Jakove, izdrži!

Na društvenim mrežama proširila se snimka Jakova Jozinovića na kojoj pjeva “Ako ne znaš šta je bilo”, pjesmu Hrvatskih ruža i Marka Perkovića Thompsona

Za njom su stigle ljutite peticije koje traže otkazivanje nastupa, a jedna od njih, od Ministarstva unutarnjih poslova Srbije traži da procijeni postoje li zakonski uvjeti za zabranu njegova ulaska. Jozinović se nakon vala reakcija oglasio riječima da nije namjeravao nikoga povrijediti, uz priznanje da glazba na ovim prostorima nosi bolna povijesna i osobna značenja. I upravo stoga vrijedi podržati mladog pjevača da svoju blistavu karijeru dekontekstualizira od neprihvatljivih napada temeljenih na kratkom videoisječku

Jakov Jozinović u Areni Zagreb / Foto: Matej Grgić

To što su na kalendaru Beogradske arene upisana još dva koncerta Jakova Jozinovića, 24. i 25. listopada nikoga više ne iznenađuje. Jakov je iz statusa glazbenog fenomena prešao u status kandidata za supermena. No, u međuvremenu se na društvenim mrežama proširila snimka na kojoj pjeva “Ako ne znaš šta je bilo”, pjesmu Hrvatskih ruža i Marka Perkovića Thompsona. Za njom su stigle ljutite objave, pozivi na bojkot i peticije koje traže otkazivanje nastupa, a jedna od njih, od Ministarstva unutarnjih poslova Srbije traži da procijeni postoje li zakonski uvjeti za zabranu njegova ulaska. U toj formulaciji vidi se pomak od pitanja što izvođač pjeva (gdje je sadržaj manje bitan od konteksta) prema zahtjevu da država odlučuje smije li uopće prijeći granicu. Službene potvrde da je postupak zabrane pokrenut, doduše nema, a Arena i dalje najavljuje oba nastupa.

Snimka, prema Jozinovićevoj objavi, potječe s početka njegova glazbenog puta, kad je pjevao po kafićima. Točno vrijeme i mjesto nastanka nisu potvrđeni. Nekoliko sekundi videa, istrgnutih iz prostora i vremena, u kratkom roku postaju biografski dosje, političko očitovanje i povod za procjenu nečije podobnosti. Pjesma ima svoje značenje, kao i povijesne asocijacije koje publika u nju unosi. Nevjerojatna je netrepeljivost da se u snimci, zapravo, traže odgovori o njegovu odnosu prema pjesmi, Hrvatskoj, Srbiji i povijesti, kao da mali videoisječak  može obaviti posao biografije. Ta pjesma možda nosi značenja koja se ne mogu svesti na melodiju ili prigodu u kojoj je zapjevana i slušatelji imaju pravo čuti u njoj vlastitu povijest i vlastitu bol. No ni snimka ni reakcije na nju ne daju konačan odgovor o izvođaču koji se na njoj vidi.

Ratne traume nisu apstraktna tema, a glazba u ovom dijelu Europe odavno živi u društvu simbola, navijačkih boja, obiteljskih sjećanja i priča koje se prenose ponekad šutnjom, ponekad glasnije od razglasa. Netko može čuti pjesmu kao izraz vlastitog identiteta, a netko drugi u njoj prepoznati poruku koja ga vrijeđa ili podsjeća na stradanje. Ali kad se takva pjesma ili kadar vadi iz konteksta, onda je tu očito posrijedi zlonamjernost.

Pokretači peticije zazivaju postupanje nadležnih institucija i pozivaju se na poštovanje žrtava te na zakonske odredbe o ulasku stranaca. U tekstu se traži da država procijeni postoje li uvjeti za odbijanje ulaska ili zabranu. Radi čega? Radi snimke interpretacije pjesme čiji tekst nema nikakvoga uvredljivog konteksta? Druga internetska inicijativa nosi zahtjev za zabranom koncerta. To su zahtjevi njihovih potpisnika, a ne službena odluka države ni dokaz o stavu svih građana Srbije. Razlika je jednostavna, i zbog toga važna: javni poziv vlastima može biti politički glasan, dok pravna odluka zahtijeva zasebnu proceduru i odgovornost.

Jozinović se nakon vala reakcija oglasio riječima da nije namjeravao nikoga povrijediti, uz priznanje da glazba na ovim prostorima nosi bolna povijesna i osobna značenja. Takvo obraćanje pruža mogućnost razgovora s konkretnom osobom, umjesto da se cijela rasprava odmah preseli na granični prijelaz. I upravo stoga vrijedi podržati mladog pjevača da svoju blistavu karijeru dekontekstualizira od neprihvatljivih napada temeljenih na kratkom videoisječku.

On se već našao u sličnom krugu pritiska, i to iz Hrvatske. Uoči njegova koncerta u novosadskoj dvorani SPENS u ožujku, dio braniteljskih udruga, logoraša i stradalnika tražio je od hrvatskih izvođača da ondje ne nastupaju zbog ratne prošlosti prostora. Tony Cetinski svoj je koncert otkazao, Jozinović je nastupio 14. ožujka. U rujnu su stigle pritužbe zbog njegova nastupa na Vinkovačkim jesenima, no koncert u rodnom gradu održan je 11. rujna nakon što su organizatori uvažili želju brojnih Vinkovčana da ga vide na pozornici. Gradonačelnik Josip Romić potvrdio je da ih je Grad zaprimio, no istaknuo je i želju brojnih građana da njihov sugrađanin nastupi na manifestaciji. I tu se vidjela razlika između prosvjeda i zabrane: građani su se mogli usprotiviti, organizatori su morali odvagnuti reakcije, a grad je odlučio zadržati program. Nije to bio čarobni izlaz iz prijepora, tek odluka da se o njemu ne presudi prije nego što je pjevač izašao na pozornicu.

U tome se skriva posebnost Jozinovićeva položaja. Popularnost je gradio pred publikom koja ne staje ni na jednoj strani granice, a sada ga se odjednom s obje strane mjeri kao da svaki nastup mora potvrditi određeni politički stav. Za mladog izvođača, čija se karijera tek oblikuje, takav pritisak lako postane trajna etiketa: svaka buduća pjesma može se slušati kao naknadni dokaz u slučaju koji još nije razriješen.

Takva kompresija dobro pristaje mrežama, a loše pristaje stvarnom životu. Koncert se planira mjesecima, ulaznice se kupuju unaprijed, glazbenici putuju, organizatori ugovaraju tehniku i dvoranu. Jedna snimka zatim se umeće u taj sustav kao jedino važno objašnjenje svega što joj je prethodilo i svega što bi moglo uslijediti. Pritom se Jozinovićev uspjeh u Srbiji gotovo preko noći prekodira u argument protiv njega: publika koja ga je do jučer dočekivala postaje strana kojoj nešto duguje, a nastup se pretvara u ispit lojalnosti. Kulturna razmjena tada dobiva knjigovodstveni ton. Kao da je svaki pljesak predujam za političku suglasnost.

Kad jedna strana traži da se izvođaču zatvore vrata zbog onoga što pjeva, druga dobiva spreman predložak za vlastiti zahtjev. Regionalna politika već dobro poznaje mehanizam recipročnosti: oni nama, mi njima, samo što se u ovoj priči umjesto carina, nota prosvjeda i diplomacije pojavljuju dvorane i pozornice. Jelena Karleuša javno je govorila da inače nije za zabrane, ali i da bi trebalo primjenjivati načelo uzvraćanja, kao i to da je karijera Jakova Jozinovića projekt stranih službi. Ona je tako u Vodicama trebala nastupiti u Haciendi 15. kolovoza. Gradonačelnik Ante Cukrov javno je rekao da je, zbog njezinih ranijih izjava o Hrvatskoj, smatra nepoželjnom; braniteljske udruge najavile su prosvjed. Hacienda je zatim otkazala koncert, pozivajući se na snažne reakcije i sigurnost gostiju i zaposlenika. No, ovdje se ne može govoriti o reciprocitetu. Niti su posrijedi isti glazbeni žanrovi, niti su posrijedi vršnjaci, niti su posrijedi javno izrečeni stavovi: Jozinovićevi promišljeni i umjereni te Karleušini nerijetko prilično ekstremni-

Sličnih primjera u Hrvatskoj ima u dovoljnoj mjeri da nisu slučajni. Predstavnici Istarske udruge dragovoljaca Domovinskog rata pozvali su gradonačelnika Pule da odustane od angažmana Bajage za novogodišnji program i odabere hrvatskog izvođača i to nije prvi put, a Bajaga s decidirano antiratnim i antihuškačkim stavovima im je osobito na meti (za razliku od nekih izvođača turbo folka koji krstare Hrvatskom, koji svome izvedbenom outfitu priključiju i drukčije kontkste). Udruge hrvatskih branitelja RH već su pozivale na propise koji bi omogućili zabranu ulaska stranim izvođačima, poimence spominjući i Bajagu, Lepu Brenu i Miroslava Ilića, što je politički zahtjev.

A od recipročne zabrane nitko ne dobiva više prostora za svoje izvođače. Publika gubi mogućnost da sama izabere koncert, a glazbenici postaju zamjenjivi predstavnici nacionalnih tabora. Tada nastup više ne počinje prvim tonom, nego pitanjem treba li nekome dopustiti da se pojavi. Organizatori u takvom okruženju sve češće procjenjuju politički rizik umjesto umjetničkog programa. Ako se odluka o koncertu donosi prema tome tko bi se mogao uvrijediti, repertoar se sužava prema najtišoj mogućoj opciji.

Bajaga i Instruktori u Osijeku / Music Time

U Jozinovićevu se slučaju sudaraju i dvije brzine. Koncerti se ugovaraju mjesecima unaprijed, karte kupuju različite generacije, dvorana slaže produkciju; stravična je spoznaja da snimka na mrežama može za nekoliko sati preurediti čitavu priču. Njegova popularnost u Srbiji, građena kroz nastupe i pjesme koje publika prihvaća, odjednom se pretvorila u svojevrsni dug: dio komentara pita kako može nastupati ondje ako je zapjevao Thompsona. U tom računu aplauz više nije samo reakcija na izvedbu, nego se procjenjuje i politička/nacionalna prošlost, a ona definitivno nije dio Jozinovićevog identiteta. Kada koncert postane politički događaj, onda su glazbi vezane ruke.

U Beogradu su, barem prema objavljenom rasporedu 12. listopada, Jozinovićevi koncerti i dalje najavljeni. Zabraniti ih radi nekog videozapisa iz prošlosti bilo bi potpuno neprimjereno, kao što su Bajagini koncerti zabranjivani u Hrvatskoj zbog rekla-kazala tračeva i zamjene s aktivizmom Bore Đorđevića. Prije olakog potezanja zabrana, ipak bi trebalo doznati što je bilo.