Međimurski blues pred sam kraj ljeta

Centar kulture Ribnjak već je par godina vrlo inkluzivan, etno i multikulturalni prostor glazbenih i ostalih umjetničkih događanja

Andreja, Rundek i Ftičeki na Sceni Ribnjak/foto: promo

U sklopu ciklusa Iza ugla, uho svijeta, na kojem se ovih dana predstavljaju izvođači različitih (svjetskih) glazbenih tradicija, došao je red i na sastav koji ne nastupa tako često, a zadnja im je izvedba na Ribnjaku bila prije tri godine – pjevačica blues i tradicijske glazbe Andreja Kurelec Košavić, legendarni kantautor Darko Rundek i njihov zajednički sastav Ftičeki, koji su ovu večer činili Igor Pavlica na trubi, Silvio Bočić na bubnjevima i gitari, Roko Crnić na kontrabasu i bas-gitari, Miro Manojlović na bubnjevima te Marko First iz grupe Cinkuši na violini. Rekli bismo, Rundek & Ekipa & Još Ekipe.

Vrlo nepravedno, svi se uvijek vodimo parametrom poznatosti izvođača na glazbenoj sceni, pa nam je tako (ni sama nisam iznimka) u najavi ovog koncerta prvo zapeo za oko Rundek, koji je ovdje – promatrajući njegov rad u sastavima Haustor, Cargo Trio ili Rundek & Ekipa, s kojim najfrekventnije nastupa – u nešto drugačijem, ali nimalo začudnom ruhu, s obzirom na dobro poznatu ljubav prema kajkavskoj tradiciji koja se protezala još od djelovanja u Haustoru, ali i u kasnijoj, solo karijeri. Vezano uz to, na samom početku koncerta izjavio je kako međimurska glazba već dugo ima utjecaj na njega i njegovu dugogodišnju suradnicu i suprugu Sandu Hržić. „Uvijek nas je ta muzika znala duboko ganuti, ne nužno u onom emotivnom smislu, nego kao nešto praljudski.“

Andreja, Rundek i Ftičeki na Sceni Ribnjak/foto: promo

Takvu, parafrazirajući Rundeka, praljudskost, glazbena bi struka možda probala objasniti kroz tipične značajke međimurske glazbene tradicije – naizgled jednostavne, ali uz melankolične teme (odlazak, smrt, nesretna ljubav) i melodije produbljene, čovjeku imanentne. Ističu se većinom jednoglasno pjevanje, dijatonske melodije široka opsega, kombiniranje mola i pentatonike (ljestvice od pet tonova, prepoznatljivog zvuka međimurske tradicije) te ritam koji proizlazi iz ritma teksta pjesme.

Zbog nepovoljnog vremena koncert je prebačen u veliku dvoranu CK Ribnjak i, iako smo svi očekivali kako će ovaj sastav nastupiti na krovnoj, ljetnoj pozornici, čini mi se da je unutarnji prostor sastavu potencirao intimnost kakvu i zahtijeva njihov odabrani opus i karakteristike ovakve glazbe.

Početno uštimavanje instrumenata samo se prelilo u prvu pjesmu, mističnu „Dej mi Bože“, koja nam je odmah oprimerila tipične gore navedene glazbene značajke tradicijske glazbe Međimurja i slušatelje odmah uvela u taj specifični glazbeni svijet. Ono što je na momente posve narušilo mistiku pjesme, koja je zaista isprva okupirala pažnju publike, bilo je ozvučenje ribnjačkih zvučnika, koji očito nisu mogli podnijeti zvuk kontrabasa pa je zbog njih zazvučao kao potmuli tutanj, te šaptanje dvoje ljudi u redu ispred mog (inače sam veliki protivnik toga!). Srećom, nijedna pjesma nije tako kratkog trajanja pa se do kraja stigla vratiti ona početna zaokupljenost publike.

Andreja, Rundek i Ftičeki na Sceni Ribnjak/foto: promo

Proširena Ekipa izvela je skoro sve pjesme s njihova zajedničkog albuma Mura Mura, koji je uživo zazvučao još sugestivnije i iznijansiranije, za što je najviše zaslužan Andrejin meki, a istovremeno i britki vokal, velikog raspona i rijetko viđenih (čujnih), sugestivnih dinamičkih nijansi. Te sam nijanse jasno osvijestila na pjesmi „Sedi si kraj mene“. A u drugom dijelu zvučne slike instrumenti su, bojom i načinom sviranja, podsjećali i na tipične međimurske sastave u kojima se nerijetko nalaze instrumenti poput citre, cimbala ili mandoline.

Djelomice zbog prostora, ali naravno najviše zbog glazbe, imala sam osjećaj da cijelo vrijeme gledamo neku kazališnu predstavu, čiji su songovi upravo međimurske pjesme što ih ovaj sastav izvodi. Pristajale bi možda Črnoj mati zemli književnika Kristijana Novaka ili nečemu nalik toj tematici. Takvom su kazališnom dojmu svakako pridonijeli i Andrejini scenski pokreti – plesanje, skakanje, vrtnja po pozornici, mimika i gestikulacija, skidanje šešira te širenje i skupljanje ruku. Također, onaj polunarativni način pjevanja i ritam koji proizlazi iz ritma riječi na trenutke su zaista djelovali kao monolozi nekog dramskog teksta.

Jedna od najuspjelijih obrada zasigurno je poznata „Vuprem oči“, sa zloslutnim glissandima u uvodu i instrumentalima na trubi te pizzicato i col legno tehnikama gudača. Definitivno su to aranžmani etno jazza, ako se već moramo uokviriti u žanrovske granice. Na jednako uspjeli način izveli su i „Voda zvira“, koju neki pamte po obradi Johnnyja Štulića, a neki po skladbi Josipa Štolcera-Slavenskoga.

Andreja, Rundek i Ftičeki na Sceni Ribnjak/foto: promo

Sve je tradicijske pjesme ovaj sastav obradio na način da se najprije izloži glavna melodija/tema, dok instrumenti u pozadini glasa (sjetimo se, vokalna tradicija u prvom je planu međimurske glazbe!) sve napetije tinjaju i zatim se rasprsnu u snažni, aranžmanski bogati instrumental s prepoznatljivim pečatom Rundeka & Ekipe. Mislim da bih, kada izvođače ne bih vidjela, nego samo čula, odmah prepoznala tu Ekipu, a osobito zvuk trube Igora Pavlice – ima li većeg komplimenta za glazbenika od toga!?

Jedna od upečatljivijih točaka koncerta bilo je Rundekovo sjedanje za bubnjeve u pjesmi „Vulica“. Svirao je dosta minimalistički, dajući glavni tempo nogom i na trenutke svirajući male ritamske obrasce na činelama, bas-bubnju ili snareu. U „Vulici“ se sastav i znatno smanjio, ostali su samo vokal, pentatonski i molski dvohvati violine te Rundekovi bubnjevi kao neki zloslutni nagovještaj u daljini. Ovakav, još komorniji sastav povećao je teatralnost i intimnost njihove izvedbe.

Nakon ovoga uslijedila je jedna od najživahnijih pjesama na albumu, „Saka kita vehne ka korenca nema“, pravi primjer one korelacije teksta i ritma pjesme, dok je „Kak je teško“ (našu ljubav tajiti) došla kao pravi međimurski blues – aranžmanski, izvedbom, a možda i onim praljudskim osjećajima o kojima je na početku večeri govorio i Rundek, svojstvenima bluesu jednako kao i međimurskoj glazbenoj tradiciji.

Posve drugačiji ugođaj od praljudskog bluesa spontano se dogodio u „Nega Sonca nit Meseca“. Naime, Rundek je započeo ovaj inače suptilni duet samo uz pratnju gitare, ali je morao par puta odgoditi kraj prvih stihova dok je Andreja rješavala tehničke probleme s prekratkom žicom mikrofona, što je izazvalo komičnu reakciju publike i najveći smijeh na Andrejine riječi: „Tonac, kaj si mi zaključal ovo, j*bote?“ na samom kraju pjesme.

Andreja, Rundek i Ftičeki na Sceni Ribnjak/foto: promo

U nešto ozbiljniji ugođaj vratila nas je „Dolinom se šetala“, u trodobnoj mjeri valcera koji je mnogima najprije zazvučao kao početak Šostakovičeva „Drugog valcera“, a kad smo se odmakli od poznate skladbe, zanimljivo su se istaknuli call and response dijelovi u kojima bi se uključili gotovo svi članovi sastava.

Dramatski vrhunac izvedbe bila je naslovna pjesma albuma, „Mura Mura“, koju je Andreja, skinuvši cipele, najavila kao posvetu svome ocu „i svim prekrasnim roditeljima“. Rundek je gitaru zasvirao gudalom, a Roko Crnić sjeo za bubnjeve. Interesantno je i vrlo uspješno bilo to izmjenjivanje glazbenika na instrumentima. „Mura Mura“ pjesma je u kojoj kćerkica oplakuje oca utopljenog u valovima nemilosrdne rijeke Mure, a tu su veliku dramatičnost i bol instrumenti ocrtali blagim vrludanjem melodije, nakon koje bi se skupa pronašli u početnim motivima pjesme. Valove i rijeku utjelovio je Igor Pavlica gotovo šapćući u trubu. Vrlo bolna, vrlo moćna izvedba.

Nakon ovog dostojnog kraja Rundek je skromno izjavio: „Sada je bis“, podsjećajući nas kako smo kolektivno davno prerasli iznenađenje kada se muzičari vrate na binu nakon formalnog kraja koncerta. Za taj neiznenadni bis dobili smo još međimurskih pjesama, ali onih koje se ne nalaze na albumu. To su, redom, bile: „Zorja“, jedna od publici nepoznatih, najstarijih (osobno, i najljepših!) međimurskih pjesama, koju je Andreja izvela uz pratnju violine i gitare s gudalom, zatim „Primem pero svoju ruku desno“ uz dvoglasje Rundeka i Andreje te onu spomenutu pavličarsku boju trube i raskošni prateći vokal violinista Marka Firsta (i nešto manje čujnih ostalih članova ansambla), te završni hit „Ljubav se ne trži niti ne kupuje“, uz (samo) u početku sramežljivi zbor publike, koji je i završio pjesmu ovacijama.

Andreja, Rundek, Ekipa, Ftičeki i svi oni koji proširuju sve te sastave ribnjačkoj su publici pružili unikatnu, emotivno duboku i iskonski proživljenu izvedbu pjesama međimurske tradicije, od kojih su – aranžmanima s vlastitim stilskim pečatom – napravili pravi međimurski blues, koji je stigao kao dostojni soundtrack pred sam kraj ljeta i uspješna reinterpretacija jedne nama prostorom bliske, a vremenom udaljene tradicije.