„Pitaju me kako znam koja je stvar na kojoj ploči. A to je možda jedino što znam u životu“

Svima koji vole zvuk underground nekomercijalne elektronike dobro je poznato ime pulskog DJ-a Boruta Cvajnera. S njim smo pričali ususret nastupu na Blast Festu, za kojeg kaže da je najbolji lokalni elektronički festival.

Ovaj samozatajni zaljubljenik u glazbu i pasionirani sakupljač ploča već više od 25 godina pokreće plesni podij svojim setovima koji se ne mogu žanrovski smjestiti niti u jednu ladicu, osim da je dobra muzika. Kad ga uhvati inspiracija, povremeno i producira glazbu a od 2014. s prijateljem Alenom Špionjkom stoji iza labela Vakum. Nedavno smo ga mogli čuti uz bok britanskom DJ-u i producentu Desynu u Puli na partyju u organizaciji MAD (Music After Dinner) kolektiva, a slijedi mu nastup na šibenskom festivalu Blast, koji se održava od 9. do 11. kolovoza.

Sve je počelo 1995. kad je Borut kao petnaestogodišnji klinac otišao na prvi party. „Imao sam faze kao i svako dijete. Počelo je s metalom, i to death metalom, Sepultura mi je bila najbolji bend. A onda sam 1995. otišao na svoj prvi party. U Umag. Svirala je stara pulska garda, Zoki Bravo, Roberta, Gogo… I zaljubio sam se u elektroniku. U techno. Prvo u techno techno. Sad široko i slušam i sviram. Ne bih se znao definirati. Ima tu i housea i techna, ma, jednostavno, ploče koje mi se sviđaju“, priča nam Borut.

Borut Cvajner / Teodor Korodi

Kaže da je od početka bio štreber koji je volio stajati kod DJ-a i gledati što to radi jer ga je fasciniralo kako DJ utječe na atmosferu ljudi oko sebe. I vrlo je brzo krenuo kupovati ploče i vježbati u nedogled. „Za 18. rođendan sestra mi je kupila dva gramofona, neki očajni su bili, ali ja sam bio oduševljen. Imao sam i prvu gažu 1999. u Bourguignonu, ali onda sam shvatio da definitivno moram još vježbati. Soba, slušalice, i satima, satima preslušavanje i miksanje. Drugačije ne ide. I danas ploče stalno preslušavam. Moja me djevojka uvijek pita kako znam koja je stvar gdje. A to je možda jedino što znam u životu. Dođe valjda s godinama“, smije se i komentira da mu je drago kad ga na partyju pitaju za stvar koja svira. „Muzika je stvorena za šeranje“, dodaje.

Pregršt gigova po Italiji

Nakon srednje škole u Puli, sestrinim stopama upisuje sociologiju u Trentu, u Italiji. „Htio sam otići iz Pule nekud van, a sestra je bila već u Italiji i tako sam s tadašnjom curom i ja otišao na studij u Trento. Super je to mali grad. Tamo sam uz prijatelje najviše naučio o DJ-ingu. Čim sam došao u Italiju, kupio sam si prave Technicsove gramofone i tako je sve počelo. A onda me je tadašnja cura prijavila na DJ contest u Padovi. Plejs se zvao Arancia Meccanica. Mislim da je bila 2002. Nas 15-ak, ja u techno sali. Pobjeda mi je otvorila vrata klubova u Italiji. Faks je pao u drugi plani i ja sam narednih pet-šest godina puno svirao, najviše na sjeveru Italije; Trento, Padova, Milano…“, prisjeća se.

Iako je sestra Martina nakon fakulteta ostala tamo kao profesorica, Borut se 2008. morao vratiti u Pulu zbog vojske. Nakon odsluženja civilnog vojnog roka jednostavno se više nikad nije vratio na fakultet da riješi ta četiri preostala ispita, kaže da mu se jednostavno nije dalo.

Borut Cvajner / Teodor Korodi

S djevojkom Tihanom skrasio se Puli i najčešće ih se može sresti u obiteljskom kafiću u samom centru grada, Kunstkafeu, koji je ujedno i galerija i koji je još 1998. otvorila Borutova mama Gorka. „Majka je povjesničar umjetnosti. Najveći radnik kojeg sam ikad upoznao. Nevjerojatna žena. Svašta je u ovom gradu napravila, recimo otvorila Muzej suvremene umjetnosti Istre, vodila je Jugoslavenski filmski festival, svašta. Ona nikad neće u penziju“, smije se Borut i kaže da su ostali u Puli, iako su jedno vrijeme ozbiljno razmišljali o preseljenju u Berlin, grad koji im je jako drag, u kojem imaju mnoštvo prijatelja i u kojem Borut voli svirati. „Volim Pulu. Jest da nemamo ništa, fakat ništa, ali ovdje je lijepo. A Berlin obožavam. To mi je jedan od najdražih gradova. Ta vibra koja je tamo, nema to nigdje. Idem u Berlin na redovnoj bazi više od dvadeset godina. Kad god imam malo vremena, čak i ako ne sviram. To mi je drugi dom. Imam svoja mjesta gdje mogu diggat ploče. Vajb tog grada je sasvim drugačiji. Dovoljno mi je da šetam gradom s pivom u ruci, uđem u dućan ploča, prelistam što ima, i ja sam najsretniji čovjek, ne fali mi niš“, priča Borut.

Ljubav prema pločama i dugogodišnje sakupljanje urodilo je zavidnom kolekcijom. „Nisam nikad brojio, ali okvirno smo na nekih deset. Tisuća. Srećom pa imam kuću. Stoje u dvije sobe. U jednoj je elektronika, a u drugoj ostalo što slušam, od rocka, do hip hopa, jazza, svašta. I samo se ja valjda mogu snaći, a i ja se nekad izgubim“, smije se. „U sobi gdje je elektronika, ono što mi je na podu je ono što trenutno vrtim okolo, a ploče na policama vrtim manje. OK, jedino imam na jednoj strani techno, a na drugoj house, to je jedini sistem. Ali snađem se. Jer nikad ne sviram na playere, samo ploče. Ma nije to ni bolje ni lošije nego je to jednostavno moj izbor, tako sam odrastao, naviknuo se. Probao sam playere, tehnički dio je lakši, ali je meni sve ostalo komplicirano. To pretraživanje fileova, ne mogu. Ja moram imati nešto u rukama, moram to vidjeti, dirati“, dodaje.

Borut Cvajner / Teodor Korodi

Mračno i intimno

Iako je imao priliku svirati na nekim od ponajboljih festivala u regiji (Dekmantel Selectors, Dimensions, Love International…) te u nekim od najboljih klubova kao što su berlinski Tresor ili Club der Visionaere, Borut kaže da najviše voli svirati u malim mračnim klubovima. „Prije svirke se ne pripremam puno, ali razmišljam dosta. Imam u glavi neki film koji možda prođe, a možda ne. I uvijek ponesem previše ploča, takav sam. Jer onda imam više segmenata gdje mogu bježati. Gledam ljude u klubu, ali puštam samo ono što baš želim. Što neki put prođe, a neki put ne. DJ-ing is deep shit. Najteža je stvar da se DJ i ekipa na podiju skuže, onda je to to. Zato su mi najdraži mali partyji u mračnom klubu, tamo gdje se dolazi zbog muzike. Sto-dvjesto ljudi, još najbolje da ih znam. Obožavam zagrebački Masters, to mi je kuća, tamo mi je najljepše“, priča nam i dodaje da si baš nešto razmišlja o nekom skorom all-nighteru.

Iako sebe ne smatra producentom (kaže da se smatra „donekle DJ-em“), prije točno deset godina s prijateljima Alenom Špionjkom (a.k.a. Disrupted Project) i Ivanom Ljutićem (DJ Evan) osnovao je Vakum Records. U međuvremenu su ostali on i Alen i izdali deset stilski šarenih izdanja.

„Ne izdajemo puno jer nije nam zabavan overproduction. Volimo šarati. Label ima od housea, preko electra do techna. To mi je oduvijek bio cilj, imati label kod kojeg ne možeš uzeti ploču u shopu i reći aha, ovo je npr. techno. Nego, ovo je Vakum, ajde da vidimo što je. I nikad nemamo nikakve planove, svaki release nekako dođe. Želimo producirati frendove, to je neki plan. Imamo našu distribuciju u Berlinu, a Alen ima svoj mali kućni studio. Inače, on je meni jedan od boljih hrvatskih producenata, s time da on producira i solo. U mom slučaju, produkcija da, ali nikad sâm. Recimo, s Alenom sam producirao tri stvari za Vakum 9. I s Janom Kinčlom sam napravio dosta stvari. Ali ja sam oduvijek želio biti DJ“, objašnjava.

Fali klubova

Žao mu je što kod nas općenito nedostaje mjesta gdje se može čuti dobra underground elektronika, a imamo odličnih DJ-eva. „Šteta što u Puli nemamo niti jedan klub u gradu. Nemamo niš. Od kad su otišli festivali sve je na žalost zamrlo. Postoji evo Kotač, ali oni su šareni klub, rade od metala do partyja. Ali baš klub, da petak i subota svira DJ, nema. Ni u Zagrebu nije baš bajno. Fali bar još jedno mjesto pored Mastersa da se mi ovakvi možemo izraziti. Šteta, jer Hrvatska ima jako puno odličnih DJ-eva, baš jako puno. To se zna da sam ja oduvijek Extraktov pobornik, Labud, Mimi, ja njih stvarno volim i oni su odlični DJ-evi. A tu su isto iz Rovinja Evan, Fusion, dečki iz Pule, Iskren, Mirza…, mislim da Hrvatska stvarno ima puno za reći“, misli Borut.

U nedostatku kluba, drago mu je što mladi pulski kolektiv MAD (Music After Dinner) održava scenu i organizira odlično posjećene partyje. „MAD su super mladi dečki, entuzijasti, jako kvalitetni ljudi i iako je gap u godinama dosta velik, ugodno se osjećam s njima. Ne rade to iz interesa nego baš iz ljubavi prema glazbi. Evo nedavno su ugostili DJ Desyna, koji je meni jedan od top pet DJ-eva trenutno, jako nekonvencionalna muzika i party je bio predivan. Dečki se stvarno potrude“, priča Borut o zadnjoj svirci i dodaje da on i Tihana s dečkima iz MAD-a povremeno rade i privatne večeri na kojima sviraju za frendove, a ponekad imaju i goste.

MAD party u Puli / Teodor Korodi

„Evo, zadnje nam je bila Dea (Dvornik, op.a.), koja je odličan DJ i super osoba. Baš je mrak. A nedavno je na svom zadnjem HOR-u pustila Vakum 9.“ Dodaje Borut da njega video snimanje setova nikako ne privlači jer još uvijek ima tremu prije svirke. „Napravio sam to jedanput, u Rijeci, za Sunčicu, projekt United We Stream i stvarno mi je bio problem. Ne volim se vani snimati, ne znam zašto, nije mi to gušt. Ono što je bilo vani nek ostane vani. To je bilo tada i gotovo. Doma kad snimam audio set, ionako snimam sasvim različitu mjuzu od one koju vrtim vani“, ističe.

Borutu se sve vrti oko muzike. U slobodno vrijeme osim odlaska na koncerte recimo Radioheada koji mu je najdraži band, svake godine ode na barem jedan festival samo kao plesač. No ono što mu ubrzo slijedi, na Martinskoj kod Šibenika, od 9. do 11. kolovoza nije samo plesanje. „Plan je odsvirati Blast, podružiti se s ljudima, vidjeti frendove. To me veseli jako. Blast je jedini pravi hrvatski festival. To rade lijepi ljudi koji to baš vole i zato mi je uvijek drago ići u Šibenik. Sviram u petak nakon Dee, a prije Petre (DJ Kim Ono). Nemam još ideju  u kojem smjeru ću otići, ali sigurno ćemo se rasplesati“, zaključuje Borut.