Nikola Buble - sjećanje na velikana klapske i tradicijske glazbe

Smrću dr. sc. Nikole Buble „Hrvatska je ostala bez velikog čovjeka klapske pjesme i glazbe u cjelini“. Takvim naslovom članka Slobodna Dalmacija ispratila je muzikologa, dirigenta, orguljaša, skladatelja i glazbenog pedagoga dan nakon njegova preminuća, 18. rujna te 2015. godine. U godini desete obljetnice od njegova odlaska prisjećamo se Nikole Buble kojega šira publika u prvom redu poznaje kao čovjeka klape i klapske pjesme, iako je glazbi u cjelini pristupio tako svestrano i minuciozno da je vrlo zahtjevno pobrojati njegov rad i dostignuća.

Ljepše je slaviti život nego smrt pa sveobuhvatan tekst o njegovu radu i djelu donosimo u povodu sedamdeset i pete obljetnice njegova rođenja, koja se obilježava 28. siječnja. Ustrajni etnomuzikolog, kako bi ga se moglo opisati u prvom redu, pomicao je granice i sijao sjeme koje danas ubire mnoge plodove njegova mukotrpnog rada. Najdetaljnije je pronikao u tradicijsku baštinu svog kraja i okolice, glazbene kulture južne Hrvatske, pristupajući materiji kao melograf, oživljavajući je potom u notografiji, a zatim i u praksi radeći s klapama i zborovima, ali i u pedagoškom te znanstvenom diskursu kojem je jednako svestrano pristupao kombinirajući muzikološki i etnomuzikološki rad s antropološkim kontekstom.

Sudbina mnogih umjetnika i znanstvenika jest da njihovo životno postignuće nagrize zub vremena prije istraživanja i revitalizacije, a Buble je takvu čast i radost iskusio već za života. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Poveljom Republike Hrvatske za osobite zasluge na promicanju, očuvanju i razvoju glazbene kulture klapskih pjesama u Hrvata te Nagradom za životno djelo „za osobite uspjehe u razvoju društvenih odnosa i unapređenju umjetnosti, kulture i znanosti”.

Od splitske pomorske škole do ljubljanskog doktorata

Brojni su njegovi kolege analizirali Bublin rad i djelo, a veliki resurs za ovaj tekst pružio je znanstveni članak Snježane Dobrote Nikola Buble u svjetlu znanstvenog i glazbeno-pedagoškog rada, koji donosi i detaljan pregled Bubline svestrane biografije. Samo četiri godine od njegove smrti, preciznije 2019., Lidija Vladić-Mandarić i Anči Leburić  u izdanju Sveučilišta u Mostaru donose monografsko izdanje Nikola Buble (1950. – 2015.): biografski opus i njegov (etno)muzikološki univerzum. Izdahnuo je u šezdeset i petoj godini, kada većina ode u mirovinu, nadamo se u miru, ostavljajući struci i publici bogate resurse i ostvarivši jednu od životnih misija, osnivanje Etnomuzikološkog doktorskog studija pri Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, 2012. godine.

Nikola Buble rođen je 1950. u Splitu, iako je Trogir njegov dom, baza i oaza te mjesto prvog formalnog, osnovnoškolskog obrazovanja. U daljnjem životu poslovno je uglavnom bio povezan uz Split, ali je živio u Trogiru. U Splitu je završio Srednju pomorsku školu, apsolvirao na Višoj pomorskoj školi te diplomirao na Pedagoškoj akademiji. Potom odlazi na studij u Sarajevo na Teoretski odjel Muzičke akademije te Odjel za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta. Magisterij iz područja etnomuzikologije stekao je na poslijediplomskom studiju na Odjelu za muzikologiju i glazbenu publicistiku Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu 1982., da bi doktorat muzikoloških znanosti postigao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani 1986. na temu „Glazbena kultura stanovnika trogirske općine“.

Već njegov obrazovni put pokazuje ustrajnost i svestranost, a znanje koje je „skupljao“ na eminentnim akademijama i studijima bivše Jugoslavije, usavršavajući se kod hrvatskih i europskih stručnjaka, naročito iz područja etnomuzikologije kod akademika Cvjetka Rihtmana i Jerka Bezića, proširilo mu je vidike i omogućilo različite alate i pristupe u daljnjem radu. Istražujući, analizirajući te kombinirajući znanstveni i praktični rad, prošao je gotovo sve instance glazbenika i znanstvenika. Od 1980. godine djeluje kao regens chori benediktinskog samostana sv. Nikole u Trogiru.

Klapa Trogir i doprinos Omiškom festivalu

Najzapamćeniji će u tom gradu sigurno ostati kao dugogodišnji umjetnički voditelj i dirigent Klape Trogir s kojom je nastupao diljem svijeta i objavio dvadesetak diskografskih izdanja. Klapa Trogir autoritet u klapskom svijetu sigurno duguje i posebnoj pažnji koju je Nikola Buble posvećivao njegovanju i radu na vokalnoj tehnici te ljepoti tona, što je konstanta koju primjenjuje i drugdje. Zato sigurno ne začuđuje što je postigao zamijećene uspjehe kao zborovođa Djevojačkog zbora u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu, gdje je kao glazbeni pedagog radio od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Zanimljivo je i da je Buble bio i prvi dirigent orkestra Hrvatske ratne mornarice osnovanog u jeku Domovinskog rata 1991. u Splitu, kao baštinik stoljetne tradicije puhačkih orkestara na širem dalmatinskom području. Bio je član Društva folklorista Hrvatske, Društva pedagoga Hrvatske, Hrvatskog muzikološkog društva, Hrvatskog društva skladatelja te međunarodne udruge International Council for Traditional Music.

Kao umjetnički ravnatelj mnogih manifestacija, poput Smotre jadranskog folklora, Međunarodne smotre mediteranskog folklora, Festivala dalmatinskih klapa i Međunarodnog hrvatskog festivala mandolinista Mandolina Imota, etnomuzikološkim autoritetom u kombinaciji s izraženim menadžerskim sposobnostima unio je brojne programske promjene te modernizirao i popularizirao tradicijsku glazbu s naglaskom na klapsku pismu.

Mandolinski orkestar Folklornog ansambla Trogir, 1973., voditelj: Nikola Buble / Foto © Trogir kroz povijest

Zahvaljujući i njegovim naporima Omiš je postao sinonim susreta povijesti i suvremenosti, a dugogodišnjem stručnom suradniku, izborniku i članu ocjenjivačkog suda Festivala dalmatinskih klapa, koji je funkciju umjetničkog ravnatelja obnašao od 1992. do 1996., Festival se odužio 2022. započevši 56. izdanje autorskom večeri njemu u čast. Iste godine FDK je u organizaciji s UMAS-om priredio znanstveni skup Glazba kao dio života: kultura, tradicija, identitet u čast i sjećanje na njega, a koji su predvodile njegove kolegice s UMAS-a, Mirjana Siriščević i Ivana Tomić Ferić.

„Svojom je šarmantnom i vedrom prirodom, plemenitom dušom i izvornim dalmatinskim humorom, ali i silnom radnom energijom, požrtvovnošću, umijećem motivacije, kooperativnošću, idealizmom, stručnošću i pedantnošću ostao u sjećanju svih suradnika kao nezamjenjiva etnomuzikološka veličina koja je ostavila duboku trag u povijesti Festivala”, navodi autorica Herci Ganza u monografiji Festival dalmatinskih klapa Omiš 1967 – 2016.

”Jo, lipa Marijo”, ”Da bi udrile sve fortune”, ”Tvoji meni pritu”, ”Murtilica lipo cviće”, ”Ja san majko cura fina”, ”Švet Ivane o’ moga Trogira”, ”Dojdi u krilo moje”, ”Spomeni se jedno vrime” i ”Bila golubice” samo su neki od brojnih tradicijskih glazbenih bisera koji danas egzistiraju među pjevačima i publikom zahvaljujući Bublinim melografskim zapisima koje je trideset i pet godina prikupljao i revitalizirao, snimivši preko stotinu sati glazbe i zabilježivši oko dvije tisuće napjeva. Sakupljanje i zapisivanje razasute baštine bila je konstanta, ali tek prva stepenica njegovog rada.

Napjeve obrađuje i harmonizira, zatim izdaje, poput onih u izdanju omiškog Festivala: Trogirski narodni napjevi, Vokalna folklorna glazba Trogira i Donjih Kaštela te II i III. Zbornik dalmatinskih klapskih pjesama. Njegova autorska glazba temelji se na obilježjima dalmatinskog urbanog folklora, a kao dirigent, skladatelj i producent objavljuje 29 diskografskih izdanja. Niz znanstvenih i stručnih članaka, zbornika i zbirki tradicijske glazbe potpisuje kao autor ili urednik pa se njegovo ime pojavljuje na čak 48 knjiga. Uvelike doprinosi poimanju te neraskidivoj vezi klape i klapske pjesme nudeći najadekvatniju definiciju. U Pripovid o Dalmaciji u izdanju CROMA Co. iz 2003., u članku Dalmatinska klapska pjesma, tako piše:

„Termin klapska pjesma dolazi od toga što te pjesme izvode skupine pjevača, tzv. klape. Zapravo, riječ je o integralnoj glazbeno-sociološkoj pojavi u kojoj se odražavaju faze razvoja glazbene kulture dijela jednog naroda u ovisnosti s njegovim autohtonim geografskim i psihološkim značajkama: klapska pjesma u svom zvučnom očitovanju nije klapska bez klape, kao što ni klapa u svojoj glazbenoj pojavnosti nije klapa bez klapske pjesme.“

Zanimljiv je i njegov odgovor na pitanje zašto pjevaju klape: „(…) jer su izazvane postojećim trenutkom koji čini različiti splet okolnosti, uključujući i karakterne osobine pojedinca kao dijela skupine, u datoj društvenoj i kulturnoj klimi. Klape pjevaju iz ‘gušta’, ne da im se plati, ponekad da se svide, ali ne i da im se dive, međutim, uvijek iz želje.“ Iako je festivalizacija klapa i klapske pjesme nepobitno doprinijela popularizaciji, kvantiteti i kvaliteti klapa, u konzumerističkom svjetonazoru koji se sa zapada prelio i u krajeve Lijepe naše, izgleda da je danas potrebno nanovo definirati ovaj tradicijski fenomen, barem u kontekstu početka 21. stoljeća.

Etnomuzikološki pedagoški rad

Njegov pedagoški i znanstveni rad povezuje se uz nekoliko sveučilišta. Nedugo nakon povratka sa studija počinje raditi na Filozofskom fakultetu u Zadru, na Odsjeku za glazbenu kulturu, te na Sveučilištu u Splitu. Bio je vanjski suradnik Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru od 2002., u sklopu poslijediplomskog studija Kultura i društvo, od 2004. radio je i kao vanjski suradnik Odjela za glazbenu umjetnost Sveučilišta u Mostaru, a od 2007. započinje Bublina suradnja s Odjelom za kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani. Glazbeni istraživač, kojem je laboratorij bio terenski rad u neposrednoj komunikaciji s ljudima, svoj modus operandi ubrzo je prenio i na svoje studente.

Umjesto ECTS bodova studenti iz Mostara su na terenu zapadne Hercegovine i središnje Bosne „sakupljali“ nepresušno vrelo tradicije, iznjedrivši mnogobrojne studentske publikacije konstatirajući stanje na terenu, usmjerivši posebnu pozornost prema glazbenoj kulturi Hrvata u spomenutim područjima. Zahvaljujući tome, utemeljen je Odsjek za etnomuzikologiju na Fakultetu prirodoslovno matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru. Surađivao je i s Muzikološkim institutom u Sarajevu, a njegov utjecaj i prisutnost na etnomuzikološkoj sceni prešla je granice država nekadašnje Jugoslavije do suradnje s Queen’s University u Belfastu, članstva u međunarodnom glazbenom kulturološkom projektu povodom 2000 godina kršćanstva pri Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Vatikanu te suradnji na brojnim glazbenim i kulturološkim časopisima.

Fotografija preuzeta iz arhivskog materijala portala croatia.ch

„Nikola je bio upućen u tada suvremene trendove u etnomuzikološkoj struci, a naročito ga je zanimao široki američki pogled na studij glazbe, utemeljen na spoznajama kulturne antropologije. Tako u njegovim publikacijama nailazimo na ‘kulturološki pristup glazbi’ (2004), u kojem je glazba ‘dio života’ (1997), a ‘glazbena kultura’ figurira kao predmet etnomuzikološkog bavljenja glazbom“, navodi njegov kolega Svanibor Pettan u Bašćinskim glasima iz 2022.

Znanstveni je to časopis koji je Buble pokrenuo 1992. te je za života djelovao kao njegov glavni urednik. Južnohrvatski etnomuzikološki godišnjak Bašćinski glasi postaju tako još jedan od alata kojim je Buble omogućio procvat etnomuzikologije. Najveći doprinos ipak donosi Sveučilištu u Splitu, koje je zahvaljujući njegovim naporima dobilo Etnomuzikološki doktorski studij, prvi takve vrste u Hrvatskoj. Bio je redoviti profesor u trajnom zvanju na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, ali i njezin višegodišnji dekan.

Početci splitske Akademije vezani su uz Pedagošku akademiju osnovanu 1945. godine, pri kojoj je djelovao dvogodišnji studij nastavničkog smjera iz područja likovne umjetnosti, da bi se 1957. godine osnovala studijska grupa za muzički odgoj, kao ishodište današnjeg studija glazbene pedagogije. Preustrojem splitskog Sveučilišta 1978. godine, splitski Nastavnički studiji postaju sastavnim dijelom jedinstvenog Filozofskog fakulteta u Zadru, a 1991. godine osnovan je samostalni Fakultet prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja pri kojem djeluju studiji likovne kulture i glazbene kulture te predstavljaju jezgru oko koje se 1997. formirala Umjetnička akademija u Splitu.

Jačanje, osamostaljivanje i formiranje u današnji UMAS, koji čini likovni, glazbeni i kazališni odjel, ne bi bilo moguće bez nekoliko entuzijasta, stručnjaka i znanstvenika, među kojima se u kontekstu glazbe svakako ističe Nikola Buble. Pri splitskom Sveučilištu 1993. pokrenuo je znanstveni projekt Glazbena kultura stanovnika južne Hrvatske u okviru programa Studia Mediterranea, koji ima posebno značenje za očuvanje, razvoj i promicanje glazbene kulture južne Hrvatske – kako za područje vezano uz hrvatsku obalu, tako i za otoke. Projekt je, osim znanstvenog, imao i odgojno-obrazovni karakter u sklopu kojeg je stasala nova generacija etnomuzikologa koja živi i djeluje na području Dalmacije.

Jedna od njegovih životnih misija, poslijediplomski sveučilišni doktorski studij Etnomuzikologije, nažalost nije izdržao breme postojanja bez stručnjaka i entuzijasta njegova kalibra. Izvodio se od 2012. do 2018. godine, a ukinut je zbog poteškoća u rekonstrukciji i manjka znanstvenog kadra iz etnomuzikološkog područja. Od 2017. do 2021. studij je završila jedna generacija doktoranada, među kojima su Dražen Jelavić, Lidija Vladić-Mandarić, Marina Bazina, Sara Dodig Baučić, Ivo Brkić i Ana Debeljuh Guidici. Međutim, Bublina vizija i etnomuzikološki napori urodili su neki novim studijima i modulima na UMAS-u, koji zasigurno ne bi bili mogući bez njegova sveobuhvatnog rada.

Jedan od idejnih začetnika te umjetnički ravnatelj Mandoline Imote, sigurno bi bio sretan postignućem „svog“ Sveučilišta na kojem se danas izvodi program mandolina, plod dugogodišnjeg nastojanja da se instrument, koji je tradicijski i povijesno vezan za Dalmaciju i uživa veliku popularnost u okruženju, podigne na višu profesionalnu razinu, te modulom klapskog pjevanja, kao dijelom studijskog programa glazbena teorija i glazbena pedagogija. Festival FDK također nastavlja njegovu pedagošku misiju i dimenziju pa uz sve veći porast i broj dječjih klapa organizira i Večer dječjih klapa u sklopu kultnog festivala.

Čovjek vedre prirode i plemenita duha bio je svestrani ljubitelj glazbe koji je na svojoj sahrani, prema navodima kolege Svanibora Pettana, iznenadio mnoge:

„Tko god je nazočio Nikolinom sprovodu, zasigurno ga još i danas ima u sjećanju. Kakvo je iznenađenje to bilo za mnoge! Umjesto očekivanih klapskih pjesama, Nikola je još znatno prije smrti sam izabrao popularnoglazbene skladbe sa Splitskog festivala i ansambl koji će ih izvesti u sklopu sprovoda. Bila je to samo još jedna potvrda kako je poseban, osebujan čovjek bio.“