Stipica Kalogjera - doktor za skladanje i aranžiranje

Otišao je još jedan velikan hrvatske glazbe: Stipica Kalogjera. Veliki skladatelj, aranžer, dirigent i producent preminuo je 3. siječnja u 91. godini života

Da je tijekom plodne karijere producenta i aranžera odradio „samo“ album Poeta Olivera Dragojevića, Gibonnijevu „Cesaricu“, a zajedno s Arsenom njegov Tihi obrt i Ministarstvo, Stipica Kalogjera bi bio upisan u knjigu hrvatskih glazbenih besmrtnika. 

Naravno popis sjajnih aranžmana i produkcija sa Stipičinim potpisom mnogo je veći; bogat čak i za dva-tri života. Uostalom u karijeri aranžera i producenta koja je započela još koncem pedesetih godina prošlog stoljeća suradnjom s 4 M, nakupilo se više od pet tisuća produkcija te aranžmana vlastitih i tuđih pjesama. Posebice vječnih brojeva sa Splitskog festivala, antologijskih skladbi Zdenka Runjića u Oliverovoj izvedbi, Uzgred Stipica je bio i bitan član žirija (u kojem mi je uz Stipicu bila čast sjediti) koji je birao skladbe za Zdenkove „odmetničke“ Melodije hrvatskog Jadrana i neslužbeni umjetnički direktor festivala na Zvončacu. Tako je kao aranžer potpisao i jedan od najvećih hitova devedesetih: Gibonnijevu „Cesaricu“ s Oliverom na početku novog „postrunjićevskog“ uzleta na vrh. Naime, mada nije bila Runjićev autorski broj, „Cesarica“ je bila izvedena na njegovim Melodijama hrvatskog Jadrana te logično dana u ruke Oliveru i Stipici.   

Jednako je značajna i trajna suradnja s Arsenom koji je bio idealan tekstopisac za Stipičine skladbe, a Kalogjera pak savršen aranžer i koproducent za Dedićeve autorske pjesme. Ne samo one ranije već i za remek djela iz devedesetih poput Tihog obrta i Ministarstva. Tihi obrt iz 1993. bio je prvi Arsenov album objavljen na CD formatu i – ponovno – vrhunska kolekcija skladbi. „Majka hrabrost“ – kao jedna od brojnih posveta majci, „Miris jeftine hrane“, ispovjedno-ironična „Završit ću kao Howard Hughes“, ništa manje osobna „Vraćam se Aznavouru“ te znakovita „Ni jedno vrijeme nije moje“ – u izvrsnoj zajedničkoj produkciji „starih jarana“ Arsena i Stipice Tihom obrtu su donijele Porina za producentski posao, ali i poziciju jednog od najboljih albuma u Dedićevom bogatom diskografskom portfelju. „Porinom“ je također bila nagrađena i njihova produkcija albuma Ministarstvo. 

Mada je kao samozatajni gentleman i posve netipičan svat na domaćoj estradi mahom ostao zapamćen kao čovjek iz drugoga plana – dakle kao aranžer i producent (iznimka je bila kad se na festivalske pozornice penjao kao dirigent) –  Stipica Kalogjera ima vraški respektabilan skladateljski opus. Poput Arsena s kojim je tako često surađivao i on naime sklada festivalske šlagere, ali i glazbu za kazalište, posebice sjajnu glazbu za hit mjuzikl zagrebačkog kazališta Komedija „O’Kaj“ (i nastavak „Kaj20“) autorske trojke Škrabe, Senkera i Mujčića te za animirane filmove i televizijske serije. 

Moji trajni favoriti u Stipičinom autorskom portfelju su svakako neke od skladbi iz mojih „nježnih godina“ kada sam, kao klinac zaluđen rock and rollom, ipak uživao u vrhunskim brojevima tadašnje domaće šlageristike. Neke od njih i slušao na maminom gramofonu Supraphon. 

„Krovovi“ su prvi Stipičin broj koji pamtim iz svojih pučkoškolskih godina. Bio je to sretan plod  suradnje s tekstopiscem Arsenom. Tada, naravno, potpisanim kao Igor Krimov, a u izvedbi ondašnje Stipičine supruge Gabi Novak i 4M. Skladba sa Zagreba 1962., za mene uvijek uz „Golubove“ jedna od onih „najzagrebačkijih“ festivalskih pjesama, imala je dramatičan, gotovo filmski  aranžman savršeno ugođen s melodijom, tekstom i vokalima. Raspjevana „Poslije kiše dolazi sunce“ s Arsenom i Zdenkom Vučković bila je zarazna šlagerska tema za svenarodnu publiku dok je  „Bit ćeš uvijek moja“ – kao nježni country valcer s Arsenovog prvijenca – bila dokaz Stipičinog poznavanja i drugih žanrovskih vrsta poput countryja koji je bio utkan i u glazbu urnebesno zabavne western parodije oglašene i kao „kaubojski glazbeni strip“ –  „O’Kaj“.

Uostalom i hit za Mira Ungara, „Dolina mog djetinjstva“, mirne je duše mogla snimiti bilo koja tadašnja mainstream zvijezda countryja. Uzgred rečeno, kao da je country očešao oba brata Kalogjera jer je i Nikica na početku karijere imao svoj Cowboy band. Kad već spominjem country mogu spomenuti i mariachi koji se – dakako sa trubom – našao u hitu Novih fosila „Margarita“. 

Kao skladatelj, aranžer i producent odlično se snalazio i u različitim žanrovima i glazbenim stilskim pomacima. Primjerice, njegov autorski i aranžersko zgoditak na tekst Drage Britvića, „Tvoje lice“, za mladog i potentnog pjevača Mišu Kovača imao je „bendovski“ aranžman koji je zahvaljujući uvodu s pop/rock orguljama mogao proći i kod nove mlađe publike. No opet s čvrstim zagrljajem gudača i puhača onako kako su to radili skladatelji i aranžeri s druge strane „velike bare“ i u Velikoj Britaniji pišući „glazbene predloške“ za pjevače poput Toma Jonesa, Engelberta Humperdincka, pa i za Walker Brothers ili Barryja Ryana. Ni to nimalo ne čudi zna li se da je prvi aranžman Stipica napisao za hrvatski prepjev globalnog hita Paula Anke „Diana“ koju su izvodili 4 M.  

Izvanvremena skladba „Adrese moje mladosti“ u Gabinoj izvedbi s Opatije 1966. bila je također uz bok gornjem domu tadašnje francuske šansonjerske produkcije. Oplemenjena nježnim klavirom koji pogoni temu i Stipici tako dragim bogatim gudačima koji temu šire u sinemaskop, a u refren pak unose dramatičnu notu. S čudesnom Gabi Novak je uostalom Stipica i debitirao na Zagrebu 1960. Bila je to skladba „Ti si moja obala“; raskošno aranžiran broj u maniri angloameričke šlageristike Tin Pan Alleya (predrokerskih) pedesetih. Da je bio i vrhunski glazbeni „suputnik“ – kao skladatelj i aranžer znanoj zagrebačkoj šansonjerskoj školi/ sceni, Stipica je pokazao napisavši još jedan evergreen domaće šansone – „Tvojih pola sata“. Bila je i to dobitna kombinacija Stipice, tekstopisca Drage Britvića i mladog pjevača (kasnije sve više kantautora) Hrvoja Hegedušića. 

„Ča je bilo tega više ni“ u izvedbi supruge Maruške Šinković na Splitu 1973. objedinila je pak dalmatinsku/mediteransku melodioznost i šansonjersku poetiku. Moglo bi se čak kazati kao simboličan zagrljaj korčulanske postojbine obitelji Kalogjera i Zagreba. Stipica je na festivalu u Splitu doduše debitirao godinama ranije pjesmom „Lipo ti je šetat rivom“ koju su 1965. izveli Gabi Novak i Arsen Dedić. Tipična je to kampanilistička žovijalna pjesma iz prve faze festivala prije nego li su Arsen i Zdenko Runjić na nju uveli (odnosno tamo skovali) „dalmatinsku šansonu“. Duet Arsena i Gabi slijedio je obrazac „Maškara“ ili „Veslaj“, ali bio i zgodan predložak za niz kasnijih sličnih splitskofestivalskih dueta. 

Evergreen „Vino i gitare“ s Opatije u izvedbi Gabi i u alternaciji Dragana Stojnića s – naravno – Arsenovim tekstom bila je još jedna od neupitnih „vječnih zelenjava“ hrvatske glazbe. 

Doživotna suradnja sa Zdenkom Runjićem ostavila je posebnog traga i na profiliranju Splitskog festivala i na ukupnoj (nekad jugoslavenskoj, a kasnije hrvatskoj) glazbenoj sceni. Naime, Stipica je, osim na Zdenkovim skladbama za Olivera, aranžirao i njegove pjesme za niz drugih izvođača: u rasponu od Tereze Kesovije, Vice Vukova, Josipe Lisac, Meri Cetinić, Novih  fosila pa do Jasne Zlokić i Gorana Karana. Svoju vezu sa Splitom potvrdio je i suradnjom s Tončem i Vjekoslavom Huljić. Tako se najprije s Magazinom 1995. kao dirigent i aranžer pjesme „Nostalgija“ našao na Eurosongu, a onda to ponovio 1998. s Danijelom Martinović i eurosongovskom „Neka mi ne svane“.  

Obično se veli da jer najbolji primjer savršenog spajanja Zdenkove glazbe i Stipičinog aranžmana znana „Skalinada“, ali možda još i više to je „Galeb i ja“. Naime – danas je to opće mjesto – Runjić je skladbu izvorno namijenio klapskom festivalu u Omišu no završila je u rukama – odnosno u izvedbi – Olivera. Baš zbog svoje izvorne namjene skladba ima dionice koje su zapravo namijenjene klapskom višeglasju no Stipica ih je vješto aranžmanom posvojio i logično pretvorio u integralni dio kultne dalmatinske šansone sa Zdenkovim i Oliverovim “trademarkom“. Suradnja Zdenka i Stipice je zapravo počela još 1967. kada je Oliver – ne baš uspješno – debitirao na Splitskom festivalu Runjićevim „Picaferajem“. Stipičin aranžman – dakako s obilatim gudačima – bio je začinjen i vodviljsko/kabaretskom aromom tako dragom Arsenu noseći u sebi i dašak šansonjerske suvremenosti i nešto od „patine“ minulih vremena. Taman u duhu Duplančićevog nostalgičnog teksta a po mjeri moćnog vokala mladog Olivera. 

Jedan od iznimnih brojeva sa „Stipičinih Prokurativa“ je i „Ponoćno sunce“ s njegovom glazbom i aranžmanom te tekstom Drage Britvića a u odličnoj izvedbi Đorđija Peruzovića. I opet su u aranžmanu nadahnuto spojeni Mediteran (podcrtani „španjolskom“ akustičnom gitarom / mandolinama) i šansona splitskofestivalskog timbra te raskošni gudači uz naglaske trube.  Ova potonja je naprosto neizbježna jer je Stipičina profesionalna glazbena karijera započela 1958. godine kada se kao trubač priključio Plesnom orkestru Radio Zagreba kojeg je tada vodio njegov brat Nikica. Trubi je pak prethodilo sviranje violine, a kasnije i klavira što je budućem aranžeru i producentu dalo „temeljno znanje“ o različitim segmentima orkestracija.

Kao diplomirani liječnik koji nikad – baš kao ni brat Nikica – nije obukao bijelu kutu i oko vrata objesio stetoskop, dr Stipica možda nije bio doktor za ambulantu, no svakako je bio pravi doktor (ne za rock and roll kao Milić Vukašinović već) za glazbu pisanu s velikim G. Bez obzira na njene žanrove i „formate“.