Dražen Turina Šajeta: „Nema žanra koji nisam upropastio"

Dražen Turina Šajeta je kantautor, kolumnist, suosnivač glazbenog pokreta Ča-val i neumorni humanitarac.

Svirao je, kaže, svima – od djece i osoba s poteškoćama preko zatvorenika u riječkom zatvoru pa sve do pasa u azilu. Kako voli reći, upropastio je brojne žanrove jer se dirnuo u sve, no upravo ga njegova znatiželja pomiješana s popriličnom dozom humora čini jedinstvenim.

Ove godine slavi 31 godinu karijere u zagrebačkom Saxu, 11. siječnja 2025., gdje će pored svojih hitova zasvirati pjesme s nadolazećeg albuma, ali i proslaviti ča-val, čije je “sveto trojstvo” s Alenom Vitasovićem i Gustafima ostavilo značajan trag na glazbenoj sceni glazbi sredinom devedesetih godina. U razgovoru se osvrnuo na glazbene uzore, najzanimljivije trenutke karijere, koncert u riječkom zatvoru, azilu za pse i na vrhu planine Učka. S obzirom na to da je jednom bio i vlasnik CD shopa kojeg je, kaže, otvorio samo da može nabaviti glazbu koja njemu treba za kolekciju, otkrio nam je albume koji su prošli ispod radara i značajne glazbenike koji su pomalo zaboravljeni u vremenu. Za kraj, saznali smo i značenje imena Šajeta…

„Kad si frajer koji nastupa, jednostavno moraš naići na najrazličitije prepreke”

Nedavno si na MAKK konferenciji moderirao poprilično zanimljiv i uspješan panel „Sve najgore“ sa Zdenkom Kovačiček, Alkom Vuicom i Miroslavom Škorom. Koje si ti fejlove izdvojio i koji su ti se fejlovi kolega najviše urezali u sjećanje?

Drago mi je da je tako prošlo. To su moji stari, moram reći, pajdaši na jednom retro panelu. Mi smo 50 plus ekipa s iskustvima kakva danas nisu poznata mlađim generacijama. Imali smo imali gaže u rasponu od zadružnih domova, dvorana, različitih destinacija koje su ono zaista zanimljive. Alka Vuica sa svojom, moramo reći, dancerskom podlogom, onda Zdenka Kovačiček s jazzerskom i blueserskom podlogom koja se opet u drugačijim okvirima odigrava, a Škoro dvoranski tamburaš – sve moguće kombinacije. Sve je imalo i stand up comedy ton i, kao što je Škoro rekao, nije vjerovao da postoji takav nered jer je smiješno to što sam potekao iz punkerskog miljea, od sviranja po klubovima i spavanja na autobusnoj stanici do hotelskih soba. Jedna od anegdota Alke Vuice je bila ta da joj se frajer popeo na binu, uhvatio je i bacio u publiku. 

S druge strane, bio sam u nekim opskurnim mjestima gdje, primjerice, stanem na dasku na bini, dignem pjevačicu zrak sa stalkom. Zdenka Kovačiček je bila i ozbiljna. Podijelila, je neka neugodna iskustva s glazbenicima, jer je pritisak u našem poslu velik, pa onda ljudi ponekad dožive nekakve trenutke “pucanja“. Znaš ono, četvrti dan bez spavanja, naš posao je vikend posao, noćni posao, svakakav posao. Naravno, u našem poslu se ljudi opuštaju, pokazuju neke druge takve ideje, recimo penjanje na binu. I to sam podijelio, sva padanja sa pozornica. Kad si frajer koji nastupa, jednostavno moraš naići na najrazličitije prepreke. Jedna je dimenzija u studiju, snimanje i produkcija, ali teren je raznovrstan, ponekad i vrlo grbav, tako da je zaista bilo odlično slušati iskustva kolega. Dobro smo se zezali i to je publika osjetila.

Odakle ideja za nastup u riječkom zatvoru?

Velika želja svakog glazbenika koji voli Johnnyja Casha je nastup u zatvoru pa smo i mi nastupili u zatvoru u Rijeci. Sad opet tražimo nove lokacije za Dan glazbe. Vidim da su već neki svirali u avionu, pa razmišljam možda da nastupimo na silosu. U zatvoru nam je bilo super smiješno. Zapovjednik je rekao da su oni iz zatvora zatvorenog tipa. Pitali smo: „Kako to mislite?“, na što je rekao da nisu oni Remetinec pa je uđi i izađi, nego je to ozbiljan zatvor. Zato smo morali ići kod psihologa, pregledavali su nam tehniku da nismo stavili nož unutra, turpiju u kolač i slično. Ukratko, doveli su 50 zatvorenika u zatvorski hodnik. Zapovjednik je tada rekao: „Gledaj, ovi višestruki ubojice će vas slušati iz ćelija“. Koncert je bi super, došli su kuharica i psihologica. Nažalost, nemamo fotografije jer se nije smjelo fotografirati. 

Najsmješniji dio je bio taj što su zatvorenici tražili da sviramo pjesmu “Košulja plava“ tri puta. Kad je isteklo vrijeme, rekao sam im: „Ljudi nemamo više vremena. Dobili smo sat i petnaest minuta“. I onda se dere čovjek iz publike: „Mi imamo vremena“. Na kraju koncerta, policajci su napravili kao jedan špalir i mi smo se rukovali sa svim zatvorenicima u hodniku i pozdravili. Oni su bili baš oduševljeni jer imaju programe socijalizacije, ali imaju jednu kazališnu predstavu godišnje. To mi je zapravo jedan drag događaj. To je bilo baš ludo, pogotovo za one koji su ozbiljno tamo.

Koncertom u Saxu, 11. siječnja 2025. godine ćeš proslaviti 31 godinu karijere. Bi li se to moglo pogledati i kao proslava ča-vala općenito jer si jedna od tri ključne figure tog pokreta, uz Alena Vitasovića i Gustafe?

Redovito slavimo jer sad je nekako prijeloman trenutak. Ime Šajeta sam sebi nadjenuo 1993. i godinu kasnije sam objavio prvi album. U tom ča-valu smo Alen Vitasović, Gustafi i ja i svima nam je sada 30 godina karijere. Ča-val je po meni nekakav prvi, ajmo nazvati organizirani ili neorganizirani, ne znam uopće kako bi ga nazvao, pokret u hrvatskoj glazbi, mislim pod time u Hrvatskoj od osamostaljenja. Mislim da je ča-val scena imala malo bolje uvjete za stvaranje na neke scene, a tome je kumovalo i to da je Istra bila malo pošteđena rata. Jedna od tih scena na ovim prostorima je bila klupska glazba u Zagrebu pa rockerska, Goran Bare je bio tu. Sve to živjelo, ali nekako je ča-val bio, sad je to glupa riječ, ali hrvatski brend, pokret. Dobio je ime po emisiji Radija Rijeke koja je puštala čakavsku glazbu, a tome se ubrzo priključio i Hrvatski radio Pula. Bila je ta jedna pjesma i odjednom je došlo do trenda pjevanja na čakavskom. Neki su i učili čakavski za tu priliku. Zaista je bio pokret koji je potaknuo nešto drugačije. Eto, 30 godina kasnije, kad povučeš crtu, ostali smo sveto trojstvo s početka i kraja, a mi ćemo ga i zatvoriti. U ča-valu su se pojavili razni stilovi, pa čak i metal. Po’ Metra Crijeva je bend novijeg datuma, ali kakav respekt, kakva ekipa! To je povijesni etno metal kabaret projekt. Kapa dolje, tu ekipu cijenim! Prije ili poslije vjerujem da će se dogoditi neka suradnja.

„Sad sam u „seksualnom“ smislu fluidan”

Zapravo možete reći da ste pokrenuli glazbeni podžanr u Hrvatskoj?

Ča-val je bila jedna začudna stvar zato što su se tu spetljale mnoge stvari koje su bile preklopljene. Sad sam u „seksualnom“ smislu fluidan. Sviđa mi se taj naziv jer sam takav u glazbi. Nema glazbe koju nisam upropastio, jer sam se dirnuo u sve. Prvi album smo snimili sami i to j bilo dosta skromno – Čestitke i aplauzi (1994.). Par pjesama koje smo radili su uspjele jer smo imali svoje suradnike, ali ostatak smo samostalno snimali i producirali. S obzirom na to da se vidim kao Quentina Tarantina koji je rekao da nije išao u filmsku školu nego je išao gledati filmove. Tarantino nije školovani režiser, ali on režira kao fan. Tako nekako i ja – nisam toliko glazbenik koliki sam fan glazbe. Upuštao sam se u razne stilove i pravce.

Većina smatra da si ti Šajeta, ali i bend je bio Šajeta. O čemu je točno riječ?

Na prvom albumu sam napisao da postoji čovjek Šajeta i bend Šajeta koji prati čovjeka Šajetu, ali to je prekomplicirano da bi netko shvatio. Ukratko, bio sam taj koji je kasnije postao narodu poznat kao Šajo, a narod voli te s četiri slova – Tito, Šajo, Đibo. Kod mene je uvijek jako prisutna politička satira. Pjesma “Vanga E“ je o tome kako je Tuđman naslijedio branje mandarina od Tita. To se u Istri moglo pa smo dosta koristili tu situaciju da budemo satirični. Takav nam je i prvi album, vrlo lokalan i satiričan. Tada sam već napisao neke ljubavne balade, ali bilo je tu i mojih političkih ispada. To su dosta isticali – kao čovjek koji nešto govori. To je bilo prisutno samo u hip-hopu, a nije bilo prisutno u zabavnoj ili pop glazbi. Uvijek su bili prisutni eksperimentalni pristupi jer nismo znali svirati ništa pa smo svirali sve. Imali smo nasljeđe punka, pa bi malo svirali reggae, pa smo onda probali i jazz. Kad su to jazzeri čuli, pitali su nas: „Što je to?“, a mi smo rekli: “Jazz“, na što su nam odgovorili: “Pa to vam nije jazz“. Od tada je ostala ona moja stara deviza – neznanje je najveća moć.

Siguran sam da imaš o koju priču s ovogodišnjeg izdanja ČAnsonfesta s kojeg si otišao kao pobjednik.

Za ČAnsonfest sam napisao pjesmu o svom prijatelju, pjevaču i kantautoru, Dušku Jeličiću. Trudio sam se, izbacio sam svašta što sam htio o njemu reći, jer taj čovjek je toliko skroman da nikad biografije o njemu neće biti, ako ja to ne učinim. U našem gradu je preznačajan, ali njegova dimenzija pomaganja drugima, počevši od potrebitih do životinja je nevjerojatna. Dežurni smo za neke projekte, ali on me šije puta sedam. Velik mi je uzor u tom smislu i bio mi je izazov napisati pjesmu o njemu. Znao sam da će na festivalu čakavske šansone u Kastvu biti i on, jer uvijek piše i neprestano se trudi. Objavio je singlicu na našem dijalektu naziva „Mačak z Voloskega“ 1977. godine. Meni je bio fetiš da kao natjecatelj napravim pjesmu o drugom natjecatelju istog festivala. 

Koncerti ili festivali?

Koncerti su mi neusporedivi s festivalima jer na koncertima volim doći i razvaljivati. Klupski sam igrač jer kada moram izvesti četiri, pet pjesama, ne znam sam što bih se sobom. Onda su uveli pravilo – nikad poslije Šajete! Na svim eventima pjevam zadnji jer je moguće da izvedba moje tri pjesme potraje sat vremena. Publika malaksala, ovi bi im trebali dati sendviče.

Tebi zapravo treba jedan Woodstock, tri dana ljubavi, mira i Šajete.

E pa to! Tri dana Šajete i The Shaionesa kao gostiju. Inače, The Shaionesi su nastali tako da mi je došao susjed, znači zaista bijedno, ali super. Došao je moj mlađi susjed, koji voli moju glazbu, pogotovo koketiranje s punkom. Rekao mi je kako su oni uzeli moje pjesme i sviraju ih u garaži. Naglasio je kako je riječ o najpunkerskijim pjesmama, na što sam rekao: „Pa to su sve, jeb***e“ jer sviram po točkicama na vratu gitare. Objasnili su mi kako su napravili punk covere mojih pjesama i da traže pjevača pa sam im rekao da znam ja te pjesme pa ih mogu i pjevati. The Shaionesi su jedini tribute band na svijetu s originalnim vokalom. To su mi zaista te nekakve situacije, meni drage.

„Nikad ne dobijem ništa, ni Porina pa da dobijem barem medalju za pjesmu”

Rekao si da si nedavno završio jednu sportsku pjesmu. O čemu je točno riječ?

Gimnastički klub Rijeka mi se obratio s upitom da napišem pjesmu o gimnastici. Naravno da sam pristao jer svi pjevaju o nogometu. Zvali su me nedavno na proslavu 120 godina kluba i to je bilo genijalno. Cijela dvorana je pjevala tu pjesmu. Danima sam čitao o gimnastici da uđem u filozofiju. Kada sam izašao na stage, rekao sam im: „Ljudi, u sedmom razredu sam išao na popravni iz tjelesnog i još čekam da se stavi počasna ploča jer sam trčao usred ljeta“. Profesor i ja smo bili sami jer nitko drugi ne ide na popravni s tjelesnog. Ekipa iz gimnastičkog kluba mi je dala zahvalnicu i medalju. Nikad ne dobijem ništa, ni Porina pa da dobijem barem medalju za pjesmu. Ej, gimnastika! Da, naravno. Da su me pitali za nogomet, tada bi bilo – svi idu lijevo, ja odmah desno. Možda sam malo previše slušao Branimira Štulića. 

Eksperimentiraš sa zvukom i okušao si se u brojnim žanrovima, pa i u narodnjacima. Kako je došlo do toga?

Franci i ljudi koje znam, mi smo se tada sprdali s tim. Bila nam je to grozna glazba jer se to doista malo slušalo u Istri pa sam snimio sam cajku 1997. godine. Nekim slučajem sam otišao svirati u Sisak devedesetih i prvi put čuo cajke uživo. Bio sam pod potpunim dojmom i dva dana sam doma sjedio i razmišljao o tome jer sam imao Udrugu za borbu protiv klapa koja je sad promijenila ime u Udruga za borbu protiv harmonika. Moram naglasiti kako napadamo sve harmonike – od Vardara pa do… mog kraja. 

Kad sam došao doma, rekao sam Elvisu: „Elvis, snimio bih jedan narodnjak“. Svi smo znali da je on u dobi od pet godina bio sjajan harmonikaš. Elvisu ne moraš reći ni ton jer zna sve ljestvice, tonove svih krajeva, pokrajini i republika, čega god. Pritom ne mislim samo na pokrajine bivše države jer na primjer, na spomen Meksika, Elvis pita koji dio. Imam veliku sreću jer je moj kraj rasadnik talenata. Moji prijatelji, mogu reći i susjedi cijeli život su Elvis Stanić, Ivan Popeskić, Marko Lazarić, Henri Radanović.

Da se vratim na tu pjesmu. Elvis je snimio pravu harmoniku i danas mi znaju pisati mladi: „Super vam je ova pjesma“. Dakle, oni streamaju danas mene, paralelno sa Harisom Džinovićem i Halidom Bešlićem. Da bismo opravdali tu pjesmu, snimili smo govor u kojem se sprdamo s narodnjacima na tom dvostrukom CD-u „Božja beseda i vražje delo“. To opisuje glazbu, Božja riječ i vražji posao. Imam i najizvođeniju sakralnu pjesmu na čakavskom. Sve pokrivamo – od duhovne glazbe do blasfemije. Popunio sam sve kućice – imam svadbenu, sakralnu, cajku. 

Mislim da sam 1998. godine gostovao na Latinici jer sam rekao da je Balašević OK, pa su me zvali u emisiju jer je tema bila – hoće li srpski glazbenici ikad više nastupati u Hrvatskoj? Odjednom me nekako svemir prosvijetlio. Rekao sam da će se narodnjaci jednom vratiti i mi ćemo zaostati. Tražim to danas da mogu staviti na TikTok i da naglasim ljudima kako to nije A.I. video. 

U ovom trenu koja su ti top 3 domaća izvođača ili albuma možda koji su prošli, nazovimo to tako, ispod radara posljednjih desetljeća?

Izdvojit ću neku rokeriju za koju smatram da je prošla ispod radara. Drugi album Francija Blaškovića Mens Sana in Malvasia Istriana (1990), prvi album Xenije Kad nedjelja prođe (1983). Moram istaknuti Grad, KUD Idijote i Bolivia R’N’R (1990), Parafe, ali oni su aktivni pa i nije potrebna posebna preporuka. Kad bih danas govorio mladima o glazbi, volio bih da čuju Disciplinu kičme i svašta iz ex-yu pjesmarice koja je pomalo zapostavljena. Nadam se da će reizdati El Desperado Leta 3 iz 1991. godine jer je to rijetka ploča i album na kojem sam odrastao. Rambo Amadeus i njegov treći album Psihološko propagandni komplet M-91 ili samo M-91 (1991). Štovatelj sam takvih manijaka.

Volim balade i volim punk pa nije ni čudo da su mi onda upravo te ploče drage, ali Lovranske črešnje i Moji koraki, to su one pjesme koje ljudi vole. Gledam da kao pravi kantautor povučem paralelu s nekim od mojih omiljenih glazbenika kao što su Arsen Dedić, Đorđe Balašević, Zoran Predin. Riječ je o autorima koji su znali napisati tužnu i zafrkantsku pjesmu kojom će nasmijati publiku, ali i dovesti u određeno emotivno stanje. To je onaj sadržaj o kojem sam govorio, kojeg zapravo nedostaje. Poštujem kolege koji su stvarali ovo što danas imamo i zato su mi mrske radio stanice koje više nemaju nikakvu podlogu, ali eto, zato postoji vaš portal i slični koji ipak tome pridodaju neki značaj. 

Glazbi pristupam dosta studiozno. Volim proučavati hrvatsku glazbu i glazbu ovih prostora. Imam jedno 2.500 LP ploča i zakrcan sam do krova. Jednom sam otvorio CD shop „Cedeterria Casetteria“ i bankrotirao, a to sam napravio da mogu nabaviti sebi što hoću od glazbe. Razočarao sam se kada sam shvatio da imaš tri frika s kojima možeš pričati, a ostalo je čista trgovina. Kao da prodaješ krumpire. To je trajalo negdje od 1998. do 2000. godine, a shop sam otvorio kao znanstveni projekt.

„Znaš kakve ja blasfemije smišljam, tako da je sve moguće, čak i da bude mini opera”

Planiraš li u Saxu kakvo iznenađenje?

Znaš kakve ja blasfemije smišljam, tako da je sve moguće, čak i da bude mini opera. Došao sam na foru da ću sad ići malo u stand-upove. Stand-up mi se svodi na to da sam dužan lovu bendu pa nastupam sam da im vratim pare. Fora je u tome da nisam glumac, ali volio bih napraviti jedan mjuzikl. Možda napravim nešto kao Iggy Pop kad iz backstagea odmah skoči na pojačao. Ta varijanta neplaniranog me najviše pali, kad nestane struje na koncertu, kad ne znam gdje ću stajati uopće, općenito improvizacija.

Možeš li nam više otkriti o albumu na kojem trenutno radiš?

Trenutno repam o teorijama zavjere i volim se tematski pomaknut tematski. Pjesma traje 11 minuta i 16 sekundi i u njoj pjevam o svojim gitarama. Ponekad se zamislim i pitam se jesam li za neku ustanovu ili ne. Radim album sa svojim prijateljima i njegov naziv je „Album godine“ po izboru umjetne inteligencije. Ima pjesma o mojim gitarama, nema čakavštine i mogu reći da sam trenutno zadovoljan učinjenim. Mislim da je drugačije, pa da bi moglo nešto i bit. Album godine će biti dostupan na Spotifyu i Deezeru.