Korepetitori - u sjeni scene i sustava

Viđamo ih često na koncertima, slušamo ih s manje ili više pažnje koju ćemo pridati baš i samo njima. Znamo, načelno, što rade, što moraju znati da bi radili to isto, no opet, o mnogo, zaista mnogo stvari mi kao publika, ljudi iz struke ili pak potpuni glazbeni amateri, o korepetitorima – ne znamo ili, tužno, ne želimo znati.

O mnogo detalja koji čine njihovu profesionalnu svakodnevicu, o radostima i ljepoti umjetničke suradnje koja čini srž njihova djelovanja, o nedaćama koje, nažalost, devalviraju i ograničavaju njihova postignuća, ali i o vjeri u bolje korepetitorsko sutra, razgovarali smo s dva glasa iz struke. Ivana Pinjušić Bužančić i Ivan Batoš, svaki iz svojega ugla, približili su nam profesionalna iskustva koja su ih dovela tu gdje danas jesu. Ta iskustva veže isto deblo iz kojega izniču, no ona se dalje granaju u sasvim različite smjerove i priče, ukazujući na svu slojevitost koju korepetitorski rad u sebi nosi.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Što je iz Vaše vizure ono što odlikuje posao (dobrog) korepetitora ili korepetitorice (plesa) i koje su njegove/njezine glavne odgovornosti?

Ivan Batoš: Po meni ono što dobar korepetitor u svojoj srži mora imati i njegovati jest fleksibilnost glazbenog izraza, a upravu tu fleksibilnost vidim kao rezultat razvijanja vještine slušanja i razumijevanja glazbe. Na umu treba imati i činjenicu da pijanisti najveći dio literature izvode solistički i koliko god je to prednost, na neki su način uskraćeni u odnosu na kolege gudače, duhače i pjevače koji su već od prvog razreda primorani svirati uz klavir, a vrlo rano ulaze i u ansamble i orkestre.

Nemalo sam puta čuo i predrasudu da dobar solist obično nije dobar komorni muzičar i obrnuto. Po meni je to potpuno pogrešno jer dobru glazbenu interpretaciju suštinski gradi upravo razmjena ideja, mišljenja i vizija. U tomu smislu svaki (dobar) korepetitor kao osnovnu devizu mora imati ravnotežu između vlastitih glazbenih ideja i neophodnih kompromisa.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Ivana Pinjušić Bužančić: Veseli me i mislim da je dobro da ja mogu dati sliku koja je komplementarna onoj kolegi Batoša, a tiče se korepeticije plesa. Ona zahtijeva veliku glazbenu kulturu i duboko poznavanje plesne literature, tehnika i njihovih stilskih i tehničkih značajki. Korepetitor plesa (što je u Hrvatskoj, u sustavu umjetničkog plesnog obrazovanja, prvenstveno pijanist) podržava plesače svojim odabirom i aranžiranjem glazbe, on gotovo stvara atmosferu i prenosi energiju u dvorani, dakako, s plesnim pedagogom. Bitno je naglasiti i činjenicu da je upravo glazba i način na koju je korepetitor iznosi često to što čini značajnu razliku u tome hoće li plesač na tom klasu (op.a. satu plesa) određeni plesni element izvesti kvalitetnije, spremnije, točnije, snažnije ili možda plesnije, mekše, ‘tečnije’.

Ono što je također specifikum posla korepeticije plesa jest nužnost izražene sposobnosti improvizacije, kao i spremnost korepetitora da odgovori na zahtjev plesnog pedagoga kako bi, u suštini, kreirao određeni glazbeni oblik prikladne melodije, karaktera, tempa i fraziranja, a koji je onda ključan element plesačima u realizaciji nekog zadatka ili pri usvajanju nekog pokreta. I to je tako, neovisno o tome radi li se o korepeticiji klasičnog baleta, suvremenog plesa ili neke druge plesne tehnike.

Specifikum korepeticije plesa je nužnost izražene sposobnosti improvizacije, kao i spremnost korepetitora da odgovori na zahtjev plesnog pedagoga kako bi kreirao određeni glazbeni oblik

U konačnici, bez razvijenog senzibiliteta prema plesnoj umjetnosti jednostavno – ne ide, a njemu uz bok tu su i zvučna imaginacija i nefiksiranost na notni zapis; tu se poglavito kale korepetitori suvremenog plesa, koji je pijanistima često veći izazov od, primjerice, korepeticije klasičnog baleta.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Predstavite nam ukratko svoj profesionalni put koji Vas je vodio do današnjeg zanimanja i pozicije koju obnašate.

I. B.: Moj profesionalni put ponešto je neuobičajeniji od onih nekih ‘klasičnih’ putanja. Kao dijete pohađao sam dječji crkveni zbor pa sam već sa šest godina u splitskom samostanu dominikanki počeo svirati i klavir. Nikada neću zaboraviti svoju prvu učiteljicu, sestru Pavlu Negovec, koja mi je u drugom razredu pružila priliku da na misi pratim zbor.

Ono što ju je krasilo u učiteljskom smislu bila je vizija i to je netko tko mi je od početka osvijestio ljepotu zajedničkoga stvaranja u glazbi, netko tko me ohrabrio da se ne bojim pogreške. A strah od pogreške, potvrdit će to ne samo kolege glazbenici nego i svaki pojedinac, nešto je što nas paralizira; no kod glazbe je specifično – a utoliko i zastrašujuće – činjenica da za ispravke vremena nema, jer – glazba teče. I taj neki drive prema neposrednosti i fleksibilnosti bilo je ono najljepše što me privuklo korepeticiji.

Od drugih formativnih iskustava tu su i svirka u bendu, za vrijeme srednje škole u Splitu, a na Akademiji sam od prve godine dobrovoljno pratio kolege na ispitima. Radio sam i s pjevačima, no bit ću iskren pa ću reći da se bolje osjećam svirajući s instrumentalistima, od kojih sam prošao gotovo sve.

Nakon rada na Odsjeku za duhačke instrumente na zagrebačkoj Akademiji danas predajem Klavir na Odsjeku za glazbu i medije Sveučilišta Sjever u Varaždinu i trudim se na različite načine, utemeljene na iskustvu korepeticije, osvijestiti vještinu zajedničkog muziciranja studentima ovog interdisciplinarnog studija.

I. P. B.: Nakon studija klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te par godina rada u glazbenim školama, put me potpuno slučajno naveo na audiciju za korepetitora u tadašnjoj Školi za balet i ritmiku (danas je to Umjetnička plesna škola Silvije Hercigonje, u kojoj sam trenutačno ravnateljica). Nisam mogla pretpostaviti što me tamo očekuje, jer do toga trenutka nisam bila svjesna postojanja sustava umjetničkog plesnog obrazovanja kod nas, u kojem bih mogla raditi kao diplomirana pijanistica.

Vlastiti interes prema različitim vrstama glazbe koju sam slušala, ‘skidala’ i stvarala (što samostalno, što kroz bendove) bio je presudan da dobijem tu poziciju, jer moje ‘plivanje’ izvan područja klasične glazbe značilo je stanovitu prednost. Narednih sedam godina radila sam kao korepetitorica klasičnog baleta i suvremenog plesa te sam imala priliku razvijati ta dva podosta različita pristupa plesnoj korepeticiji.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by UPŠ S. Hercigonje (@plesnahercigonja)

Možete li nam objasniti koliko je važna uloga korepetitora u procesu glazbene/plesne edukacije i u pripremama za nastupe te što vas u Vašem radu posebno veseli? Također, u kojim je aspektima on drukčiji u odnosu na druga glazbenička zanimanja ili procese učenja i prenošenja znanja?

I. B.: Uloga korepetitora u procesu glazbene edukacije izuzetno je važna. Za većinu učenika koji sviraju melodijski instrument korepeticija znači prvi susret s harmonijom, što uvjetuje osnovne principe kreiranja muzičke fraze. Klavirska pratnja pomaže i u oblikovanju ritamske strukture, a posebno je važan aspekt pravilnog izbora tempa koji može ‘dati krila’ ili ‘svezati mlinski kamen oko noge’ solistu (smijeh). Iznad svega je važno da korepetitor kroz proces edukacije dobro upozna učenika, jer mu je on u trenutku nastupa najbliži na pozornici i jedini može neposredno utjecati na kvalitetu izvedbe.

Klavirska pratnja pomaže u oblikovanju ritamske strukture, a posebno je važan aspekt pravilnog izbora tempa koji može ‘dati krila’ ili ‘svezati mlinski kamen oko noge’ solistu

Ono što mene iskreno veseli jest neposredan odnos sa studentima, kad se ruši barijera nastavnik-učenik jer smo u tom trenutku ravnopravni i ovisimo jedno o drugom: primjerice, ništa manje nego magično je kad u trenutku izvedbe postignemo neki detalj u upravljanju vremenom i bojom oko kojeg se prethodno nismo posebno dogovarali. S druge strane, dio onoga drivea koji sam ranije spomenuo iskusi se i u izazovu kada mladi umjetnik svira napamet pa neočekivano preskoči neki dio, a ja ga uspijem ‘uhvatiti’ tako da većina publike to ni ne primijeti.

Možda time u tom trenutku iznevjerimo partituru, ali učenje glazbe je proces i iz svake pogreške treba izvući poučak pa krenuti dalje. Zato volim nastavu korepeticije: svakim javnim nastupom testiramo vlastite mogućnosti i potičemo napredak učenika koji je vidljiv i opipljiv.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

I. P. B.: Korepetitor plesa, osim ranije navedenih osobina, ima i tu privilegiju njegovati jedan poseban odnos s plesačima u dvorani. Dobar korepetitor kroz svoju osobu može stvoriti jedan prostor slobode, a oni vrsni su nerijetko i odlični psiholozi, što može biti ključno pri motiviranju.

Napomenula bih da su ti pojedinci u dvorani s učenicima i po dvanaest sati tjedno, oni su djeci uistinu važne i bliske figure. Uzajamno povjerenje temelj je dobre suradnje: i s učenicima i s plesnim pedagogom. Korepetitor plesa nije i ne smije biti samo džuboks. On se, za razliku od reproduciranja glazbe s nekog od medija, može prilagoditi – i tempom i načinom sviranja i agogikom, ali i energijom. Rad plesača s korepetitorom puno utječe na njihovu spremnost za nastupe, natjecanja, a kasnije, u radu u ansamblu, korepetitor u procesu stvaranja koreografija zamjenjuje čitav orkestar (ukoliko govorimo o baletnom ansamblu).

Korepetitor plesa nije i ne smije biti samo džuboks

On je taj koji zna svaku tehničku zavrzlamu, svaki teži element kojem treba glazbeni push, svaki skok koji treba pričekati, raširiti, svaki pokret ruke kojem treba podrška u melodiji i slično. Plesna umjetnost strahovito je slojevita i bez korepeticije bi ona bila zakinuta za jedan značajan aspekt tumačenja. Biti korepetitor plesnih predmeta u plesnoj školi je intenzivno i obogaćujuće iskustvo iz nekoliko razloga. Bliska suradnja s plesačima gotovo automatizmom generira dinamičnost i kreativnost, a i riječ je o jednoj sasvim drukčijoj atmosferi od one na kakvu smo navikli kao pijanisti klasičnog obrazovanja.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Kao i kolega Batoš, istaknut ću tu sposobnost prilagodbe i obzirnosti, a inače, sve su se te instance ‘isplatile’ i reflektirale na ono kako danas pristupam praksi izvođenja pa i vlastitom instrumentu; sve mi je to pomoglo da budem spretnija i fleksibilnija, riješilo me dubokog straha od pogreške i rezultiralo time da postanem zaigranija i opuštenija. Vjerujem da mi je ovo iskustvo pomoglo i s nekim klasično pijanističkim ‘problemima’. Ne smijem zanemariti ni širok raspon glazbenih stilova s kojima se neminovno kroz rad susrećem, a volim vjerovati da me je takvo proširenje repertoara učinilo i svestranijom glazbenicom.

Rad plesača s korepetitorom puno utječe na njihovu spremnost za nastupe, natjecanja, a kasnije, u radu u ansamblu

Sve u svemu, biti korepetitoricom plesnih predmeta u plesnoj školi ponudilo mi je jedinstvenu kombinaciju umjetničke suradnje, profesionalnog rasta i osobnog ispunjenja. Zbog svega nabrojanog, moja tuga je tim veća kada, nažalost prečesto, osvijestim do koje mjere ovo zanimanje nije prepoznato u glazbenoj zajednici.

Je li obrazovanje u okviru onoga što hrvatske muzičke akademije nude budućim korepetitorima dovoljno, prema Vašemu viđenju i iskustvu?

I. B.: Obrazovanje ponuđeno kurikulumom nipošto nije dovoljno, no ja sam imao sreću da sam imao profesore koji su me poticali i širili mi vidike. Tu prvenstveno mislim na prof. Đuru Tikvicu koji je s nama izuzetno puno svirao na satu i od kojeg sam naučio što je to muzički tijek. Posebno je manjkavo obrazovanje u disciplinama poput Harmonije na klaviru i Sviranja partitura koje pijanisti uopće nemaju na studiju, a značajno bi unaprijedilo vještinu snalaženja pri čitanju s lista.

Od svih teorijskih predmeta na Akademiji, najviše mi je koristilo što mi je Glazbene oblike i stilove predavao prof. Marko Ruždjak jer sam od njega naučio panoramski promatrati partiture i zavolio suvremeni glazbeni izraz. Bez obzira na manjkav kurikulum, pojedinci su uvijek tu da nas potaknu i osvijeste i zbog njih pamtimo studentske dane. Ipak, žao mi je što predmet Korepeticija nisam imao tijekom čitavog studija, a ne samo tijekom zadnjih dviju godina.

Pojedini skladatelji koje sam upoznao prateći duhače smatraju se manje vrijednima, a upravo sam na njihovim skladbama imao mogućnost ostvariti interpretacije koje opovrgavaju tu istu predrasudu

Kroz korepeticiju sam imao priliku upoznati vrlo širok repertoar, glazbene žanrove i literaturu koja me na studiju zaobišla (a u velikoj mjeri se taj repertoar i danas zaobilazi). Iz perspektive pijanista, pojedini skladatelji koje sam upoznao prateći duhače smatraju se manje vrijednima, a upravo sam na njihovim skladbama imao mogućnost ostvariti interpretacije koje opovrgavaju tu istu predrasudu.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

I. P. B.: Kada govorimo o korepeticiji plesa, situacija nije zadovoljavajuća, a svakako je nepovoljnija i od korepeticije instrumentalistima ili pjevačima, s kojom se pijanisti za vrijeme svojeg glazbenog obrazovanja svakako susretnu. Korepeticija plesa, naime, kao koncept je za pijaniste gotovo terra incognita pa o tome čuju tek kada se otvori neki natječaj za posao ili od kolega zaposlenih u nekoj od plesnih škola. I to je velik propust na vertikali obrazovanja pijanista, jer sasvim je nelogično da se nije prepoznala potreba za upoznavanjem studenata s poslom koji im se po završetku studija otvara kao jedna od realnih opcija na tržištu rada, a o činjenici da se na akademijama nedovoljno radi na vještini improvizacije neću dodatno govoriti.

Redovito se rastužim kada u prvoj godini rada mladi korepetitori/ce, pridošli ravno s Akademije, budu obeshrabreni jer ne mogu kreirati i odsvirati neku jednostavnu melodiju i harmonizirati je na licu mjesta

Tužno je, a možda i bolje reći zabrinjavajuće da na izazove ovog posla, makar u nekim početcima, bolje odgovaraju kolege s drugih odsjeka: to su teoretičari, kompozitori ili pak oni koji sviraju po raznoraznim bendovima. Vjerujem da ne griješim kada kažem (a ponečemu me tu uči i vlastito iskustvo) da su najsuzdržaniji, najuplašeniji i s najmanje samopouzdanja upravo kolegice i kolege pijanisti. Duboko vjerujem kako to nema ni najmanje veze s njihovim sposobnostima (sviračkim svakako ne), koliko s činjenicom da su tolike godine radili na uvijek isti način, koristili isto iz vlastitih resursa (prvenstveno okrenuti praksi koncertnog pijanizma), a nije im se nikada pružila mogućnost iskusiti i neke druge sfere.

Redovito se rastužim kada u prvoj godini rada mladi korepetitori i korepetitorice, pridošli ravno s Akademije, budu toliko obeshrabreni jer ne mogu kreirati i odsvirati neku jednostavnu melodiju i harmonizirati je na licu mjesta. Usto, rekla bih da nam u kurikulumu svakako nedostaje i više harmonije na klaviru.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Sve su te note i harmonije tu negdje, oni to imaju u rukama, ali ih je potrebno osvijestiti. No iznad svega, a to je i najteže, moraju se opustiti. Teško ćete neopušteni, na satu suvremenog plesa, 30 minuta u komadu improvizirati na temu bipolarnosti, živog pijeska ili kišnih glista (smijeh); plesači, naime, često koriste priče i metafore kako bi postigli određenu kvalitetu pokreta. Nažalost, tu teško u pomoć priskaču sati i sati vježbanja klavirskih koncerata, ali ono što jest ključ jesu otvorenost i spremnost na igru. A to nam svima nedostaje.

Plesači često koriste priče i metafore kako bi postigli određenu kvalitetu pokreta – nažalost, tu teško u pomoć priskaču sati i sati vježbanja klavirskih koncerata, ali ono što je ključ jesu otvorenost i spremnost na igru.

Je li u Vašemu slučaju bilo ‘nužno’ stjecanje nekih inozemnih iskustava i je li, općenito, među Vašom generacijom vladala ideja da se negdje drugdje radi drukčije ili, naprosto, bolje?

I. B.: Kako sam se neposredno nakon diplomiranja zaposlio kao umjetnički suradnik na zamjeni na Muzičkoj akademiji, nisam imao priliku steći inozemna iskustva, no s velikim sam zadovoljstvom nastupao s brojnim gostujućim profesorima koji su dolazili na Odsjek za duhačke instrumente. Vrlo su često ti nastupi bili nakon samo jedne kratke probe i fasciniralo me koliko jednostavno je s njima bilo nastupati, a i oni su bili puni riječi hvale za korepetitore s Akademije.

Ne mislim da je ‘negdje drugdje’ bolje; štoviše, kod nas je korepeticija izuzetno kvalitetno organizirana, no nažalost tu visoku razinu realizacije ne prati odgovarajuća materijalna podrška. U tom aspektu možda negdje drugdje zaista jest, kako kažete – bolje…

Kod nas je korepeticija izuzetno kvalitetno organizirana, no nažalost tu visoku razinu realizacije ne prati odgovarajuća materijalna podrška

I. P. B.: Za vrijeme studija našoj generaciji nije bilo tako lako ‘poviriti’ izvan granica Hrvatske kao što je to moguće danas, kroz ERASMUS+ i slične programe. U tom smislu nisam znala puno o radu vani, tek kroz priče kolega koji su imali priliku steći neka inozemna iskustva. Tek sam po završetku studija svjedočila tome kako se obrazuju i razvijaju korepetitori plesa u, primjerice, Nizozemskoj, Danskoj ili Francuskoj. No, ako govorimo o korepeticiji plesa, ne bih rekla da su situacije tako stubokom različite. U većini europskih zemalja pijanisti moraju puno toga samostalno istražiti, naučiti i naprosto se snalaziti.

Ipak, postoje akademije na kojima se može studirati smjer plesne korepeticije, ali i one kojima je plesna korepeticija dio nekog od pijanistima ponuđenih smjerova (korepeticija, scenska glazba i slično). Također, ono što mi u sustavu ne nudimo, a pokazalo se kao izvrsna praksa (govorim sada za područje nekih modernih tehnika, ali i suvremenog plesa), jest da i udaraljkaši mogu biti korepetitori. Tako najpoznatije plesne akademije imaju za korepetitore i pijaniste i udaraljkaše te druge kolege koji se bave glazbenom produkcijom. Svi su oni suradnici i uskaču u onom trenu kada se procijeni da će upravo oni najbolje pridonijeti nastavnom procesu.

Najpoznatije plesne akademije imaju za korepetitore i pijaniste i udaraljkaše te druge kolege koji se bave glazbenom produkcijom

Smatram, kada bude dolazilo do izmjene Pravilnika o stručnoj spremi i pedagoško-psihološkom obrazovanju nastavnika, da je nužno dati priliku udaraljkašicama i udaraljkašima u području plesnog obrazovanja.

Biste li rekli da su korepetitori ‘prepušteni sami sebi’ kada je riječ o prelasku s iskustva diplomiranog pijanista/pijanistice u praksu i rad korepetiranja?

I. B.: Složio bih se s time, da. Korepetitori u najvećoj mjeri jesu prepušteni sami sebi jer, izuzev nekolicine spomenutih primjera, ne postoji institucionalna podrška u vidu specijalističkog studija ili studija usavršavanja iz korepeticije, a svi majstorski seminari fokusirani su na natjecateljsko ovladavanje solističkim repertoarom. Prevelik je raskorak između često preteških programa s kojima se diplomira na studiju klavira i konkretnih zadataka koje korepetitor-početnik treba savladati, dok u isto vrijeme nije potican da tijekom studija samostalno izvršava zadatke.

Izuzev nekolicine spomenutih primjera, ne postoji institucionalna podrška u vidu specijalističkog studija ili studija usavršavanja iz korepeticije, a svi majstorski seminari fokusirani su na natjecateljsko ovladavanje solističkim repertoarom

I. P. B.: Potpisujem. U mnogočemu su prepušteni sami sebi. Također, u plesnoj korepeticiji jedini koji im još mogu pomoći su stariji kolege s iskustvom i plesni pedagozi s puno strpljenja i volje. Iako, plesni pedagozi, uz najbolju volju, nisu uvijek najbolje osobe za odgovoriti na specifična glazbena i glazbenička pitanja. Iako srodne, svaka od tih dviju umjetnosti ima svoj vokabular i svoje zakonitosti. Nije toliko iznenađujuće da mladi pijanisti nakon razgovora s plesačima odu još zbunjeniji.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete u svojemu poslu?

I. B.: Najveći je izazov organizacija vremena za vježbanje i učenje novih skladbi. Neophodno je doći na probu spreman, a vremena je uvijek premalo, pogotovo ako uračunamo još i obiteljske obveze. Stoga je važno u kratkom roku definirati zadatke, a pri vježbanju bez solista metronom mi je najbolji prijatelj. Također ističem mogućnost nastupa u koncertnim dvoranama i festivalima na kojima kao solist nikad ne bih imao tu mogućnost (premda, iskreno, to ne bih ni želio u tom obliku), zatim raznolikost i raznovrsnost osobnosti uz koje sam imao priliku djelovati, a ponajviše veliko poštovanje od strane svih studenata i većine nastavnika s kojima sam radio.

I. P. B.: Na ovo pitanje trenutačno ne mogu odgovoriti iz očišta korepetitorice jer sam već sedam godina na mjestu ravnateljice.

Kako biste opisali radne uvjete za korepetitore u Hrvatskoj i smatrate li da su, kao struka, adekvatno vrednovani i prepoznati u Hrvatskoj?

I: B.: Najprije, moram reći da je u osnovnim i srednjim školama broj učenika na jednoga korepetitora prevelik. Potpuno je nemoguće ostvariti kvalitetan rezultat kad je u 45 minuta predviđen rad s dvadesetak osnovnoškolaca. Takav propis bi se hitno morao promijeniti, no izuzev inicijative Umjetničkog društva suvremenih učitelja (UDSU), koje je osnovalo radnu skupinu (čiji sam i član), ne postoji drugi vid aktivnosti po tom pitanju.

Posebno me žalosti što Hrvatsko društvo glazbenih i plesnih pedagoga godinama nije poduzelo ništa da se ovakva nezahvalna praksa izmijeni. Također je još uvijek nemoguće napredovati u zvanju kao korepetitor, odnosno moguće je samo kroz nastavu Klavira koju većina u nekom opsegu ipak radi. Također, tzv. ogledni sat odnosno dio stručnog ispita koji svaki diplomirani pijanist mora nakon pripravničkog staža položiti, mora biti održan kao sat nastave Klavira, čak i ako pripravnik radi isključivo nastavu Korepeticije. Apsurd na apsurd.

Trebalo bi omogućiti da se ogledni sat može održati i iz Korepeticije jer se tu nipošto ne radi samo o prosviravanju i realizaciji ideja nastavnika glavnog predmeta, već o čitavom nizu vještina koje instrumentalist može naučiti od svojeg korepetitora.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Postoji li razlika u statusu i plaćama korepetitora u odnosu na druge glazbene profesije u Hrvatskoj?

I. B.: U školama nema razlike u plaćama korepetitora i nastavnika klavira: postoji samo već spomenuto otežano napredovanje u zvanju. Na akademijama je, nažalost, razlika izuzetno velika: najviši stupanj zvanja koji može dosegnuti umjetnički suradnik na razini je najnižeg stupnja zvanja za glavni predmet (umjetnički savjetnik s 15 godina staža ima isti koeficijent kao docent početnik i to za veći broj obveznih radnih sati). To je izuzetno nepravedno jer je umjetnički suradnik direktno izložen stresu javnog nastupa i potencijalne kritike.

Još je jedan paradoks činjenica da ovo zvanje, unatoč tomu što u sebi sadrži pridjev umjetnički, pripada kategoriji nastavnih zvanja, a kojemu ta umjetnička komponenta uopće nije priznata! Bez obzira na to što ti ljudi svakodnevno javno nastupaju i umjetnički djeluju, njih sustav prepoznaje isključivo kao osobe koje uvježbavaju studente za nastupe. To je nedopustivo.

I. P. B.: Kako je kolega Batoš objasnio, problem leži u sustavu napredovanja odnosno nemogućnosti napredovanja za korepetitore kojima je satnica sastavljena isključivo od korepeticije (a takvih je kod nas mnogo). Nesretni Pravilnik iz 1996., koji je još uvijek na snazi, propisuje da korepetitor i profesor klavira imaju potpuno iste stečene kvalifikacije, čak su im dodijeljene i iste titule, no samo profesor klavira, kroz pedagošku praksu u individualnoj nastavi, ima mogućnost napredovanja (a samim time i ostvariti povišicu plaće). Pravni rollercoaster na kojemu vožnja nije nimalo ugodna.

Problem leži u sustavu napredovanja odnosno nemogućnosti napredovanja za korepetitore kojima je satnica sastavljena isključivo od korepeticije

Prije nego se isprave svi veliki propusti koji se tako prelamaju preko leđa korepetitora i nastavnika korepeticije, treba se voditi načelom pravednosti i uzeti u obzir kako zapravo ne postoji pravna osnova (zabrana nije definirana nijednim člankom zakona i pripadajućih pravilnika) za odbijanje zahtjeva kolega koji obavljaju nastavnu djelatnost na radnom mjestu korepetitora.

Smatram kako je Agencija za odgoj i obrazovanje dužna osigurati stručnog suradnika za korepeticiju koji bi mogao vrednovati rad korepetitora, dok ne dođe do eventualnih izmjena propisa. Svjesna sam kako na Muzičkoj akademiji zasad postoji samo kolegij Korepeticije instrumentalistima i pjevačima, ali ne i plesačima, te treba iznaći neko rješenje za oba smjera korepetitorskog posla. Vjerujem kako ključ leži u otvorenoj i jasnoj komunikaciji obiju strana.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Kako su regulirani vaši radni sati i uvjeti rada? Jeste li zadovoljni tim aspektima?

I. B.: O ovom mogu pričati samo kroz ‘pogled unatrag’ jer više ne radim kao korepetitor. Umjesto odgovora dovoljno će biti kazati da sam prihvatio bolju poslovnu ponudu i nakon gotovo dvadeset godina izašao iz korepeticije, premda upravo korepeticiju smatram najljepšim poslom meni zamislivim. Ne znam može li se to zvati svojevrsnim downshiftingom jer je nastava koju sad obavljam manje stresna od korepeticije, no svakako je bolje vrednovana i to ne samo u financijskom smislu.

I. P. B.: Stava sam kako su korepetitori u plesnim školama, za razliku od kolega u glazbenim, u boljoj poziciji kada govorimo o radnim satima i uvjetima rada. Za razliku od kolega u glazbenim školama, nastava korepetitora plesnih predmeta definirana je kroz čitavu nastavnu godinu, raspored je stalan i ujednačen, a jedan nastavni sat (u plesnoj nastavi je to dvosat) rezerviran je za jedan razred. Promjene rasporeda su rijetke i uglavnom se tiču kojeg dodatnog sata pred ispite ili za natjecanja.

Mislim da su korepetitori u plesnim školama načelno opušteniji i u manjem stresu oko svojih obaveza. Takvoj atmosferi pridonosi i činjenica da plesna korepeticija od pijanista ne zahtijeva vježbanje nekog težeg repertoara (kolege u glazbenim školama katkada prate primjerice i više maturanata, a to su opsežni i zahtjevni programi). To ne znači da taj posao ne nosi neke druge svoje probleme i poteškoće, ali sveukupno bih rekla da su uvjeti u kojima rade korepetitori plesa jako dobri.

Kakva je podrška od strane institucija (škola, fakulteta, Ministarstva znanosti i obrazovanja) za korepetitore? Koja je, prema vama, geneza nepovoljnog odnosa krovnih institucija prema ovoj poziciji?

I. B.: Podrška institucija, nažalost, je samo deklarativna. Potapšat će te po ramenu i reći: „Bez tebe ništa.“ Ali ja sam konkretan pomak čekao dvadeset godina i nisam ga dočekao. Na Muzičkoj smo akademiji 2017. pokrenuli i inicijativu da se umjetničkim suradnicima koji ispune uvjete omogući izbor u umjetničko-nastavno zvanje docenta korepeticije i za to smo dobili podršku velikog dijela kolega i nekih uvaženih umirovljenih profesora koji, nažalost, danas više nisu živi.

1945. godine, glasoviti skladatelj Božidar Kunc prešao je u zvanje docenta operne korepeticije i sviranja partitura

Čak smo uspjeli sazvati izvanrednu sjednicu Vijeća Akademije, no Uprava je vješto izbjegla glasanje, a tadašnji dekan predložio osnivanje radne skupine. A znamo kako to obično biva s radnim skupinama: ova se sastala jednom i tu je priči bio kraj. Jedina konkretna odluka bila je preraspodjela klasa koju sam kao tadašnji voditelj Korepeticije na Muzičkoj akademiji napravio i nakon toga sam bio smijenjen s te pozicije jer se Uprava nije slagala s takvom preraspodjelom. Godinu dana kasnije, nas nekoliko kolega umjetničkih suradnika pozitivno je ocijenjeno u postupku izbora na radno mjesto docenta Komorne glazbe, no kako je bilo raspisano samo jedno radno mjesto, jedna je kolegica izabrana, a nama ostalima nije bilo omogućeno stjecanje odgovarajućeg zvanja i statusa.

Time smo dokazali da imamo sve preduvjete za umjetničko-nastavni status, no podrška struktura je u potpunosti izostala, unatoč potvrđenoj kvaliteti postignutoj značajnim trudom jedne generacije umjetničkih suradnika tijekom posljednjih nekoliko godina na Muzičkoj akademiji.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

I. P. B.: Nažalost, kao što sam već spomenula, postoji niz problema koji prate korepetitore na njihovom profesionalnom putu. I dok svatko tko je imao priliku raditi s kvalitetnim korepetitorom, bio to glazbenik ili plesač, jasno može posvjedočiti važnosti suradnje s korepetitorom, institucije su u nekom dijelu tu zakazale i propustile osigurati važno mjesto koje korepeticiji, i to svim njezinim oblicima, pripada. Ne mogu govoriti o visokom obrazovanju i radnim mjestima ondje, jer njega nisam dio, ali o osnovnoškolskom i srednjoškolskom umjetničkom obrazovanju mogu, hoću i želim.

Spomenula sam već nelogičnost na vertikali obrazovanja u odnosu na tržište rada i radna mjesta. To je propust nadležnih. Ne mislim kako tu ima neke namjere, jaza ili animoziteta, nego naprosto nedovoljne upućenosti i/ili manjka volje da se naši tromi sustavi obrazovanja mijenjaju (to vrijedi, koliko za osnovnoškolsko i srednjoškolsko, toliko i za visokoškolsko obrazovanje). Kada uzmete u obzir, kao što sam ranije spomenula, da zapošljavamo po dokumentu koji datira iz davne 1996. godine, a u međuvremenu postoji cijeli niz novih zanimanja, trendova, zahtjeva tržišta, čak smo imali i reformu visokog školstva prelaskom na Bolognu, onda vam je jasno da odgovornost ne snosi neki pojedinac, nego čitav niz ljudi i institucija.

Svatko tko ima priliku ukazati na propuste ili nelogičnosti, dužan je to učiniti ako mu je stalo do plesne umjetnosti, glazbene umjetnosti te do mladih ljudi koji će iz svojevrsne sigurnosti akademskog okruženja biti s treskom lansirani u odrasli život.

Odgovornost ne snosi neki pojedinac, nego čitav niz ljudi i institucija

Ne bih upirala prstom, ali zna se iz kojeg se smjera generiraju promjene u sustavu. Pa iako institucije donose regulative, ne treba nikako podcjenjivati osobnu moć i moć udruženog djelovanja. Mi smo ti koji trebaju, kada god za to imamo priliku, progovarati o nama važnim temama. Kada kažem mi, onda mislim na nastavnike, ravnatelje, udruge. Bitno je samo da se otvori prostor komunikacije, a tu odgovornost dijelim jednako na sve dionike sustava: i MZO i Muzičku akademiju te na sve nas u sustavu osnovnoškolskog i srednjoškolskog umjetničkog obrazovanja.

Što bi, po Vama, mogao biti neki sretniji scenarij ili barem alternativa?

I. B.: Sretniji scenarij bio bi da se korepetitorima s iskustvom omogući da djeluju kao nastavnici Komorne glazbe. S godinama bi se smanjivao njihov udio u aktivnom sviranju (što je posve u skladu s fizičkom potrošenošću koja se prirodno javlja zbog preopterećenja), a svoje bi bogato iskustvo mogli podijeliti s mladim umjetnicima željnima nastave Komorne glazbe, koja je također prilično marginalizirana na instrumentalnim studijima i trebala bi biti zastupljena tijekom čitavog petogodišnjeg studija.

I. P. B.: Iskustvo koje sam stekla na mjestu ravnateljice srednje umjetničke škole zauvijek je promijenilo moje viđenje stvari. Kada probleme promotrite iz neke druge perspektive, shvatite koliko je mali prozor u kojem možete činiti promjene. Ne bih rekla da su me početni entuzijazam i želja da mijenjam sve što smatram neispravnim napustili, ali da sam postala realnija u svojim očekivanjima, jesam.

Na početcima svojeg mandata sam, gdje god sam mogla, ukazivala na to kako ne postoji baš nikakvo obrazovanje za korepetitore u plesnoj umjetnosti i rješenje mi se činilo jako jednostavnim: Muzička akademija treba otvoriti taj i taj kolegij ili makar uvrstiti plesnu korepeticiju u program postojećeg kolegija Korepeticije. Putem sam shvatila da taj put, kao mnogošta u našoj zemlji, nije ni lak ni pravocrtan. Sada bih kao velik napredak vidjela i to da se studentima makar osvijesti slojevitost rada plesnih škola te da ih se uputi, ukoliko za to iskažu zanimanje, na hospitiranje ili kakav drugi vid sudjelovanja u nastavnim procesima. Kolegice i kolege korepetitori će svoja znanja uvijek rado prenijeti studentima, čak i u manje formalnim okvirima.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Postoje li neke inicijative ili udruženja koja se zalažu za poboljšanje statusa korepetitora? Ima li impetusa za neko (daljnje) aktivističko djelovanje?

I. B.: Ranije spomenuta radna skupina Umjetničkog društva suvremenih učitelja mnogo je razgovarala o navedenoj problematici, posebno u osnovnim i srednjim glazbenim i plesnim školama te je osmislila prijedloge promjena. U tom smislu naišli smo na načelnu podršku u Agenciji za odgoj i obrazovanje, no u domeni visokog obrazovanja takva je podrška, kako rekoh, izostala.

Žao mi je što prilikom nedavne korekcije koeficijenata u cjelokupnome sustavu nije bilo snažnije inicijative unutar Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja koji nam je svojedobno pružao primjerenu podršku u borbi za naša prava. Arhivirao sam na desetke dopisa koje smo sastavljali i slali na razne adrese u proteklih petnaestak godina, ali značajniji se pomak nikada nije dogodio. S jedne strane mi je žao što više nisam dijelom te ‘borbe’, ali drugo Sveučilište pružilo mi je priliku za novi početak i na tome sam izuzetno zahvalan.

Kakva budućnost čeka buduće hrvatske diplomirane pijaniste, korepetitore, iz vašeg ugla gledano?

I. B.: Sudeći po broju poziva i ponuda koje mi svakodnevno pristižu, za korepetitore će, srećom, uvijek biti posla. Čini mi se i da među nedavno diplomiranim studentima postoji interes za korepetiranjem, jer godine učenja i vježbanja većina bi njih ipak rado demonstrirala kroz vještinu sviranja. S druge strane, nedovoljno poštovanje kolega i neodgovarajuća materijalna podrška tjera mlade ljude da brzo odustanu i stoga je zaista krajnje vrijeme da se napravi zaokret. Kao jedan od faktora koji bi sigurno pridonio rješavanju problema bio bi primjeren sustav nagrađivanja i vrednovanja korepetitora.

Uz mogućnost napredovanja, a s jasno razrađenim uvjetima za to i bez da se stvar svodi na ‘servis’ glavnog predmeta, kvaliteta korepeticije bi rasla te čvrsto vjerujem da bi mladi pijanisti češće birali ovo zvanje koje pruža velike umjetničke izazove. Cijeli je ovaj set up potrebno mijenjati s najvišeg stupnja, čime bi se u čitavoj glazbenoj obrazovnoj vertikali jasno definirala svijest o važnosti umjetničke suradnje.

Uz mogućnost napredovanja, a s jasno razrađenim uvjetima za to i bez da se stvar svodi na ‘servis’ glavnog predmeta, kvaliteta korepeticije bi rasla te čvrsto vjerujem da bi mladi pijanisti češće birali ovo zvanje

I. P. B.: Bez obzira na to što ovakva situacija obeshrabruje, ja sam ipak vječni optimist i vjerujem da se stvari mijenjaju i da će se mijenjati u korist korepetitora, a sve nas kolektivno veseli da su se sada napokon otvorile i neke teme o kojima se dugo šutjelo. Ako sam išta u svojemu poslu naučila, onda je to teza da netko mora preuzeti kormilo i da ona stara „mnogo baba, kilavo dijete“ gotovo uvijek time i rezultira. Svi mogu razgovarati, ali se mora znati tko njihove stavove zastupa, kod koga i s kojim ciljem.

Iznimno me veseli da je i Vaša platforma pokazala interes za naš posao, što također vidim kao svojevrstan pomak. Ovakve inicijative otvaraju prostor u kojemu će netko možda prepoznati potencijal za svoje buduće zanimanje. Hvala vam od srca na tome!

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

_________

Zahvaljujemo Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu na ustupljenom prostoru za fotografiranje.