Glazbeno središte: Đakovo

King, Fonta i Strossmayerov park – glavna su okupljališta i sad već kultna mjesta koja su obilježila mladost mnogim generacijama Đakovčana i na svojevrstan ih način odgojila, a jedina su još uvijek opstala, čak i unatoč surovoj istini odljeva stanovništva i mladih koji bježe u potrazi za mogućnostima i za budućnošću. Ali, fascinantan je to gradić u srcu Slavonije.

Upravo su se na tim i takvim mjestima generacijama okupljali ljubitelji dobre glazbe i druženja s ekipom, tamo su nastale najljepše uspomene, sklopljena su najljepša poznanstva i otkrivena je najbolja glazba. U vremenima kad su u malim sredinama ove centralizirane države mjesta poput tih jedini prozor u svijet glazbe i kulture, a pojedinci odluče preuzeti stvar u svoje ruke i unijeti glazbu u život svojih sugrađana, na trenutak se učini da se nazire neka svjetlija budućnost vječito zanemarivanih i zaboravljanih mladih generacija.

Ljudi koji gase tišinu

Budući da u Đakovu ne živim već više od šest godina, razmišljajući o Đakovu i đakovačkoj glazbenoj sceni, odlučila sam se javiti osobama koje već niz godina u tom gradiću gase tišinu. O njihovim početcima, izazovima s kojima se susreću, đakovačkoj glazbenoj sceni i glazbenim aktualnostima porazgovarala sam s Ivicom Pundom, vlasnikom jedinog đakovačkog rock bara King, s Martom Džajom, dopredsjednicom Udruge za promicanje urbane kulture ARLA te s vlasnikom Pečine B15, jedinoga studija/diskografske kuće u Đakovu koji se široj javnosti predstavlja pseudonimom Čovjek Mašina.

Ivica Punda, poznatiji kao Čila, krčmu svoga djeda preuredio je u mali rock bar koji je u svojim početcima imao samo dvadesetak kvadrata. ,,Tu su svirali svi lokalni đakovački bendovi, prije ih je bilo više, sad ih baš i nema. Dolazili su bendovi iz Osijeka, Vinkovaca, Županje, Vukovara, zapravo iz cijele Slavonije. Bend bi zauzeo pola birtije, dvadeset ljudi bilo bi unutra i još dvadeset vani. To je bio neki početak, a dolazili su ljudi iz cijele Slavonije. Mislim da je najdalje da su iz Požege došli. Zatim sam proširio lokal i ubacio u njega biljar. To je jedini biljar u gradu i da ga nema u Kingu, današnji bi klinci prošli mladost bez biljara.

To je isto jedna važna stavka za rock barove, jednostavno ide jedno s drugim. Zapravo sam lokal proširivao svake dvije godine, tako sam nekako uspio. Kad je King bio duplo veći, počeli su dolaziti bendovi izvana koje mi je dovodio frend iz Požege. Većinom su to bili neki metal bendovi, malo hardcore.” Kroz King su otada prošli bendovi iz čitave Europe i velikog dijela Amerike. ,,Igrom slučaja javio mi se Igor Djeke iz Vinkovaca, on je usna harmonika Discipline Kičme. Htio je u Kingu odraditi neki svoj program, a ja sam ga pitao koliko bi koštalo da svira Disciplina Kičme, ako bi došlo recimo 250 ljudi. Uputio me na Koju s kojim sam sve dogovorio.

Tada sam rekao: ,,Ako se za kartu od 100 kuna ne skupi 150 ljudi iz Slavonije – onda u klinac i rokenrol!” I doveli smo ih. Pa nakon njih Stefanovskog, Partibrejkerse, i tako je krenulo.” S obzirom na to da su bendovi i njihovi menadžeri većinom dobro povezani i u kontaktu, dobar glas brzo se i daleko čuje. ,,Oni jednostavno sada zovu sami od sebe. Nema dana da ja ne dobijem poruku od nekog.”

Rock Bar King/Facebook

,,Kad su mi došli Partibrejkersi, osjećao sam se kao da sam doveo Stonese“

Đakovčani nisu laka publika, uvjerila sam se u to u više navrata. Ako gledamo događaje koje organizira i financira sam grad te njihovu posjećenost, čini se kako standardi uopće ne postoje i kako se ljudima uporno serviraju jedne te iste, učmale i zastarjele stvari koje na neku foru i dalje prolaze. Valjda je to zbog pretežnosti starijega stanovništva koje i jest ciljana publika ovakvih događaja. No, pogledamo li na drugu stranu, ljude koji prate scenu i imaju naviku odlaska na koncerte (koliko je to već moguće), Đakovčani znaju biti prilično kritički nastrojeni i teško im je pokazati da im se nešto zaista sviđa, ponekad se čini da ih je strah da će ih tko osuđivati, ako slučajno pokažu da uživaju u koncertu, a to onda utječe i na čitavu atmosferu.

No, Ivica kaže da se s vremenom pokazalo da koncerti koje organizira ipak dobro prolaze i da ga pozitivne reakcije, kao i sama činjenica da je baš on doveo taj bend, motiviraju da i dalje radi upravo to. Uz to, kapacitet Kinga i intimna atmosfera koja bendovima dopušta da dopru do publike na sasvim drugačiji način posebnosti su koje ga izdvajaju od ostalih koncertnih prostora u Hrvatskoj.

,,Kad su mi došli Partibrejkersi, osjećao sam se kao da sam doveo Stonese. To su bendovi koje viđaš u velikim dvoranama, na motorijadama, ali ovdje je drugačija priča. Nema pet metara od pozornice, nema zaštitara, nema nikoga između benda i publike. Jednostavno se osjećaš kao da ti bend svira u dnevnoj sobi. I izvođačima je to drugačije i kažu da im nedostaje ta bliska povezanost s publikom. I to je publika koja dođe baš radi toga – nema zalutalih, oni dođu baš guštati i uživati.”

No, reakcija i ponašanje đakovačke publike na koncertu jednoga, sad već regionalno etabliranoga, benda čiji je frontmen Đakovčanin pomalo me neugodno iznenadila što me motiviralo da pitam Ivicu reagira li publika različito na lokalne i neke veće bendove. ,,Ljudi su mi za bendove koji su dolazili izvana znali govoriti kako ne vole metal, bilo im je to prežestoko. Mislim, nisam ni ja neki metalac, ali svi oni naprave jako dobar program. To bude puno žešće, drugačija je vibra kad dođe netko iz Francuske, a drugačija kad sviraju lokalni bendovi. Ma, u Đakovu ni nemaš bendova, kad gledaš. Sve što je bilo, raspalo se. Ili ovaj ne svira više s ovima, onaj se odselio, onaj se oženio, znaš kako to već ide. Znam da se sad sviraju neki jammovi, kod nekog se skupe pa malo tamburaju i to, ali ne znam postoji li u Đakovu neki ozbiljan bend koji svira i pravi turneje…”

Je Veux/Rock&Off turneja Đakovo/Filip Kovačević

Publika iz cijele Slavonije

Na pitanje bi li to sve bilo drugačije da je King u Zagrebu, Čila odgovara: ,,Vjerujem da bi bilo više fanova koji dolaze na koncerte, jer u Zagrebu ima puno studenata i ljudi koji imaju naviku ići na koncerte. Gledam po sebi, kad dođem u Zagreb, idem na nekoliko mjesta jer znam da je tamo dobro. Dok, u Đakovu, moram dovesti neki dobar i dovoljno poznat bend da bi došli ljudi iz cijele Slavonije. Da ja računam samo na Đakovo, koncert bi propao. Ima ekipe iz Osijeka, Vukovara, Županje, Broda, Vinkovaca – baš dolaze iz cijele Slavonije, iz svakog mjesta po desetak ljudi, pa se King napuni.

Zato je jako bitan program i bitno je što nudim. Za koncerte poput Repetitora, Psihomodo popa ili Partibrejkersa javljali su mi se i ljudi iz Zagreba da im ostavim ulaznice. Ako su bili već jednom ili su čuli kako je kod nas drugačija vibra i drugačija atmosfera, vraćali su se opet. Da sam u Zagrebu, mogao bih svašta, ali ja se držim toga što radim jer u Đakovu nema publike za to. Malo je mjesto pa onda… Sva sreća da smo na sredini Slavonije pa je to svima na nekih pola sata udaljenosti pa ljudi dođu.”

Osim koncerata, ono što King čini posebnim, ali i kult(ur)nim mjestom svakako su i književne večeri i promocije knjiga koje često organizira i Matica hrvatska. No, osim Slavonaca, ovaj su rock bar prepoznali i organizatori prve Rock&Off turneje koja je krenula upravo iz Đakova. Dobitnici Rock&Off nagrade u kategoriji Veliki prasak godine dobili su priliku nastupiti i predstaviti se publici u manjim gradovima, a turneja je, osim Đakova, uključivala Kutinu, Jelsu, Knin, Samobor i Umag.

,,Rock&Off turneja krenula je iz Đakova. To je bitno zato što pamtiš te neke prve i zadnje – odakle je krenula i gdje je završila.” Iako nije siguran kako, kaže da su ih organizatori Rock&Off-a prepoznali i kontaktirali ih. Tako je đakovačka publika dobila priliku upoznati lik i djelo Je Veux i Ogenja. ,,Imali smo odlična dva benda! Ogenj je trebao već prije nastupati kod nas, ali se nismo uspjeli dogovoriti pa je super ispalo što su došli sad u sklopu Rock&Off turneje.

Je Veux/Rock&Off turneja Đakovo/Filip Kovačević

Je Veux je isto bila oduševljena, kao i publika. Znaš i sama da je King istinski rock bar pa im je bilo posebno nastupati na takvom mjestu. Zoran Predin mi je na promociji svoje knjige rekao: ,,Ivice, ti si posljednji Mohikanac. Nitko ne radi ovo što ti radiš.” I to je stvarno već rijetkost. Svi ti klubovi svaštare. Zvali su mene i neki DJ-evi, neka alternativa, ali ja se držim ovoga svoga.” Na pitanje koliko prati aktualnosti i znači li to da mu je važnije ostati iskren prema sebi nego organizirati nešto što je u trendu, odgovara: ,,Pa dobro, ako je nešto u trendu i ako je to dobro, ja ću to dovesti. Ali, ako je to nešto što se meni ne sviđa, sumnjam.

Evo, reći ću ti iskreno – Brkove nikada ne bih doveo. Brkovi imaju preširoku publiku, na njih bi mi došlo pola Shinea (op.a. đakovački noćni klub u kojemu se pušta isključivo turbofolk) pa bi pola publike činili ljudi koji slušaju cajke i penjali bi mi se po stolovima. Prije ću dovesti Vatrogasce.”

Što se tiče promocije, najveća su promocija prostora sami bendovi i, s te strane, tvrdi, King stoji rame uz rame zagrebačkim klubovima. S obzirom na to da su ljubaznost, gostoprimstvo i domaća atmosfera važna obilježja Kinga, izvođači ih hvale i preporučuju među sobom. Bendovi koji idu na turneje iz, recimo, Srbije u Zagreb, ili obrnuto, javljaju se upravo Ivici kako bi im King bio usputna stanica. Ako, na primjer, u petak sviraju u Zagrebu, na povratku će zasigurno odraditi i svirku u Đakovu, i to za manji honorar.

,,Recimo, Vatra je imala hrvatsku turneju još prije korone. Dečak me nazvao i rekao da su mu dečki iz Hladnog piva rekli samo riječi hvale i sve najljepše o nama. S obzirom na to da su iz Virovitice, bilo je logično krenuti iz Slavonije. Dakle, jedan su dan u Kingu, a sutradan već Boogaloo. Nama je to najveća reklama.”

Udruga za promicanje urbane kulture King

S obzirom na to da je u Đakovu prilično dugo zaista malo prostora bilo posvećeno mladima, njihovom kreativnom izražaju i sličnoj vrsti edukacije, a King je svojim programom na mnoge načine utjecao na mlade ljude te formirao buduće glazbenike i glazbene entuzijaste, Ivica je odlučio da je sada vrijeme za promjene. ,,King je osnovao Udrugu za promicanje urbane kulture King. Planovi za rad udruge bit će predstavljeni kroz nekih mjesec dana u kući Reichsmann.” Jedan je od najvećih problema oduvijek bio prostorni deficit – uvijek bi nekome smetala buka ili netko ne bi dopuštao da se svira, zbog čega su se klinci zavlačili u svoje sobe i podrume kako bi svirali. Ali, at last, u prostoru iza rock bara u izradi je i glazbeni studio u kojemu će se moći snimati demo snimci, održavati probe i svirke, i to – besplatno.

Potrebno je samo imati volju i eventualno ekipu s kojom biste htjeli svirati. ,,Od grada smo prošle godine na natječaju dobili neka sredstva s kojima smo kupili dio opreme, a sad krećemo s uređenjem prostora. Nadam se da ćemo ove godine uspjeti otvoriti taj studio, želimo motivirati klince i pokazati im da imaju gdje svirati ako žele. Imat ćemo i ljude koji će ih usmjeravati i podučavati. Nakon toga planiramo napraviti i radijsku rock stanicu King na kojoj će, onaj tko želi, moći napraviti vlastitu emisiju. Plan je zvati izvođače koji su nastupali kod nas da se jave uživo u eter, da odradimo intervjue pa da to sve bude lijepa priča. Htjeli bismo da to bude postaja na kojoj će se pričati samo o glazbi, izvođačima i novim imenima. Ovo apsolutno nema veze s novcem i sve će biti potpuno besplatno. Samo želimo biti promotori rokenrola”, ispričao je Čila s velikim uzbuđenjem u glasu.

No, prvi studio u gradu bila je Pečina B15. Njezin će osnivač u ovom tekstu biti predstavljen pod pseudonimom Čovjek Mašina jer, kako objašnjava, ima više poslova i hobija koje nastoji držati odvojeno, a ispričao mi je nešto o muzici u Đakovu iz perspektive glazbenika i kreativca. Studio pod nazivom Pečina B15 osnovao je krajem devedesetih, kada je kupio svoj prvi Shure mikrofon i mini miksetu. ,,Od 1997. do 2002. bavio sam se hip-hop glazbom.

Povod nastanku studija bila je potreba za kreativnim izražajem, kao što to obično i bude u tinejdžerskim danima. Međutim, nije me to pustilo – što također obično bude slučaj, s vremenom je raslo, širilo se, sazrijevalo i obuhvaćalo nova glazbena područja i ljude. Od samog sam početka bio svjestan da moram imati druge izvore prihoda i da se dugoročno mogu baviti glazbom na način na koji želim samo ako u kreativnom izričaju budem slobodan od pritiska stvarnoga života, tako da kroz glazbu mogu kanalizirati autentične emocije nevezane za novčane jedinice.

Moram naglasiti da mi je glazba samo hobi koji nikada nije kapitaliziran. Znači, imam druge izvore prihoda, a studio mi je samo jako ozbiljna zabava. Drugim riječima, netko pali novac u kladionici ili birtiji, a ja u studiju.” Unatoč tome što mu je glazba samo hobi, Čovjek Mašina jedan je od rijetkih koji je izravno radio mnogo toga za glazbenike i njihovu promociju. Snimao ih je, organizirao je različite svirke i festivale, pravio plakate za koncerte i grafike za naslovnice albuma. Albume i kompilacije objavljivao je na CD-ima, a neke se od njih još uvijek mogu pronaći na YouTubeu pod imenom Kolizija.

Kompilacija se rodila iz ideje da na jednom CD-u okupe sve autorske izvođače Đakova kako bi uhvatili ,,kreativni trenutak grada”. ,,Nakon što sam kupio dobru miksetu koja može snimati višekanalno, došao sam na ideju kako proširiti taj koncept – organizirati svirku s najrazličitijim bendovima i snimiti je uživo na eventu. Plan je bio nakon snimanja smiksati i objaviti. Tako su nastale prve Kolizije, a na njima su se našli bendovi iz Đakova, Županje i Osijeka. Postoji i neobjavljena Kolizija IV na kojoj su gostovali bendovi iz Nizozemske i Austrije. No, s vremenom mi je splasnula potreba za time. Bio je to ogroman angažman koji je prošao relativno neprimjetno. Sada na to gledam kao na neki eksperiment koji nam je pomogao da vidimo jesmo li u stanju to realizirati.”

Studio je pokrenuo prvenstveno iz osobnih potreba za stvaranjem glazbe i bendova u kojima je svirao, no snimao je i različite bendove iz cijele Slavonije i Zagreba. ,,Neke sam snimao uživo, a neke u studiju. Dugačak je popis bendova, MC-ja i kantautora. Dok sam nekima snimao nekoliko pjesama, određenima sam snimio i nekoliko albuma. Kako ne bih nekoga izostavio, nabrojat ću samo neke od njih: Mentalna Relaksacija, Muva Masters 3000, Komodo Saki, Distorzija Mozga, Estrus, Blues & Booze, No Hurry Brigade, Vanja (Nešvil Funk), Le Balkanez, Črni Pes, Mr. Blues, Vinyl Slang, InFormation, In Ruff, Gone Bald, Hidden By The Grapes i tako dalje.” Popis je bendova s kojima je radio zaista dugačak, a navodi da imaju neobjavljenih projekata te da rade na novima. Svojim radom nastoji promicati aktualne autore koji glazbu shvaćaju ozbiljnije ,,od profesionalnih amatera”.

Najdraži su mu provokativni bendovi čvrstoga stava jer, ,,dok god postoji provokativna glazba, to je znak da živimo u slobodnom društvu.” Ograničenja, ipak, postoje, no kaže da su izvođači s kojima surađuju svjesni njihovih i vlastitih mogućnosti, u projekte se izvan svojih mogućnosti i ne upuštaju pa suradnja bude obostrano zadovoljstvo. Zaključuje da je ono što želi promicati ,,glazba u svrhu glazbe (što manje zagađena, prirodna glazba)”.

,,Glazba je produkt čovjeka – kakav je čovjek, takva je i glazba“

Čovjek Mašina sudjelovao je i u osnivanju Udruge za mlade koja i danas djeluje, ali pod imenom ARLA. ,,Oko 2010. godine pojavio se dovoljan broj mladih i sposobnih ljudi u Đakovu i tada smo se organizirali u Udrugu za mlade Đakovo. Kroz udrugu smo djelovali tijekom deset godina te organizirali ARLA festivale i razne druge događaje. Svrha je bila da si sami stvorimo sadržaje koji su nam zanimljivi jer nam je postalo jasno da nitko to neće napraviti za nas. To su uglavnom bile radionice i svirke autorskih bendova u usponu. Jako je velik broj evenata koje smo organizirali i u čijoj smo tehničkoj realizaciji sudjelovali. Neki su eventi čak bili internacionalni, na primjer Imagine. Smatram da je takav aktivizam vrlo koristan, poželjan i potreban i danas.”

I Čovjek Mašina kao glavne promicatelje glazbe u Đakovu istaknuo je Udrugu ARLA i rock bar King koji naziva i ,,draguljem rock scene istočno od Zagreba”, a zaključuje i da je to uvijek i bio rockerski grad. ,,U Đakovu je uvijek bila prisutna određena koncentracija rock kulture, čemu su u posljednje vrijeme uvelike doprinijele gore navedene udruge, a to su prepoznali i ugostitelji.” Bilo je potrebno osvrnuti se i na činjenicu da je Pečina jedini studio/diskografska kuća u Đakovu, što me dovelo do pitanja koliko se osjeća centralizacija i kao da je središte glazbene scene ipak u Zagrebu.

,,Te se stvari događaju iz potrebe, spontano. Glazba je produkt čovjeka – kakav je čovjek, takva je i glazba. Da ima potrebe za još jednim lokalnim izdavačem, on bi i postojao. Međutim, svi već znaju koliki je odljev mladih ljudi iz Slavonije. A koliko sam primijetio, vrlo je mali broj ljudi općenito koji imaju tu umjetničku, kreativno-glazbenu crtu. Normalno je da mjesto kao Zagreb u kojemu je velika cirkulacija ljudi ima veću koncentraciju svih tipova ljudi, stoga i da scena gravitira tamo. Uostalom, ozbiljniji projekti uvijek završe u većim sredinama, to je prirodno. Centralizacija, s druge strane, nije prirodna i globalan je problem, ali to je jedna druga priča.” Uz problem centralizacije, osvrnuo se na još jednu problematičnu pojavu – hiperprodukciju.

,,U današnjem vremenu, sve je instant i drugačije nego prije desetak godina. Osjetila su nam silovana na bezbroj načina, a na individualnoj smo razini postali izolirane jedinke. Imamo nova dodatna ograničenja kakva još nikada prije nisu postojala. Zbog toga je još teže napraviti bend, pogotovo u većem gradu. Danas klinci sviraju sami u svojim sobama, zato se i dogodila eksplozija YouTubera i singlova. Moje je mišljenje da je moderna glazba zapravo zamjena za glazbu. Jedna je stvar kada svatko kod kuće snimi dionicu pa to sve „zalijepi”, a druga je stvar energija koja nastaje na probi ili uživo na svirci. Sve je više i više toga danas fake, čak do te mjere da je jako malo toga ostalo stvarno. Kao što sam ranije već rekao – kakvi ljudi, takva glazba.”

Mala sredina – više vremena i prostora za stvaranje

Unatoč svemu, tvrdi da su u manjim sredinama prednosti veće od nedostataka te da je najveća prepreka ,,ljudska glupost koja je sveprisutna, sveobuhvatna i nezaobilazna”. Manje sredine umjetnicima odgovaraju stoga što u njima imaju više vremena i prostora za stvaranje jer ,,kreativnost ne voli rokove i požurivanje”. Njegovo iskustvo s probama u Zagrebu nije bilo suviše pozitivno zbog ograničenoga vremena na probama, ali kako kaže, ,,to je stvar osobne preferencije jer različiti ljudi inspiraciju crpe iz različitih izvora.

Nekome kreativnost cvate u milijunskome gradu, dok se netko drugi želi izolirati od svih utjecaja i stvarati nešto iz dubine svoga bića.” Problemi s kojima su se ljudi u manjim sredinama susretali prije, kao što je nabavka opreme, više ne postoje, jer je, riječima Čovjeka Mašine ,,kapitalizam prodro i u zadnje pore društva”. Moguće je, dakle, biti umjetnik i kreativac, bez obzira na to gdje se nalazili, no problemi se vječito javljaju na planu organizacije evenata koji su najposjećeniji u vrijeme blagdana, kad se vrate studenti i auslanderi.

Činjenicu da su se mnogi Đakovčani etablirali na sceni tek nakon odlaska u Zagreb smatra posve logičnom. ,,Da bi bio veća riba, moraš plivati među većim ribama. Dobro je da postoje mjesta kao Zagreb gdje mogu migrirati ozbiljniji bendovi. Bitno je samo da i dalje u manjim sredinama postoje mjesta na kojima će se rađati i napredovati novi bendovi. Bitan je moving, cirkulacija ljudi, a to se ovdje dešava na kapaljku.” Možda se ne čini tako, no lokalna je scena jedno vrijeme bila zaista plodna, a Đakovčani su bili prilično produktivni. Od onih koji su ostavili najviše traga na sceni, Čovjek Mašina izdvaja Distorziju Mozga.

,,Ime govori sve. To je bio jedan pravi HC punk noise bend, a postojao je nevjerojatnih 18 godina. Kod nas su snimili više albuma. Njihova je značajnost i u tome što su pomagali i drugim bendovima u početku, kad im je to najviše trebalo – posuđivali su im pojačala, opremu i pomagali sa svime u vezi sviranja. Osim toga, oni su kultni bend koji je svojim pjesmama utjecao na mlađe generacije, a najvažnije od svega je da su pokazali kako to izgleda kada bend ima stav i provokaciju. Slavonski prkos ima oličenje – zove se Distorzija Mozga.” Uz njih, prisjetio se i bendova kao što su Kabir Bedi-Gizdav Brk, Anal Mandica, Svemirko (op.a. frontmen i kreativni tvorac Marko Vuković je iz Đakova, ostatak benda nije), Propast Bijelog Dugmeta, Ingres, a dok se prisjećao, i samoga ga je iznenadila količina značajnih bendova iz grada s malo stanovnika.

Mladih bendova – nema

Kako ni sama dugo nisam čula za neke nove đakovačke bendove, pomislila sam da je Čovjek Mašina osoba koja bi morala znati što se trenutno događa i ima li novih potencijala. ,,Od ”stare škole” i dalje djeluju bendovi No Hurry Brigade, Muva Masters 3000 i neki derivati starijih bendova u jam obliku. Mladih bendova, nažalost, više nema. Potrebno je iznenađujuće puno volje, vremena, upornosti, strpljenja i solidarnosti da bi nastao jedan bend. Novi su trendovi individualizam, singlovi, one-man i dual core bendovi.” Također, smatra da je scena zbog epidemioloških mjera trenutno na respiratoru te da je upitno hoće li se izvući. Nada se da će bendovi iskoristiti ovo vrijeme za stvaranje novih uradaka jer ,,kreativni je izražaj potreban, pogotovo u teškim vremenima. Čovjek je društveno biće i ima potrebe povezivanja s drugim ljudima, barem na razini umjetničko djelo – potrošač. Umjetnici imaju važnu ulogu u društvu, puno veću nego što im se priznaje.”

Zlatno je doba glazbe za njega bilo u devedesetima, a smatra i da je nakon 2004. sve krenulo nizbrdo, i to na globalnoj razini te da glazbena scena stagnira već godinama. ,,I dalje zasvijetli tu i tamo neki dobar album, ali nije kao tada.” Trendove ne prati jer želi biti originalan. ,,Trendsetter je jedan pojam koji mi je interesantan. Ako je novo, ne mora značiti da je dobro.”

Naša ga scena ne inspirira, a kao glavni razlog navodi činjenicu da smo postali ,,mlako, bljutavo društvo i to ne samo mi u Hrvatskoj, nego i u ostatku svijeta.” Iako se na trenutak učinio pesimističnim, potvrđuje da se u Đakovu sluša dobra glazba. ,,Slušamo glazbu koja rezonira s vremenom u kojem živimo.

Ne želim sada pričati o statistici i koga ima više jer bi priča krenula u lošem smjeru. Vjerujem da i u drugim mjestima većina sluša bar mainstream radio postaje koje nameću jedno te isto. Ljude možemo generalno podijeliti na pasivne slušače kojima glazba ne predstavlja nešto jako bitno u životu te na one koji aktivno slušaju glazbu i proučavaju je. Takvim je ljudima komercijalna glazba prozirna. Ovdje glavnu ulogu igra to kakva je osoba koja sluša glazbu, iz kojih je razloga sluša i slično. Meni u posljednje vrijeme odgovara cyberpunk, to slušamo na pauzama za vrijeme proba.”

Za kraj, Čovjek Mašina zaključuje da je glazba postala neodvojiv element života ljudi, a glazbenicima savjetuje: ,,Svirajte ono što je u vama. Play from your fucking heart! Ne svirajte ono što nije u vama i ne morate se truditi biti originalni. Slušatelji se „kače” na feeling. Zdrava bi publika trebala osjetiti da bend stoji iza glazbe koju svira, ali i razlučiti kada to radi isključivo iz financijskih razloga ili potreba ega.” Priču o Udruzi za mlade koju je započeo Čovjek Mašina, nastavila je Marta Džaja.

,,Nakon što je Udruga za mlade prestala funkcionirati, na njezinim je temeljima, ali s drugačijim naumima i planom za širi spektar djelovanja pokrenuta Udruga za promicanje urbane kulture ARLA. Ovaj je naziv širi i obuhvatniji, više ne implicira naklonjenost isključivo mladima, a fokus je na svim društvenim skupinama bez obzira na uzrast. ARLA nastaje 2018. godine, pokreće niz novih programa i mini festivala, uspostavlja nove suradnje, širi se i raste, ali nastavlja i započetu priču glazbeno-kulturnog festivala ARLA koji se u kolovozu 2021. održao jedanaesti put, zahvaljujući kojemu je udruga prepoznata šire nego prije.”

Cilj je udruge potpora razvoju nezavisne kulture i urbane scene u Đakovu. U skladu s ciljevima, program je udruge usmjeren na kulturu, umjetnost, književnost, ljudska prava, demokratsku političku kulturu i zaštitu okoliša. ,,Tijekom godine provode se brojne radionice, edukacije, tribine, predavanja, izložbe, svirke, književne promocije, edukativne šetnje prirodom, radionice izrade prirodne kozmetike, a jednom godišnje upriliči se piknik na kojemu se može cijeli dan uživati u aktivnom odmoru. Udruga teži decentralizaciji sadržaja, kao i organizaciji događanja izvan institucija.” Ime je udruge izraslo iz imena festivala koji se održava već jedanaest godina, a posljednje tri zime održava se i mali zimski festival Kalorifer.

,,Unatoč tome što glazbeni sadržaji nisu jedino na što je udruga fokusirana, ipak je upravo ARLA ono po čemu nas najviše znaju ili što je najčešće prva asocijacija na udrugu. Na ARLI su prije gostovali više underground bendovi, glazbenici za koje je ondašnja postava udruge smatrala da ih je važno predstaviti. Bilo je sjajno biti dijelom nečega što je već u nastajanju bilo sjajno u izvedbi.”

U ovih su jedanaest godina brojni glazbenici nastupali na ARLI, a Marta izdvaja Hold Your Horses, Antenat, In Ruff, ABOP, Pop Simonova, Svemirka, LET 3, Gustafe, Piknik, One Piece Puzzle, Vinyl Slang, M.O.R.T., Porto Morto i Harvo Jay. 2020. su godine na festivalu nastupili J.R. August i Darko Rundek & Ekipa, a na posljednjem su festivalu to bile Aklea Neon i Josipa Lisac. Posljednje su dvije ARLE brojile između 400 i 500 posjetitelja, a organizatori se trude dovoditi glazbenike koje zaista vole i cijene.

Kao mladu volonterku, Martu je prije najviše veselila sama organizacija festivala, uređivanje prostora i druženje s ostalim volonterima. ,,Kako sada govorim iz perspektive osobe koja vodi udrugu i piše projekte, pogled na organizaciju je nešto drugačiji. Postoji nekoliko faza. U prvoj se fazi odvija osmišljavanje novog projekta, pisanje i prijava na odgovarajući natječaj te informiranje o dostupnosti i zainteresiranosti izvođača za gostovanje. Zatim slijedi čekanje rezultata. Potom se odrađuju razni logistički i administrativni poslovi – od naručivanja razglasa i sve potrebne opreme za održavanje koncerta, osiguravanja svega što bendovi zahtijevaju, rezervacija i plaćanja, koordinacije volontera, planiranja promocije, javljanja medijima, postavljanja plakata, a neposredno pred festival nerijetko i čišćenje i prilagodba prostora, postavljanje šanka, postavljanje stolica… Sudjelovanje u svakom segmentu organizacije može biti apsolutno iscrpljujuće, no osobno – sve zaboravim kad ugledam sjajne glazbenike ispred natpisa ARLA, čujem prvu pjesmu i osjetim energiju gomile.”

Podrška Grada Đakova

ARLA se posebno ističe upravo prema izboru izvođača koje organizatori biraju prema vlasititm afinitetima, dok se istovremeno trude ponuditi drugačiji sadržaj od onoga koji se obično nalazi u đakovačkoj kulturnoj ponudi. Osim ARLE, na glazbenom su planu pokrenuli još jedan festival. ,,Kalorifer je tu da nas ugrije zimi. Dosad smo imali tri izdanja, a odvija se u manjim i zatvorenim prostorima (ranije u Kingu, sada u Fontani). U skladu s tim, podrazumijeva drugačije koncerte, radije – svirke. U Kingu smo pretprošle godine imali Svemirka, jedne je godine bio One Piece Puzzle iz Rijeke, a s obzirom na epidemiološke mjere, ove smo godine u Fonti imali samo DJ-eve.”

I ARLA se susreće s mnogim i raznolikim izazovima. Prije su neki segmenti „zapinjali” stoga što nisu dobivali veliku financijsku podršku. ,,Unazad posljednjih godina Grad Đakovo podržava ARLU s pristojnim iznosima s kojima smo u mogućnosti dovesti, primjerice, Rundeka ili Josipu Lisac, što je osjetna razlika u odnosu na prijašnje godine i zahvalni smo na tome.

Ovih je godina izazov svakako bila pandemija koja je uvelike otežavala organizaciju. Bili smo u neizvjesnosti hoćemo li uopće biti u mogućnosti realizirati festival, a i same su pripreme bile složenije u nastojanjima da ispoštujemo sve epidemiološke mjere i ostvarimo pravo na dodjelu certifikata sigurnoga događaja. S obzirom na to da je festival open air tipa, neizvjesna je vremenska prognoza također jedan od izazova.”

Sve teže postaje i pronalaženje mladih ljudi koji bi vrijeme htjeli ili mogli trošiti na volontiranje. ,,Ili su već otišli, primorani da traže posao negdje dalje ili ostaju ovdje, ali često letargični i nezainteresirani. Ipak, nadam se da će udruga pronaći načina da ovaj izazov ipak makne s liste, to jest da će što prije dobiti svoj pomladak koji će unijeti novu energiju, donijeti nove ideje i još jači tempo.” Za Martu je osjećaj centralizacije kulture u Hrvatskoj intenzivan i smatra da je iznimno važno raditi na situaciji s kulturnim deficitom u manjim mjestima. ,,Veseli me što se na tome, ipak, koliko-toliko, radi. Primjerice – Savez udruga Klubtura u koji smo nedavno ušli značajno nam je pomogao u razvoju.

Upravo zahvaljujući njima, ja sam kao voditeljica projekata imala priliku prisustvovati druženjima na forumima, upoznavati predstavnike raznih udruga i organizacija s nezavisne kulturne scene. Provodili smo kroz njih nekoliko projekata i dobili priliku da postanemo dijelom šire slike. Primjer dobre prakse svakako je i posljednji natječaj HGU, koja je uložila značajne napore da se omogući organizacija koncerata u manjim sredinama. Ove se godine zahvaljujući prijedlogu menadžera Maria Grdošića među brojnim malim gradovima našlo i Đakovo. Samo da bacim bubicu u uho – Mario i ja pripremamo novi proljetni rock festival u Đakovu.”

Marta se nije osjećala dovoljno kompetentnom da govori previše o glazbenoj sceni, ali ona je jedna od osoba koja, kako sama kaže, logičan (a ja kažem i krucijalan), zaključak provodi u djelo. ,,Ako već postoji prilika za gostovanje mainstream bendova (na primjer na Đakovačkim vezovima), treba netko stvoriti prostor za ostatak scene.” ARLA je svoje djelovanje proširila na različita područja, a raznolike programe organizira tijekom cijele godine. S vremenom ih je sve više ljudi počelo prepoznavati i podržavati, a ključ su tome kreativnost i inicijativa mladih ljudi otvorena uma. ,,Treba zadržati onaj moment začudnosti, iznenađivati, improvizirati i prilagođavati se. Mislim da je to jedini način da rastemo i razvijamo se te na taj način širimo publiku i svoje obzore.” Uz ARLU je veže mnoštvo divnih uspomena, a Marta se prisjetila svojih omiljenih.

,,Trenutno je nekako najživlje sjećanje na koncert Rundeka & Ekipe 2020. te koncert Josipe Lisac u kišnom rujnu protekle godine. No, nikako ne treba zaboraviti primjerice odličnu atmosferu na koncertima ABOP-a, razuzdano višesatno plesanje uz bendove kao što su In Ruff, Piknik, One Piece Puzzle, sjajne dečke iz M.O.R.T.-a i brojne druge. Nezahvalno je ovako ih probati stisnuti u jedan komentar, ali doista imamo prekrasne ARLE iza sebe.” Lijepe uspomene u kontinuiranom nastanku definitivno su legitimna motivacija za nastavak rada, nove planove i razvoj. Planiranje je 12. ARLE već počelo, a očekuje se i ozbiljniji glazbeni program Kalorifera te novi proljetni festival koji će, vjerujem, iznimno razveseliti Đakovčane.

Uspjehu ARLE pridonosi i činjenica da nastoje biti ukorak s vremenom prateći i lokalnu, ali i širu kulturnu scenu te prakse ostalih gradova koje smatraju kvalitetnima. ,,Važno je osluhnuti trendove, a pritom nastojati ostati svoj. Svakako je bitno pratiti tko se pojavljuje na sceni te dovoditi i dalje one ljude čiji rad prepoznamo kao zanimljiv i vrijedan pažnje i vremena.” ARLA planira nastaviti osnaživati i osvježavati, kako glazbenu, tako i generalno kulturnu scenu.

Marta naposljetku zaključuje: ,,Možemo obećati predanost i trud, možemo se nadati prepoznavanju toga, raditi, ulagati trud i vrijeme, a ostalo – kako bude.” Iz ovih se triju razgovora da nazreti neka ljepša budućnost koja nudi nove mogućnosti za uživanje i rad u glazbi. Osim o budućnosti, porazgovarali smo i o povijesti đakovačke scene. Pogledom unazad, svi smo se složili da je bend Ars Nova (koji se kasnije preimenovao u Nova), jedan uistinu poseban bend, ostavio neizbrisiv trag na našoj sceni. Dok pišem ove retke, u rukama držim CD-e It never comes i lifting spirits, a osim toga, nosim i ime članice benda.

Svemirko, sestre Posavec i Fluentes

Djelovali su od 1996., a na sceni su bili prisutni deset godina. Stvarali su i na hrvatskom i na engleskom jeziku, a kad su shvatili da hrvatski bolje prolazi kod publike, počeli su pisati uglavnom hrvatske tekstove. Kritika ih je zaista voljela, a osvojili su i brojne nagrade, kao i nominaciju za Porin 1998. godine. Više o grupi Nova možete saznati u dokumentarcu sastavljenom od isječaka nastupa, gostovanja u emisijama te važnih recenzija naših glazbenih kritičara u režiji jednoga od članova benda, Maria Šuline.

Njihov je frontmen, Goran Bošković, još uvijek dijelom naše scene, djeluje kao frontmen grupe Fluentes, a novost je i to da se grupa Nova ponovno pokreće, u malo drugačijem sastavu i (nažalost) prilično drugačijem stilu. Noviteta na sceni – nema, ali kada bismo spominjali Đakovčane koji su se na našoj sceni istaknuli nakon odlaska u Zagreb, to bi svakako bili Marko Vuković te sestre Posavec – Maja i Zrinka.

Zanimljivo je spomenuti da je, prije nego što je osnovao Svemirka, Marko svirao u bendu Holandija nastalom 2012. godine, koji vlastitu muziku opisuje kao ,,post punk s dodatkom sintisajzera”, a imao je i zanimljiv projekt na engleskom jeziku pod nazivom Kimekai.

O usponu i stvaralaštvu Maje Posavec više možete pročitati u intervjuu koji je nedavno dala za glazbu.hr. Svi su ovi ljudi dokaz da i u maloj sredini postoji potencijal koji je potrebno što prije otkriti i raditi na njegovu razvitku, njegovati ga te pružiti šansu mladim ljudima da vlastitu budućnost učine ljepšom, bez obzira na to u kojemu se gradu i kakvoj se sredini oni nalazili.