Thievery Corporation na Šalati: Dva sata izvedbe kao životopis sastava

Glazbena meka s pritokom hodočašnika u subotu je prevečer bila Šalata koja je ugostila neprikosnovenu i dugovječnu glazbenu senzaciju, Thievery Corporation.

Bila je ovo prva od dvije hrvatske postaje na njihovoj europskoj turneji – njezina pretposljednja izvedba održava se u Puli 20. srpnja.

Ima nekih sastava za koje je riječ „bend“ tijesna, da ne kažem lopovska. Thievery je više katalog, arhiv. Nešto kao pregled odnosa duše svijeta i glazbe, glazbe u duši svijeta, duše svijeta u glazbi, u povijesnom i antropološkom smislu, kroz glazbu. Zapadnjaci u teoriji, čija bi slika u praksi mogla stajati kraj pojma world music u rječniku.  Kada bi Thievery Corporation očovjekotvorili, radilo bi se o osobi i muškoj i ženskoj, mladolikoj i u isto vrijeme vremešnoj, zaigranoj i pronicljivoj, neopterećenoj usprkos svoj mudrosti svijeta koju poznaje. Toliko sirovo stvarnoj da nešto u vezi nje budi sumnju da se radi o kakvoj nadnaravnoj ezoteriji. Kao da je živa oduvijek i da je vidjela sve, svaka kultura je njezina.

Učiniti pjesmu svojom

Brojnost ljudi na pozornici pojačava dojam Thieverya kao entiteta koji mijenja oblike. Simpatično mi je zamisliti ih kao putujući cirkus talenata iz svih sfera života i kultura. Rob Garza i Eric Hilton kroz godine su ugostili i ispratili mnoge zapamćene svirače i vokaliste. Instrumentalisti su im u formi života. Mr. Lif, zaštitni rep vokal, i dalje je s njima, a Puma Ptah je posebno dobro uprizorio himnu “Amerimacku”. Vibrantna jamajčanska vokalistica Raquel Jones snažno pijeni pažnju svojom energijom, njezina je noseća pjesma “Letter to The Editor”, ali u sastavu ima sve značajniju ulogu. Novija članica Laura Vall se u ulozi vokalistice dobro snalazi, no na “Lebanese Blonde” i “Sweet Tides” mi ipak za uho zapinje disonanca zbog izostanka Loulou Ghelichkhanii i Pam Bricker. Čini mi se da ih nije uspjela učiniti svojima, ili joj mi to, od silne ljubavi prema te dvije velike pjesme, ne znamo dopustiti.

Thievery Corporation / Sanjin Strukić, PIXSELL

Mislim da među ljudima koji uživaju glazbu postoje dvije vrste ljudi. Za jedne je glazba prodređena forma, težnja k savršenoj ugođenosti, ekvilibrij parametara. Thievery okuplja opoziciju, one koji cijene upravo sposobnost glazbe da funkcionira na principu alkemije. Energiju i emociju su ubirali i rastakali, malo nas pustivši da odlutamo put etera, nakon čega bi uslijedilo snažno prizemljenje. Dva sata izvedbe bili su koncipirani kao životopis sastava, prikaz razvoja i presjek miljokaza, po otprilike dvije najvažnije stvari sa svakog od albuma. Ako sam subjektivna, falilo mi je čuti neke stvari koje su više melodijske stranputice nego instrumentalni hitovi. Objektivno, izuzetno volim to što nisu inzistirali na novijim izdanjima, kako to nerijetko biva, nego su došli ispuniti naše želje i očekivanja.

Osjetni elitizam

Ugodnu, intimnu i pitomu atmosferu među publikom u par su navrata sasjekli pogledi pripadnika gornje dobne granice posjetitelja koji su odavali dozu elitizma. Učinilo mi se da su došli upisati svoj dolazak, zamjerajući mlađim i novijim obožavateljima opuštanje, prepuštanje, ples, zabavu i suplemente koji nju potenciraju. Na ovom mjestu očito predviđenom za prigovore moram navesti i da je, prema mom skromnom, grijeh ovakav koncert održati na Šalati. Rasprodanost mjesecima unaprijed daje naslutit da je itekako bilo prostora za prodaju dodatnih karata, a izmještanje u neki otvoreniji, primjereniji i više organski prostor u puno većoj mjeri ispoštovalo obostrani zadani kontekst izvođača i publike.

Thievery Corporation / Sanjin Strukić, PIXSELL

Navedeno nije poljuljalo generalni dojam duševnog zadovoljstva s kojim sam otišla kući. Jasno mi je postalo i da se radi o sastavu s kojim se sastaješ svaki put kada ti se pruži prilika. Ti ju imaš za punih 12 dana u pulskoj Areni. Ja na tvom mjestu taj luksuz ne bi olako shvatila.