Dunjaluk u karanteni

U petak, 26. travnja, u prostoru Art Radionice Lazareti te u sklopu world music bloka ovoproljetnoga glazbenog programa, odvojenom svega jednim slojem kamena od uzburkanoga mora te neobično hladne travanjske večeri, nastupio je duo Dunjaluk

Dunjaluk, osim što je balkanska izvedenica turskog izraza dünya – koja označava ovozemaljski svijet – i portmanteau je imenâ pjevačice Dunje Bahtijarević i Luke Čapete, dua koji je odlučio svoju ljubav prema sevdahu usmjeriti ka reinterpretaciji i rekontekstualizaciji te glazbene tradicije, te je na taj način ,,spustiti na zemlju“. Budući da oboje dolaze iz raznovrsnih glazbeno-stilskih miljea – ona kao jedan od kamena temeljaca sastava Mimika Orchestra, a on kao jedan od najzaposlenijih i najsvestranijih hrvatskih gitarista današnjice – cilj dua bio je svirati sevdah upisujući i integrirajući u nj široku lepezu svojih glazbenih pozadina, ,,a ne da sevdah svira nas“, kako je rekla Dunja.

Njihova odluka je, osim iz ljubavi, proizašla i iz spoznaje da ne postoji ništa istinski novo u ljudskom iskustvu, a što nije sadržano u tradiciji sevdaha. U tom pogledu njihovo nastojanje na neki način predstavlja i suočavanje s (često problematičnim) inherentnostima žanra, naročito onim tekstualnim i tematskim. U svojim izvedbama oni često kombiniraju tekstove iz više izvora, krojeći tako pjesme koje su istodobno specifične njihovim životnim iskustvima, ali i dovoljno univerzalne da se svatko u njima na ovaj ili onaj način može prepoznati, ,,bez obzira na to što likovi koje ti tekstovi opisuju nisu imali mobitele“.

Njihova odluka je, osim iz ljubavi, proizašla i iz spoznaje da ne postoji ništa istinski novo u ljudskom iskustvu, a što nije sadržano u tradiciji sevdaha

Duo je tako na koncertu izveo svih sedam pjesama sa svojeg albuma prvijenca (Cantus, 2022.), od Put putuje Latif aga, preko Kamen gori a biser odgovara (ili Lukinim riječima, ,,ono kad ti se karakter slomi“), pa sve do ,,trominutnog hita“ Džidža. Dunja je tako ilustrirala sirovu moć svojega vokala dok su se iz Lukine gitare čuli zvuci psihodeličnog rocka, shoegazea, pa čak i jazza, ne toliko u zvuku samom koliko u smislu pristupa jer, riječima Waynea Shortera: ,,Jazz ne mora zvučati kao jazz da bi bio jazz. Jazz je stvar usuda.“ Lukine su improvizacije u tom pogledu bile raznovrsne i impresivne, iako se je Dunja koji put morala nešto više potruditi kako bi publika mogla razaznati tekst koji izgovara, u čemu joj nisu pomogli ni odabrani članovi publike, kojima je i Luka bio primoran uputiti kritiku.

Dunja je tako ilustrirala sirovu moć svojega vokala dok su se iz Lukine gitare čuli zvuci psihodeličnog rocka, shoegazea, pa čak i jazza

Opće je poznata činjenica da Dubrovnik muku muči s koncertnim prostorima, ali deseta lađa Lazareta za ovako intiman koncert bila je više nego dovoljna. Možda je tome kumovala i činjenica da je ipak bila riječ o petku navečer, ali dubrovačka čeljad (koja rijetko daje uši onome nepoznatome i za njihove standarde neafirmiranome) ugodno je popunila prostor, što je vidno iznenadilo i duo, koji znatiželju publike ipak nije nagradio bisom. Ali to je možda i poanta, jer znate kako ide pjesma: Dunjaluk je kratka vijeka…