razgovor usred aktivnog glazbenog ljeta
Dubravko Palanović: „Htio bih pisati operu“
Dubravko Palanović detaljno i osobno. O skladanju, autorstvu i estetici, željama i planovima, dakako i o Acoustic Projectu s kojim početkom sljedeće godine priprema novi projekt u Lisinskom. O novoj ulozi u Skupštini predstavnika Hrvatskog društva skladatelja i o profesori koja ga očekuje na Sveučilištu Sjever. O tome što je dosad postigao i što bi još volio. I da, doista bi želio pisati operu. No krenimo redom…
Početci. Kako i kada je sve počelo?
Glazbom sam se počeo baviti zapravo relativno rano. Svirao sam različite instrumente, iako tada još nisam polazio muzičku školu. Kontrabas sam upisao s dvanaest godina.
Otkud baš kontrabas?
S kontrabasom sam krenuo zbog spleta raznih oklonosti, ali me je zapravo oduvijek privlačio i klavir, preko kojeg sam mogao snažnije razvijati svoju kreativnu crtu. Ipak, s kontrabasom sam zavolio glazbu, a komponiranje me je od najranije dobi snažno privlačilo te prve pokušaje pamtim negdje s petnaest godina.
Otkud potreba za komponiranjem i što su za tebe skladanje i glazba?
Od trenutka kad sam se počeo baviti glazbom, osjećam snažan poriv za stvaranjem. To je i želja za prenošenjem vlastitih i tuđih misli i osjećaja u glazbu, dočaravanjem prirode i događaja, svega onoga što nas okružuje. Tom porivu se ne mogu oduprijeti i kad dugo ne pišem, ne osjećam se dobro. Možda je to i svojevrsna ovisnost, vrlo često poželim se ne baviti se time.
Porivu za skladanjem se ne mogu oduprijeti i kad dugo ne pišem, ne osjećam se dobro
No tu je i stanovita religiozna, introspektivna, samopročišćujuća komponenta pisanja, gdje se nastankom novog djela ostvaruje moje vjerovanje da sam napravio nešto što može duhovno oplemeniti slušatelja. Osim toga, skladanje mi donosi neopisiv osjećaj slobode dok sam u procesu kreiranja, a mislim da i slušatelji često imaju baš takav osjećaj – kao da se nakratko maknemo od svega ovozemaljskog.
Kada bi trebao birati, što bi izabrao: skladanje ili kontrabas?
Mislim da je važno da skladatelj bude i instrumentalist, tj. da sudjeluje u izvedbama na koncertnom podiju, jer mu to daje jednu drugačiju perspektivu, zbog osjećaja za protok skladbe u vremenu koje se događa sudjelovanjem u izvedbi. Puno je to drugačiji protok nego iz perspektive slušatelja. Također, tu je i edukativni faktor, jer se tijekom proba i postavljanja djela upozna literatura, a kroz to se puno i nauči.
Tko je za tebe bio Željko Brkanović? Danas njegova slika pomalo već blijedi…
Prof. Brkanović je prije svega bio izvanredna osoba. Dakako da je bio i izvrstan pedagog koji je jako dobro percipirao temperament i skladateljske afinitete svojih studenata te ih je kao očinska figura brižno pratio i usmjeravao.
Nažalost, mnogi naši živući ili relativno nedavno preminuli skladatelji tzv. ozbiljne glazbe ne dobivaju zasluženu pozornost te je potreban velik trud da se njihova djela, a tako i profesorova djela, ponovno postave i izvode. Godinu dana nakon njegove smrti, zajedno s kolegama te uz svesrdnu pomoć HDS-a, organizirao sam in memoriam koncert s njegovim skladbama. Na taj način sam mu želio, zajedno s ostalima involviranima u taj događaj, nekako zahvaliti za sve što je učinio – a učinio je mnogo. Ujedno, bio je to pokušaj revitalizacije nekih njegovih djela.
Pogled unatrag na dosadašnji opus. Čime si zadovoljan, bi li nešto učinio drugačije?
Uvijek me prati snažna misao da nisam napravio dovoljno te da trebam još mnogo toga napraviti, popraviti i unaprijediti u svom pisanju. Dakle, nastojim gledati unaprijed. Nekim skladbama sam dosta zadovoljan, nekim manje pa su tu uvijek prisutne dvojbe i sumnje.
Često pišeš za kolege i prijatelje. Kako to izgleda, otkud počneš?
Uvijek se počne od vrlo uznemirujuće situacije, a ta je da nemate zapravo ništa. Iako je moj mentalni sklop bombardiran svakodnevno raznim idejama, sasvim je drugo sve to ukalupiti te superponirati sve te linije u partituru. Volim vizualizirati ljude za koje pišem i predočiti si situaciju gdje oni izvode moju skladbu.
A kad ne poznaješ izvođače?
Tada zamišljam nekog svog idealnog izvođača ili ansambl.
U čemu nalaziš nadahnuće?
Nadahnuće se može pronaći gotovo svugdje: životne situacije nabijene emocijama, ljepota ili grozota koja nas okružuje može biti inspirativna… Kad mnogo skladam i kad sam češće uronjen u neku vrstu imaginacije, ideje brže i češće dolaze, a i jednostavnije rješavam probleme na tom putu pa je cijeli proces time uspješniji.
Imaš li neku teku za skice pa u nju upisuješ ideje kad ti padnu na pamet?
Uvijek imam skice. Bez toga mi je teško. Često ih koristim, ako ne za planiranu kompoziciju, onda za neku drugu gdje mi se bolje uklapa. I, da – doista imam teku, imam brdo papira razbacanih po podu i posvuda, svojevrsni radni kaos. Zvuči kao klišej, ali zaista je tako.
Jedan dan u životu skladatelja (koji je istodobno i profesionalac-glazbenik).
Ponekad zna biti dosta naporno, pogotovo kad se sve događa simultano. Volim pisati ujutro dok sam svjež, a ljeti kad imam mira i dani su duži, volim i navečer, čak do kasno u noć. Skladanje ujutro nije, naravno, često moguće radnim danom – tu su probe ili sa Zagrebačkom filharmonijom ili s nekim od mojih ansambala – i kad je tako, lovim međutermine za skladanje ili jednostavno ne skladam, jer nisam dovoljno fokusiran.
Tko je, po tebi, skladatelj?
Skladatelj transformira u glazbu sve što vidi, osjeća, doživi. Poistovjećuje se s drugim ljudima te prenosi i njihova iskustva u glazbu. Umjetnost, tako i glazba, vrlo vjerno prati i kristalno jasno prikazuje društvo, sa svim njegovim manama i vrlinama. Kako je glazba odličan transmiter emocija ovog svijeta, time je i važan dio duhovnog života svakog pojedinca, njegovo duhovno obogaćenje. Tako skladatelj, zapravo, ima jednu vrlo zahtjevnu ulogu.
Institucije nam rijetko daju priliku za pisanje djela, posebno onih zahtjevnijih i opsežnijih
Imam potrebu tu reći još nešto, kao svojevrsnu kritiku upućenu našoj sredini, a vezana je za skladatelje. Institucije nam rijetko daju priliku za pisanje djela, posebno onih zahtjevnijih i opsežnijih. Imao sam sreću što sam dobio mogućnost pisati simfoniju, zapravo simfoniju-kantatu, koja je praizvedena u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci s velikim vokalno-instrumentalnim izvođačkim aparatom, no takvih prilika je malo, što nikako nije dobro za današnje hrvatske skladatelje. Da bi se bilo skladateljem, potreban je kontinuitet pisanja i izvođenja. A to nama u velikoj mjeri nedostaje.
Glazbenici naočigled vole svirati tvoju glazbu. Osjeća se to čak i na snimkama. Što je to što čini da se tako dobro osjećaju u njoj?
Prije svega mislim da glazba mora komunicirati s publikom, na jedan direktan način, a glazbenici moraju povjerovati u ono što sviraju. Bez toga je teško išta prenijeti. No zašto se netko dobro ili loše osjeća dok izvodi moju glazbu, ipak treba pitati glazbenike.
Tvoja estetika skladanja. Koje su joj osnovne odrednice?
Što se tiče melodije, harmonije ili polifonije, čini mi se da sam pronašao ‘svoj recept’ koji je s vremenom postao prepoznatljiv. Ritam je također jako važan protagonist u mojoj glazbi i po tom pitanju zaista volim širiti horizonte. Tu su i motivički rad te igra različitim vrstama tonalnosti. Mislim da nisam zapostavio principe koji su bili važni u glazbi velikih skladatelja, a kad bih i probao to sve odstraniti iz sebe, imam osjećaj da bih zašao u prostor antimaterije.
Volim se baviti i pitanjima estetike, gdje primjećujem da je danas gotovo nestala tzv. estetika lijepog u skladbama suvremenih skladatelja i to se nekako nameće kao imperativ. Ja to nisam mogao prihvatiti. Pitanje melodije i harmonije u suvremenoj glazbi vrlo je diskutabilno, kada se radi o tzv. novim stilovima s različitim aspektima spektralizma, serijalizma, minimalizma.
Nisam zapostavio principe koji su bili važni u glazbi velikih skladatelja, a kad bih i probao to sve odstraniti iz sebe, imam osjećaj da bih zašao u prostor antimaterije
Iako koristim nekoliko dosta, nazovimo to, tradicionalnih alata u skladanju, sklon sam eksperimentiranju, ali u vidu fuzije s drugim žanrovima, što pak ne znači da ih jednostavno „mućkam“, nego ih preko unutarnje katarze amalgamiram i pretvaram u homogenu cjelinu.
Što ti je još bitno kad skladaš? U odnosu na izvođače, u odnosu na publiku…
Skladatelji si to ne vole priznati, no izvođači nisu uvijek oduševljeni kad se na programu nađe djelo hrvatskog suvremenog autora. Vladaju još uvijek predrasude prema suvremenoj glazbi. Naravno da se ponekad i iznenade uzbudljivošću nekog novog djela. Što se mene tiče, to ovisi o formi skladbe i o vrsti publike koja dolazi na pojedini koncert, no volim glazbom komunicirati s publikom. Nekad više, a nekad na manje direktan način. Volim ih također iznenaditi, čak i šokirati.
Glazba i djeca. Zapaženi projekti: Božić kod Zimogroznih, etide za klavir… Planiraš li uskoro nastaviti niz?
Pisati glazbu za djecu izrazito je zahtjevno, teže no što se na prvi pogled čini. Djeca su zapravo najveći kritičari, jer intuitivno reagiraju na glazbu i ne možete im prodati nešto im se ne sviđa. Vrlo uspješan projekt, rekao bih, bio je glazbeno-scenski projekt Božić kod Zimogroznih koji sam radio s redateljicom Petrom Radin. Od 2019. godine predstava se izvodi svake sezone. No još uvijek nedostaje sadržaja za djecu.
Djeca su zapravo najveći kritičari, jer intuitivno reagiraju na glazbu i ne možete im prodati nešto im se ne sviđa
Što se tiče etida za klavir pod nazivom Etide za mlade, koliko primjećujem, interes za njih je jako dobar, a nije prestao ni nakon održanog natjecanja Mladi virtuozi za koje sam ih pisao. Planiram nastaviti skladanjem novih etida za violinu za sljedeće izdanje natjecanja.
Razlozi zbog kojih bi netko trebao otvoriti neku od digitalnih platformi i preslušati tvoj autorski album koji je recentno objavljen za Cantus/HDS?
Kao što sam već naveo, mislim da moja glazba dobro komunicira s ljudima, bez obzira na eventualno glazbeno obrazovanje. Ipak, teško mi je navoditi razloge zbog kojih bi netko trebao slušati moju glazbu. Taj album svakako posjeduje široku paletu sjajnih glazbenika-virtuoza, također su tu skladbe iz mojih različitih skladateljskih faza, širok spektar instrumentalnih i vokalno-instrumentalnih ansambala: od solo flaute, soprana i klavira, do primjerice koncerta za violončelo i orkestar. Vjerujem da ima za svakog ponešto zanimljivo na njemu.
Na čemu trenutačno radiš?
Momentalno sam fokusiran na novi projekt ansambla Acoustic Project, naziva Na granici svjetova, čija je realizacija na rasporedu u siječnju 2025. godine u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Naravno, tu su i spomenute nove etide za violinu… Te stvari su mi nekako u najvećem fokusu momentalno.
Zagazio si u skladateljsku zrelost. Osjećaš li to u svom skladateljskom radu? Što se u međuvremenu promijenilo? Na bolje, na gore…
Mogu reći da se teže dam nagovoriti da napišem neku skladbu u vrlo kratkom roku, što sam ranije često radio. Jednostavno mi to više nije ugodno. Za svaku skladbu nekako trebam više vremena, energije, promišljanja, preispitivanja nego prije. Dakako, tu je i izvjesno životno iskustvo generalno mislim da pišem zrelije nego prije. Mislim da puno više promišljam kako ću, što i za koga pisati.
Komentiraj što ti znače… Bach.
Glazbeni praotac. Prorok. Nositelj glazbenih zakona.
Chick Corea.
Fuzija. Inovator. Glazbenik koji je klasičnu glazbu pribiližio jazzu.
Dmitrij Šostakovič.
Temelj moderne glazbe. Uzor. Ekspresija i forma. Intenzitet i slavenski ekspresivitet.
Gustav Mahler.
Iznad svega. Onaj koji je ostavio najviše traga u meni. Teško mi je to opisati riječima, nema direktnih poveznica između načina na koji je pisao Mahler i načina kako ja skladam, ali glazbu bez Mahlera ne mogu zamisliti. I taj osjećaj slobode…
Uloga u Skupštini predstavnika Hrvatskog društva skladatelja. Motivacija za angažman, teme, vizija?
Prije svega svojim dolaskom želim pomoći da Društvo što bolje funkcionira. To je svakako institucija koja radi na čvrstim temeljima. No, ono što mene posebno interesira je, naravno, hrvatska tzv. ozbiljna glazba te njen tretman u medijima i kulturnim institucijama, pogotovo kad se radi u suvremenim hrvatskim skladateljima.
Naručivanje novih djela u domaćim orkestrima, ansamblima i opernim kućama svodi se većinom na ispunjavanje forme i onda to, naravno, biva minimalan broj djela. Još uvijek postoje i velike predrasude o novim djelima, pretežno od strane rukovodstava institucija, glazbenika i dirigenata. Dakako da postoje i izuzetci. Takvim djelovanjem glazbene institucije se zapravo pretvaraju u muzeje sa sadržajem koji ima fokus gotovo u potpunosti na djela 19. i eventualno do sredine 20. stoljeća, u kojima nedostaje suvremenijih i progresivnijih sadržaja. U takvom okruženju, bez pravih prilika, skladatelji se teško mogu razviti i dati neka kapitalna djela, jer su stalno ograničavani – čak i minutažom koju dobivaju u koncertnom prostoru te uopće prilikama za praizvedbe.
Još uvijek postoje predrasude o novim djelima – tako se glazbene institucije pretvaraju u muzeje sa sadržajem koji ima fokus na djela 19. i eventualno do sredine 20. stoljeća, u kojima nedostaje suvremenijih i progresivnijih sadržaja
Kada pogledamo u bližu prošlost, vidimo da su skladatelji ipak imali više prilika i to u 20. stoljeću, stoga i imamo neka recentna djela koja se konstantno vrte na koncertnim programima. Ovakvim pristupom teško da možemo očekivati takva djela u budućnosti.
Što se tiče medija, ni tu ne stojimo bolje. Klasična glazba, a sukladno tome i suvremena hrvatska glazba, dobiva prostor jedino u određenim terminima na Trećem programu HRT-a i na HR3, dok je s Prvog i Drugog programa HRT-a i HR-a takva glazba gotovo potpuno izbačena. Znači, izgubljen je gotovo svaki malo ekskluziviji termin za emitiranje.
Mislim da su to teme na kojima treba raditi u Društvu.
Glazbena pedagogija?
Nemam neko veće iskustvo u pedagogiji, no imam se želju okušati i u tome. Slijedom toga, od jeseni krećem honorarno predavati na Sveučilištu Sjever, na Odsjeku za glazbu i medije.
Komentiraj još i ovo… Latinoamerička glazba.
Volim tu mjuzu, puno sam iz nje naučio. Tu je i projekt Salsa filarmonica za koji sam pisao aranžmane i koji je jako dobro prošao. Prije svega, moć i energija.
Led Zeppelin.
Ne znam gdje si to iskopao, ali da. Jedinstveni. Za mene nešto što bi se moglo nazvati art rockom u pogledu instrumentacije, forme… Nisu tek rock band, puno su više od toga.
Boris Papandopulo.
Vršnjak Šostakoviča, prema mom mišljenju najjači hrvatski autor. U svoje je doba imao priliku kontinuirano skladati i da mu se djela izvode, tako da su se njegove skladbe primile na repertoar pa ih danas još uvijek izvodimo. To je upravo ono što sam već ranije htio naglasiti.
A sada Acoustic Project. Zašto si ga pokrenuo?
Acoustic Project nastao je sad već davne 2008. godine i početna ideja bila nam je ekeperimentirati, stvarati novu glazbu i jednostavno muzicirati, održavati koncerte… Velik dio tih ideja ostao je i danas, ali su se znatno mijenjale postave glazbenika. Unutar određenih vremenskih ciklusa imamo i nove projekte. Danas taj ansambl izgleda dosta homogeno i s jasnim stilskim odrednicama.
Na početku djelovanja potaknuli ste nastanak više novih djela hrvatskih autora. Možeš li se prisjetiti nekih od njih?
Na početcima djelovanja za nas je pisao respektabilan broj skladatelja: Željko Brkanović, Marko Ruždjak, Frano Đurović, Mirela Ivičević, Ivan Božičević i Olja Jelaska… Možda sam nekog izostavio, neka mi ne zamjeri.
Niste, međutim, nastavili u tom smjeru. To ste nekako prepustili sastavima kao što su Cantus Ansambl. Zašto?
Dakako da smo i dalje naručivali i izvodili nove skladbe, ali po projektima. Na projektu Furious Dance bile su većinom moje i skladbe kolege Srđana Berdovića. Na novom projektu koji sam već spomenuo, Na granici svjetova, bit će skladbe Frane Đurovića, ali i Gordana Tudora. Rekao bih da se koncentriramo na hrvatsku glazbu, ali imamo malo drugačiji pristup od drugih.
Prvi album iz 2012. od Bacha do Chicka Coree čini mi se da puno govori o repertoaru i stilskom profilu AP-a.
To je bio naš prvi album gdje nismo tražili neku stilsku hegemoniju, nego nam je cilj bio istraživati i prikazati široku lepezu stilova koje izvodimo na sebi svojstven način.
Zanimljiv mi je u tom pogledu i moment snažne ritam sekcije. Time se doista približavate nekom jazz ili rock bendu.
Naša specifičnost leži u polivaletnosti. S jedne strane imamo gudački kvartet koji zajedno s flautom i oboom funkcionira u sastavu kao, nazovimo to, klasična sekcija, a s druge strane tu su kontrabas, udaraljke i klavir koji funkcioniraju i kao klasični element, ali se vrlo lako mogu tranformirati u neki jazz trio ili bendovski element. Tu je, naravno, i saksofon koji također može i na jednu i na drugu stranu. Naša je specifičnost, prema tome, upravo u mogućnosti transformacije u zvuku i boji. U jednom času to je klasičan sastav, a u drugom je to ansambl ili bend koji ima groove.
Palanović u AP-u. Kao skladatelj i kao aranžer.
U AP-u imam zaista brojne zadatke, a oni umjetnički su, dakako, skladanje i aranžiranje. Skladateljsko-aranžerskim radom, htjeli ili ne, određujete smjer u kojem ansambl ide. Aranžiranjem sam se dosta u životu bavio, ne samo s AP-om, tako da tu već pomalo vlada i neko zasićenje, stoga mi je s aranžmanima u nekoliko navrata pomogao i kolega Aleksandar Jakopanec, koji inače svira violu u ansamblu.
Suradnja AP-a sa Zagreb Jazz Portraitom i projekt Klasika/Jazz. Neka slična uzbudljiva ideja ili suradnja za budućnost? S kim bi još želio surađivati na sličan način?
S Jazz Portraitom surađivali smo davno, no bilo je to dosta zanimljivo iskustvo. Za suradnju smo u principu otvoreni sa svima koji se mogu uklopiti u naše ideje. Dobar primjer bila je suradnja s Darijom Auguštan prošlog ljeta s kojom smo izveli nekoliko pjevačkih brojeva i to je bilo odlično.
Kada bi trebalo napisati matematičku formulu AP-a, kako bi ona glasila?
Ja bih rekao da je formula jednostavna: skladateljski rad + sjajni glazbenici u ansamblu.
Zadnji projekt AP-a, Furious Dance, kao žanrovski fusion. Što u tom zapaženom projektu preuzimate kao iskustvo ili pristup od klasike, što od jazza, a što od folklora?
Svi ti navedeni stilovi čine homogenu cjelinu. Zapravo sam od tih triju elemenata napravio nove skladbe sa specifičnim, novim izričajem. Na taj projekt sam jako ponosan – izvedbeno, skladateljski i generalno, a moram naglasiti da sam imao odličnu ekipu koja ga je realizirala.
Što to ima folklor što ga još uvijek čini aktualnim kao izvor skladateljskog nadahnuća i zaliha skladateljskog materijala?
Jednostavno sam razmišljao kako napraviti autentični glazbeni proizvod ovih prostora i dakako da se tu nameće folklor kao važno vezivno tkivo. Naš folklor predstavlja onu iskonsku i inicijalnu komponentu koja je u svima nama, a pogotovo u glazbenicima na ovim prostorima. Stoga je bilo logično posegnuti za njim, budući da smo htjeli napraviti autentičan projekt.
Kako pristupaš folklornom materijalu? Citiraš, preuzimaš neke elemente i obrasce, na koji ih način preobražavaš i integriraš u vlastiti stil…
Folklornom materijalu pristupam tako da koristim njegove uzorke (ne na način da ih citiram) i onda ih glazbenom katarzom uobličavam u sasvim novi glazbeni materijal te, naravno, time integriram u vlastiti, autentičan glazbeni stil.
Tko kreira programe AP-a? Palanović? Ostali? Kako to izgleda?
Ideje daju svi, dakako, no ja to na kraju nekako uobličim u konačni proizvod.
Komentiraj trenutačnu postavu benda.
Prije svega treba reći da imam veliku sreću što u ansamblu imam vrhunske glazbenike bez kojih AP nikako ne bi funcionirao i zvučao kako sad zvuči. Teško je reći tko je od njih bolji muzičar, njihova imena i zasebne karijere govore same za sebe i s njima sam u raznim profesionalno-prijateljskim odnosima, čak bez obzira na AP. To su: Marko Zupan – flauta, Branko Mihanović – oboa, Nikola Fabijanić – saksofon, Renato Palatinuš – udaraljke, Tibor Naglić – klavir, Marco Graziani – violina, Val Bakrač – violina, Aleksandar Jakopanec – viola, Petar Kovačić – violončelo, uz mene na kontrabasu.
Već neko vrijeme imamo i Acoustic Project Strings. Zašto?
Acoustic Project Strings nastao je kao jedan od projekata ansambla Acoustic Project i to 2016. godine. Nastao je iz jednostavne potrebe za izvođenjem klasičnog repertoara koji nismo do tada izvodili i nekako je upravo sastav gudačkog orkestra taj za koji se pokazao najveći interes od strane organizatora koncerata. S vremenom se razvio u samostalni ansambl koji intenzivno nastupa s različitim programima i gostujućim solistima.
Ljeto. Zašto bi vas publika trebala popratiti?
Kao i ostatak godine i ovo ljeto imamo dosta koncerata s oba ansambla. Nastupali smo već u Ninu, tu je sa Stringsima nastup u Trogiru na festivalu Opera selecta, sa španjolskom sopranisticom Serenom Saenz i slovenskim baritonom Jakom Mihelačem, kao i nastup na Osorskim glazbenim večerima gdje, između ostalog, praizvodimo novo djelo Petra Obradovića.
Komentiraj neke od izvođača s kojima si kao skladatelj surađivao… Darija Auguštan.
S Darijom sam imao odličnu suradnju. Pisao sam za nju nekoliko pjesama na stihove Josipa Pupačića. Poemu Tvoja duša šuti i govori izvela je uz Moniku Leskovar i ansambl violončela prošlog ljeta na Osorskim glazbenim večerima, a pjesmu Slobodan život snimila je za moj autorski album te u verziji te pjesme za ansambl nastupila s AP-om na prošlogodišnjem izdanju Opere selecte. Ona je izvanredna umjetnica te osoba i već sad nastupa diljem svijeta u prestižnim opernim kućama te njezina karijera ubrzano napreduje.
Marco Graziani.
S Marcom sam u intenzivnoj suradnji od 2016. kada smo osnovali Acoustic Project Strings. Zajedno smo odsvirali brojne koncerte i odradili mnoge projekte koje smo skupa kreirali. Predan je i konstruktivan suradnik, sjajan umjetnik i prijatelj. Marco je snimio moju Sonatu za violinu i klavir s pijanistom Tiborom Naglićem, također na mojem autorskom albumu.
Petar Kovačić.
I Petar je jedan od mojih najbližih suradnika u ansamblu, izvrstan violončelist i kolega. S njim me osim ansambla veže i njegova odlična izvedba mojeg Koncerta za violončelo i orkestar koji je Petar snimio na mojem autorskom CD-u, ali i koncertno izveo s Riječkim simfonijskim orkestrom u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci.
Dawid Runtz.
Dirigirao je čak dvije moje orkestralne skladbe i mislim da smo odlično surađivali. Zadnja skladba bila je Tesla, koju sam napisao za koncert Zagrebačke filharmonije posvećen znastvenom geniju Nikoli Tesli, kada smo imali priliku koristiti veliku Teslinu zavojnicu u dvorani Lisinski.
Nikša Bobetko.
Nikšu poznajem niz godina, kolege smo u ZF-u i uspio me nagovoriti da nakon mnogo godina napišem i skladbu za kontrabas. To sam i učinio: Sonatu za kontrabas i klavir koju je on snimio 2018. godine na svom albumu.
Nikola Fabijanić.
Kolega u AP-u. Na svom prvom albumu snimio je moju skladbu Anima sospesa za alt saksofon i gudače, a drugi je album ostvario s AP Strings i osvojio Porin. Prijatelji smo, a veže nas puno toga.
Često pišeš kolegama po narudžbi, a to potvrđuju i imena koja si upravo spomenuo. Za kraj: što bi još želio skladati?
Mislim da imam dobar osjećaj za scenu. Djelomično sam se u tome i okušao, ali opera je svakako forma gdje mislim da imam što za reći. Da, htio bih pisati operu. Nadam se da će mi se to i ostvariti.