TONSKA PROBA
Mora li u Hrvatskoj superstar biti superstar?
Bi li se u Hrvatskoj uspješno mogao napraviti neki veteranski festival? Neki na kojem će nastupiti i Bijelo dugme, i Azra. Dugme će rasprodati Arenu, no od Azre nema ni A. Samo tlapnje i naklapanja po online medijima. Svojedobno je bio aktivan tribute band Pozdrav Azri, a sad samo povremena bura u čaši vode kad se Džoniju Štuliću digne živac pa on napiše kakav provokativan komentar ili objavi pjesmu za zaborav. No na ovakvom festivalu Pozdrav Azri s Leinerom i Hrnjakom – uz Juru Stublića koji pjeva – sudbinski bi legao
Azra s Jurom Stublićem u postavi
Početkom osamdesetih na ovim prostorima znalo se da će Lepa Brena i Bijelo dugme na turnejama privući velik broj posjetitelja. Pa su se njihovi menadžeri dogovarali kako će pokrivati pojedine gradove da ne bi imali nastupe u kratkom razdoblju i onda pomirljivo rekli jedno drugome: „Ravna ti je Jugoslavija“. Tada su, na primjer Brena i Slatki greh krenuli od Vardara, a Bijelo dugme od Triglava.
Da, Lepa Brena i Bijelo dugme, upravo oni izvođači koji će za par mjeseci višekratno popunjavati zagrebačku Arenu. O čemu je riječ? Je li moguće da nakon četrdesetak godina isti izvođači dominiraju koncertnim tržištem u Hrvatskoj? Gdje je nestao glazbeni novi čovjek, gdje se sakrio?
Ima li danas izvođača koji će u izvedbenom, autorskom i medijskom smislu moći dosegnuti letvicu koju su prije gotovo pola stoljeća podigli izvođači koji i danas svake godine šire nostalgiju? Hoćemo li za pola stoljeća s radošću pohoditi nastupe Vojka V., Hiljsona Mandele, Gršea, Miach ili High5 kolektiva kao što danas osamdesetaši pohode nastupe izvođača koji su onda stasali?
Bilo je ljeto davne 1981. i na koncertu Hipodrom ’81 – koji je trebao biti održan na zagrebačkom hipodromu, ali je zbog lošeg vremena prebačen u Dom sportova – obilježena je neka obljetnica dnevnog lista Vjesnik, a plakat izradio renomirani likovni umjetnik Boris Bućan. Nastupili su, među ostalima, Aerodrom, Boa, Film, Leb i sol, Paraf, Parni valjak, Prljavo kazalište, Riblja čorba te prigodno napravljen bend Hipodrom u kome su svirali Goran Bregović, Vlada Divljan i Laza Ristovski (svirali su “Ne spavaj mala moja muzika dok svira”, “Maljčike” i “Ha ha ha”). Sve su to bendovi i izvođači koje smo sve do lani, 42 godine nakon tog događaja mogli kontinuirano gledati uživo u Hrvatskoj ili neposrednoj okolici.
Bi li se danas mogao napraviti neki (ljetni) festival na kojem će zasvirati i dalje aktivni bendovi iz osamdesetih? Nemoguća misija, reklo bi se.
Ali, kako „para vrti gde burgija neće“ (novac vrti gdje svrdlo ne može, op. a.), možda ni to nije nemoguće. Sljedeće godine u Pasadeni, 17. svibnja nastupit će Nick Cave & The Bad Seeds, New Order, Go-Go’s, Devo, OMD, The Cult (u ranijoj izvedenici: Death Cult), Madness, ‘Til Tuesday, Alison Moyet, Blancmange, Buzzcocks, pa i oni koji jezde hrvatskim pozornicama kao što su Midge Ure i Stereo MC’s. Zašto se neki veteranski festival ne bi napravio i u Hrvatskoj?
Osim prijenavedenih bendova (dobro, uz izuzetak Riblje čorbe i ad hoc Hipodroma, poziciju kojih bi mogli zauzeti Bajaga i Instruktori), u lineupu bi još mogli biti Bijelo dugme, Azra, Crvena jabuka, Zabranjeno pušenje, Daleka obala, Pankrti, Plavi orkestar, Bombaj štampa, Psihomodo pop, Partibrejkers, Električni orgazam te nezaobilazni Renato Metessi i Zvijezde.
Doduše, kad bi oni pristali da se danas okupe na jednom mjestu, bilo bi evidentno kako na različite načine naplaćuju minuli rad, nostalgiju i izdržljivost u moru novih izvođača koji uglavnom nisu uspjeli premašiti njihovu otpornost na glazbene trendove i mijene do danas.
Uistinu, ako uzmemo 1989. godinu kad su svi ti izvođači bili aktivni, posve mi je nepojmljivo da bi tada kao relevantna medijska tema bila zamišljeni sukob Andrije Konca i Ive Robića ili žalopojka Bruna Petralija da mu izdavačka kuća ne isplaćuje zaslužene honorare. Bi li ti izvođači da su nastupali 1989. mogli napuniti veću salu od Kristalne dvorane hotela Kvarner u Opatiji?
Dakako, ne bi. Ali, danas, vedete osamdesetih pune arene, a oni su i medijske zvijezde, kao da u međuvremenu nije bio prijelaz tisućljeća, rat i potpuna glazbena preobrazba. Očito, opremljeni su za dugovječnost.
Pa, što bi se dogodilo kad bi neki ambiciozni organizatori poželjeli napraviti festival s časnim starinama?
Najprije bi vidjeli da Aerodrom više nije Aerodrom nego Jurica Pađen & Aerodrom. Pa onda da Boa više nije Boa nego Boa II i Million. Ups, hoće li Boa II onda izvoditi “Milion” Boe I? Film više nije Film nego Jura Stublić i Film, pa će stameni novovalni bend biti rutinirano transformiran u snažnu pop-mašinu kao svake jeseni u Tvornici. Goran Bregović će s Bijelim dugmetom 2 i 3 (bez Željka Bebeka) dati malo jugoslavenske zaprške, dovoljno da pokupi sav medijski šlag. Leb i sol bez Vlatka Stefanovskog vjerojatno će djelovati kao From The Jam, koji izvodi skladbe grupe The Jam bez Paula Wellera.
Parafi će u svojoj big band postavi efektno izmiješati punk i elektroniku, a Parni valjak poput Queena će nastupiti bez svojega trademark frontmena, s perspektivnim mladcem. Prljavo kazalište ima dvije postave, dva repertoara i dvije vizije budućnosti benda. Doduše, možda bi mogli kao glumci u nekim kazališnim predstavama članovi bendova uskakati jedni drugima po potrebi. Bajaga i Instruktori pomirili bi svu tu zamišljenu kakofoniju jednom od najboljim pjesmama tog razdoblja – “Kad hodaš”, izvorno u repertoaru Riblje čorbe, a kasnije neizostavnu na koncertima Momčila Bajagića.
Pa ako bi se festival raširio na dva dana, neka jedno Prljavo kazalište nastupa na jednom danu, a drugo na drugome. Dakako, ako jedno Prljavo kazalište ikad odluči napraviti i svoj drugi koncert, bez potrebe da se on snima za live album i Blu-ray, a drugo ako ikad odluči objaviti novi album nakon 12 godina.
No to vrijedi i za Zabranjeno pušenje, Daleku obalu i Crvenu jabuku. I dok su Zabranjeno pušenje i Crvena jabuka bendovi koji neprestano izdaju nove albume i idu na turneje, pa njihovi blizanci s originalnim članovima ipak nemaju neki domet, aktualna situacija s dvije Daleke obale, a bez izvornog pjevača govori u prilog činjenici da su dvije splitske postave danas, zapravo, dva tribute benda s originalnim članovima.
Pankrti, Plavi orkestar i Bombaj štampa povremeno se okupe, objave kakav live album ili reizdanje te funkcioniraju kao preživjele izvedenice vlastite mitologije i popularnosti. Partibrejkers i Električni orgazam jezde tijekom godine koncentrirajući se na arhaični materijal uz poneku obnovu i izgradnju.
A tu je i Azra, od koje nema ni A. Samo tlapnje i naklapanja po online medijima. Svojedobno je bio aktivan tribute band Pozdrav Azri, a sad samo povremena bura u čaši vode kad se Džoniju Štuliću digne živac pa on napiše kakav provokativan komentar ili pjesmu za zaborav. No na ovakvom festivalu Pozdrav Azri s Leinerom i Hrnjakom – uz Juru Stublića koji pjeva koji song iz razdoblja kad je on bio pjevač Azre – legao bi kao „kec na desetku“ (as na deseticu, op. a.).
Pa evo, recimo tog lineupa s proizvoljnim redoslijedom:
dan
-
Million
-
Crvena jabuka s Cunjom
-
Bombaj štampa
-
No Smoking Orchestra
-
Daleka obala s Ukićem i Jadranom
-
Jurica Pađen i Aerodrom feat. Pađen Band
-
Partibrejkers
-
Leb i sol
-
Paraf (sve žive postave u jednoj)
-
Psihomodo pop
-
Prljavo kazalište s Bogovićem i Filešom
-
Bajaga i Instruktori
-
Bijelo dugme s Tifom
dan
-
Metessi i Zvijezde
-
Boa II
-
Crvena jabuka sa Žerom
-
Plavi orkestar
-
Zabranjeno pušenje
-
Daleka obala s Hrepom i Jakšom
-
Pankrti
-
Jura Stublić i Film
-
Električni orgazam
-
Parni valjak
-
Prljavo kazalište s Hourom i Bodalcem
-
Pozdrav Azri
-
Bijelo dugme s Alenom
Dakako, opravdano će biti pitanje – pa kome sve to treba? Mogu li se suvremenici tih bendova uopće dovući do nekog hipodroma i ondje biti desetak sati a da ne kolabiraju od glikemije, infarkta, moždanog udara ili dehidracije? Praksa govori da se za omiljeni bend mogu nadići i zdravstvene teškoće i fizički napori.
Bacimo li pogled preko bodljikave granice, vidjet ćemo i da u inozemstvu nije baš drukčije. Kako dobrodržećim bendovima za penziju jednostavno nije dostatno dobivati tantijeme od emitiranja i prodaje svojih pjesama, onda se moraju reaktivirati – vježbama, pa ako treba i tabletama, sirupima, infuzijama… bilo kako, samo da izađu na pozornicu kako bi publika vidjela originalnog izvođača da svira njima omiljenu pjesmu. I to će biti medijski zabilježeno, notificirano… Rezultat u Hrvatskoj? Psihomodo pop, Bajaga, Bijelo dugme i ostali će rasprodati danas ključni medijski parametar uspjeha u Hrvatskoj – zagrebačku Arenu, a ni ostali nisu daleko.
Rijetki su, pak, rock bendovi stasali u devedesetima koji će moći ostvariti danas takav uspjeh. Tipujem na Let 3, Urban & 4, Pips, Chips & Videoclips, TBF, Goran Bare i Majke i… još neke preživjele iz Fiju Briju generacije. Oni koji su posao pravili u ovom tisućljeću (dakle, u gotovo četvrt stoljeća!), nekako su uvenuli i nestali ili se povukli na klupske položaje, prepustivši tržište živahnim starčićima. Pa Bijelo dugme ide na turneju kojom proslavlja pola stoljeća djelovanja! I rasprodaje dvorane te ciljanim provokacijama uzbunjuje duhove.
Kako to? Kako to? upitala bi se u jednoj pjesmi jedna ipak istinska kasnija zvijezda.
Ta zvijezda, odnosno Vojko V. možda i jest odgovor. On, a i ostali izvođači koji jednostavno skupljaju mladu publiku, od Hiljsona Mandele i Z++-a preko Gršea i Miach do Baby Lasagne . Oni možda budu glazbena generacija koja će iz današnjice producirati neku buduću nostalgiju. Popunjavaju sve veće dvorane i okupljaju sve više publike. U future nostalgiju zaklela se i Domenica, koja je bezecirala Arenu 2030. godine. Dosad je taj potez tretiran kao vrstan marketinški zahvat ili potpuna budalaština, no za šest godina možda ćemo svjedočiti nečem trećem.
Bitno je da svi ti izvođači, kao i ovi vremešni, koji ni danas ne prestaju intrigirati imaju pjesme što su se ucijepile u (nad)nacionalno tkivo i prenose se međugeneracijski. A vidjeti i čuti originalne izvođače kako izvode te skladbe ipak je neprocjenjivo iskustvo za svakoga tko ide na koncert, a ne na event. Za sve ostalo, tu je umjetna inteligencija.