CHUI: Do zvijezda

Nakon što su u Vintage Industrial baru u ožujku koncertno testirali singl “Svemir ima novi pozivni”, a onda ga u lipnju i ispalili kao ljetni remix, zagrebački sastav Chui najavili su za 25. listopada lansiranje posljednjeg studijskog albuma Do zvijezda za Dancing Bear – mi smo ga preslušali.

Iza njih je dvanaest godina zajedničkog sviranja, no tek je na ovom, sedmom albumu četveročlani Chui ozbiljno mutirao. Uobičajena postava s Tonijem Starešinićem na klavijaturama, Vojkanom Jocićem na tenor saksofonu, Ivanom Levačićem na bubnjevima i Konradom Lovrenčićem na basu dobila je pojačanje s udaraljkašem Nenadom Kovačićem i članovima Jazz orkestra HRT-a, trombonistom Lukom Žužićem i bariton saksofonistom Mihaelom Györekom. Sve su to vrsni muzičari, svaki od njih s ogromnim iskustvom, no zanimljivo je da su za Mihaela uobičajeni instrumenti sopran saksofon i flauta, dok bariton ne svira često.

Foto: CHUI

Chuiev već prepoznatljivi zvuk koji se oslanja na tradiciju fusiona šezdesetih, plesne glazbe i progresivnog rocka sedamdesetih, elektronike, hip-hopa i suvremenog jazza sada  je očvrsnuo, a bas i bubnjevi, uz Kovačićevo plemensko primordijalno sidro sabili su redove tek toliko da bi dali primjerenu podlogu bigbendaškim bojama brass sekcije.

Do zvijezda je album u sedam idejno sjajno povezanih slika (i jednim remixom), svojevrsna zvučna odiseja kroz koju žanrovski isprepleteni putevi vode od kinematografskih slika, iskrivljenih improvizacija do psihodeličnih naracija.

Uvodna skladba “Sporo paljenje” dočarava auditivni hod po lansirnoj rampi pred zamišljenu ekspediciju. Motor je ritmički vođena podloga satkana od bubnjeva, perkusija i pulsirajućeg basa, a kombinacija elektronike Tonijevih klavijatura i melodične puhačke linije izaziva fuzijsku eksploziju. Osjećaju se bas vibracije u prostoru dok uzlazna melodijska putanja grlenih baritona, tenora i trombona sve skupa ne dovede do izgaranja. Avantura može početi.

Do zvijezda je album u sedam idejno sjajno povezanih slika, svojevrsna zvučna odiseja kroz koju žanrovski isprepleteni putevi vode od kinematografskih slika, iskrivljenih improvizacija do psihodeličnih naracija

Slijedeća “Svemir ima novi pozivni” slika je upaljenih motora, titrajućih gumbića i prekidača koje simulira Tonijeva klavijatura, dok dramatični bariton Mihaela Györeka izmjenjuje sola s Vojkanom i Lukom bez ritamskog popuštanja. Ovo je ujedno i himna prvog hrvatskog satelita kojeg bi svemirski tim Crocube na SpaceX raketi Elona Muska trebao uskoro lansirati u svemir.

“Vozi dalje (Dub Punch)” nastavlja sa zaraznim ritmom, čvrstom instrumentacijom, melodičnim klavijaturama i saksofonskim solom. U fokusu je kolektiv, osjeća se napetost između svjetlucavog optimizma i mračnog intenziteta potrage za novom dimenzijom, ravnotežom i harmonijom. A to je ono što nudi slijedeća slika, skladba “Tvrdi sicevi” i sve ono što ide uz zvuk avanture i putovanja u nepoznato. U kokpitu se uvijek događaju neki problemi, a umjetnost je rješavanje problema kroz improvizaciju. Stvari se kompliciraju, uslojavaju, od titranja do teške bas linije, praiskonsko mračne udaraljkaške zabave za uši i inspirativnih solo dionica.

Peta skladba “Na rubu horizonta” otvara žanrovski potpuno neopterećen prostor, a glazbenici svoju vještinu i iskustvo u ovoj ekspediciji najbolje koriste za svoje istraživanje. Riječ je više o melodiji koja podsjeća na SF film noir Blade Runner Ridleya Scotta odnosno Vangelisov soundtrack. Slijedi nešto više kibernetička, naslovna skladba albuma Do zvijezda na tragu majstora sintesajzera Brada Fiedela, autora glazbe Cameronova Terminatora. Ima tu nečeg čistog, naivnog i utopijskog, ta suradnja i zajedništvo glazbenih suputnika i njihova glazba kao poseban oblik komunikacije.

Potrage koju bi svaki glazbenik trebao poduzeti mogla bi biti i potraga za osjećajem pripadanja nekom kolektivu, potraga za savršenstvom

Sve nas to vodi prema otkrivanju cilja ove misije, ako hoćete, potrage koju bi svaki glazbenik trebao poduzeti. Mogla bi biti i potraga za osjećajem pripadanja nekom kolektivu, potraga za savršenstvom, sve što skladba “A Love Supreme” može značiti. Kultni album, glazbeno remek-djelo Johna Coltranea snimljeno prije šezdeset godina kao duhovna izjava glazbene predanosti isprepletene vjerom u Boga, odražava apsolutnu duhovnu potragu Coltranea, Elvina Jonesa, McCoy Tynera i Jimmyja Garrisona, sličnu onoj na koju danas kreće Chui.

Oni su svoj “A Love Supreme” zamislili uz ženski zbor Izvor koji daje na uzvišenosti. Sve je vodilo do ovog trenutka, jednostavna repeticija, mantra, kao glazbeni okvir za improvizacije, napetost bas dionice i lepršavost saksofona, njihovo meditativno savijanje i rastezanje. Rješenje za zasićenja i umor koja se na ovakvim putovanjima događaju Chui traži, kao i mnogi njihovi prethodnici, u reafirmaciji i ustrajanju u potrazi za najvišom ljubavi.

Da nebi sve završilo introspektivno, ponuđen je alternativni kraj, “Svemir Ima Novi Pozivni (Roy Beatie Remix)” uspješan space party remix zagrebačkog glazbenika Daria Amana. Sintesajzeri, futurizam i afro ritmovi za plesni podij i otpuštanje endorfina što također doprinosi osjećaju sreće i zadovoljstva.

Inače, album bi trebalo slušati u njegovoj cijelosti, a dok ne osvane 25. listopada na digitalnim servisima, kasnije analogno na vinilu, Chui je podijelio i dizajn naslovnice albuma čiji autor je Marko Babić iz Artplakata. Kao i svaki puta do sada, odličan dizajn koji postmodernistički motivom Richterovih nebodera evocira poruku značenja putovanja, avanture i vrijednosti kolektivnog napora.

Voziti do zvijezda preko horizonta na tvrdim sicevima nije lako, ali uz dobre suputnike spremne na razgovor, suradnju i improvizaciju svako putovanje ima smisla, a može biti i zabavno

Sve u svemu, voziti do zvijezda preko horizonta na tvrdim sicevima nije lako, ali uz dobre suputnike spremne na razgovor, suradnju i improvizaciju svako putovanje ima smisla, a može biti i zabavno.