Tusta: „Dakle, što rješavaju pjesme? Uglavnom ništa!“

Knjiga je to koja izaziva već svojim naslovom – U potrazi za Titovim punkerima

Zna se što sve spominjanje Tita u nas može izazvati; najčešće negativne komentare. Kakvi su Titovi punkeri sad u igri?

Krenimo ispočetka.

Autor knjige je Barry Phillips. Nekoć davno, prije više od 40 godina, basist u ne osobito poznatom i ne  osobito uspješnom street punk bandu Demob iz duboke engleske provincije, daleko od ijednog većeg gradskog središta. 1981. objavili su singl ”No Room For You” koji je prodan u nekoliko tisuća primjeraka. Ali Barry je nekako ipak saznao da je pjesma imala uspjeha na punk sceni bivše Jugoslavije: KUD Idijoti, relevantni pulski punk band, snimili su svoju verziju spomenute pjesme s poprilično pozitivnom reakcijom auditorija. Barryja je sve to zaintrigiralo pa je prije koju godinu odlučio napisati knjigu o ex-yu punk rocku. U naslov je stavio sintagmu Titovi punkeri jer na Zapadu, kada govore o bivšoj državi, o njoj obično počnu s Titovim, Titovom itd. Kao što upotrebljavaju neke termine za UK, poput viktorijanska ili elizabetanska.

Phillips se odlučio za koncept putopisa i razgovora s (po njemu) glavnim protagonistima u njihovim prirodnim okruženjima Ljubljane, Zagreba, Beograda… Intervjui su najveći dio sadržaja knjige, ujedno i najvrjedniji. Phillips će uz to šarati socio-ekonomskim zapažanjima, otići u bližu ili dalju povijest, ali bez komentiranja i onako, što bi rekla Rujana Jeger, „iz žablje perspektive“. I dobro je da je tako.

Sugovornici su bili različitih profila: od Ante Čikare, Aleksandra Dragaša, Petra Janjatovića, Zlatka Franjića, Pere Lovšina do Saleta Verude… Vinko Barić dao je na kraju kronologiju.

Ne bi se moglo reći da knjiga ne daje uvid u ex-yu punk i sve okolnosti u kojima je nastao te djelovao i to će vjerojatno biti zanimljivo i engleskom čitatelju, ali i našem mlađem naraštaju. Većina sugovornika je itekako relevantna, svatko na svoj način bio je aktivni sudionik, ali teško mi je ne zamjeriti Phillipsu – kad je već putovao bivšom državom – što nije barem svratio u Rijeku, pored koje je prošao vozeći se za Pulu kod Verude. I pritom još ističe značaj riječkog punka za cijelu priču.

Nasloviti knjigu Titovi punkeri, a ne popričati s Parafima, naprimjer, koji su krajem sedamdesetih napisali i izvodili pjesmu ”Goli otok” (a snimili je tek nedavno, cenzura je radila svoje u začetcima punka) ili se ne susresti s Valterom Kocijančićem i još nekima iz riječkog punk bazena (Termiti) čini se velikim nedostatkom.

Paraf je ključni punk band, uz Pankrte, naravno. To su odavno povijesne činjenice. A dati prostora i prostora nekima koji stvarno s punkom nemaju niti su imali ikakve veze. Ostaje nada da će ta povijesna nepravda biti ispravljena u budućim, eventualno nadopunjenim izdanjima. Glede Parafa pogotovo, jer oni i danas djeluju neokrnjenog integriteta. Nema u knjizi ni razgovora s Jasenkom Hourom i Prljavim kazalištem. Baš je sretno dijete taj Houra.

No, zavirimo malo u nutrinu. Zašto baš najprije u poglavlje Rujane Jeger? Nije ni profesionalna glazbenica, nije bila ni diskograf, ali pruža prizmatičan pogled na njezino viđenje punka. Phillips je predstavlja kao cijenjenu književnicu te medijsku ličnost u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Rođena je i odrasla u Zagrebu, a dio tinejdžerskih godina provela je u Rijeci i to baš u ono doba kad je Rijeka bila neosporno kreativno leglo jugoslavenskog punka (tako piše Barry Phillips). Pa gdje su mu onda Parafi?!

Njezina je majka poznata književnica i publicistkinja Slavenka Drakulić. Gdje ono jabuke obično padaju? Rujana se sjeća: „Očuh je došao u Rijeku posjetiti me i odveo me na koncert Termita, Parafa i Pankrta. Svi su pripadali prvom valu punk bandova u Jugoslaviji. I to me poprilično obilježilo – postala sam punkerica. Mislim da je taj bunt bio jako bitan za mlade djevojke jer su mogle biti seksi, ali na neki opasan način! U biti, ne biste prolazili kroz ista sranja da ste odjeveni kao obične djevojke. Da imaš normalnu suknju, nešto, uvijek bi bilo dobacivanja ili pipkanja na stanici, tramvaju ili autobusu. A ovako punkerice izgledaju pomalo prijeteće – i to je ono što me privuklo!“

Rujana o punku danas:

„Punk nije mrtav, samo se pretvorio u nešto drugo. To je prirodan proces – sve mijenja svoj oblik i ponovo se pojavljuje. Punk za mene nije samo glazba, to je stav – nešto što zapravo ne umire. Onaj stav nekoga tko ne trpi sranja, taj stav ga čini punkerom.“

Isto bi se moglo reći i za njezinog očuha. Koji je to tek tip! Mirko Ilić, crtač stripova, ilustrator, art director Timea, prepoznat globalno. Iz Zagreba otišao u New York 1985. Mirko je napravio omot za prvi album Prljavog kazališta: Mick Jaggerovu jezičinu isjekao  na više komada i dodao mu zihericu.

Aleksandar Dragaš:

„U nekim člancima u Melody Makeru i New Musical Expressu jugoslavenska punk scena opisivala se kao najbolja nakon britanske i to je bila istina. Ovdje je bilo više od trideset-četrdeset sjajnih bendova i njihova su se izdanja prodavala u nakladama od tridesetak do čak 200 000 po albumu.“ U to vrijeme odrastanja Aleksandra Dragaša, naravno da nije bilo interneta ni MTV-a nego spomenuti glazbeni engleski tjednici i rijetke radiostanice:

„Tako sam otkrivao glazbu, slušajući pojedine emisije Radio Ljubljane, Radio Študenta i Radio Zagreba. Imali smo svoje verzije Johna Peela – Igor Vidmar bio je to u Ljubljani, a Ante Batinović na Radio Zagrebu.“

Nadam se da neću ništa privatizirati ako zahvalim Aleksandru Dragašu na ovom nesvakidašnjem priznanju. Isto mi je dao i Goran Bare i mnogi drugi koji su otkrivali glazbu kroz emisije Po vašem izboru (Radio Zagreb, Prvi program – pandan BBC Radio 1).

John Peel bio je DJ Radija 1 BBC-a te zaštitnik i promotor svega novoga u rock glazbi, globalno  popularan i naročito poštovan.

Dragaš nije bio samo kritičar (i ostao do dana današnjih), nego i diskograf s privatnom diskografskom kućom, rekli bismo nezavisnom, a jedno vrijeme i urednik u Croatia Recordsu. Za ovu knjigu nije puno pričao Barryju Phillipsu o politici i rocku, ali ne mogu ne navesti jednu njegovu packu:

„Politika nije dozvoljavala Jugotonu da objavi prvi album Sex Pistolsa Never Mind The Bollocks. Rekli su da ‘ne bi bilo dobro jer bi to moglo uvrijediti Kraljicu’. Dakle, imali smo socijalistički sustav koji je štitio englesku kraljicu.“

Sale će inače za punkere u nas reći da i nisu bili protiv socijalizma, bili su poput Pere Lovšina iz Pankrta za kapitalizam i demokraciju, a Saletu će na tu temu frontman Pankrta: „Ne, nismo bili protiv socijalizma jer smo mislili da će zauvijek biti prisutan, trebalo ga je samo poboljšati.“

Reći će netko neupućen: kakva je ovo knjiga i kakav je to punk bio!

U svakom slučaju, puno je toga dano na razmišljanje i raspravu. U nastavku i o socio-ekonomskom statusu pulske grupe KUD Idijoti.

Čini mi se da je najbolje, najadekvatnije naslovljeno dvanaesto poglavlje „Pula: Uljanik Calling“ u kojem je Barryja Phillipsa Sale Veruda iz KUD Idijoti najprije vodio u razgledavanje ruine od kultnog rock kluba Uljanik. To je i naziv brodogradilišta udaljenog sto metara od kluba. I što je najvažnije: neki članovi KUD Idijota bili su radnici u brodogradilištu, koje je očito otišlo na hrđu. Pa tako i Sale Veruda, koji kroz priču o Tusti daje prizmatičan pogled i na punk i rock, kako god hoćete.

Tusta, pravim imenom Branko Črnac, bio je karizmatični vođa KUD Idijota od 1985. do 2012., kada je prerano umro od tumora. Po danu je Tusta bio radnik u brodogradilištu i šef sindikata. Toliko su ga svi voljeli da su ga nazivali i obiteljskim čovjekom, ocem, radnikom, vođom sindikata, rockerom, punkerom, anarhistom  i antifašistom… Uživao je takvo idolopoklonstvo da je Sale Veruda čak čuo da su ga znali nazivati „Istarski Che“, po Che Guevari!

Raspričao se Sale Veruda o svemu znamenitom u Puli, ali na kraju ipak citira Tustu, koji kao da odgovara na pitanje može li rock and roll promijeniti svijet, politički ustroj, društveno-političko uređenje:

„Uvidio sam da se političke promjene postižu političkim sredstvima i političkim radom, a ne pjevanjem. Svaka djelatnost ima svoje oruđe. Zemlja se ore plugom, rat se provodi puškom, restrikcije se provode zakonima. Pjesme protiv rata ne zaustavljaju rat, pjevanje o siromaštvu ne obogaćuje siromašne (eventualno autora pjesme, haha), pjesme o korupciji ne sprečavaju korupciju. Dakle, što rješavaju pjesme? Uglavnom ništa!“

Eto, tako je zborio Tusta iz pulskih KUD Idijota, poput svih velikih i mudrih ljudi u rocku, od Micka Jaggera do Michaela Stipea s kojima sam razgovarao na tu temu. Odgovori su im bili veoma slični Tustinom izlaganju.

Petar Janjatović u knjizi o Titovim punkerima o fenomenu, unikatnoj pojavi KUD Idijoti:

„Nisu svirali iz hobija. Oni su bili junaci radničke klase. To je razlog zašto ih ljudi toliko vole. Pula je bila malen grad s ne tako puno mogućnosti. Svirali su u bendu, ali su svejedno radili. Njihovi roditelji nisu bili bogati. I zato im ljudi vjeruju kad pjevaju o pravima radničke klase. Znaju o čemu pjevaju, nisu pozeri.“

Punkeri su u bivšoj Jugoslaviji dolazili iz svih društvenih slojeva, najmanje iz dobrostojećih ili bogatih obitelji. KUD Idijoti, eto, radili su kao brodogradilišni radnici pa i da su htjeli, nisu mogli biti pozeri. To nisu bili ni ljubljanski Pankrti. Mada dolaze iz studentskog, ljevičarskog miljea. Pero Lovšin Barryju Phillipsu na Ribljoj tržnici u Ljubljani za knjigu U potrazi za Titovim punkerima:

„Jugoslavija je imala veliku i sjajnu punk scenu možda zato što je imala veliko kulturno nasljeđe iz kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina. Imali smo hrpu fantastičnih uradaka, imali smo pokret crni val za Oskara nominiran film Sakupljači perja. Imali smo nezavisne filozofe, nezavisna sveučilišta, nezavisne studentske organizacije i sjajnu glazbenu scenu čak i prije punka. Dakle, nismo nastali ni iz čega. Imali smo dobro nasljeđe kulturnog bunta. Imali smo i političare buntovnike, neku vrstu političkih previranja. I to je bila snažna alternativna i kulturna scena. Imao sam 18 godina. Članovi Pankrta došli su s Fakulteta političkih znanosti, sociologije i novinarstva.“

Nitko ih nije zabranio jer, kaže Pero: „Nitko, ni policija nas nije zabranila. Jer, nisu znali što je to punk – što će reći da smo imali sreće. A zatim smo postali veliki, preveliki da bi nas tek tako ušutkali.“

Prije spomenuti John Peel imao je u svojoj arhivi album Pankrta Dolgcajt na BBC-u pod rednim brojem 11548!

Inače redoviti dio koncertnog repertoara Pankrta je i ”Bandiera Rossa”, talijanska antifašistička i njihova vlastita ”Osmi dan”. ”Osmi dan” je veliki hit u repertoaru jedne baskijske rock grupe. To priča Pero Lovšin, a meni je to jednom rekao berlinski snimatelj porijeklom iz Baskije.

Kao što se da zaključiti iz ove recenzije i priče o knjizi U potrazi za Titovim punkerima, Barry Phillips si je dao truda i saznao mnogo bitnih stvari od relevantnih sudionika. Bilo je i onih drugih, ali to nije uopće bitno po iznimnu korist knjige za ne samo ex-yu punk nego rock općenito.

Barry Phillips: U potrazi za Titovim punkerima: na putu kroz zemlju koja više ne postoji

Originalno objavljeno 2023. na engleskom jeziku u Ujedinjenom Kraljevstvu u izvornom naslovu In Search of Tito’s Punks: On The Road in a Country that No Longer Exists u nakladi Ltd, Bristol.

Izdavač: Rockmark, Zagreb, 2024.

Stranica: 320