Letu štuke u Varaždinu: krstarenje od nade do podsjetnika na društveno stanje

Sarajevski bend Letu Štuke u petak, 10. siječnja, vratio se u Varaždin nakon više od dvije godine i odradio – koliko mi je poznato – prvi klupski nastup u tom gradu.

Mjesto radnje bila je Scena Rogoz, a prethodna pojavljivanja Štuka u baroknom gradu redom su se ticala Špancirfesta. Iako je prvotno koncert trebao biti održan netom prije božićnih blagdana, tragedija koja se tih dana dogodila u Prečkom odgodila je koncert za početak godine.

Poprilično pun klub dočekao je Letu Štuke, predvođene Dinom Šaranom kao vokalom, par minuta nakon 21 sat u Rogozu. I nije bilo previše govorancije na početku, kako to biva s uvodima, već se odmah krenulo na stvar. Počeli su s pjesmom ”Sami” s njihovog albuma Proteini i ugljikohidrati, da bi odmah nakon prešli na istoimenu pjesmu s albuma. Uvodni dio završen je s ”Ulicama” s prvog albuma, a zatim je bilo vrijeme da se i bend i publika malo opuste.

Letu Štuke na Sceni Rogoz / Filip Kušter

Iskra koja je nedostajala

„Znali smo često u osnovnoj školi pjevati onu ‘Ja sem Varaždinec’. Znate li ju?“ pitao je Šaran. Dalje nije trebao ni spominjati, publika je prihvatila te više-manje otpjevala prva tri-četiri stiha pjesme. Čini se da je bend htio malo opustiti publiku koja je još dolazila do svog prostora za sing-along momente i ples. Upravo sljedeća pjesma donijela je tu iskru koja je nedostajala na refrenu „Bože, zdravlja, kada pravde nema. Bože, zdravlja“. Ubrzo dobivamo nastavak kritike društvenih anomalija uz ”U ovom svijetu”, da bi se prvi favorit publike pojavio u obliku ”Minimalizma”.

Nekako mi je baš ta pjesma oduvijek u sjećanju čim se spomenu Štuke, vjerojatno sam ju ‘previše preslušao’ kada je izašla, iako tada još nisam shvaćao ni bit i poruku pjesme. Kakav kapitalizam i kakva analiza balkanskog društva? Naravno, danas je sve čišće i jasnije pa dodatnih pojašnjenja ne treba – uostalom, dovoljno je samo otpjevati duži refren, što je publika vrlo upečatljivo odradila za Šarana.

Letu Štuke na Sceni Rogoz / Filip Kušter

Nakon ”Minimalizma” nastup je poprimio sasvim drugačije obrise: Letu Štuke pokazale su žanrovsku raznovrsnost koja je varirala od ”Signala”, ”Supermarketa” pa do ”Zemlja gori”. Jedna je to od stvari koja me kod njih uvijek iznenadi – kako doći od ”Minimalizma” do suradnje s Dubiozom Kolektiv u samo nekoliko minuta. Prvi redovi su već bili rasplesani, a kako i ne bi, s obzirom na miješanje zvukova reggaea, elektronike i popa. Nastavak pjesama nastalih suradnjama dogodio se s ”Poljubi je dok spava”, dok smo u smiraj koncerta ušli s ”Nekad kad poželim”. Doduše, to nije dugo potrajalo jer nam je u ruke predana ”Kao na zapad”, jedna od podcijenjenih pjesama s debija. Osim što je poželjna za skupno pjevanje, pjesma nas ponovno podsjeća zašto je Šaran cijenjeni autor koji zna emotivno ubosti i to puno više često nego rijetko.

Miriše na Rundeka

Odmah nakon energičnog ”Pere Papacodera”, kako ne bi zaboravili gdje su, zamolili su još jednom da se otpjeva ”Ja sem Varaždinec”. Zanimljiv je taj kontrast između pjesama, pauze pa nastavka koji kod Štuka uvijek donosi nešto drugačije. Nekoga može takav tempo i dinamika koncerta pomalo i neugodno začuditi, ali mora im se priznati da Šaran zna voditi rijeku prema moru. Već smo do sada bili na nekih petnaestak pjesama, a svi su znali da slijedi finale u kojima nećemo ostati bez, nećemo se lagati, pjesama koje šira publika zna od riječi do riječi.

Letu Štuke na Sceni Rogoz / Filip Kušter

Taj njihov kultni status ipak se pekao i radio na cjelokupnom pristupu glazbi, u kojima nisu odustajali od svojih poruka, dosta često se oslanjajući na melankoliju i ironiju. Šaran je storyteller koji prelazi iz usamljenosti, bez problema, u kritiku društva, iz kritike u ljubavnu tematiku pa zatvoriti egzistencijalističkim temama. Prikazano nam je to u setu koji je pred kraj koncerta sadržavao ”Bellu Donnu”, ”Brojeve računa”, ”Paranoju” i pogotovo ”Teslu”. Za ”Sunce” samo mogu reći da je velika šteta da nisam nikad imao priliku uživo čuti kako ju izvode s Rundekom, s obzirom na to da pjesma od zvuka prvog bubnja i gitare pa do prvog prigodnog stiha („…u težak januar bi stavio…“) miriše na Darka Rundeka.

Hoćemo još!

Recimo da su ”Šutiš” i ”Mjesto za dvoje” neki vrhunac za širu publiku koji je Štuke stavio na mjesto na kojem su danas pa je tako i u Rogozu bilo dovoljno mjesta za napraviti korak-dva naprijed i posve suziti prostor između benda i publike. U toj atmosferi, s rukama u zraku i pojačanim glasnicama, otpjevane su kultne pjesme. Uz outro ”Mjesta za dvoje” Šaran je sišao s pozornice, ali publika mu nije dala previše mira. I dok je bend još završavao pjesmu, bilo je jasno da se nikog neće pustiti doma samo tako.

Letu Štuke na Sceni Rogoz / Filip Kušter

Za kraj dvosatnog nastupa dobili smo turobniji melem s prvijenca – ”Tepsija” te ”A kada boli”, s albuma Brojevi računa iz 2011. godine. Štuke su tako prošle svoju diskografiju od gore do dolje i obratno, napravile presjek, ponegdje i iznenadile one jače obožavatelje benda kojih se u Rogozu te hladne zimske večeri itekako našlo. Između intime i energije koju bend naizmjenično pruža, može se reći da su mnogi samo željeli bezbrižno krstariti stihovima koji ponekad pružaju nadu, ponekad nostalgiju, a ponekad seciranje društvenog stanja – tek toliko da se podsjetimo gdje živimo.