Boris Štok: „Album je za mene zapis jednog razdoblja“

Boris Štok vraća se na pozornicu zagrebačkog Saxa, gdje će 16. listopada, uz poznate pjesme, predstaviti i dio materijala s nadolazećeg albuma

Povodom koncerta i novog singla “Ne zaboravi” razgovarali smo s riječkim glazbenikom o kreativnom procesu, suradnjama koje traju desetljećima, planovima za budućnost i vremenu u kojem je glazba dostupnija nego ikad.

Hoće li publika na nadolazećem koncertu u Saxu 16. listopada imati priliku čuti neke od novijih pjesama?

Čut će dvije ili tri nove pjesme, ovisno o tome koliko koncert bude trajao. Posljednjih godina sviram dulje od dva sata, a u Rijeci sam svirao čak tri sata. Imam širok repertoar i puno pjesama koje ne stignem uvrstiti u koncert. Volim da nastup bude energičan, s trenucima intime u kojima sviram s publikom i prepuštam joj da pjeva, a onda ponovno slijede grmljavina i ples.

Kako izgleda priprema za takav koncert? Kako birate pjesme?

Otprilike dvije trećine pjesama uvijek su iste jer ne mogu ne svirati “Ti”, “Ispod kože” i “Kao mi”. To su pjesme koje ljudi znaju, vole i zbog kojih dolaze na koncert. Preostalu trećinu mijenjam. Prije svakog nastupa ubacim jednu ili dvije nove pjesme, a neku stariju izbacim. Sve ovisi i o prostoru. Ako je riječ o intimnijem koncertu, onda više naglašavam neke druge pjesme.

Novi singl “Ne zaboravi” zvuči energičnije od prijašnjih izdanja. Što vas je potaknulo da odete u tom smjeru?

Na prošlom EP-u imao sam dosta pjesama srednjeg tempa pa sam ovaj put ciljano išao prema bržem zvuku, oko 120 BPM-a. Već dvije godine slušam i pratim Sombra, a posebno mi se svidjela produkcija njegova singla „12 to 12”. Zato sam odlučio s ovom pjesmom otići u tom smjeru.

Pjesmu sam napravio uz klavir, a takav način rada odveo me u drukčiji stil pjevanja, s naglaskom na melodiju. Glazbu i tekst potpisujem ja, a aranžman smo napravili Darko Terlević i ja. Matej Zec radi miks i mastering. Svi se dobro poznajemo i mislim da smo dobili nešto jako dobro, posebno produkcijski.

Kako birate ljude s kojima radite?

S godinama su se ljudi s kojima surađujem ustalili. Prije svega, to su odlični glazbenici koji slušaju sličnu glazbu kao i ja, možda i više, i dobro se razumijemo. Zajedno smo na svojim glazbenim putovanjima više od dvadeset godina i svatko se izgradio u svojoj domeni. Možda smo se čak previše naviknuli jedni na druge, ali dobro se poznajemo i znamo što možemo dobiti jedni od drugih.

Spomenuli ste Sombra kao izvođača koji vas je inspirirao. Što vam je zanimljivo u njegovoj glazbi?

Dovoljno sam star da sam gotovo sve već čuo, samo u drugim formatima. Sombr mi je zanimljiv jer se u njegovoj glazbi osjeti nasljeđe koje i sam imam. Slušao sam The Stooges, grunge, elektroniku, Alphaville, Depeche Mode, Björk, a sve se to na neki način može čuti i kod njega. Većina nas reciklira forme koje su već mnogo puta napravljene. Pop glazba teško može ponuditi nešto potpuno novo, ali može poznate elemente drukčije zapakirati. Kod njega mi se svidjelo što je autentičan, mlad i pun energije, a istodobno vrlo zreo u pristupu. Čuje se da zna što radi i da je produkcijski promišljen. Zanimljivo mi je vidjeti nekoga tko uspijeva donijeti takvu pop glazbu u mainstream.

Dotaknuli smo se i umjetne inteligencije. Neki smatraju da se pjesme danas mogu jednostavno generirati. Kako gledate na to?

Mene veseli kreativni proces. Volim ni iz čega stvoriti nešto svoje. Vrijeme koje provedem za instrumentom ili u studiju inspirira me, ispunjava adrenalinom, razveseli me ili rastuži. Taj me proces motivira da nastavim raditi. Umjetna inteligencija vjerojatno je koristan alat koji može skratiti posao i pomoći u tehničkim stvarima, ali kada bi mi izbacila gotov aranžman na temelju moje ideje uz klavir ili gitaru, lišila bi me cijelog tog emocionalnog puta. Tehnologija je svima omogućila da budu produktivniji, ali istodobno je stvorila veliku količinu sadržaja. Mislim da bi to moglo biti loše za autorstvo i kreativni rad jer bi se zbog kvantitete mogla izgubiti kvaliteta. Pokazat će se s vremenom je li umjetna inteligencija dobra ili loša.

Je li zbog prevelike količine glazbe danas teže pronaći nešto što će nas zaista zaokupiti?

Apsolutno. Andrew Keen o tome je pisao u knjizi „Kult amatera”, u kojoj govori o tome kako će internet i društvene mreže promijeniti industriju. Kada imaš toliko sadržaja, sve je manje vremena za posvećivanje pojedinom djelu. Nekad si imao Nirvanu, Pearl Jam ili Soundgarden i njihove si albume preslušavao stotinama puta. Danas imaš tisuće izvođača koji pokušavaju napraviti nešto slično. TikTok je dodatno skratio formu pa se postavlja pitanje kakav kvalitetan sadržaj možeš predstaviti u šest ili deset sekundi, a kamoli u tri. Danas više nisi ni vlasnik glazbe koju slušaš. Platiš pretplatu na Spotify, ali pjesma nije tvoja kao što je nekad bila ploča, CD ili kazeta. Mene taj dio ne veseli. Znam koliko je meni značilo snimanje prvog albuma i koliko je truda bilo potrebno, a danas, kada je sve lako dostupno, ne vjerujem da to ima jednako dugotrajno značenje.

Boris Štok

Što publika može očekivati od nadolazećeg albuma?

Album je za mene zapis razdoblja u kojem sam bio kreativan i radio određene pjesme. Radim ih jednu po jednu, slažem aranžmane i oblikujem ih produkcijski, a onda odlučim kada ću ih izdati. Publika može očekivati mnogo dobrih pjesama, od kojih većina neće dobiti status singla. Nažalost, zbog vremena u kojem živimo, neke će čuti uglavnom oni koji kupe ploču ili CD ili se potrude preslušati cijeli album. Ovo je sada nova priča. Imam puno planova, a album bi trebao izaći u veljači ili ožujku. Već razmišljam i o sljedećem albumu koji bih možda volio napraviti s orkestrom, ili otići u potpuno drukčijem smjeru. Vidjet ćemo sve.

Mora li album prema vašem mišljenju pričati priču, odnosno trebaju li se pjesme nadovezivati jedna na drugu?

Budući da je riječ o mojoj glazbi, album uvijek promišljam konceptualno, ali koncept ne mora nužno biti u tekstovima. Više me zanimaju dinamika i način na koji se pjesme slušaju. Kada netko stavi CD ili ploču i posluša album od početka do kraja, trebao bi osjetiti da sve ima svoj početak i kraj. U tekstovima se često vraćam sličnim temama: introspekciji, emocijama i ljudskim odnosima. Nikada nisam želio previše pametovati ni nametati određene poruke. Čovjek se mijenja, mijenjaju se okolnosti i ne možeš u četrdesetima pjevati o nekim stvarima na isti način kao u kasnim dvadesetima. Album je za mene zapis jednog razdoblja, mojeg mentalnog i kreativnog stanja. Prethodni EP nastao je iz interesa za francusku elektroničku glazbu i romantiku, uz filmski ugođaj, kao soundtrack za vintage film. Novi album bit će više zbirka dobrih pjesama i lijepih melodija.

Često ističete da značenja pjesama želite prepustiti slušateljima. Je li teško prepustiti vlastiti rad njihovim interpretacijama?

Ne želim ljudima govoriti što je pjesnik htio reći. Kroz moje pjesme provlače se melankolija, lijepe metafore i poruke, ali želim da svatko pronađe vlastito značenje. Primjerice, pjesmu „Jesmo li jedini?” napisao sam svojoj kćeri, ali netko je može doživjeti kao ljubavnu pjesmu. I to mi je lijepo. Imao sam sreću pronaći medij kroz koji se mogu izražavati i to i danas raditi. Najvažnije mi je da ljudi već nakon prvih taktova prepoznaju da je riječ o mojoj pjesmi.

Koliko vam treba za pisanje teksta pjesme? Nailazite li na blokade i kako ih rješavate?

Nekada bih prvo napravio glazbu, a zatim pisao tekst, što se pokazalo iscrpljujućim i frustrirajućim jer sam imao vrlo uske okvire. Kada sam krenuo u solo karijeru, počeo sam istodobno stvarati glazbu i tekst, a posljednjih godina najčešće radim uz klavir. Shvatio sam da najbolje funkcioniram kada prvo napišem tekst ili barem njegov veći dio. Iz njega se onda postupno razvijaju ostali elementi pjesme. Najčešće se sve relativno brzo pretvori u gotovu pjesmu, osim ako me glazba ne odvede u potpuno drugom smjeru pa moram mijenjati tekst, ali to je rijetko.