Silente na Šalati: Vjerni lovci na čudesa

Sparna zagrebačka večer bila je kulisa najvećem i najznačajnijem koncertu grupe Silente u subotu, 29. lipnja, na gradskom stadionu Šalata na kojem su obilježili deset godina karijere

Vrlo dobro uigrani Tibor Karamehmedović i Lara Viktorija Ilić / Foto: Matej Grgić

U najavnim intervjuima za koncert grupe Silente n Šalati braća Karamehmedović nisu skrivala uzbuđenje koje im je donosila činjenica da nastupaju na mjestu koje bendovima dolazi gotovo kao statusni simbol. Uzbuđena je bila i ekipa iz srednjoškolskog benda Slow Cured, koja je sudjelovala na petom Supervalu, platformi za mlade i neafirmirane bendove. Svojom sirovom energijom na jednom nastupu uživo oduševili su Silente koji tada nisu previše dvojili oko predgrupe unatoč priličnom zvučnom raskoraku.

“Oprosti što ti ovo radim / puče grom iz vedra neba / ti si sve što tako želim / i sve što mi ne treba” zaorio je Tibor a capella i uz efektno spuštanje teškog, tamnog zastora privukao pozornost i otvorio slavljeničku večer u kojoj je uslijedio upliv u četiri albuma koja su uspjeli objaviti čak i unatoč jednom razlazu nakon svega nekoliko godina djelovanja.

Odmah na početku uslijedio je i odlično prihvaćen aktualni singl “Sve da ima neki način”, a potom se zaredale i uspješnice “Zaboravi na nas”, “Neobranjivo”, “Molim te, zapiši” i “I u mojoj i u tvojoj sobi”. Sa svojim introspektivnim tekstovima i živahnom glazbom, Silente su se kroz ovo desetljeće nakon debija Lovac na čudesa prometnuli u favorite milenijalaca. Njihove zarazne melodije bacile su u vjetar žanrovske konvencije u korist fizički motivirane doze sočnog pop-rocka. Koliko god Sanin Karamehmedović, kao neki čovjek iz sjene, kroji svoje tekstove koji u ljudima pomiču stijene, njegov brat Tibor to čini uživo. Naravno da će zazvučati kao floskula, ali energija koju kao frontmen isijava stvarno je zadivljujuća. Nije bilo previše priče na koncertu, naprotiv, doista su malo razgovarali s publikom.

Zadivljujuća energija frontmena Silentea / Foto: Matej Grgić

“Bejbe, svašta smo pripremili večeras, nešto dobrog, nešto lošeg. Slušaj, život je takav, nekad siv, nekad žut. Danas smo pripremili neke pjesme koje smo upropastili nekad davno, tako da ih večeras nismo mogli svirati gore. Ajmo ovu probat odsvirati večeras najlošije što možemo. Ovu ćemo za prve radove koji su tu i koji svaki put naprave koncert kao da je poseban – svaka vam čast! Na to možeš računati, na prve redove Silentea! Grazie, bejbe”, ispalio je Tibor u dahu. Bilo je to uvod za mračne “Falange”, s albuma Malo magle, malo mjesečine iz 2018., koja je u ovakvoj izvedbi uživo dobila i referencu na Dr. Drea.

Vjerni lovci na čudesa hvatali su zadivljujuće trenutke na pozornici, Tiborove uzbuđene povike, teatralnost Ivane Čuljak na violini, Ivušu Gojana na bubnjevima, “Bateriju”, kako ga je Tibor predstavio, ali i davali veliku (i vidno potrebnu) podršku novoj članici Lari Viktoriji Ilić koja se bendu pridružila tek prije godinu dana. Dok su Ivana i Tibor apsolutno suvereno vladali pozornicom, Lari je nedostajalo energije i samouvjerenosti pa je često djelovala kao da je doista prihvatila ulogu pratećeg, a ne glavnog ženskog vokala. Iznimke su bile prigode kada je izlazila u prvi plan (“Pitanje je ljubavi”, “Dragi, vjerujem u sve”, “Pjesma koja samu sebe mrzi”), kada bi se povremeno opustila i doista djelovala kao da je na trenutak uronila u pjesmu. Publici to uopće nije smetalo i takve je vidne momente nervoze nagrađivala posebno snažnim i ohrabrujućim pljeskom.

Meni su bili posebno dragi trenuci poput onog kad bi Tibor ostajao sam na svojoj električnoj gitari i izvodio “Rekla si” koju bi zatim spojio sa svojom “Doteturat ćemo kući”. Tada bi do izražaja dolazilo njegovo držanje koje se posve stapa s instrumentom. Našalio se na svoj račun da nije tajna da ne zna nešto svirati klavir, ali da ne zna svirati ni gitaru pa da je napravio neku karijeru. Osvrnuo se tada i na kreativni proces koji prolazi kad zamišlja novu pjesmu i koliku podršku u svojim previranjima dobiva i od brata i od cijelog benda. Bio je to uvod u ozbiljno dirljivu izvedbu “Sve što treba znat o ženi” s Larom, kojoj je ova pjesma bila vatreno krštenje pri ulasku u bend. Sigurno je veliko opterećenje ulaziti u tuđe cipele i dostizati već davno podignute letvice, pa se tek ovdje konačno uskladili nepretenciozna i duboko dirljiva snaga Sanče kao tekstopisca i Tibora kao skladatelja i Larin prirodan način na koji pjeva melodiju. Tada su posebno došli do izražaja osjećajnost i energičnost, sav potencijal koji ima ova pjevačica. “Sve što treba znat o ženi” vrlo je brzo izrasla u jednu od najbitnijih karijernih pjesama Silentea. Sančo je vrlo jasan kada piše, a ovo je jedna od onih o ljudima koju su prepametni za ljubav, a preglupi za samoću.

I Ivana Čuljak suvereno je vladala pozornicom / Foto: Matej Grgić

Tako je iskren bio i nešto ranije kad je pred auditorijem priznao da je napravio kobnu pogrešku kad je otvorio Instagram deset minuta prije koncerta pa pročitao poruku s pitanjem je li pripremio govor za Šalatu. To ga je dodatno unervozilo jer nije računao na obraćanje publici. Obećao je da neće duljiti kao posljednji put u Tvornici, niti slagati posebne rime, ali ispao je posve simpatičan jer bez rima nije moglo proći.

Ako ćemo se ponovno vratiti na pjesme, posebno su zasjale “Mene moje uši lažu” i “Nikada ovako” s posljednjeg studijskog albuma IV, a kako se koncert primicao kraju, tako je Tibor sve češće prepuštao pjevanje publici. “Terca na tišinu” tako je gotovo u cijelosti ostala neotpjevana, no upravo su takve sklonosti da se dopuštaju nepravilnosti kao druga priroda ono što je atmosferu na koncertu Silentea činilo magnetskom.

Dok su šarmantni Silente nizali svoju nisku hitova (“Poljubi me za kraj”, “Još jednom”, “Čudna ili čudesna”), nisam mogla ne pomisliti kako njihova glazba dolazi poput nekog promatranja u ogledalu, zagledanja u sve svoje pore na koži, nesavršenosti, i na pokušaje traženja iskrenosti u predstavama koje ponekad odigravamo jedni za druge u svojim životima. Sa svojim darom da u najčešće četverominutnim skladbama stvore male drame, Silente nas uranja u zbunjujući kaos psihe, tražeći bljeskove mudrosti u toj zbrci. Svojim su muziciranjem kroz ove godine stekli zasluženu reputaciju, a potvrdili ovim rasprodanim koncertom. Vatreni i dimni topovi, konfeti i detonacije najavili su vrhunac njihovog kazališta na Šalati, pa da završim Sančinim stihovima “a samo da znaš / kad završi predstava / ovo moje nije loše kakvih ima sve prokletstava”.

Publika je zdušno podržala Silente na rasprodanom koncertu / Foto: Matej Grgić