Alejuandro Buendija: "Nedostaje mi malo rock'n'rolla kojeg sam zavolio u međuvremenu"

Album Alejuandra Buendije, iza kojeg stoji Saša Antić iz TBF-a, glazbena je kritika proglasila “soundtrackom” pandemije, no sasvim sigurno on je puno više od toga. Ovjenčan Porinom za najbolji hip-hop album, istu nagradu dobio je i na posljednjem izdanju nagrade Rock&Off, te se našao na visokom drugom mjestu u izboru za najbolji album protekle godine po glasovima članova Regonalne udruge nezavisnih diskografa – RUNDA. 

Album je proglašen albumom godine. Koliko ti to znači, nakon toliko godina uspješne karijere?
Da, dobre su kritike. Porin je opet vratio kategoriju hip hop glazbe, ne znam koliko puta do sada je bilo te kategorije. Super, iznenadile su me kritike, sretan sam što je to prepoznato, što su ljudi si dali vremena to poslušati. Danas je sve brzo. Dao sam maksimalno sebe u to, baš sam peglao svaki detalj da ja budem zadovoljan s tim. Da je to nešto što ja mogu slušati i stati iza toga. Surađivao sam sa super ljudima, s ekipom svom u Splitu, s Prskalom, s Mrakovčićem…

Kako je došlo do suradnje s Mrakovčićem i Prskalom? I kako je to utjecalo na zvuk albuma?
Utjecalo je… s Mrakovčićem se znam još od 2012., iz predstave “Garaža”. Predstava je u originalu tadašnja postava TBF-a, bili smo angažirani u tome i svirački i glumački. Onda je bend izašao iz priče, ostali smo Mladen, Luka i ja i ušli su novi muzičari, tu je bio i Mrakovčić. Tako smo se upoznali i od tada smo u kontaktu. On tu i tamo meni pošalje neke svoje skice, nešto što mu ostane. On je ono, svestran. Svira i bubanj, i bas, i gitaru, klavijature, snima, miksa… Mrak za sve. Mislim da mi je prvo poslao za pjesmu “Problem” neku skicu, pa sam se ja malo igrao s tim, aranžirao. Kasnije još mi je poslao što mu je ostalo višak s albuma, njegovog s prošle godine isto neke skice, što je meni super leglo. Odgovara mi kao i čovjek, a i glazba njegova mi je odlično legla, tih nekoliko stvari na tekstove. Tako da sam se igrao malo s tim i na kraju je to super ispalo. Na albumu su tri njegove skladbe.

“Nedostaje mi malo rock’n’rolla kojeg sam zavolio u međuvremenu”

Kad objaviš album, recimo sad s ovim, koju si poruku htio poslati i što si htio da publika dobije od toga?
Nemam neku sad unaprijed ideju neke poruke… radim non stop, htio sam dovršiti gomilu stvari koje su mi bile napola. S Prskalom sam se upoznao kada sam gostovao Bang Bangu na “Tako stoje stvari”. Htio sam se maknuti, nisam sam želio raditi miks tih stvari, htio sam nekom to poslati da vidim pa da imam neku drugu perspektivu i da se netko drugi uhvati to raditi, jer iz iskustva znam da tako to dobije neku dodatnu vrijednost. A i miks je stvarno… kad miksaš svoje stvari, to postane previše. Uzme energiju, jer peglaš sve i ne čuješ neke stvari koje netko drugi čuje, jer si previše u tome. Tako da mi je cijeli taj proces bio novo iskustvo, avantura. Na kraju je album kao album kolekcija tog nečeg svega što sam napravio, bilo je još tu stvari koje planiram iza ljeta objaviti. Dallas ima plan izdati vinil, a kako je sad minutaža preduga za jednu ploču, dodat ću još pet stvari da bude dvostruki vinil.

Kako ti slušaš glazbu? Što preferiraš?
Uglavnom YouTube. Radio i razmjena iz nekih grupa. Idem na glazbene portale, posebice kad dođu godišnje liste, stvarno sve to preslušam, pogledam i uvijek nađem nešto. Fascinantno je danas koliko toga ima. Nevjerojatno dobre glazbe, otkrivam neke stare stvari, četiri-pet godina, koje sam propustio. Ne samo hip hop. Nedostaje mi malo rock’n’rolla kojeg sam zavolio u međuvremenu. Recimo, nisam gitarističku glazbu slušao do svoje tridesete.

I što te onda preokrenulo?
Dobro, bio je tu Rage Against the Machine prvi, u tom nekom momentu gdje se dogodila fuzija grungea, metala i hip hopa. Preokrenulo me… ne znam, možda kad sam ušao malo u diskografiju Dylana ili Stonesa…oni su mi jako fascinantni. Radiohead i QOTSA, to su baš moji neki favoriti što se tiče gitarističkog zvuka.

Što misliš o trenutnom pop zvuku, onih koji su aktualni na YouTube trendingu, regionalni pop koji većina naziva trap folk zvukom?
Mislim da je to konfekcija. Čovjek ne traži od toga ništa bitno, ovisi što kome znači glazba. To ima svoju funkciju, to je savršeno po svakom kriteriju, ali onome tko to voli. Ne znam, mislim da nije ljudska priroda savršena, uvijek je u nesavršenosti emocija. Više mi leži recimo glazba od tog nekog…dobro, ne bih sad ulazio u trap folk, to je neka naša ovdje regionalna priča, to je više folk priča. Nije bitno da je to trap, to je sad popularno. Taj folk se uvijek naslanjao na ono što je moderno u tom trenutku. U folku smo kroz 2000. mogli čuti drum’n’bass. Bitan je taj melos. Što se konkretno trapa tiče, ima mi tu super stvari. Onaj XXXTentacion, on mi je bio super lik jer nije peglao stvari, bilo je baš sirovo. Hip hop mi je uvijek imao tu notu, to je uvijek ono što izađe u nekom trenutku. Osjećao sam uvijek to tako.

“Uvijek se kao nešto od repera očekuje da budu društveno angažirani od strane tadašnjih kritičara kod nas. To te ograničava.”

Priča se da mladi reperi nisu dovoljno društveno angažirani u svojim pjesmama. Imaš li i ti takav dojam i smatraš li da bi se trebali malo više fokusirati na društveno-političku tematiku?
Nema tu pravila. Glupo je govoriti što bi netko trebao. Mene je to uvijek malo iritiralo i kad smo mi radili i rasli. Uvijek se kao nešto od repera očekuje da budu društveno angažirani od strane tadašnjih kritičara kod nas. To te ograničava. Realno, i na TBF se danas gleda kao društveno-angažirani bend, a realno, niti deset posto naših pjesama nisu društveno angažirane. Neke jesu, ali ne bih da nas se trpa u tu ladicu. Naš put je bilo više glazbeno putovanje, istraživanje. Oke, daš tu i tamo neki komentar, ali to je sve neka glazbena priča. Ono što danas dominira tematski je manje-više neki hedonizam.

Možda su se stvorili uvjeti da mogu tekstovi biti samo hedonizam i da ih politika ne zanima…
Pa da. I to je super, to je okej. Ako možeš od toga stvoriti nešto zanimljivo, zašto ne. Ipak, meni je glazba u prvom planu, ja ću se zakačiti na nešto ako mi dobro zvuči. MC, čak ono, neću niti ulaziti toliko u tekst ako mi je dobar glas, flow, odnosno ako mi je slika lijepa. Onda oke, ako baš ne govori totalne debilane, ako je to lijepo složeno, ako u nekom trenutku osjetiš da ima neku dubinu, onda je to nešto što će mene privući.

Koje je tvoje mišljenje o virtualnim koncertima?
To je opet novi medij, novi način izražavanja, sad koliko tko može iskoristiti neku mogućnost. Za mene je uvijek pitanje iskoristiti maksimalno od onog što se pruža. Imam i ja neke ideje, samo njihova realizacija bi bila malo skupa (smijeh). Zamišljam to kao neku TV emisiju. Već ako imaš mogućnost da čovjek koji te gleda, da su svi u prvom redu, već je to jedna potpuno nova dimenzija. Možeš u potpunosti čuti što bend priča. Kao da gledaš predstavu u prvom redu. Moja ideja ide u smjeru neke TV emisije, pa teatar, da se sve nekako spakira.

Jesi razmišljao o usporedbi tvoje pjesme “Amerika” i one Rammsteinove?
Ne znam za njihovu pjesmu. Mislim da je to neka, kad gledaš i od Bowieja i Morrisseya Ameriku, imaš jedan taj ambivalentan osjećaj. Američka kultura te oblikuje, dominantna je u svijetu, zato i jesu najjači. Prvo osvajaš kulturom, to je i povijest pokazala. Ideš s tom pričom, pa kad ljudi popuše tvoju kulturu, možeš i vojne baze otvarati (smijeh). Amerika me odgojila, mi smo živjeli, okej i Juga je bila neki pojam u nekim tim relacijama. U sportu smo bili jaki, ali je uvijek Amerika bila ideal. Samostalnost Hrvatske, uvijek si očekivao da ćemo biti kao Amerika ili Švicarska. Onda s vremenom shvatiš da nije to sve jednostrano. Velika država, kompleksna sa svojim problemima. Kroz hip hop sam shvatio probleme rasizma, kao i kroz knjige. O tome pjesme i govori, makara u pjesmi ne spominjem rasizam, to je opet priča za sebe. Taj jedan konflikt, ima puno dobrih stvari koje su me oblikovale, ali i puno stvari koje ne možeš prihvatiti i morao sam to verbalizirati.

Izvor: www.sound-report.com

Autor fotografije: Matej Grgić/Rock&Off