Možete li zamisliti kako zvuči zagrebačka avangardna klapa? Evo gdje smo ju slušali

U zagrebačkoj je Tvornici Kulture prošli tjedan održano prvo izdanje novog koncertnog programa pod nazivom Ciglana!

Četiri su mlada, gotovo srednjoškolska benda predstavila svoje autorske stvari i poneku obradu. Valtzer, Dipol, Nekrofilane Paprike i, posebice, Zippo zabljesnuli su pozornicom u Šubićevoj i zajamčili blistavu budućnost domaće alternative.

Organizator ove tinejdžerske fešte opisao je događaj kao „predstavljanje mladih bendova i izvođača te njihovu integraciju u glazbenu scenu”. Ovo nije prva ovakva manifestacija koju viđamo. Unatrag nekoliko godina svjedočili smo Supervalu, Tvrdovalu (Festival buke), Podrži scenu programu i sličnima. Ljubav prema nešto klasičnijem, bendovskom aranžmanu, onom s gitarom, basom, bubnjem itekako postoji s obje strane. I kod organizatora i kod publike, unatoč mainstreamu koji bjesomučno bježi od toga.

Ciglana u Tvornici / Tena Arapović

Sličnosti između ovih minifestivala su brojne. Barem što se glavnog grada tiče. Žanrovi su povezani, publika je sačinjena od istih mladih ljudi, od prijatelja i bližnjih, daljnjih poznanika, školskih i studentskih kolega, obitelji i rodbine. I pokojeg novinara koji želi pomoći, ali on je ovdje najmanje bitan. Scena postoji i svakim je slavljem sve više mobilizirana te homogena. Temelj za male bendove koji će postati veliki je čvrst i to je jako važna stvar na koju moramo biti ponosni kad god kupimo kartu i pljesnemo rukama.

Duh 90-ih u novom ruhu

A napljeskali se, bogme, jesmo u četvrtak u Malom pogonu Tvornice. Prostor je bio iznenađujuće popunjen i nikad se nisam – sa svojih 28 – osjećao starije. U kojem god smjeru bih se okrenuo ugledao bih stereotipnog predstavnika nekog drugog zaboravljenog desetljeća i pokreta. Panker je hipija častio pivicom, skejter grandžera gurnuo u moshpit, a gotičarka ih sve skupa promatrala mrko i s prijezirom. Dernek!

Led je probio Valtzer koji odiše duhom alternativnih 90-ih. Ovi mladi grandžeri naoružali su se autorskim pjesmama i bijesom koji zvuči kao da si Denisa Kataneca natjerao u studio s Nadom Surf. Ne bi škodilo malo više vokalnog zagrijavanja prije sljedeće svirke, ali svi sastojci za jednu poštenu indie rock priču su prisutni. Defitnitivno ću pratiti njihov rad.

Sljedeći super klinci bili su Dipol. S njima smo doživjeli malo više ulične i punk energije, ali i prvi ženski vokal večeri kojem savjetujem isto što i junaku iz prošlog pasusa. Unatoč autorskim stvarima u kojima se skriva mnogo potencijala i koje su, na trenutke, možda i nenamjerno pokazale zavidnu količinu neuredne mračnine posthardkoraša poput Slinta i Drive Like Jehua, kod Dipola su najbolje prošle dvije obrade. Prvo su rasturili britpop klasik, Suedeov “Trash”. To me već prvim taktovima bacilo natrag u tijelo mršavog i ofucanog 17-godišnjaka koji se vucara po ulicama i romantizira krajnju dekadenciju. Zatvorili su s uvijek dobrodošlom razvaljotkom “Maljčiki”.

Glas kao zajednički okidač

Nekrofilane Paprike. Da, dobro ste pročitali. Nekrofilane Paprike sebe na Instagramu opisuju kao „zagrebačku avangardnu klapu”. Neke od ovih momaka znamo iz nešto etabliranijeg sludge/stoner benda Doom Temple pa je uvježbanost i mogućnost izvrsnih i masnih rifčina bila očekivana. Dostavili su što su trebali. Ali ono što se još više izdvaja kod Paprika su urnebesni tekstovi o „art kujama”, kantama za smeće po gradu, mami koja te tuče remenom i bureku s mesom (i sirom, obvezno). Ovim dečkima predviđam onu mitološku uličnu popularnost koja garantira veliku dozu zabave i nastup koji, svojim apsurdom, u najpozitivnijem smislu riječi, graniči s performansima konceptualne umjetnosti. Nešto kao Biciklić. Kad ih vidiš na lineupu, osvane ti osmijeh na licu jer znaš da će to biti jako, jako dobra zajebancija.

Ciglana u Tvornici / Tena Arapović

No, jedna je stvar kod prve Ciglane svima bila jasna kad je posljednji bend započeo sa svirkom. Svi smo zapravo čekali Zippo. Izuli su nas iz cipela. Vokalisticu Saru Vorberger (ako sam dobro upućen) znamo i iz Linije 109 koja se istaknula među Superval grupama, a ono po čemu oba benda iskaču je kvaliteta pisanja pjesama: kako glazbe, tako teksta. Možda je baš Sara taj zajednički okidač. Ovi talentirani benzinski upaljači također su zapalili vatru žestokog i prljavog posthardcorea, ali s dodatkom eteričnog sloja shoegazea. Sarin glas vatru je potpaljivao i smirivao po potrebi. Velike stvari zasigurno su pred njima. Savjetujem im samo promjenu imena jer Zippo nekako glupavo zvuči, a zbog njega jednog dana, kad budu vladali mnogo većim pozornicama, mogu samo imati probleme s autorskim pravima.

Nakon ovog četvrtka, jedno je jasno. Mladi bendovi imaju novi dom, zove se Ciglana i postigao je energiju kojom je Tvornica Kulture oduvijek trebala titrati. Energiju neograničenog i kreativnog stvaralaštva, zajedništva, mladenačkog bunta i otpora prema sivilu svakodnevnice. Veselim se sljedećoj!