28
kol
2024
Intervju

Ususret 15. Audioartu o zvuku, glazbi, tehnologiji i međuprostorima

Miodrag Gladović: „Nešto što mi kao akustičaru predstavlja problem, kao muzičaru mi je predmet zanimanja”

Miodrag Gladović

Miodrag Gladović Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

share

Polovica luminoakustičkog dua Lightune G, DIY entuzijast i tehnološki kreativac, multimedijalni umjetnik, punk gitarist, aspiring trombonist, akustički oblikovatelj brojnih prostora u kojima ste izvodili ili slušali glazbu, po struci inženjer elaktrotehnike, ali kao realizator brojnih ambicioznih projekata kojima je u središtu zvuk, Miodrag Gladović neprocjenjivi je suradnik te često i siva eminencija niza programa suvremenoumjetničke glazbene scene.

Mijo spada i među najzanimljivije i najugodnije sugovornike, pa je ovaj tekst dio razgovora što smo ga vodili u dva navrata. Netom nakon zatvaranja posljednje izložbe u protekloj sezoni u prostoru udruge Kontejner započeli smo razgovor o njegovom vrlo specifičnom zanimanju, autorskom radu i kreativnom doprinosu radu drugih, suradnjama koje sežu od vizualaca, preko filmaša, eksperimentalnih umjetnika svih profilacija, do klasičara, pa i – cirkuskih performera. Nastavili smo tik pred početak 15. izdanja Audioarta, ga publika u dvorištu Rojca ovih dana sluša dva puta u dvije uloge.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Zaključena je multimedijska izložba Tri pada, koju si uz Damira Gamulina, Damira Prizmića i Nikolu Bojića realizirao u Kontejneru, tik do Vjesnika čiji je prostor jedan od tematskih okidača, ali i neka vrsta početne točke za zvučni dio te priče. Medij zvuka istovremeno reartikulira i deformira prostorne i vremenske koordinate triju događaja u središtu (zagrebačkog potresa iz 2020., pada sovjetske bespilotne letjelice u ožujku 2022. te pada medijskog diva Vjesnik, likvidiranog iste godine, koji se na izložbi tretiraju kao primarni zvučni izvori). Kako je došlo do te zanimljive suradnje?

Ovo nije naša prva suradnja, imali smo izložbu u riječkom Exportdrvu. Nikola Bojić je kao kustos inicirao projekt koji je kao temelj imao teorijski rad iz 70-ih godina, koji Rijeku ima kao primjer nečega što se spominje u jednome istraživačkom radu.

Puno je toga bilo bazirano na zvučnim lokalitetima pa su mi se obratili Damir Gamulin i Damir Prizmić kako bih im pomogao napraviti neki prostorni raspored i prezentaciju materijala koji je snimio Ivo Višić. Trebao sam samo osmisliti kako taj zvuk smjestiti u više odvojenih prostora, no to se razvilo dalje. Napravio sam nekoliko malih parabola, s tih osam parabola smo uspjeli napraviti vrlo odvojene akustičke prostore koji jedan na drugog ne utječu dok se netko nalazi unutar fokusa, ali se iz vanjske strane doživljava cijela zvučna situacija.

To je bilo naše prvo upoznavanje i zajednički rad, a zatim smo razgovarali o tome da napravimo zajednički rad u Zagrebu, što je bilo tjedan dana prije stečaja Vjesnika. U tom je trenutku još dvadesetak ljudi ostalo raditi u prostoru Vjesnika, što je ostavilo snažan dojam i odlučili smo fokusirati temu na lokalitet, na Vjesnik, zatim obližnji pad drona i potres koji nas je sve pogodio.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Moja je uloga tu sve više postala autorskom. Volim sonifikaciju objekata i vidio sam mogućnost da setove podataka ili deskriptivne podatke uzmem kao input za stvaranje zvuka. Let drona imamo u obliku 10.750 redaka koji prate putanju i prikazuje geografsku lokaciju, što je bila osnova za kreaciju zvuka za instalaciju i ona otvara sve druge.

Drugi je sloj fokusiran više na emotivnoj razini, a bavi se materijalima pronađenima prije i poslije zatvaranja Vjesnika. Bilo je jako puno malih zvukova i nekih malih, zaostalih zvučnih ostataka koje sam zvučno zabilježio. Ima jedna vertikala koja ide do kraja i prolazi kroz cijeli tunel, čuju se i ptice. S odbačenim sitnim dijelovima također sam proizvodio zvukove.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Treći sloj je veza – kombinacija, zvuk koji opisuje potres. Za mene su to bili oni iritantni aftershockovi. Htio sam prikazati upravo tu neku vrstu iritacije. Cijela stvar je koncipirana tako da se vrte tri gramofonske ploče, a nakon pet minuta nastupa pauza koja je jednako intenzivna kao i prisustvo zvuka. Asocira na realnu prijetnju koja se može dogoditi, zatišje i stalnu tenziju, pa je to ponavljanje u ovom kontekstu važno.

Sama tehnika je također zanimljiva. Ploča u mikroskopskom pregledu izgleda kao reljef. To nam je bila asocijacija leta drona preko reljefa. Nismo išli na vinil, nego smo u pleksiglas urezivali zvuk koji sam snimio. Prepoznajem što je zapisano na njoj i pokrećem preostalih četrnaest kanala.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Ono na što puno ljudi pomisli kad čuje tvoje ima upravo je višekanalnost. Objasni nam taj pojam, što omogućuje, što se uglavnom radi koristeći višekanalnu produkciju, a što bi volio čuti da se radi?

Povijesno gledano, pojavom elektroničke glazbe, elektronički instrument ne postoji dok nema zvučnika. Meni je to uvijek bilo zanimljivo. Stereo je zapravo neprirodan, u prirodi ne postoji takav princip. On je otkriven slučajno, snimkom opere na telefonu. To je ograničavajuće i gubi se niz mogućnosti.

Ono što me kao autora zanima jest mogućnost prostorne manipulacije zvučne slike

Ako svirate akustični instrument, u prostoru se formira puno akustičkih uzoraka koji formiraju sliku. Ako dolazi sa svih strana, zašto ne utjecati na to kako bismo izgradili sveopću zvučnu sliku. Ono što me kao autora zanima jest mogućnost prostorne manipulacije zvučne slike.

U dvoranama se uvijek čuje zvuk koji ta dvorana formira. Ovdje zvuk formiraju i zvučnici i sâm prostor. U nekim trenutcima ima se osjećaj da zvuk dolazi iz poda i sl., to su nestandardizirani formati višekanalne difuzije. Budući da ljudi stvaraju skladbe koje žele reproducirati drugdje, rade se unificirani formati, standardizirani za izvođenje u različitim prostorima. Smatram da je to lakši put, zanimljivije mi je kad je djelo rađeno u prostoru i sa prostorom.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Ipak, i tu se može upasti u stupicu sličnoga zvuka, ovisno o tehnologiji koju se koristi?

Određena tehnička dispozicija dovodi do određenih žanrovskih rješenja – zna se što dobro zvuči u osam kanala i slično. Jedna tehnika na neki način kreira žanrove. Ideja mi je uvijek da postoji više različitosti. Primjerice, INA GRM ima plug-inove pa kad ondje krenete raditi dobijete plug-inove i kompozicije nastale ondje na isti način neminovno i zvuče slično, čemu se teško oduprijeti. Koliko god su različiti autori, imaju sličnu teksturu i prepoznatljiv zvuk.

Bio sam i sâm žrtvom toga, sad kad radim nešto, doslovno oblikujem zvuk jednog izvora i kad sam zadovoljan time, tek tad idem dalje. Ljudi koji nemaju priliku ili dođu na rezidenciju, većina će upasti u istu stupicu, trebali bi se tome češće izlagati da bi prešli tu prvu fascinaciju i krenuli raditi na materijalu.

Određena tehnička dispozicija dovodi do određenih žanrovskih rješenja i trebaližo bi se tome češće izlagati da bi se prešlo tu prvu fascinaciju 

Nedavno smo te u ovom prostoru prvi put čuli i kao ambisonic DJ-a, na proteklim Gibanjima – je li to nešto što bi htio i mogao ponoviti, ima li kakvih naznaka za reprizu te o čemu je bila riječ?

Moja je ideja bila nakon ozbiljnog programa da se ljudi ostanu zabaviti, a da to probamo malo zvučno napraviti drukčije, pa smo se potrudili da bude postavljeno drukčije. Čuli smo tri vrhunska rada, pa kad smo već stavili tu opremu, da je do kraja iskoristimo. Višekanalna djela bila su mi zanimljiva. Babel je jedan od rijetkih koji se othrvao uobičajenim boljkama INA GRM-a. Od drugih programa, bilo je nekih emotivnih izvedbi, dojmila me se Jasna Veličković.

U biografiji koju nalazimo upravo na stranicama Kontejnera (s pravom) stoji kako „inženjerskim znanjem i izuzetnom kreativnošću kontinuirano doprinosi inovativnosti projekata u kojima sudjeluje“. Kako dolazi do tih suradnji, kako kalibriraš svoj udio, ulogu i doprinos – kada je on autorski i idejni, kada umjetnički i eksperimentalni, a kada je to uloga realizatora tuđih inicijalnih ideja kojima zatim otvaraš nove putove?

Sve se uglavnom dogodi spontano. Kad radim s nekim s kim sam surađivao, razumijemo se i imamo spontan tijek suradnje i njezinog razvoja. Često su ideje vrlo jednostavne, nepretenciozne. S Bojanom Gagićem, s Nenadom i Alenom Sinkauzom, situacija je slična, znamo što možemo jedni od drugih dobiti.

Trenutno sam u fazi kada mi nedostaje raditi na nečemu gdje bi se investiralo rad, strast i vrijeme zbog marenja za materiju i temu. Cijenim kad netko „grize“ i radi, uvijek sam imao veliki respekt prema tome. Sve su mi kombinacije zanimljive. I kad sam čisti tehnički dio – nisam čisti tehnički dio.

Na proteklom Venecijanskom biennalu – onom glazbenom – sudjelovao si u realizaciji instalacije Love Numbers, rada Anthee Caddy i Marcina Pietruszewskog. Imali ste svečano otvorenje i rad je vidio impozantan broj posjetitelja – kakva je bila recepcija, kakvo je iskustvo bilo realizirati rad za Venecijanski biennale?

Jako puno ljudi ostane bez karte za neke izvedbe i nažalost nismo mogli ući na sve evente. Ljudi koji imaju sredstava uzmu bianco ulaznice, pa zainteresirana publika ne može ući na ono što ih zanima. Ako je nešto glasno i traje dugo, ne može se realizirati u starome gradu, pa se ovaj put više toga realiziralo u Mestreu.

Četiri usmjerena subwoofera i četiri parabole ostavili su dojam puno izvora zvuka, sadržajno je bilo zanimljivo jer ovaj put nije bilo zvuka njezina osnovnog instrumenta (primarni instrument Anthee Caddy je violončelo, op. ur.), nego je Marcin radio računalno. Jedna je to od najefektnijih instalacija s parabolama napravljenih dosad. U početku ne znaš što se događa, ali se kretanjem stječe cjelovita slika.

Biennale Musica, Miodrag Gladović

Foto © La Biennale di Venezia

Kakav je bio feedback, ovisi li tvoje viđenje nekog rada i zadovoljstvo realizacijom o tome kakvu su sliku stekli oni koji su ga poslušali i pogledali?

Komentari su bili vrlo pozitivni. Prvo nastupi fascinacija jer netko čuje zvuk iz zida i slično. Sekundarne refleksije bile su u središtu pozornosti i to je ostavilo jak dojam. Budući da se kompozicija temeljila na matematičkom izračunu koji opisuje pojave plime i oseke, publici je bilo čitko, iako je u pitanju intenzivna računalna glazba, nimalo pitka.

S obzirom na to da sam prije odsvirao nekoliko stotina svirki s bendom, istog intenziteta za četvero ljudi i nekoliko stotina, nemam osjećaj da moja predanost ovisi o tome.

U radu Sicomat imali smo suprotan pristup. Doživljavam to poput igre, dosta sam izložen tehnologiji, a kad radim svoje radove, pokušavam potisnuti ili zanemariti ta pravila i tako dolazim do nekih začudnih zvukovnih rezultata. Npr., te su parabole zvučno neukrotive. Meni je to baš zanimljivo. Uvijek rezultira nečim novim, nije konvencionalno i na neki način uvijek iznenadi, rezultat bude puno bolji ili drukčiji.

Nisam netko tko se radom primarno želi svidjeti

Drago mi je da ljudi to vide, ali nisam netko tko se radom primarno želi svidjeti. Rad na umjetničkim projektima nije mi osnovna profesija, pa sam i slobodniji, ne moram se nikada kompromitirati. Imam tu sreću da ljudi znaju za mene i ako me zovu, znaju što će dobiti.

Miodrag Gladović

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Surađuješ s brojnim institucijama kao savjetnik i odgovorna osoba za akustička i prostorno-zvučna rješenja izvedbenih prostora, dvorana i studija. Što je najzanimljivije u tom poslu? Koji su uglavnom problemi kod suradnji, realizacije i primjene rješenja? Imamo li potencijale koji se ne koriste, a vrijedan su kapital i daju prostor za inovaciju, suradnju i produkciju?

Tu je problem tzv. malenog tržišta. Jedan inženjer akustičar može u Hrvatskoj napraviti malo dvorana. U inozemstvu se može realizirati više toga pa i imati više uspjeha. Imamo teoretsko znanje, međutim različite su stvari teorijsko znanje i praksa. Kod nas se stvari rasplinu nakon što su projekti bili razrađeni. Najveći problem krene nakon što se nešto realizira u samoj upotrebi toga, a to je vezano uz programe koji se u određenom prostoru i s pojedinom opremom rade ili ne rade. Nije jednostavno. Primjerice, Muzička akademija ima puno veće mogućnosti za rad nego što koristi, a nisu u tome jedini.

Zvuk koji odražava prostor u današnje vrijeme ne mora biti nužno zvuk koji je u tom prostoru i bio, odnosno nastao. Neka su istraživanja i umjetnički radovi ostvarivani u tome smjeru, s namjerom rekreiranja ili dekonstruiranja zvučnih slika pojedinih prostora – stvarnih, nekadašnjih ili zamišljenih. Čest je to predmet današnjih akustičara, inženjera i umjetnika koji se bave zvukom. Koja su tvoja iskustva i interesi u tom području?

U zadnje sam vrijeme postao izložen rješenjima koja su moguća kroz fast computing, da se mogu kreirati virtualni akustički prostori, odnosno karakteri prostora koji nisu oni u kojima se nalazite. Želite imati zvuk kvarteta da zvuči kao da je u nekoj velikoj dvorani. Mene tu ponovno zanima nekakav ekstrem i u svome radu idem upravo u tom smjeru. Upravo u sljedećem radu namjeravam koristiti digitalnu akustiku kako bih rekreirao jedan poseban akustički prostor iz drugog prostora i vremena.

Miodrag Gladović

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Tvoji su glazbenički korijeni u punku, sviranju u bendu i svemu što dolazi s tim. Oni koji te poznaju kao aktera umjetničke scene možda ne znaju svi za Analenu i druge bendove, taj dio tvoje glazbene priče. Kako je to izgledalo, gdje je sad i što bi htio u budućnosti u pogledu sviranja u bendu, imaš li neke želje za revivalom, novim sastavima, guranjem cijele priče pod tepih…?

Iako moji bendovi nisu aktivni, ono što mi je ostalo od toga je taj pristup radu kroz formacije benda. Danas je puno projekata koji se ne bi dogodili bez nekog financiranja, ali ja radim projekte koji se organski razvijaju. Jedina nit vodilja jest da zajednički nešto stvoriš, nema govora o konačnom dosegu i ciljevima. Zajedničko stvaranje, kolektiv, to je važno.

Puno radim sâm, ali kad se dogodi neka suradnja, triput sam sretniji

Puno radim sâm, ali kad se dogodi neka suradnja, triput sam sretniji. To je isto posljedica nekog bendovskog rada i iskustva. Imam puno više želje za sviranjem nego mogućnosti. Svako toliko shvatim da mi to nedostaje. Nakon puno vremena nedavno sam imao koncert s Analenom. Isprva sam bio skeptičan, ali na prvoj probi se sve izbrisalo i vratilo se sve zbog čega smo ispočetka krenuli u to.

Sviđaju mi se stvari koje su što manje pretenciozne. Samouk sam gitarist i od prvog dana kad su mi roditelji kupili gitaru, svirao sam svoje nešto, nisam bio tip koji će kao jukebox odsvirati nešto. Kreativno je oslobađajuće. To se preslikalo u programiranje. Postoje stvari koje vrhunski programeri riješe na jedan način, a ja do toga dođem na svoj način, putanja je drukčija i nekad se mijenja. Svaki put kad ne znaš, a želiš naučiti, doista i naučiš.

Ima nekih projekata gdje točno znam što se od mene očekuje, ali se i tu nađe nešto novo. Najdraži su mi procesi stvaranja i učenja i najbolji način da otkriješ nešto novo za sebe.

Jesu li ti brojne suradnje s raznolikim glazbenicima potaknule neke nove interese, zanimanje za instrumente, klasičnije pristupe zvuku i glazbi, možda za skladanje…?

Imao sam različite uloge u sastavima kojih sam bio član: kao autor u Analeni, a u Lunaru bismo svi donosili ideje koje bi zatim netko drugi razvijao. Suradnja s trombonistom i kompozitorom Hilaryjem Jeffreyjem bila mi je u tom smislu fascinantna. Gledajući njega s trombonom, imao sam dojam da je stvorio toliku sigurnost i stabilan zvučni prostor u kojem se možeš izraziti bez straha da ćeš otići kamo ne treba. Trombon je instrument s kojim si potpuno nemoćan, za razliku od npr. klavijatura. Gledao sam Hilaryja kako s lakoćom stvara na njemu, a tijekom toga se događaju kompleksne stvari između svirača i instrumenta.

Nešto što mi kao akustičaru predstavlja problem, kao muzičaru mi je predmet zanimanja

Slijedom tog uzora, moj plan s trombonom je realizirati vlastitu ideju, za što mi je Hilary rekao: „Sviraj svaki dan 25 minuta i za dvije ćeš godine moći izvesti ono što si rekao da bi htio.“ Te dvije godine bit će krajem veljače 2025. Ako sve prođe kako je on predvidio, počet ću aktivno svirati. Ono što planiram 2026. godine jest homage Stewartu Armstrongu. Njegova kompozicija Standing Waves snimljena je ranog kolovoza ’76., kad sam se i ja rodio. Princip korišten u toj kompoziciji nešto je što mi kao akustičaru predstavlja problem, a kao muzičaru zanimanje.

Priča kaže da je Armstrong išao svirati u Francusku, a njegov tehničar otišao je u obližnju crkvu i, zadivljen akustikom, pozvao Stewarta u prostor gdje je ovaj zatim snimio dvadeset minuta glazbe. Htio bih da se to izvede u manjem prostoru s digitalnom akustikom, u suradnji s Hilaryjem. Sve su to kompozicije bez puno saturacije melodijskim kretanjima i uopće notnim materijalom, u pitanju su neke vrste zvučnih ploha, pa kad se takav materijal tretira akustički, to je vrlo osjetno.

Kod prethodne kompozicije s harmonikom bila mi je zanimljiva vibracija koja se odvija između tijela svirača i tijela instrumenta. To sam htio postići skladbom, da slušatelji osjete to što osjeti onaj koji drži instrument na sebi. Zanimaju me ti mikromomenti koji nemaju primarni sadržajni značaj, ali nose kompleksni odnos rezonancije između onoga koji izvodi i samog instrumenta.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Za recepciju takve ideje važan je i temporalni moment, to ne mogu biti kratke skladbe jer traje dok se postigne efekt?

Da, isprva koristiš vrijeme da se uđe slušateljski u to. Da je sve kraćeg trajanja, ne bi se dogodilo ono što je ključno. Došao sam trajanjem na 27 minuta i to je još skraćena verzija. Važno je da nađem dobar balans za dolazak u stanje u kojem ljudi mogu uočiti te fenomene, ali da nije pretjerano statično. Iako, sklon sam i statičnim zvučnim situacijama.

Kakve zvučne situacije očekuju slušatelje programa Audioarta – kakve suradnje su u planu i kako ćete koristiti prostor Rojca?

Izvedba koja će biti predstavljena u dvorištu Rojca nastavak je suradnje iz Venecije, s Biennala. Tamo je Anthea radila s Marcinom, a ovaj put nastupamo kao trio, pri čemu je duo svirački, dok ja u prostoru manipuliram zvučnim materijalom. Zasad mi je ideja da nemam uopće glazbeni doprinos u užem smislu, nego se bavim prostorom. To je onda zapravo moj pravi muzički input.

Serija 𝗟𝗼𝗻𝗴 𝗧𝗵𝗿𝗼𝘄 dio je dugoročnog umjetničkog istraživačkog projekta australske umjetnice 𝗔𝗻𝘁𝗵𝗲𝗲 𝗖𝗮𝗱𝗱𝘆 koji istražuje prostorni zvuk i projekciju energije. Projekt koristi specijalizirane parabolične zvučnike koje je izradio i dizajnirao 𝗠𝗶𝗼𝗱𝗿𝗮𝗴 𝗚𝗹𝗮𝗱𝗼𝘃𝗶𝗰́ u suradnji s Caddyjinim istraživačkim specifikacijama koji koriste, projiciraju i naknadno reflektiraju zrake zvučne energije duljine do tri kilometra unutar određenog okruženja. Riječ je o istraživanju zvuka kao fizičkog i energetskog tijela unutar prostora.- Audioart 2024.

Također, ovo je uživo, pa je i neposredniji i brži response, a u Veneciji je bio u pitanju prethodno snimljeni materijal. Druga kombinacija je ona u kojoj Anthea svira violončelo, a Gideon Kiers je zadužen za elektroniku. Nije nam prva suradnja. Razumijemo se muzički bez da trebamo previše pričati o tome. Da samo krenemo svirati, otišli bismo vjerojatno u istome smjeru.

Moj prvi koncert s njima bio je 2013. godine i kad sam ih upoznao, to je bilo to. Zbog udaljenosti (Anthea živi u Berlinu), naš sastav nije puno aktivan, ali funkcionira na način neke vrste rezidencijskog pristupa: uđemo u prostor na nekoliko dana i zadnji dan je izvedba. Inspiracija su ovaj puta duhovi i ukleta mjesta. Obično nam okosnica bude neki glazbenik kojeg tim putem „kanaliziramo“.

Miodrag Gladović

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Prvi dan na Audioartu sviram u sklopu projekta Packmess & Kiers, koji se oslanja na moj prethodni projekt koji sam radio sâm. Pozvao sam Gideona Kiersa u suradnju, svirali smo u Zadru i Zagrebu. U pitanju je improvizacijski pristup, ali je u nekoj određenoj atmosferi. Temelj njegovu vizualnom dijelu izvedbe je Hudsonov filmski materijal nastao iz višegodišnjeg snimanja pejsaža Islanda, u kojemu nema već postojećeg narativa, pa je puno prostora ostavljeno nama.

Foto: Audioart

Zamjećuješ li kakvu promjenu u pristupu publike onome što im predstavljaš u zvučnom pogledu; pojednostavljeno: sluša li se drukčije?

Kontinuitet stvara navike kod slušatelja. Na Audioartu sam uvijek pokušao raditi ono što inače radim, sa zvučnicima, isprva su bili zbunjeni ljudi, ali sad drukčije slušaju. Dvorište Rojca ima zanimljivu akustiku. Jednom kad odeš u jaku dinamiku, teško se i osjetljivo vratiti. Kontinuirano slušanje rađa neke promjene.

Postoji li nešto što bi htio, mogao i nadaš se realizirati, a još nije naišlo na pravi odgovor, priliku ili suradnike?

Radim na suradnji s jednom cirkuskom umjetnicom čiji je materijal rada tristo kilograma gline koju konstantno oblikuje, izlažući istovremeno svoje tijelo tom materijalu. To me se dojmilo jer volim ekstremne predanosti. Prvi je to put da sam bio dio takve predstave. Putujući natrag s nastupa, proveo sam dva sata na granici i razmišljao kako bih htio raditi ozbiljniju glazbu za cirkuske predstave.

Tako je nastala ideja za projekt čiji trenutni naslov glasi: Cirkuska škola za elektr(on)ičkogmuzičara – „Ozbiljna muzika neozbiljnog lika“ – kompozicija za augmentirane čunjeve odbačeni klavir i pozitivnu povratnu vezu. Ideja mi je da i izdvojeno od scenske izvedbe, akustički, ima svoju priču, pri čemu vizualni dio mijenja i remeti tu percepciju. Radim sa sedam bijelih i pet crnih čunjeva te se na neki način referiram na Pendulum Stevea Reicha.

Miodrag Gladović

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Za kraj, što je na obzorima? Koje fenomene, pojave, ideje ili inovacije vidiš kao najzanimljivije u području kreativnog rada i stvaranja u ili sa zvukom danas, ali i za „sutra“?

Čini mi se da računalnom manipulacijom sve ide u zasićenje i žanrovski sliči već viđenim stvarima. Bio sam na inspirativnom predavanju autora MAX MSP-a. Naslov je bio vrlo tehnički. On je rekao: „Svaki put kad sjetiš za računalom, moraš se zapitati što je računalna glazba“. Koliko god djeluje razvijeno, treba se uvijek iznova napraviti reset razmišljanja, bez obzira je li riječ o algoritmima, obradi ili čemu drugome u kontekstu računala kao instrumenta.

Glazbe ima više nego ikad, a sadržajno ju je ili teško pronaći ili nema toliko zanimljivih stvari

Čini mi se da, sa svim mogućnostima AI-ja i sličnih sučelja, ono što će biti vrijedno, uz mogućnost glazbeničke interpretacije itd., jest razmišljanje koje ide iz suprotnog očišta tih sučelja: iz emotivne, perceptivne razine, uvlačeći ljude u svoj način razmišljanja ili slušanja. To će se istaknuti u moru svega što se radi.

Količinski, glazbe ima više nego ikad, a sadržajno ju je ili teško pronaći ili nema toliko zanimljivih stvari. Najdraže su mi kombinacije koje uključuju sve to – zanimljivu priču, sadržaj na emotivnoj razini, suradnju, uz tehnologiju koja bi zatim sve mogla dovesti u neku novu domenu.

Foto: Sanjin Kaštelan/Glazba.hr

Moglo bi Vas zanimati