Ususret koncertu u Tvornici kulutre
Nika Turković: „Radite što god želite i možete, isključivo po svom!“
Kako kažu, mala Nika je puzala da bi velika Nika mogla hodati
Sve je počelo njenim nastupom na Dječjoj Euroviziji 2004., a danas je pred jednim od svojih većih koncerata. Od tada je prošla kroz razne faze, učila putem i stalno razvijala svoj glazbeni stil. Sada je mnogima uzor, a kroz svoj rad i pristup pokazuje da se karijera može graditi i na vlastiti način.
Kiša, opet kiša, taman industrijski interijer kafića i mojih tonu torba koje nosim sa sobom. Uspijevam sjesti na prvi slobodan stol, obzirom da sam uranila. Oko mene su svi u nekim opuštenim, balkanskim-kava temama. Poprilično dezorijentirana, pokušavam prekontrolirati prostor, pa uočavam nekoga tko bi mogao biti Nika. Mojih -2, moguće i -3 dioptrije, bez naočala, koje sam uspjela zaboraviti kod kuće, nije pomoglo. Napokon ju uspijevam uočiti, sjedila je nasuprot mene. „Bok Nika, ja sam Maria“, uletavam joj nespretno, „oprosti ako si me čekala.“
„Ma nemaš problema, odgovara, došla sam ranije, ovi dani su mi puni nekih intervjua i fotkanja.“ Kako i ne bi bili, kad izbacuje novi album i sprema veliki koncert u Tvornici 26.10. Naručujemo kave i bacamo se na posao.
Uvodno pitanje za početak; tvoj glazbeni put posljednjih godina postao je inspiracija mnogima. Kako bi opisala svoj glazbeni razvoj prvih pjesama do sada?
Zahvalila se na pohvali, pa je odgovorila; “Rekla bih da sam se od početka pisanja svojih pjesama do danas, najviše promijenila kao čovjek, pa to automatski znači i da malo drugačije pišem. Više si kopam po osobnim iskustvima i više mi se sviđa pričati priče s nekim opipljivim detaljima, a i više uživam u zvuku benda koji imam iza sebe pa sam htjela da upravo takav zvuk i prati nadolazeći album.”
Rekla si da kad pišeš, pišeš o svojem životu i osobnim iskustvima. Nastavljaš li s tom praksom na novom albumu, ili si ovoga puta uvela i neke nove teme?
Definitivno nastavljam. Kopam još više po svojim emocijama i različitim dijelovima svog života, tako da će se sigurno na drugom albumu naći svakakve priče.
Je li se tvoj kreativni proces promijenio?
Mislim da više pišem dok se krećem, posebno dok se vozim, što prije nisam radila. I više se igram s tekstovima, malo si zadajem više zadataka na tom području, ali mi baš zato pisanje nikad nije bilo zabavnije.
U prijašnjim intervjuima spomenula si da je prvi album za tebe značio sazrijevanje i definirao tvoju umjetničku viziju. Što ti ovaj novi album predstavlja?
Novi album predstavlja malkice drugačiji, siroviji zvuk gitara u kojem posebno uživam u zadnje vrijeme, ali i nekakav moj rast. Pisala sam ga prvi puta kao cjelinu i skroz drugačije pristupila cijelom tom iskustvu, tako da je podijeljen u emotivne dijelove mog života, ispričane kao kratke pričice. Imam neku viziju, sada ju samo trebam pretočiti u stvarnost, ali se jako radujem.
Druga je godina da si u žiriju RTL-ovog showa “Superstar”. Kako ti je raditi na tom projektu, i što je najizazovnije u toj ulozi?
Meni je Superstar jedno baš divno iskustvo koje me svaki dan uči nešto novo, što o meni samoj, tako i o industriji. Rekla bih da je najizazovnije znati biti pošten i pravedan, ali dovoljno emotivan i pun razumijevanja prema svakom kandidatu; i onima koji prođu dalje, i onima koji nažalost ne. Dosta je teško biti takav dio nečijeg puta, tako da se tu uvijek trudim biti maksimalno fer. Sve drugo što je dio tog iskustva je stvarno prekrasno i na svemu sam zahvalna svaki dan.
Nika je, već je poznato, od malih nogu u glazbi, od dječjeg Eurosonga, obrazovanja, do trenutne glazbene karijere. Sad kad je u žiriju Superstara, morala sam je upitati, koji je njen savjet svima koji se ozbiljnije žele baviti glazbom na našim prostorima.
Bojim se da savjeta nema, jer da nešto više od toga znam, savjetovala bih sama sebi i išlo bi mi fantastično. To je sve jako individualno, jako subjektivno i ovisi o sto faktora, jedan od kojih je sigurno malo sreće. Tako da zapravo nekog savjeta nema; radite što god želite i možete, isključivo po svom. Najbitnije je da ste vi sretni s time što puštate van, i da stojite iza toga maksimalno. I da se okružite dobrim i sposobnim ljudima, kao i opremite debelom kožom. Drugo sve nekako sjedne na mjesto polako.
Uz sve glazbene projekte, žiri i nastupe, kako uspijevaš balansirati silne obaveze? Imaš li neku “tajnu” za održavanje produktivnosti i kreativnosti?
Volim raditi, a i dosta sam organizirana, pa nekako sve pametno posložim kako bih sve uvijek stigla. Što se kreativnosti tiče, to jedino ne mogu planirati, već trebam znati prihvatiti kada mi dođe, ali i kada je neko zatišje. To dolazi u valovima, pa tu ja moram imati poštovanja za to kada mi dođe i to maksimalno iskoristiti. Ova godina mi je za to bila dobra, pa sam lovila inspiraciju kad god i gdje god. Većinu pjesama sam napisala tako u vožnji i u hodu.
Sad da se vratimo na nadolazeći koncert u Tvornici, već si najavila goste, Nelu, Tiu i pocket palmu, kako to da si izabrala njih i što fanovi mogu očekivati?
Tia nam je predgrupa i jako mi je drago da je pristala na to, s obzirom da mislim da je jedan od najboljih vokala na našim prostorima, a da još za nju ne zna dovoljno ljudi. Veselim se da doznaju! pocket palma i Nela su moji najdraži ljudi, s kojima imam glazbene suradnje, tako da mi je to bilo jedino logično. Imat ćemo još dva gosta izvođača, ali to neka bude iznenađenje.
Kako izgleda tvoja priprema pred nastup? Imaš li neki poseban ritual koji ti pomaže opustiti se i koncentrirati prije izlaska na scenu?
Iskreno, nemam pojma, samo se trebam dosta kretati da se ‘otresem’, a i radim neke vokalne vježbe koje razgibaju jezik, jer meni često korijen jezika utrne (što je apsolutno najgluplji scenarij za bilo koga tko pjeva); stoga mi je najbitnije da sam u pokretu rekla bih. I neka rakija sigurno.
Često te nazivaju novom strujom domaće pop glazbe. Kako se nosiš s tom etiketom i kako vidiš svoju ulogu na domaćoj glazbenoj sceni?
Ne vjerujem baš u etikete jer živimo u razdoblju kad se sve toliko brzo kreće, kad internet a ne ti sam odlučuju o tome jesi li nešto učinio ili nisi, tako da su meni etikete ‘jedan dan jesi, drugi dan nisi’. Svakako sam zahvalna na ovome i cijenim, ali ne volim se uvjeriti da je to neka istina po kojoj dalje živim, već sam fokusirana na red, rad i disciplinu, pa da moja djela pričaju glasnije od mene i bilo kakvih etiketa.
Nakon “redaljke” pitanja, uzele smo malu pauzu, uzele gutljaj kave, predahnule, a ja sam Niku odlučila pitati nešto što svaki fan želi znati, a nešto što je toliko izlizano, a mora ovdje biti.
Koga najviše slušaš na našoj sceni trenutno, s kime bi voljela surađivati?
Ne volim više govoriti s kim bih voljela surađivati da nešto krivo ne pošaljem u svemir; na našim prostorima trenutno ima toliko genijalnih ljudi da sam počela više slušati našu glazbu nego stranu. Izdvojit ću evo, Tiu, pocket palmu, Nelu, Miach, Tomu…, a na regionalnoj sceni tam, Jymenik, Senidah, Sara Jo, Buč Kesidi, ZHIVA, Rouzi i još sigurno mnogo njih na koje sam zaboravila. Mislim da nam scena nikad nije bila zanimljivija.
Tko ti je trenutni uzor na svjetskoj sceni?
Uvijek mi je tu glavna Billie Eilish i njeno beskompromisno muziciranje i emocija, ali u posljednje vrijeme sam opčinjena Sabrinom Carpenter kao cijelim paketom koji je godinama priželjkivala i radila marljivo kako bi danas mogla ubirati plodove svog rada.
Kakav odnos imaš s fanovima i koliko ti znači njihova podrška u tvojoj karijeri?
Fanovi mi znače sve, bez njih ja pjevam samo za sebe, tako da sam im najzahvalnija i još uvijek mi je neobično da stvarno imam ‘fanove’ koji zaista slušaju što ja tu pjevam i smišljam. Najveće hvala njima što nam svima daju vjetar u leđa da možemo živjeti svoje snove. Bez njih, teško.
Kave više u šalicama nije bilo, a priča se lagano privela kraju, ostale smo još malo razgovarati o nebitnim stvarima, kako to obično biva. Kako smo prošle kroz sve teme, spremila sam se I uputila dalje, a ako još niste kupili karte, požurite, jer 26.10. sve nam je bliže.