Cantus Ansambl je krenuo na put

Cantus ansambl

Cantus ide na put naziv je prvog koncerta sezone koja sasvim nosi, i doslovno i metafizički, temu putovanja u sebi

U ponedjeljak, 7.10.2024., svoju je novu sezonu u Lisinskom otvorio Cantus Ansambl, glazbeno tijelo specijalizirano za izvođenje suvremene glazbe. Svoju misiju potvrdio je programom sastavljenim od samih praizvedbi koje je naručio njihov umjetnički voditelj, dirigent, skladatelj i profesor kompozicije Berislav Šipuš. Na njegov poticaj i pod njegovim znalačkim dirigentskim vodstvom u jednoj smo večeri tako upoznali nove uratke petero mladih hrvatskih skladatelja koji zborno pokazuju smjernice kuda ide nova hrvatska glazba.

Foto: Matej Grgić

Pet je narudžbi iznjedrilo pet različitih skladbi koje pak otkrivaju pet stilskih usmjerenja kojima se danas izražavaju mladi hrvatski skladatelji. Napisanim su djelima pokazali da ne slijede utabane putove svojih profesora, već idu svojim smjerovimai razvijaju individualni jezik glazbenog izražavanja. Šipuš se u programskom promišljanju obratio svim spomenutim, dijametralno suprotnim, skladateljima. Zamislimo krakove zvijezde koji se šire samostalno u različitim smjerovima, ne dodirujući se – to je simbol ovih mladenačkih skladateljskih estetika i premda su kod nekih još u formativnoj fazi, već otkrivaju jasne stilske tendencije. „Nitko nije otkrio sveto pismo”, reći će dalje ovaj guru nove glazbe, „nema jednog rukopisa, nema jednog zvuka, nema jedne glazbe pa onda ni jedne estetike ni filozofije. Svi su vrlo samostalni i svojim djelima odražavaju i različitosti karaktera svojih osobnosti.”

Foto: Matej Grgić

No ima tu i podudarnosti. Slušajući koncert pažljivo i razgovarajući s mladim skladateljima na temu nadahnuća, možemo pronaći neke analogije između pojedinih kreacija. Krenimo za početak od dobne statistike. Dvoje ih je u dvadesetima, dvoje u tridesetima i jedan u četrdesetima. Razlika od najmlađe do najstarijeg je 16 godina čini veliku razliku u generacijskoj perspektivi, ali i shvaćanju uloge skladatelja u društvu.

Foto: Matej Grgić

Čini se da su oni mlađi skloni aktivizmu, poput najmlađe od petorke, Sare Jakopović, skladateljice koja je narudžbu Cantus Ansambla već imala ove godine, u veljači. U nešto više od pola godine kao da je stekla dodatnu samouvjerenost. „Uvijek osjećam slobodu pri shvaćanju, a sada sam pokušala konceptualno pristupiti komponiranju. Skladba Cycle Breaker posvećena je žrtvama nasilja nad ženama koje su svakodnevno u crnoj kronici. Skladba je samo proizvod mojeg razmišljanja o toj temi. Repeticija unedogled do granice nelagode postaje mantra koja upozorava na nasilje prema ženama. Hoće li više prestati?“ pita se skladateljica i odmah daje pesimistički odgovor u silaznom kolektivnom završnom glissandu. S druge strane, orguljaš i zborovođa, skladatelj Alan Kljaić, okreće se oblicima, harmoniji i zvukovlju prošlosti, nesmetano kombinirajući citate i imitacije baroknih majstora.

Kako kaže, „Simulakrum je pojam iz likovne umjetnosti. Znači direktno divljenje ljepoti bilo čega, bez ikakve analize, čemu smo svi skloni. Ushićenje sam pretočio u fantaziju, ona odražava onaj prvi wow-efekt, a onda slijedi svečano smirenje u obliku fuge, kako je to radio veličanstveni uzor mojega života i stvaralaštva – Johann Sebastian Bach.” Nakon reskog zvuka i uzastopnih ponavljanja kod Sare Jakopović, uz skladbu Alana Kljaića ušli smo u drugu krajnost: raskoš doslovnih klasičnih harmonija i pretjerano skladne teksture neke davne prošlosti sada kao da oskudijevaju kreativnošću, premda najveće zadovoljstvo pružaju povremena „kvarenja“ neočekivanim clusterima.

Foto: Matej Grgić

Prema prva dva primjera u odslušanim djelima možemo zaključiti da su aktivizam i idolopoklonstvo važna stavka stvaralačkih promišljanja nove generacije i upravo je to ona bitna razlika u odnosu na njihove prethodnike. Ali ima ih i koji noću promatraju nebo, ali ne kako bi napisali nešto romantično, već u svemiru pronašli „greške” u kodu i svoju ulogu skladatelja stavili u suodnos s njima, poput Šibenčanina Davida Batinića: „Baš kad me nazvao profesor Šipuš i uputio mi narudžbu, izučavao sam astronomiju i promatrao svemirska tijela te mi je pozornost privukao jedan od Saturnovih satelita, Hiperion, jer se rotira kaotično, nepredvidljivo. Ta je anomalija nukleus moje glazbene ideje, melodijskih linija i harmonije.” Ovaj nam je zanesenjak ponudio skladbu Hyperion za komorni ansambl, djelo koje nema ambiciju svidjeti se na prvo slušanje, već kroz suzdržanost izražaja otkriva analitički um „novopečenog” zaposlenika na Odsjeku za kompoziciju i teoriju glazbe Muzičke akademije.

Ex-katedra stav u skladanju nesvjesno zauzima i najstariji od petorice, već etablirani Tibor Szirovicza, docent na istom odsjeku. Ni on ne može pobjeći izazovu eksperimenata i oporog zvuka u skladu s aspektima suvremene glazbe. No sam će reći da je njegov Iridescent Purple upravo blizu tonalitetu i da je popustio u avangardnim stremljenjima. „Maestro Šipuš očekivao je da ću napisati nešto za ansambl i elektroniku, ali odlučio sam se ipak stvoriti djelo bez elektronike, za akustička glazbala, s nekim proširenim tehnikama sviranja koje me trenutačno zaokupljaju.” Simulirane zvukove iz iskustva elektroničke glazbe prenosi na akustički medij i stvara zanimljive zvučne sklopove. „Kao da sam u nekom prijelaznom razdoblju”, otkriva Szirovicza, „krećem se više prema harmoniji, nisam više toliko atonalitetan.”

Foto: Matej Grgić

Možda i njega na pragu zrelosti privlači primamljiv zov tzv. Nove jednostavnosti čiji je najznačajniji predstavnik u Hrvatskoj akademik Frano Parać, kojega jednako ovih dana slave publika i glazbenici. U njegovoj je klasi diplomirao posljednji skladatelj na programu, Riječanin Juraj Marko Žerovnik. Premda je tek zakoračio u tridesete, već ima razvijenu međunarodnu karijeru, napisao je i prvu operu praizvedenu ovoga proljeća u talijanskoj Goriziji, budućoj europskoj prijestolnici kulture. Poticaj za najambicioznije djelo na programu, Koncert za klavir i ansambl, dobio je od talentiranog pijanista Viktora Čižića koji je virtuozno solistički „otprašio” praizvedbu. Žerovnik je i sam kao pijanist vrlo muzikalan i svirački je efektno napisao solističku dionicu, dok je Cantusovce tretirao prilično simfonijski. Povezana četiri stavka u šesnaest minuta sublimiraju njegovo sviračko i slušateljsko iskustvo u spoju s eksplozijom kreativnosti.

Nexus u nazivu skladbe označava fiktivni vremenski stroj koji se pali i kreće na put, prolazi kroz stoljeća, meditira o paralelnim svemirima, a u završnici se prepušta kaosu multiverzuma s kojim se autor miri. Njegov glazbeni materijal obiluje citatima, parafrazama i referencama na Dukasa, Wagnera, Rahmanjinova, Mozarta i Jobima, čije se motive radujemo prepoznati kao na nekom iznenadnom glazbenom kvizu. Glazba je to puna referenci s kojom se poistovjećujemo i jasno čitamo skladateljeve duhovite poruke. „Moja skladba programatski prikazuje putovanje kroz vrijeme”, priznat će i sam autor, čija će intencija suptilno dati novo značenje naslovu ovog peterostrukog maratona praizvedbi.

Foto: Matej Grgić

Uslijedile su ovacije i burni pljesak netipičan za večer suvremene glazbe, što je Cantusovcima dalo vjetar u leđa za njihova skorašnja gostovanja u Slatini, Rimu i Kanadi.

„Cijela sezona napravljena je s idejom putovanja i nezaustavljivom trenutku kad će ansambl proslaviti 25 godina”, reći će na kraju programski izbornik Šipuš. Možemo zaključiti da je dobro, doslovno i metaforički, pogodio naziv večeri kojom je uz mladenački polet i entuzijazam započela još jedna Cantusova sezona.