Retro-nostalgija: 'Vaporwave', Svemirko i neodoljivi šarm prošlosti
Brojni bendovi sadašnjeg trenutka teže zvuku iz osamdesetih, iako se dobar dio njihove publike u tome vremenu nije ni rodio. Svemirko, pocket palma i Valentino Bošković samo su neka od lokalnih imena koja pripadaju novom Novom valu glazbenika čijem je stvaralaštvu jedna od osnovnih karakteristika retro-nostalgija. Oni teže minulom vremenu estetski, ali i u formi, pa ironično objavljuju svoje albume na VHS-u i kazetama. A publici, čini se, baš treba takva doza sladunjavosti…
Nostalgija – ugodna dekica ili suvenir na polici
Prirodno je da nalazimo utjehu u prošlosti, u njezinoj prividnoj jednostavnosti i nevinosti, sigurnosti i dovršenosti. U našim glavama postoji ideja nekog vremena prije, koje se čini jednostavnije od ovog danas, pa tako nostalgija za vremenima u kojem uopće nismo živjeli postaje vrsta romantičnog eskapizma, bijega u jednu prošlost iz naše mašte. Ona predstavlja vrstu kolektivne memorije, kao dijeljenu ideju o prošlosti koja nadilazi naše osobno iskustvo. Ona je, dakako, fabricirana – svedena na ono lijepo, sjajno, ugodno i romantično – dok u pozadini te kolektivne memorije, nažalost, leži i jedan ciničan predosjećaj kako budućnost može biti samo gora.
Fetišiziranje nostalgije pruža nam utjehu. Poput ugodne dekice ili suvenira na polici, ponovno proživljavanje prošlih povijesnih epoha i stilova ublažava užase i kompleksnosti naše sadašnjosti koja nam je ispred nosa. Nostalgija nas stavlja u neki ugodni mjehur u kojem je vrijeme, makar trenutačno, zamagljeno i izbrisano. Tema kraja povijesti prisutna je kod mnogih kulturnih teoretičara. U svojemu antologijskom eseju Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma Frederick Jameson komentira kako smo stvorili “svijet u kojem stilska inovacija više nije moguća, gdje je sve što preostaje oponašanje mrtvih stilova te govor kroz maske i glasove stilova u imaginarnom muzeju”. Taj osjećaj da ne postoji ništa novo, naravno – nije ništa novo! Kako primjećuje i Mark Fisher u svojoj sad već legendarnoj knjizi Kapitalistički realizam dajući osvrt na zloglasni koncept kraja povijesti: “Fukuyamina teza da je povijest dosegla vrhunac liberalnim kapitalizmom mogla je biti široko ismijavana, ali je prihvaćena, čak i pretpostavljena, na razini kulturnog nesvjesnog”.
(Prividna) kreativnost
Jean Baudrillard osvrće se na ovo postmodernističko nijekanje povijesti koje prošlost tretira tek kao skladište slika i zvukova za nasumičnu upotrebu i reciklažu. Postmoderno je iskustvo sinkrono, ono koristi zvukove i slike prošlosti za ironično poricanje njihove vlastite povijesnosti te ih uklapa u neku vrstu pomalo jezive vječne sadašnjosti, čime zapravo otkazuje svaku mogućnost nove budućnosti. Njegova teza da je stvarnost lišena dubine i svedena tek na vlastitu reprezentaciju (simulakrum) osjetna je diljem umjetničkog krajobraza suvremene kulture, pa tako i one glazbene. Ono što se samo prividno čini kao kreativnost ili originalnost, najčešće je proizvod gotovo neograničene mogućnosti re-kombinacija, re-cikliranja, re-strukturiranja, ponavljanja i semplanja jedne beskonačne baze slika, uzoraka i referenci naše kolektivne kulturne povijesti.
Ono čemu svjedočimo možemo nazvati i Vaporwave sindromom. Ovaj glazbeni žanr, zajedno s njegovim jasno ocrtanim vizualnim izričajem, može biti uzet kao urnebesno precizan i jasan primjer toga kako kulturna logika kasnog digitalnog kapitalizma funkcionira. Negdje između mikro-žanra elektroničke glazbe i internetskog meme-a, Vaporwave se pojavio početkom 2010. godine i sve nas ostavio u čuđenju. Izgrađen na eksperimentalnim tendencijama žanrova kao što su chillwave i hypnagogic-pop, Vaporwave pjesme (u nedostatku bolje riječi) nalaze se zatočene unutar ironična konteksta, sastavljene u cijelosti od semplova crpljenih gotovo isključivo iz glazbe i kulture 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. Vaporwave ima samosvjesnu i nostalgičnu kvalitetu, a izvori uzoraka koje crpi su raznoliki: oni variraju od jazza, synth-popa osamdesetih, elevator musica, R&B-a, lounge glazbe, pa sve do no-name pjesama s korporativnih VHS videozapisa ili komercijalnih televizijskih reklama.
Virtualnost bilo kojeg žanra
Ova postmoderna izmišljotina tipično semplira ili manipulira pjesmama putem tehnika sjeckanja, rezanja, preslagivanja, ad nauseam loopov-a i drugih efekata, koji joj daju njenu prepoznatljivo sintetičku i dvosmislenu vibraciju. Vaporwave često usporava semplove do praktičke verbalne nerazumljivosti i zvučne neraspoznatljivosti, a zatim spaja taj neobičan zvuk s odgovarajućim vizualom, kako bi se stvorila tobožnja cyberpunk kritika kapitalizma i tehno-kulture. Vizualni stil vaporwavea spaja ranu internetsku grafiku, web dizajn kasnih devedestih, glitch art, VHS motive i cyberpunk vibracije, kao i antičke statue i nasumične vektorske 3D-objekte. Jer… zašto ne?! Moglo bi se reći da umjetnici ovog žanra crpe svoj materijal iz razdoblja omeđenog ekonomskim procvatom Japana osamdesetih i tragičnim napadom na New York i Washington 11. rujna 2001. godine, stvarajući tako nasumičan ali jedinstven svijet estetskog iskustva. A svijet takva estetskog iskustva ne tiče se toliko nekakva klasičnog uživanja u ljepoti, koliko stvaranja vanserijskog, virtualnog i čudnog raspoloženja i atmosfere – koja potom postaje poanta sama po sebi…
View this post on Instagram
Nije li ironični izričaj Vaporwavea uvjetovan time što je stvoren isključivo unutar okvira bestjelesne internetske mikro-supkulture? Kao takav, on izvrsno ukazuje na virtualnost bilo kojeg žanra, koji zatočen u vlastitom samosvjesnom krugu referenci razotkriva da ispod površine njegovih ispraznih sempliranih slika i zvukova zapravo stoji jedna cinična nostalgija lišena svakog dubljeg značenja. Vaporwave nije jedini, ali je svakako jedan od prvih i radikalnijih primjera ovog fenomena retro-nostalgije u 21. stoljeću, koji je bio komadić čitave lavine specifičnih mikro-žanrova koji su zahvatili 2010-e: chillwave, witch house, seapunk, shitgaze, cloud-rap… Upravo je internet pružio nepresušnu riznicu kulturne memorije po kojoj možemo neograničeno i svakodnevno kopati. Poput velikog i besplatnoga reciklažnog dvorišta, internet je otvorio čitav spektar predmeta iz smetlišta kolektivne memorije koje možemo reciklirati u potrazi za nekim sintetičkim vremenom povijesti. Niti naš mali glazbeni krajobraz lokalne scene nije ostao imun na ovaj preporod retro-nostalgije. Kao ilustrativan primjer ovog fenomena svakako se ističe već naširoko atraktivan i sve popularniji Svemirko.
Marko Vuković – mozak operacije iza projekta zvanog Svemirko – navodno je ovaj svoj glazbeni projekt opisao kao “zbirku intenzivnih, zvučno-aromatičnih i plesnih emo-macho pop pjesama, novog derivata synthpop žanra” (izvor). Nimalo slučajno, Svemirkov prvijenac Vanilija objavljen je u ironičnom formatu VHS kazete, poput svojevrsnoga muzičkog vica kojim se dodatno kulturno referira na vrijeme iz kojega crpi svoju inspiraciju. Zvuci sintesajzera, retro vokal i psihodelični efekti koji krase Vaniliju instantno i uspješno uvlače u jedno fiktivno vrijeme osamdesetih, u kojem većina Svemirkovih slušatelja zapravo nije ni živjela. Svojim prvim albumom i njegovim zvukovnim karakteristikama Svemirko je otkrio glavne sastojke i osobine svoje buduće glazbene priče (kroz albume Tunguzija i Skalamerija).
I da ne bi bilo zabune: volim Svemirka. Ne-ironično uživam u reanimiranom zvuku vremena u kojem nisam uopće bio rođen, iako ne razumijem do kraja zašto i kako je to moguće. Emocija koju proživljavamo slušajući glazbu nije manje stvarna, samo zato što se ta glazba definitivno ne može opisati kao suvremena, u smislu da na dublji način proizlazi iz aktualnoga povijesnog trenutka. Svi smo mi pomalo poput Cyphera u Matrixu koji jede sočan odrezak i istinski uživa u njemu iako kaže: “Znam da ovaj odrezak nije stvaran”. Glazba Svemirka i ostalih hrvatskih bendova koji su se nakačili na ovaj trend retro-nostalgije (npr. Valentino Bošković ili pocket palma, svaki na svoj način) možda nisu futuristički zvuk koji će isporučiti neku novu neviđenu budućnost ili biti zvukom nekog novog pokreta i aktualnog perioda. Ali to ne umanjuje činjenicu da je Svemirko na domaćoj sceni popunio mjesto za kojeg mnogi nisu bili svjesni da im fali: mjesto retro-nostalgične oaze sladunjavoga pop-psihodeličnog zvuka – koji neopisivo dobro gađa točke ugode u našim ušima.
