Dubravko Detoni - glazbeni 'hommage' kolaž uz 85. rođendan

DD 22 02 2022 bio je naslov kratkog poziva upućenoga nekolicini kolega, suradnika, prijatelja, a povrh svega poznavatelja glazbe skladatelja, pijanista, pisca i istraživača koji danas slavi 85. rođendan, negdje na sunčanom jugu, u zasluženome miru i ljepoti dubrovačkog akvatorija. Dubravko Detoni netko je čijoj osobnosti i umjetničkom habitusu današnji palindromski datum ne samo da pristaje, nego bi u njemu vidio i početni impuls za stvaranje. Možda neke niz niza njegovih skladbi numerički zagonetnih naslova, kakvog glazbeno-scenskog komada ili pak za koji od brojnih inspirativnih tekstova.

Ovaj put, umjesto još jednog intervjua ili kakvog faktografskog teksta o tom značajnom autoru, glazbeniku, avangardistu, eksperimentatoru i na brojne načine posebnom čovjeku, odlučili smo se posvetiti mu mali glazbeni kolaž posveta odabranim Detonijevim skladbama koje publici predlažu njegovi suradnici, kolege, suputnici, poznavatelji njegova rada te nastavljači inicijativa i rada kojim je ispirirao.

Svoj hommage Detoniju ovim povodom dali su muzikologinja i urednica na Hrvatskom radiju, promicateljica suvremene i glazbe hrvatskih skladatelja Iva Lovrec Štefanović; kolega skladatelj, nekadašnji umjetnički voditelj Muzičkog biennala Zagreb te osnivač Cantus Ansambla, Berislav Šipuš; udaraljkašica i članica ACEZANTEZ-a Ivana Kuljerić Bilić; skladatelj i bivši umjetnički ravnatelj MBZ-a, nagrađivani glazbeni producent (nominiran upravo za izdanje na kojemu je i ovdje predložena Detonijeva skladba) Krešimir Seletković; te saksofonist i skladatelj, osnivač ansambla S/UMAS i gorljivi zagovornik suvremenog zvuka, Gordan Tudor.

Bajka je zapravo sve u životu i opusu Dubravka Detonija – i mrmoljenje zvukova koji traže priču i priča koja lovi zvukove i umjetnik koji smišlja i izmišlja, razmišlja i sve to potpisuje. Jer, taj (gotovo) izmišljeni junak stripa s nadmoćima kreacije, taj Dubravko Detoni kojega sam prvi puta vidjela i slušala istinski ushićena (kao klinka u muzičkoj školi – drugi su bili ipak malkice izbezumljeni – kada je Acezantez nastupao u Mlinarskoj, spojivši klavirsku sobu i zbornicu za publiku), taj isti Detoni bio mi je izuzetno privlačan u svojim razbarušenim, a toliko pronicljivim i točnim tekstovima o glazbi i glazbenicima (u knjizi koju mi je profesorica Eva Sedak poklonila, da bih malo opustila i svoj stil pisanja) i opet je taj Detoni bio i radijski kolega te čest gost u emisijama, pisac ‘debelih’ knjiga (koje rado čitam napreskok!) i onih dječjih koje baš planiram nabaviti.

Nevjerojatno mi je, i gotovo nedopustivo, razmišljati o Detoniju kao enciklopedijskoj natuknici jer ona ne može upiti sve te bajke koje je u svojem životu naizmišljao i iskreirao umjetnik – zvuka i riječi, riječi i zvuka, šuma i tišine pa opet tišine…

Nedostatno je ikakvo „slovo“ prigodom rođendana tako velikog suvremenika kojeg sam imala privilegiju pitati, zadirkivati, čitati i slušati, nazvati, javiti se na poziv i biti per tu s takvom veličinom koja kaput svakodnevice „običnog“ oblači da bi nama bilo lakše i prijemčivije pokušati dokučiti sve mrvičaste ili pak ogromne poteze kista, kista kojim nikad nije stvarao, ali metaforičkog kista kojim je oslikao jedan svijet (ili njih bezbroj) u koji svi želimo barem proviriti.

I upravo je Bajka jedan od metonimijski uzetih svjetova Dubravka Detonija, koja svojom radiofoničnom rapsodičnošću meni biva osobna i posebna, a upravo je Bajka našla svoje mjesto na jednom ekskluzivnome izdanju ploče (reizdanju Jugotona iz 1977.), koju mi je Dubravko poklonio za jedan moj rođendan. I tu je na B strani tog vinila (uz Kič varijacije na A strani) našla svoje mjesto iz kojeg mi može uvijek iskočiti sve ono što je Dubravko i zamislio.

– Iva Lovrec Štefanović

Prizori, sjećanja, plohe…

Dubravko Detoni jedan je od hrvatskih ‘suvremenih klasika’ kojima je naša izvođačka reprezentacija suvremene glazbe, Cantus Ansambl, dala posebno mjesto u svome repertoaru, oblikujući tako i vlastiti identitet ansambla, a čineći njihova probrana djela Cantusovim stožernim repertoarom. Detonijev Dolce furioso proputovao je s Cantusom Kinu, Kanadu te brojne hrvatske pozornice. Ta je skladba uvrštena na njihovo slavljeničko diskografsko izdanje te izvedena na svečanom koncertu povodom njihova 20. rođendana.

Kako je i sam bio pokretačem ansambla posvećenoga suvremenom zvuku, koji je dugo bio izvedbenom kralježnicom Muzičkog biennala Zagreb, razvijanje eksperimentalne, velikoprostorne i ambijentalne ideje s jedne te moderne trupe, sastavljene od izvrsnih svirača, koja je svirala konvencionalnu Novu glazbu s druge strane, nit vodilja i srž onoga što Cantus Ansambl teži ostvariti vrlo mu je bliska. Svojim je neumornim kreativnim nervom Detoni, kao skladatelj, suradnik i prijatelj ansambla, dao doprinos repertoara, ali i scenskom aspektu izvedbi. Neke (ne)zgode s konceptualno osmišljenog koncerta u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog još su u dragome sjećanju članova ansambla.

Dragi Dubravko!

U čudesnom tvojem putovanju koje traje ovih 85 godina postao si, za nas i za našu kulturu, jedno originalno, jedinstveno, nezaobilazno, pravo i istinsko glazbeno predivno čudovište!

Ono nas je vodilo i vodi nas i dalje kroz vrijeme, vrijeme koje kod tebe nema početka niti ima kraja… “monster” je taj koji nas vodi kroz tvoje i kroz Danijelove snove, u kojima nailazimo na svakojake prizore i sjećanja, likove i plohe… Ponešto od toga je dolce, a ponekad je nešto i furioso… ali meni je od svega uvijek bilo najljepše kada bi nas ti sve zajedno poveo na gimnastiku za grupu!

Hvala ti za sve, uz najljepše čestitke i želje za tvoj rođendan,

Bero

– Berislav Šipuš

Istraživač, izazivač i pustolov

U svojim djelima, posebice onima koje su izvodili borci i borkinje za novi zvuk Acezanteza, pogotovo onima poput La voix du silence, često od izvođača traži da naglo prelaze iz jedne psihološke situacije u drugu, što je vrlo teško i zahtjevno. Takvi su se umjetnički izazovi ispreplitali s brojnim zgodama I nezgodama, pustolovinama i putovanjima koja bi se znala povezati upravo u glazbi.

Sjećam se svih naših beskrajnih acezantezovskih putovanja. Brbljanja u vlakovima po Italiji, njihanja hotela-nebodera u Slovačkoj, purice za Thanksgiving u Vermontu, snježne mećave u New Yorku i duge šetnje sljedeći dan uzduž cijelog Manhattana s Dubravkom. On čijih se priča i sočnih anegdota čovjek ne bi mogao zasititi, on koji bi nosio zalihu novina od cijelog tjedna te ih čitao po aerodromima čuvajući prtljagu dok bi Fred i ja „šalabajzali“ po duty free-u, on koji bi svaki koncert pretvorio u filmsko iskustvo.

Follow me inspiriran je našim putovanjima, a naslov je Dubravku pao na pamet dok je kroz okno aerodromske zgrade gledao male autiće s istoimenim natpisima kako vozeći pistom upućuju velike avione do njihovih stanica.

Vibrafon, ksilofon i dva robustna klavira u igri proganjanja, skrivanja i dozivanja.

– Ivana Kuljerić Bilić

Uvijek suvremen dijalog sa prošlošću

„Kada si in i imaš 15 festivala u 3 mjeseca, ne stigneš ni razmišljati što napraviti“, rekao je Detoni u jednome od naših razgovora o Acezantezu, a o stupici koju je predstavljala autoreferencijalnost i potrebi „izlaska iz samoga sebe“ razgovarao je i s Lutoslawskim. Njegov dijalog sa tuđim djelima, pa i onim vlastitim, kroz čitavu bogatu karijeru, baš poput biennaleske izvedbe Acezanteza u Kutiji šibica prerasta u ‘eksploziju’. ‘Kozmičke zvukove’ dobivene instrumentima, a ne elektroničkom obradom, nalazimo u nizu Detonijevih djela, zvučećih ‘čudovišta vremena’.

Prekrasno čudovište vremena je čudovište koje ima zastrašujuću moć; monstrum je to koji viče, šapuće, kida, otima, prijeti, straši, umire i rađa se ponovno, smije se i plače, dok u isto vrijeme tješi, cjeliva, čuva, brani, njeguje, voli i mrzi…

Neukrotivo čudovište je to s bezbroj lica koje samo snovi mogu donijeti u svojoj velebnoj raskoši metamorfoze koju režira nevidljivi bat kucajući uvijek isto, a opet drugačije…

Nemoguće ga je sresti u identičnom obliku. Istovremeno djeluje blagotvorno i uznemirujuće. Protkano je srećom i tugom, veseljem i sjetom, strašću i patosom. Moguće ga je prepoznati samo po glasu, povremenoj rici ili blagom šapatu, i dahu. Dahu vremena.

Ne treba ga se bojati. Treba ga čuvati i njegovati, hraniti, jer je to jedini put do spoznaje svih njegovih mijena za kojim žudi i samo vrijeme…

 – Krešimir Seletković

(Ne)Zaboravljene muzike

Potreba za eksperimentiranjem, otkrivanjem, razbijanjem formalističkih normi stvarajući Novo, izazivanje, duhovitost i smionost u odabirima vodili su Dubravka Detonija geografskim i umjetničkim bespućima nekih od najuzbudljivijih razdoblja koja je ponudilo prošlo stoljeće.

 Svi smo mi provincijalni, konzervativni glazbenici.
Previše smo vježbali

Na to su sredina, kolege muzičari, a ponekad i on sam bili manje i više voljni i spremni. Odzvuk raznolikih i čudnovatih zvukolika koje je s njima oblikovao i danas je kuriozitet, ali i inspiracija.

Za ovaj zvučni rođendanski kolaž Gordan Tudor nije odabrao neku od njemu posvećenih skladbi ili repertoar koji je izvodio s Detonijevim ansamblom, nego Zaboravljene muzike “jer ta partitura savršeno prikazuje svu genijalnost njega kao autora i kompleksnost njega kao osobe.”

Kao skladatelj nikad nije dosadan, a najviše se boji upravo toga, dok kao osoba misli da će njegove Muzike biti Zaboravljene.

Od prve njegove partiture koju sam učio, Egzaltacija za sopran i alt saksofon, do posljednjih nekoliko koje sam praizveo, Eppur si Muove i Les Messages de Xenia, Zaboravljene muzike zauzimaju posebno mjesto jer je to prva partitura koju sam tumačio studentima. To je prvi Detoni kojeg sam morao ”prodati” studentima, prvo u sklopu nastave komorne glazbe u verziji za kvartet saksofona (u genijalnoj obradi Saše Nestorovića, još jednog člana ACEZANTEZ-a), a nakon toga i studentima okupljenima u ansambl S/UMAS. Oni su tu skladbu u sjajnoj obradi Denija Pjanića izvodili te na kraju i snimili.

Prvi put radio je sa mnom prije 20 godina, dok sam još studirao. Odmah sam osjetio potpuno divljenje shvaćajući da se radi o gigantu naše novije umjetnosti. Sad, kad odvrtim film, vjerujem da me se najviše dojmila njegova neposrednost, energija, povjerenje koje mi je dao te – sloboda. Sloboda koju najčešće uzimamo od skladatelja jer rijetko imamo priliku da nam je sam skladatelj da. Već 2007. godine pozvao je Tomislava Žužka i mene da izvedemo Egzaltacije na koncertu povodom njegova 70. rođendana.

Desetljeće nakon, u razgovoru s još jednim genijalnim Detonijem, također dragim prijateljem, Danijelom, odlučio sam pozvati Dubravka da svoj 80. rođendan proslavi okružen studentima i profesorima Umjetničke akademije u Splitu. Na tom rođendansko-autorskom koncertu, uz Gimnastiku za grupu, Crne glazbe itd., izveli smo i Zaboravljene Muzike i tih dana sam u očima studentata prepoznao svoj pogled iz 2002.
Jednostavno su ga obožavali i ‘ginuli’ su za svaki takt njegove glazbe.

Tada sam shvatio…“The Wonderfull Monster of Time“ ne da njemu i njegovoj muzici ne može ništa, nego ga Dubica vjerojatno drži vezanog (na kruhu i vodi) na teraci kuće Detoni na Kalamoti, a Zaboravljene Muzike su u njegovom slučaju teški oksmimoron jer će Muzike (Detoniane) biti sve, samo ne zaboravljene.

U njemu sam dobio najvećeg obožavatelja, dobronamjernog mentora, kolegu, nepresušni izvor informacija, komentara, anegdota te iskrenog prijatelja.

Dragi DD, sretan vam 85.!

– Gordan Tudor