POŠTENA DOZA OKREPLJUJUĆE BUKE
Žen - Ciklus
Peti album Žena sastavljen je koristeći neku klasičnu indie post-rock gramatiku, kombiniranjem elemenata i postupaka koje je uvijek promišljeno, jasno motivirano i vrlo vješto gradi priču u jasnom kontekstu
Žen su Eva Badanjak, Sara Ercegović i Jelena Božić, a svojim djelovanjem od 2010. godine postale su jedne od ključnih protagonistica regionalne nezavisne scene.
Album su snimile u njihovom Tralala studiju, a producirala ga je Eva Badanjak. Finalni miks napravio je Saša Rajković Zarkoff s kojim Žen surađuje već godinama, a master je napravio nizozemski glazbeni producent Martijn Tyrell. Omot albuma kreirala je ilustratorica Klasja Habjan.
Žen na novom albumu isporučuje toplu bučnu kupku za oporavak od intenzivnog ritma svakodnevnog života. Žanrovski su se djelomično odmaknule od indie rocka i više zagazile u post-rock zvuk koji vješto presijecaju dream pop elementima.
Čime nas oporavlja ta kupka? Pa motivacijskim i smirujućim porukama preko poštene doze okrepljujuće buke. Treba se pribrati i ustrajati, ali nećemo se lagati da je lako. Većinu pjesama na albumu moglo bi se čitati u ključu neke vrste alternativne, zvučne samopomoći.
“NEDAMISE” svima nam je poznato stanje, a istoimena pjesma poručuje: “…ne moraš se ispričavati, želim samo spavati…”, ali sve to uz brži tempo i poletne sintesajzerske dionice koje taj koncept redefiniraju u nešto aktivno, u suprotnosti s uobičajenim melankoličnim samosažaljevanjem. “Uroni u san” je pak mali meditacijski priručnik. Nakon sanjivog uvoda kreće suspregnuto mantrično pjevanje: “…udahni, opusti se, odmori, ne mršti se, zažmiri, isključi se…” i pjesma taj opušten i pozitivan ton zadržava do kraja. Malo smirenija i začinjena dozom melankolije je pjesma “Dobre stvari” koja divnom vokalnom izvedbom uz prekrasan bučni rif u refrenu podsjeća na to da treba pamtiti dobre stvari. “Bezimena, bezvremena” donosi slične ohrabrujuće poruke: “…daj si još vremena, da shvatiš osjećaj, nemoj biti nemirna, sve će se posložiti…” i u drugom refrenu uvodi sjajnu igru slaganjem više slojeva vokala, jednog pjevanog, a drugog izvikanog na sav glas, kao da se želi probiti kroz sav nevažan šum svakodnevice.
Album zatvara bez sumnje najbolja pjesma, zaista impresivna “Zgrade”. U uvodu hladna usamljena gitarska melodija škripi poput krana preko zlokobnog pozadinskog brujanja, a isprekidan ritam kao da simulira igru svjetlosti tijekom vožnje kroz nepregledne visoke zgrade. Uključuje se i naglašena bas dionica koja kao da posrće, ali zapravo samo hvata zalet za moćne udarce i preplavljivanje bukom u završetku pjesme. Vokalne dionice oblikovane su gotovo radiodramski, na početku usamljene i krhke, pa nakon kratkog govorenog interludija, s povećanjem dinamike instrumenata, prelaze u distorzirano, uznemireno vikanje. Točan akustički zapis života u pustopoljini betonskih divova.
Žen sve ove teme intimnog osobnog rasta promišljaju autentično i otvoreno, nikada ne popuštajući uobičajenoj sladunjavosti koja se uz njih veže. Promišljena aranžerska logika uspostavlja ravnotežu jer mekšim i ugodnijim gitarskim melodijama koje uvode u pjesme ne dopušta da se nastave i razviju, već ih prekida nepravilnim i glasnijim rifovima, bukom sintesajzera i brujanjem efekata na basu, prije nego što to sve spoji u dramatičnom vrhuncu na kraju. Svaka pjesma također nudi barem jednu ritmično razigranu dionicu prije nego vokali, obično u refrenu, pohrle u krhku metafiziku. Pjevanje je na cijelom albumu izvrsno, uz upotrebu raznolikih registara koji obogaćuju dinamiku pjesama i dramaturški ih razigravaju, a meki organski zvuk bubnja dobro uzemljuje gitare i efekte koji odjekuju.
Promatrano u cjelini, ovaj je album sastavljen koristeći neku klasičnu indie post-rock gramatiku, sve su to poznati elementi i postupci. Međutim, njihovo kombiniranje uvijek je promišljeno, jasno motivirano i vrlo vješto gradi priču u jasnom kontekstu, a to je ovdje i sada. Drugim riječima, uspijeva u nečemu što je vrlo rijetko, priča nešto o svima nama.