Nominacije za Oscara i filmska glazba

Danas, 8. veljače, devedeseti je rođendan velikom Johnu Williamsu. Istovremeno, Oscarima je samo četiri godine više, odnosno, danas su se devedeset i četvrti put objavile nominacije za tu najprestižniju filmsku nagradu na svijetu.

Generalno govoreći, objavljivanje nominacija za Oscara svakako je jedan od najuzbudljivijih trenutaka u godini, i to ne samo za one koji su u konkurenciji, već i mnoge filmofile, filmaše, aspirante i sve ostale koji zdušno prate zbivanja u filmskoj umjetnosti.

Gotovo dvanaest mjeseci gledanja filmova, praćenja industrije i beskonačnog analiziranja toga ogromnog sustava koji ispoljava sve ono najbolje (kao i ono ne tako dobro) svjetske kinematografije, proučavanje svih okolnih nagrada, tzv. precursora (nagrade kritičara, Zlatni globusi, BAFTA…), uz, jasno, osobna i vrlo subjektivna očekivanja i priželjkivanja – sve se to slijeva u dan kad američka Akademija filmskih znanosti i umjetnosti (koja broji preko deset tisuća članova) objavi nominacije u 23 kategorije. A osjećaj je sličan kao djetetu koje se budi na Božićno jutro.

Ovaj put je, kao uostalom i svaki put, bilo svega: i očekivanih stvari, i ponekih iznenađenja, dvije-tri podignute obrve, tri-četiri usklika oduševljenja. Ukratko, odličan film novozelandske redateljice Jane Campion, The Power of the Dog, sakupio je najveći broj nominacija, njih dvanaest, uključujući i sve one najvažnije kategorije za film, režiju, scenarij i uloge. Odmah iza njega slijedi ambiciozni epski SF Dina (Dune) Denisa Villeneuvea s deset nominacija (ali, iznenađujuće, ne i za najboljeg redatelja).

U sedam kategorija pretendiraju Belfast Kennetha Branagha i Priča sa zapadne strane (West Side Story) Stevena Spielberga, a u šest Kralj Richard za kojeg bi Will Smith mogao osvojiti Oscara za najboljega glavnog glumca, ako mu u tome ne pomrsi naume Benedict Cumberbatch ulogom u The Power of the Dog.

Iako bi autor ovih redaka vrlo rado nebrojenim karticama teksta još raspredao o svim kategorijama, minuciozno analizirajući baš svaku nominaciju, zasad ćemo se zadržati na dvjema kategorijama: onima za najbolju originalnu glazbu i najbolju originalnu pjesmu. I to izgleda ovako:

NAJBOLJA ORIGINALNA GLAZBA

• Nicholas Britell – Don’t Look Up
• Hans Zimmer – Dina (Dune)
• Germaine Franco – Encanto
• Alberto Iglesias – Paralelne majke (Madres paralelas)
• Jonny Greenwood – The Power of the Dog

NAJBOLJA ORIGINALNA PJESMA

• ”Down to Joy” (iz filma Belfast) – Van Morrison
• ”Dos oruguitas” (iz filma Encanto) – Lin-Manuel Miranda
• ”Be Alive” (iz filma Kralj Richard) – Beyoncé, Dixson
• ”Somehow You Do” (iz filma Četiri dobra dana) – Diane Warren
• ”No Time to Die” (iz filma Za smrt nema vremena) – Billie Eilish, Finneas O’Connell

Što se tiče kategorije originalne glazbe, iako s objavom nominacija nije bilo prevelikih iznenađenja, svakako je lijepo među nominiranima vidjeti žensko ime, 34-godišnju skladateljicu Germaine Franco, zaslužnu za Disneyjev Encanto. Skladno balansirajući između vlastitog stila i originalnih pjesama koje je skladao Lin-Manuel Miranda, Franco je ponudila dinamičnu, vrckastu i lijepu zvučnu pozadinu ovome simpatičnom animiranom filmu. Iako joj je ovo prvi značajan samostalni projekt, a šanse za Oscara vrlo male, veseli me vidjeti i čuti daljnji umjetnički put ove talentirane skladateljice.

Posve očekivano (a i posve zasluženo), među nominiranima se našla i glazba Nicholasa Britella za film Don’t Look Up. Inteligentna, eklektična i kreativna, glazba je vjerojatno i najbolji dio tog filma, a više o njoj možete čitati i u ranijem tekstu na portalu:  Netflix/HBO and chill: Glazba najgledanijeg filma i serije u Hrvatskoj – Don’t Look Up i Succession – Glazba.hr

Talentirani španjolski skladatelj Alberto Iglesias ugodno je iznenađenje na listi najboljih scoreova ove godine. Inovativni pristup skladanju za filmove svoga stalnog suradnika, redatelja Pedra Almodóvara, Iglesiasova je konstanta (primjerice, fantastična glazba u filmu Koža u kojoj živim [La piel que habito] iz 2011.). U Paralelnim majkama nije ništa drugačije. On skladno sparuje klavir, violinu i ostatak gudača i puhača te s finoćom ocrtava život dviju žena koje se igrom slučajnosti upoznaju u bolnici gdje isti dan porađaju svoju djecu.

Iglesias nije pretenciozan, on dopušta Almodóvaru da priča priču, gradeći glazbenu strukturu kroz i oko nje. U toj je svojoj jednostavnosti i odličan – ne umara i nije dosadan, baš naprotiv, glazba mu je itekako slušljiva i izvan filmskog kadra. Kao i Germaine Franco, nema gotovo nikakve šanse osvojiti Oscara ove godine, ali i sama nominacija mu je neprocjenjiva nagrada.

Sličnom nepretencioznošću svoj je glazbeni izričaj predstavio i sjajni Jonny Greenwood. Član grupe Radiohead već desetljeće i pol svoj talent, osim kroz bend, iskazuje u odličnim filmskim djelima. Prvi veliki filmski projekt bio mu je ni više ni manje nego remek-djelo Paula Thomasa Andersona Bit će krvi (There Will Be Blood) iz 2007. godine u kojem je iznenadio svojim pristupom, posve različitim od većine skladatelja. Neopterećen očekivanjima industrije, a pogonjen ludim umom Paula Thomasa Andersona u većini njegovih filmova (The Master, Phantom Thread…) Greenwood je gradio i razvijao svoje ideje, koristeći najefektnije hibride orkestra i elektronike.

U filmu, pak, The Power of the Dog simbiotički se spaja s vizijom Jane Campion i, gledajući film, imate dojam da redateljica i skladatelj hodaju ruku pod ruku, polagano i vrlo inteligentno, uvlačeći vas u priču na jedan mračan, a opet jednostavan način, bez kulminacije, bez krešenda, no s osjećajem posvemašnje zaokruženosti.

I, konačno, najpopularniji skladatelj današnjice, Hans Zimmer, nominiran je dvanaesti put za film Dina. Kako je i sam rekao, ovo mu je bio projekt o kojemu je sanjao još kao mladić, zaljubljen u književni predložak Franka Herberta, ali i istoimenu filmsku inačicu iz 1985. (ne i toliko uspješnu) koju je režirao David Lynch. Zimmer je, generalno govoreći, posebna priča. S jedne strane, njegova se glazba, ili bolje rečeno stil, tijekom desetljeća prometnuo u najpopularniji podžanr filmske glazbe, postavljajući nešto što je glasno, bombastično, epski u svojevrsni pop, generički mainstream, nešto što će svojom veličinom – a ne nužno tehnikom, dovitljivošću ili promišljenom kreativnošću – pobuditi osjećaje ili trnce kod slušatelja/gledatelja.

A upravo tu leži najveći paradoks: Zimmer je, dakle, neizravno odgovoran (nikako kriv!) za propadanje istinske kreativnosti i bacanje filmske glazbe u ponor generičkog mainstreama, no istovremeno je i glazbeni genij. Epska glazba, nekad nazvana i trailer music, ustvari je Zimmerov patent, (nus)produkt njegova stvaralaštva, no spletom više čimbenika (makroekonomija filmskog tržišta, kretanje filmskoglazbene industrije, producentski prohtjevi i, u konačnici, jednostavna ljudska psihologija) to je postao standard od kojeg se više gotovo nitko nije mogao othrvati.

McDonald’s, fast food filmske glazbe. Zimmer ne zna čitati ni pisati note, prosječan je u sviranju bilo kojeg instrumenta, pa se unatoč tome prometnuo u top pet najvećih živućih skladatelja s uistinu neprijepornim remek-djelima filmskih scoreova. Interstellar Christophera Nolana, primjerice, jedan je od najboljih soundtrackova ovog milenija; od prve do posljednje note odiše iznimno inteligentnom inventivnošću, ingenioznim korištenjem crkvenih orgulja i klavira, nevjerojatno tenzijskom atmosferom. Da ne spominjemo nezaboravnu, fenomenalnu glazbu iz Gladijatora, Inceptiona ili Tanke crvene linije (The Thin Red Line).

Glazbom u filmu Dina stupio je na svoj poznat, okušani teren grandioznih epskih filmova i – nije nimalo razočarao. Iako se na prvo slušanje – ono tijekom gledanja filma – ne čini ništa posebno, tek podrobnijim koncentriranjem na svaku skladbu i kod drugog gledanja Dine možemo doživjeti cijeli narativ i strukturu same glazbe. Velik kao i sam film, score je eteričan, gust, bogat, na mjestima i inovativan, a cjelokupnom dojmu svakako pridonose i vanzemaljski vokali Loire Cotler koja je, baš kao i Lisa Gerrard u Gladijatoru, dala značajan obol ljepoti soundtracka. Zimmeru se zbog ovoga svakako smiješi drugi Oscar (prvog je osvojio prije gotovo trideset godina za Kralja lavova).

Kad gledamo nominacije za najbolju pjesmu, stvari su drugačije nego kod prvotne kategorije. Dok smo prošle godine imali jedan od boljih line-upova zadnjih desetljeća (sjajne pjesme ”Speak Now”, ”Io Sì” i ”Husavik” te pobjednička ”Fight For You”), ovaj put svjedočimo jednom od najmanje zanimljivim nominacijama ikad. Osim što se opet potvrdilo da se baš nikad ne smije zanemariti snaga i pedigre kojeg sa sobom nosi ime legendarne Diane Warren (kojoj je ovo, unatoč malim šansama, trinaesta nominacija bez – i dalje – ijedne pobjede), uvidjeli smo i kako muzičkoj branši Akademije često teško ide biranje najboljih pjesama. Iz Encanta, primjerice, nominirana je ona najmanje zanimljiva (”The Family Madrigal” i ”We Don’t Talk About Bruno” neizmjerno su bolji songovi), Beyoncé s ”Be Alive” nije ponudila ništa posebno, a ”No Time to Die” Billie Eilish – letargična, ali solidna – nije ni na tragu najboljim bondovskim pjesmama kao što su Adelein ”Skyfall” ili ”Golden Eye” Tine Turner. No, ima i najviše šanse za osvajanje ovogodišnjeg Oscara.

Ostaje nam vidjeti hoće li pandemijske mjere pomrsiti račune organizatorima dodjele Oscara (onima za Grammyje već jest) te hoće li se 27. ožujka uistinu sve nesmetano održati u losanđeleskom Kodak Theatreu, a do tada se veselimo predviđanju dobitnika i gledanju svih nominiranih djela.