08
velj
Priče

John Williams: 90 godina jednog genija

John Williams

John Williams /promo

share

Kako uopće započeti tekst o nekome čiji talent, stvaralaštvo i opus stoje uz bok najvećima u povijesti, a još su vam se, k tome, poklopile zvijezde da živite u istom vremenu kad i on te da najmanje jednom godišnje imate jedinstvenu priliku svjedočiti čudesnim glazbenim jednadžbama, odnosno, svaki puta kada neko filmsko ili koncertno djelo dobije posve drugu, novu dimenziju – upravo stoga što je taj isti genij podijelio svoju viziju sa svijetom.

Djetinjstvo, Julliard i jazz

John Williams rodio se 8. veljače 1932. godine u New Yorku i, s obzirom da mu je otac bio poznati jazz udaraljkaš, praktički se od prvih dana života susretao s glazbom. U dobi od šesnaest godina već je bio vrlo vješt za klavirom, ujedno i vođa jazz banda, a otprilike u isto doba utuvio si je u glavu da želi postati koncertni pijanist.

S devetnaest godina je, tako, imao premijeru prve originalne sonate, a kreativnost mu je iz godine u godinu eksponencijalno rasla. Završio je studij glazbe (smjer klavira) na Juilliardu, a tek pukim spletom okolnosti nije započeo, odnosno, nastavio karijeru kao pijanist u jazz klubovima gdje je zaključio kako ponuda ionako vrvi odličnim imenima, pa je, umjesto toga, odlučio krenuti put filmske industrije.

John Williams

John Williams

Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina Williams je počeo raditi kao pijanist i orkestrator za tada najveće filmske skladatelje, pa je tako bio angažiran, primjerice, kao studijski pijanist na filmovima Apartman (The Apartment, 1960.) Billyja Wildera i skladatelja Adolpha Deutscha, Priča sa zapadne strane (West Side Story, 1961.) Roberta Wisea i skladatelja Leonarda Bernsteina te Dani vina i ruža (Days of Wine and Roses, 1962.) Blakea Edwardsa i skladatelja Henryja Mancinija.

Glas o neobično kreativnoj umješnosti toga relativno mladog glazbenika brzo se proširila filmskim studijima: već je tih godina Williams dobio i prve skladateljske angažmane na filmovima i televizijskim serijama, a krajem šezdesetih godina zaslužio je i prvu nominaciju za Oscara, onu za najbolju adaptaciju glazbe za film Dolina lutkica (Valley of the Dolls, 1967.).

Iako glazbenih korijena u jazzu, Williams je postao poznat ponajviše zbog svog stila koji se zna opisivati kao svojevrsni neoromantizam. Djela za velike simfonijske orkestre s prepoznatljivom temom bila su Williamsova specijalnost.

Prijelomni trenutak

Iako je do sredine sedamdesetih godina nakupio nevjerojatnih deset nominacija za Oscara, kao i jedan osvojeni kipić (onaj za najbolju adaptaciju glazbe u filmu Guslač na krovu [Fiddler on the Roof, 1972.] Normana Jewisona) – uključujući i radove na tada popularnim filmovima katastrofe (The Poseidon Adventure i The Towering Inferno, oba u produkciji Irwina Allena) – tek se 1974. dogodio onaj prijelomni trenutak koji je promijenio ne samo Williamsov život, već i tijek filmske glazbe u industriji.

Privatno, ta godina obilježena je velikom osobnom tragedijom, smrću dugogodišnje supruge Barbare Ruick uslijed krvarenja u mozgu. O tom događaju nije gotovo nikad govorio u intervjuima, no nekoliko je puta neizravno znao kazati kako mu je spomenuta godina uistinu bila prijelomna u životu, poslije čega se sve promijenilo.

Onaj drugi, ljepši dio tog razdoblja dogodio se kad ga redatelj Steven Spielberg (s kojim je do tada, iste godine, surađivao na njegovu prijašnjem filmu The Sugarland Express) angažirao za svoj novi film koji se smatra revolucionarnim pionirskim djelom filmskog/kino trenda, obilježenog pojmom blockbuster. Riječ je, naravno, o Raljama (Jaws), avanturističkoj horor drami o morskom psu koji terorizira mještane primorskog Long Islanda.

John Williams

John Williams

Uvijek je iznimno uzbudljivo kad se filmski skladatelji odluče za neki posve neočekivani korak, odnosno, glazbeno rješenje koje nikome do tada ne bi palo na pamet, baš poput, primjerice, Bernarda Herrmanna koji je u Hitchcockovu Psihu (Psycho, 1960.) – osim što je, neobično za ono vrijeme, umjesto velikoga simfonijskog orkestra koristio isključivo gudački ansambl – za legendarnu scenu ubojstva Janet Leigh pod tušem stvorio iznimno dramatičnu tenziju služeći se ekstremnim motivima u violinama koje su svirale gotovo izvan svog registra.

John Williams se za Ralje također u potpunosti odmaknuo od bilo kakvih standarada i bilo čijih očekivanja. Nakon što je Spielberg pokazao Williamsu prvu skicu filma i otprilike objasnio kakvu glazbu bi želio, očekujući bombastično orkestralno djelo, ovaj mu je pružio nešto sasvim drugo. Najjednostavniji ostinato, tek dvije note, dva tona koji se ritmički ponavljaju bili su izvorna Williamsova ideja koju je ovaj pitchirao Spielbergu. Nakon što mu je istu odsvirao na klaviru, Spielberg je na to odgovorio: „Ovo je bilo vrlo duhovito, Johne, a daj mi sad odsviraj što si stvarno mislio.“

Ta dva tona naposljetku su završila kao glavna tema Ralja, postavši kultnim, jednim od najuspješnijih soundtrackova svih vremena, a Williamsu priskrbili Oscara za najbolju originalnu glazbu.

Samo dvije godine poslije, Williams je postavio ljestvicu u industriji filmske glazbe vrlo, vrlo visoko. Spielbergov prijatelj George Lucas snimao je svoj ambiciozni svemirski spektakl, Ratove zvijezda (Star Wars) i želio jednako spektakularnu glazbu, razmišljajući čak i o tome da filmski soundtrack bude sačinjen isključivo od klasičnih djela. Tada je razgovarao s Williamsom koji ga je razuvjerio od te zamisli, stvorivši, kao što je općepoznato, jednu od najboljih i najkompleksnijih partitura u povijesti kinematografije.

(Više o glazbi za Ratove zvijezda i povezanošću s Planetima Gustava Holsta te filmom Kings Row skladatelja Ericha Wolfganga Korngolda možete čitati u ranijem članku Planeti, Ratovi zvijezda i tajne filmske glazbe – Glazba.hr)

Ratovi zvijezda

Ratovi zvijezda donijeli su Williamsu novog Oscara i planetarnu slavu, a u godinama koje su uslijedile samo se još više ustoličio kao najveće ime filmske glazbe svih vremena. Osamdesete su protekle u njegovu prepoznatljivom rukopisu; velikim simfonijskim orkestrom uspješno je odolijevao elektroničkoj glazbi s kojom su mnogi skladatelji tog vremena eksperimentirali, često joj pribjegavajući i zbog ekonomske računice, pa su to razdoblje označili franšiza o Indiani Jonesu, nastavci Ratova zvijezda (Imperij uzvraća udarac [The Empire Strikes Back, 1980.] i Povratak Jedija [The Return of the Jedi, 1983.]), a uspješnim se pokazao i stvarajući unutar žanra komedija, kao u, primjerice, filmovima Vještice iz Eastwicka (The Witches of Eastwick, 1987.), Slučajni turist (The Accidental Tourist, 1988.) te, osobito, Sam u kući (Home Alone, 1990.) koji je – tada posve neočekivano – postigao kultni status.

Nagrada Oscar

1993. je godina koja bila iznimno značajna za dvojac John Williams-Steven Spielberg. Te godine Spielberg je izbacio dva svoja filma, oba remek-djela u svome žanru: Jurski park i Schindlerovu listu. Prvi je zasjeo na vrh ljestvice filmova s najvećom zaradom od prodanih kino-ulaznica u povijesti, a potonji je, zasluženo, Spielbergu donio i njegova prva dva Oscara (za najbolju režiju i najbolji film, što je podijelio i s našim Brankom Lustigom), a Williamsu petog Oscara za glazbu.

U oba je filma Williams demonstrirao veličinu, ali i nenametljivost svog genija, ustupajući, primjerice, prostor polaganim solo dionicama klarineta i engleskog roga te, osobito, violinama kao kontrastu velikome orkestru, naglašavajući tako i kroz glazbu težinu holokausta u Schindlerovoj listi.

I u idućih nekoliko desetljeća pokazao je kako mirovina nije ni približno nešto o čemu razmišlja, skladajući nova remek-djela, od glazbe za filmove Spašavanje vojnika Ryana (Saving Private Ryan), Amistad, Harry Potter, Umjetna inteligencija (A.I.: Artificial Intelligence) i Terminal, pa do Memoara jedne gejše (Memoirs of a Geisha), Münchena, Lincolna, Kradljivice knjiga (The Book Thief) i novih nastavaka Ratova zvijezda.

Pedeset i dvije nominacije

John Williams je do danas, u dobi od devedeset godina, osoba s najviše nominacija za Oscara (pedeset i dvije!) u povijesti, odmah iza Walta Disneyja koji ih broji pedeset i devet. Osim toga – i pet osvojenih kipića – osvojio je i dvadeset i pet Grammyja te tristotinjak drugih nagrada, među kojima je i Crystal Pine Award našega Međunarodnog festivala filmske glazbe i zvuka, koju je 2013. godine osvojio za najbolju glazbu u Spielbergovu filmu Lincoln.

A kad smo već kod Lincolna, i ovdje možemo spomenuti nenametljivu, a briljantnu arhitekturu glazbe u kojoj je jednostavnost bila istovjetna bogatoj i potpuno zaokruženoj zvučnoj slici u kojoj su prevladavali klarinet, klavir, violina i gusti slog dubokih puhača, prikazujući grandiozan, a opet toliko težak život velikog Abrahama Lincolna.

No, iako najpoznatiji po, jasno, filmskoj glazbi, Williams je iznimno plodan i uspješan autor koncertantnih, solističkih, simfonijskih i komornih djela kojima također puni dvorane širom svijeta. Zanimljivo je i kako je album sa snimkom koncerta Bečke filharmonije kojom je ravnao (iste godine, 2020., album je izdan pod nazivom John Williams in Vienna) bio najprodavaniji album orkestralne glazbe na svim svjetskim važnijim ljestvicama.

A unatoč svemu ovdje spomenutom, Williams ostaje skroman i ponizan pred svojom neimenovanom muzom. Više puta upitan osjeća li ikad da je dosegao vrh kreativnosti i glazbenog znanja, Williams odgovara kako misli da ni u jednom trenutku nije prestao učiti, vjerujući kako se uvijek može više i bolje.

U intervjuu koji je dao Tracy Smith za CBS Morning kazao je: „Ponekad bih volio da se mogu odmaknuti od svakog svog djela i reći ‘wow, ovo je stvarno sjajno’, no istina je – koliko god možda volio neke svoje skladbe – uvijek osjetim, odnosno, čujem stvari koje bih popravio ili prepravio.“ Također, skroman kakav jest, isprva je odbio čak i Spielberga koji ga je tada tražio da sklada glazbu za Schindlerovu listu.

John Williams

John Williams

Vidjevši prvu verziju filma, Williams je ostao duboko pogođen te je rekao Spielbergu: „Steven, ovo je sjajan, velik film. No, uistinu mislim da za ovako nešto trebaš boljeg skladatelja od mene“, na što mu je ovaj odmah odgovorio: „Znam da trebam, no svi bolji skladatelji već su mrtvi“.

Preslušavajući pedesetogodišnji opus ovoga glazbenog genija, možemo samo – uz trnce u tijelu – osjetiti i zahvalnost što imamo priliku i mogućnost čuti i doživjeti djela koja će stoljećima nakon naših života biti dijelom umjetničke građe svjetskih čuda.

Moglo bi Vas zanimati