Banda turizma - Spašavanje turista u japankama na Biokovu

Valentina Sertić

Album Bande turizma na tržište izlazi 27. rujna

Ono što je moglo biti satirično putovanje kroz žanrovske eksperimente, završilo je kao nedovoljno promišljen konceptualni projekt. Iako je tehnički dobro izveden, opterećen je površnim tekstovima i nedostatkom jasnoga glazbenog identiteta

Antonino Šimić na Biokovu

Tri stvari sam očekivala od Bande turizma na temelju singla “Nemoj ići u japankama na Biokovo”, koji je najavio album Spašavanje turista u japankama na Biokovu. Prvo, humor, po mogućnosti s malo ironije, lagano satiričan; drugo, zaokruženi koncept koji uključuje društveni komentar, ako ne i kritiku turizma; i treće, mješavinu žanrova, odnosno poigravanje sa širokom paletom dalmatinske pop i druge muzike.

Od devet pjesama na albumu najbliže humoru došao je najavni singl, najbliže društvenom komentaru “Beton” (pjesma o urbanizaciji, privatizaciji i utjecaju turizma na lokalnu zajednicu), a najbliže tome da zvuči kao prava pjesma “Adio Mare”. Ironije li, Banda turizma u studio je ušla nespremna, poput turista koji se na planinu penju u japankama, uvjereni da znaju što rade.

Antonino Šimić, koji stoji iza projekta, iskusni je producent i jedan od mladih profesionalaca koji razumiju kako bavljenje glazbom kod nas funkcionira. Međutim, sudeći po Spašavanju turista u japankama, nije iskusan kantautor. Album je tehnički odlično izveden. Produkcija je standardno hrvatska, solidna i nema sumnje da su na albumu svirali kvalitetni muzičari. No najslabija karika je ona ključna – pisanje dobrih pjesama.

Postoje jasne indikacije da je Šimić imao poteškoća s odabirom tema za album: čak dvije pjesme na albumu su o kuhanju kukuruza. Također, parodija na klapsku pjesmu zvuči ovako: „Pršute moj, maslino moja, srdela tvoja, ljubav je to. Čaša bevande, briškula, trešeta, domaćeg kruva, kap maslinova uja.“ Vrhunac domišljatosti bilo je ubacivanje stiha „čitaj između redaka“ u prvu pjesmu, što zvuči kao potez osobe koja nije naučila nešto ostaviti između redaka.

Čini se da je tema trebala biti jedan dan u životu dalmatinskog klošara, ali kao najglasnija poruka albuma nametnulo se to da prosječni Dalmatinac ne voli turiste, ali voli njihov novac.

Turizam i suživot s njim je nesumnjivo tema koju treba problematizirati. Mediji gore od priča o tome kako je budućnost turizma na Jadranu upitna. No provokativniji izvođači, TBF-ovci, Dječaci, pa čak i Kuzma&Shaka Zulu svoju su zabrinutost za to stanje izrazili davnih dana; suptilno i pronicljivo. No manjak sadržaja na ovom albumu je samo dio problema.

Banda turizma

Naime Spašavanje turista nema ni očekivanu glazbenu vrijednost. Istina, dobili smo mješavinu žanrova koju su sami opisali kao dalmatian funk, ali ona ne zvuči nadahnuto. U teoriji na albumu ima svega, od repa (ali ne i rime), funka (bjelačkog, naravno), rocka (za radijske jinglove), reggea (i to u pjesmi koja se ruga liku koji voli slušati reggae), klapske muzike, ali svaki je žanr sveden na osnovne elemente. Čini se da je album namjerno nastojao izbjeći kategoriju pop glazbe, ali ne bi bilo loše da je autor pratio pop formu u pisanju pjesama.

Brojni gosti, među kojima su Alessandro Bonasera (Saša Antić) i Tihomir Pop Asanović, prividno daju pedigre albumu, ali u konačnici ne čine uslugu izvođaču. Zbog njih pjesme na ovom albumu ne ujedinjuje niti konzistentni vokal, niti jasni zvučni identitet. Šimićev Tonči, kako se zove persona koja je „kao“ okupila bend od „glazbenika koji primarno sviraju u bendovima za vjenčanja, gradskoj glazbi, big bandu i puhačkom orkestru“, skriven je iza svojih prijatelja. (To objašnjava i povremene izlete u navijačko pjevanje.) Banda turizma jednostavno zvuči – interno.

U intervjuu koji je dao 2021. godine Šimić je, komentirajući stanje produkcije u Hrvatskoj, rekao: „Ja bih se prvi vrlo rado opredijelio samo za jednu stavku i u tom području uložio svu energiju, novac i edukaciju. Ne vidim da u građevini keramičar postavlja klimu i ventilaciju, parketar radi struju, zidar radi vodoinstalacije nego, eto, samo u glazbi na Balkanu mi svi „znamo“ sve. I zato smo daleko od svijeta. Ovo se odnosi samo na mainstream i pop scenu, za indie i alternativnu glazbu je sasvim druga priča gdje home production ima svoj šmek i publiku.“

Ne znam gdje Šimić misli naći svoju publiku, ali čini mi se da razumije u čemu je problem s tim da netko radi baš sve na svom projektu, i tekstove i glazbu i produkciju i promociju i distribuciju.

Stoga smatram da je s penjanjem na ovu planinu trebalo čekati. Dobre tenisice i gležnjače, odnosno studio i suradnici su tu, ali bojim se da je ruksak prazan. Banda turizma je, unatoč potencijalu, propustila priliku da napravi nešto značajno.