Sjećanje na akademika Jerka Bezića

Na današnji dan, 10. lipnja 1929. godine, rodio se Jerko Bezić, jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih etnomuzikologa. Kombinirajući znatiželjnost i otvoreni um kako prema promjenama u glazbenim praksama „na terenu“, tako i prema suvremenim znanstvenim paradigmama, Bezićev rad je obilježio pola stoljeća hrvatske etnomuzikologije.

Jerko Bezić rodio se u Kranju u Sloveniji, a školovao u Zagrebu, Zadru i Ljubljani gdje je diplomirao muzikologiju 1956. godine. U istom je gradu upisao nedovršene studije prava i etnologije te doktorski studij koji je završio 1970. godine obranom disertacije na temu glagoljaškog pjevanja u Dalmaciji. Prvo radno mjesto bilo mu je u Zadru, u okviru Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, gdje je od kraja 1950-ih do 1964. godine istraživao folklornu glazbu zadarske okolice i otoka.

Od 1964. godine, radio je na današnjem Institutu za etnologiju i folkloristiku gdje je zamijenio umirovljenog Vinka Žganeca. Na toj je, za hrvatske etnografske znanosti središnjoj istraživačkoj instituciji, ostao do umirovljenja 1999. godine. Od 1966. godine je predavao etnomuzikološke predmete na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije u Zagrebu, kasnije i na Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta, te povremeno na inozemnim sveučilištima. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti gdje je obnašao dužnosti tajnika Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju te voditelja Odsjeka za etnologiju.

Bezićev etnomuzikološki istraživački interes je bio usmjeren prema regionalno uokvirenim folklornim glazbama Hrvatske (primjerice, na zadarskim otocima, Sinjskoj krajini ili Hrvatskom Zagorju) i područjima koje nastavaju iseljeni Hrvati, a tematski osobito prema fenomenima crkvenog pučkog pjevanja. U skladu s dotad prevladavajućom paradigmom, bilježio je, transkribirao i analizirao tradicijsku glazbu sa svojih terenskih istraživanja, pokušavajući sistematizirati različita obilježja i dati regionalnu klasifikaciju tradicijske glazbe u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Jerko Bezić / Privatna fotografija

Premda je njegov etnomuzikološki rad, kao i kod njegovih prethodnika, bio vezan uz pokušaje sistematizacije, hvatajući korak s novijim strujanjima etnografskih istraživanja, više pozornosti posvećuje izvedbenom kontekstu te uočava kontinuitet i promjene u glazbenim tradicijama. Predmeti istraživanja su mu zato uključivali aspekte koji su dotad uglavnom bili izostavljani iz etnomuzikoloških fokusa – poput novijih folklorno-glazbenih pojava i urbanih praksi – kod kojih kriterij nije predstavljala njihova pretpostavljena autentičnost za određeno područje, već način lokalnog prihvaćanja, prenošenja i spontanog izvođenja unutar relativno malih skupina ljudi.

Jerko Bezić više pozornosti posvećuje izvedbenom kontekstu te uočava kontinuitet i promjene u glazbenim tradicijama – predmeti istraživanja su mu zato uključivali aspekte koji su dotad uglavnom bili izostavljani iz etnomuzikoloških fokusa

S obzirom na to da je rad etnografa prethodne generacije bio upravljen prema starijim slojevima prvenstveno seoskih glazbenih tradicija, Bezićev proširen istraživački interes je za hrvatsku i jugoslavensku etnomuzikologiju toga vremena još uvijek bio neuobičajen, a on ga je počeo razvijati dosta rano u svojoj znanstvenoj karijeri.

Primjerice, u radu Odnosi starije i novije vokalne narodne muzike na zadarskom području objavljenom u časopisu Narodna umjetnost 1966. godine, nije želio zanemariti novije pjesme za koje se može pretpostaviti da su bile proširene iz drugih krajeva modernizacijskim procesima (poput repertoara u stilu pjevanja „na bas“), ali su na području Zadra bile prihvaćene i omiljene, pa je Bezić objasnio da one možda „ne mogu biti dio glazbene tradicije, ali su sastavni dio današnje prakse“.

Takav je pristup primjenjivao i razrađivao i u kasnijim desetljećima, primjerice u regionalnim studijama otoka Brača, Zlarina i Šolte, a povremeno i u izdvojenim studijama. Bezićev je cilj pritom bio „obuhvatiti folklornu glazbu u cjelini“ i približiti se „vjernijoj i cjelovitijoj slici opće glazbene kulture pojedinog prostora“, kako piše u Narodnoj umjetnosti 1998. godine, gdje imenuje i folklorističku teoriju Dana Ben-Amosa i glazbeno-antropološku teoriju Alana Merriama kao svoje najznačajnije uzore.

Jerko Bezić / Privatna fotografija

Spomenuto je da je mimo ovih metodoloških i teorijskih inovacija, Bezić velik dio znanstveno-istraživačke djelatnosti posvetio transkribiranju, analiziranju i sistematiziranju glazbeno-folklorne građe, nastavljajući rad svojih prethodnika, pa kažimo da je i na tom polju uveo značajne inovacije nastojeći uzeti u obzir raznolikost i heterogenost građe. Kroz desetljeća rada i izravnog dodira s folklornom glazbom, razvijao je glazbenu terminologiju koja se udaljavala od standarda europske teorije glazbe i odražavala specifičnosti hrvatske tradicijske glazbe.

Mimo metodoloških i teorijskih inovacija, Bezić je velik dio znanstveno-istraživačke djelatnosti posvetio transkribiranju, analiziranju i sistematiziranju glazbeno-folklorne građe, a i na tom polju uveo je značajne inovacije

Bezićevi izrazi poput tonskih nizova koji zamjenjuju korištenje termina ljestvice ili pak tijesnih intervala, koji za razliku od termina netemperiranih intervala ne podrazumijeva temperaciju kao normu za folklornu glazbu, i danas vrijede kao standard u hrvatskoj etnomuzikologiji. U notnim transkripcijama, primijenio je dotad najdetaljniju metodu zapisivanja stilova ojkanja te osmislio vlastiti način zapisivanja takozvanih nejednakih jedinica mjere, ponovno uzimajući kao standard osjećaj ritma i metra samih izvođača, argumentirajući da „kad na toj osnovi taktiramo, onda je i naša izvedba tog napjeva posve ležerna, poput one na snimku s terena“.

Moglo bi se reći da je mimo detaljnog i dosljednog rada na sakupljanju glazbeno-folklorne građe, akademik Bezić unaprijedio kulturno-relativističke pristupe i umjesto romantičkih pokušaja zamrzavanja tradicijske kulture u prošlim vremenima, uključivošću prema raznolikosti i inovacijama, postavio ideju o folklornoj glazbi kao dinamičnom sustavu sklonu promjenjivosti i prilagodbama. Na taj način, njegov rad je postavio novu paradigmu u hrvatskom kontekstu.

Uključivošću prema raznolikosti i inovacijama, postavio je ideju o folklornoj glazbi kao dinamičnom sustavu sklonu promjenjivosti i prilagodbama – na taj način, njegov rad je postavio novu paradigmu u hrvatskom kontekstu

Šireći interese hrvatske etnomuzikologije, neizravno je uzrokovao odmak mlađih generacija od analize i transkripcije – kojima se sâm bio tako mukotrpno posvetio – prema kontekstualnim, antropološkim pristupima. Pa ipak, o njegovoj susretljivosti i strpljivosti prema studentima i mlađim kolegama, do danas se prenose anegdote i tople priče i do onih generacija etnomuzikologa koje nisu imale priliku izravno s njime raditi, a može se reći i da su, kao iz Gogoljeve Kabanice, svi danas aktualni etnomuzikolozi u Hrvatskoj, izravno ili neizravno, proizašli iz Bezićevog rada.

Jerko Bezić je preminuo 9. siječnja 2010. godine.