberalizaciju života i postupno bujanje pripadajuće popularne kulture. Vrijeme je to prvih domaćih šlagerskih festivala kao bure vjesnika popularne kulture i konzumerizma, modnih revija koje propagiraju radove domaćih kreatora i tvornica, popularne glazbe, televizijskih show programa, produkt dizajna, robnih kuća, osmišljenih urbanističkih i arhitektonskih projekata te, naravno sukladno rastu kupovne moći, stvaranja potrošačke kulture sa „socijalističkim predznakom“. Naravno, i pojave VIS-ova odnosno vokalno instrumentalnih sastava koji su nicali oko popularnih plesnjaka a prostor tražili i na festivalima zabavne glazbe.. U drugoj polovici šezdesetih bile su sve prisutnije želje  za njihovim  vlastitim autorskim brojevima, ne samo kao instrumentalnim obradama domaćih „tradicionala“ koje su bile popune (pa i alibi) na singl ili EP pločama smještene uz bok engleskim prepjevanim hitovima kao glavnim adutima. Zahvaljujući uspjesima Grupe 220, Kameleona iz Kopra ili sarajevskih Indexa ali i „protestnog“ trubadura Ivice Percla-Perice, postupno sve više raste „autorska“ produkcija VIS-ova, ali i šansonjera u otklonu od standarda tadašnje zabavne glazbe. Uostalom, šezdesete su godine uzleta domaće diskografije s moćnim Jugotonom, ali i tadašnjim sve jačim diskografskim pogonima i etiketama diljem Jugoslavije poput produkcije gramofonskih ploča Radiotelevizije Beograd iliti PGP RTB-a i aleksandrovačkog Diskosa. Jugoton na svom licencnom programu sve češće – doduše s poslovičnim kašnjenjem – objavljuje i svjetska izdanja nastojeći udovoljiti sve glasnijim zahtjevima publike za pop i rock pločama inozemnih zvijezda. Stoga šezdesete možemo zvati desetljećem rođenja najšire shvaćene rock scene. 

Nakon karijere u Slobodnoj, prebacili ste se online na Mixer od kojeg ste se nedavno oprostili – znači li to da ste odustali od glazbene kritike ili tražite novu medijsku adresu?

Upravo krećem sa svojom stranicom/portalom Parangall te, naravno, nastavljam pisati o glazbi, I novoj – jer pratim sva nova izdanja – ali i o staroj. Iako nisam nostalgičar ipak ima istine u onoj mudrosti da je svaki novi val sazdan i od stare vode. Danas to vrijedi više no ikad. 

Kako tumačite “paralelne dimenzije” hrvatskih izvođača koji pune koncertne dvorane, onih koji dominiraju top listama i treće skupine, onih sa YouTube trending i streaming lista? Zbog čega nema prelijevanja između ta tri svijeta i treba li ga uopće biti?

Čini mi se da je temeljni problem što takozvana domaća „pop glazba“ nije popularna. Top liste stoga nisu rezultat popularnosti odnosno komercijalnog rejtinga kod publike, već svojevrsna fikcija. Život je stoga negdje drugdje. Ili tamo gdje publika želi ići tražeći ono čega nema u mainstream medijima – prvenstveno na radiju – ili pak u klubovima za, usudit ću se kazati, onu zahtjevniju publiku.

S Robertom Plantom

Kako se glazbena kritika prilagodila modernom dobu i koja je njena funkcija danas? Pratite li rad glazbenih kritičara na domaćim portalima, primjećujete li neke dominantne narative?

Mislim da je glazbena kritika danas potrebnija no ikad ranije. Naime u mnoštvu glazbe do koje se lako dolazi preko streaming servisa i kanala poput YouTubea nije loše imati glazbenu kritiku koja može skrenuti pažnju na nešto vrijedno pažnje. Što se pak mlađih kolega tiče – a i pitanje je što to znači biti mlad – čini mi se da je ekipa oko portala Ravno do dna nekako najviše po mom guštu.

Smatrate li da je glazbena kritika marginalizirana u glavnim hrvatskim tiskanim medijima? Zbog čega tamo nema mlađih imena?

Glazbena kritika kakva je nekad bila – ali i kritika uopće – gotovo da ne postoji u mainstream medijima. Apsurdno je, primjerice, o kazališnoj, filmskoj premijeri ili koncertu imati jedva dvadesetak redaka kritike, ali su zato dvije stranice posvećene „facama“ ili „selebovima“ kojim su se ukazali u publici te njihovom stajlingu.

Prilaze li vam i danas na ulici glazbenici koje ste “poderali” u kritikama, kako izgledaju ti susreti?

Mislim da u ovih četrdesetak godina nisam imao nekih problema. Naravno, nikome nije drago kad pročita lošu kritiku nečega čemu je posvetio vrijeme i novac no to je sudbina svih nas koji rad potpisujemo imenom i prezimenom. Napisao sam gomilu negativnih kritika, no nikad nisu bile odraz mog animoziteta niti napisane „ad hominem“. 

Postoji li neki album kojeg ste negativno ocijenili, a danas smatrate da ste bili u krivu, odnosno da je album ostario puno bolje nego ste se nadali?

Ima ih mnogo. Baš kao što ima mnogo albuma koje sam u recenziji pohvalio zato jer su dobri, ali ih više nisam slušao jer naprosto nisu „my cup of tea“.

Koji su vam daljnji planovi, dolaze li nakon “Šezdesetih” i “Sedamdesete”?

„Sedamdesete“ pišem već dvije godine a posao će još potrajati. Kad govorim o svjetskoj sceni ona počinje psihodelijom, hard rockom, jazz rockom, svim mogućim vrstama fusiona pa glamom, prog rockom, a završava discom i punkom. Kad je riječ o domaćoj sceni, gotovo da nema banda ili izvođača koji nije u sedamdesetima objavljivao albume. Posla je, dakle, mnogo, ali me sve to i dalje veseli. Baš kao i pisanje o recentnim izdanjima.