Buntai: „Treba nam više revolta u eteru“

Pričali smo s ¥UNG BUDE, Dipsijem i Bokijem o stanju na domaćoj sceni, ‘prodavanju’ glazbenika, nagradama i planovima za budućnost.

Zagrebačka trap grupa Buntai u posljednjih se nekoliko godina istaknula na sceni kao jedan od najboljih bendova uživo. Energija koju ¥UNG BUDE (Jakov Budić), Boki (Borna Glavičić) i Dipsi (Dorian Brezak) donose na pozornicu ne doživljava se često, a koliko su u svemu proaktivni i važna im je scena pokazali su na drugom danu festivala Drito iz MSU početkom rujna, kad su djelovali poput domaćina večeri; razigravali su i nabrijavali publiku, pridružili se kolegama i kolegicama na stejdžu, držali sve pod kontrolom – pravi MC-evi.

Zanimalo me što se dogodi kad stanu na pozornicu jer ne može se svaki bend pohvaliti tako dobrim live nastupom. „Ja skinem naočale i ništa ne vidim”, kroz smijeh kaže Dorian, a Borna priznaje da je ispočetka radio isto. „Znao sam imati tremu pa je bilo lakše da ništa ne vidim. Kad stanem na pozornicu, sve što osjetim je zajedništvo, kako god to zvučalo. Mislim da imamo jako dobre nastupe i uživam stati pred ljude i prenijeti im svoju muziku. Kad vidiš da je publika prijateljski nastrojena, da pjevaju s tobom, posvećeni su, da nam vraćaju tu energiju koju mi njima dajemo, to je najvažnije. Imali smo akustični nastup u Aquariusu prošle godine, bio je to prvi nakon valjda godinu dana. Udarile su me emocije, skoro sam se rasplakao. Eto, toliko mi znače nastupi uživo”, kaže Borna, dodajući da se zbog toga zapravo i počeo baviti glazbom. Potpuno opušten na stejdžu je Jakov, koji kaže da se gore osjeća „kao da je sam u svojoj sobi – jedina je razlika što ima mikrofon”.
„Potpuno se isključim i ne mislim više ni na što – ni o sebi, ni o nama – samo da su tu ljudi koji su nas došli vidjeti i sad idemo do kraja”, kaže Dorian.

“Sve je u energiji jer netko može samo stajati na pozornici i ne pomaknuti se pa će nastup biti dosadan, bez obzira je li tu playback ili nije.”

Mnogi su trap artisti kritizirani zbog nastupanja uz veliku pomoć playbacka. Buntai ne planiraju komentirati nastupe drugih izvođača, ali kako i sami nastupaju uz matricu, o tome imaju mišljenje.
„Mi smo prvih par nastupa odradili klasično reperski, samo na beatove i nismo ‘poispadali’, bili smo dobri pa mislim da smo prošli taj test i dokazali da znamo repati. Sad samo radimo show. Postoje artisti kojima to ni ne treba. Meni je, recimo, Bujo najdraži live performer. On kaže tri riječi iz versa i svejedno bude odličan”, kaže Jakov. Dorian dodaje kako je ponekad dobro čuti taj playback jer im pomaže tijekom nastupa.
„Mi se uvijek čujemo glasnije od playbacka kad smo na pozornici. Sve je u energiji jer netko može samo stajati na pozornici i ne pomaknuti se pa će nastup biti dosadan, bez obzira je li tu playback ili nije”, zaključuje Borna.
Čini se kao da je sve što rade prilično lako, ali upravljanje tisućama ljudi ispred pozornice nije nimalo jednostavan zadatak, kao ni stvaranje vlastite glazbe, tekstova, produkcije i aranžmana, spotova, vizuala, mercha… Sve to ovi Zagrepčani rade sami. Dosad su objavili EP „Undead”, mixtape „10.000” te dva albuma, „N O S T A L G I A” i „Godina Zmije”, a u nastanku je treći pod nazivom „Geneza”, kojeg najavljuju singlom „Strobovi”. „Zbog korone je sve nekako bilo na čekanju – punili su se hard driveovi, praznili se novčanici, a ništa se zapravo nije događalo. Osim novog albuma Buntaija, radimo i na projektu s jednim bivšim članom, ja radim i na solo materijalima. Sve će biti popraćeno vizualima i merchom”, kaže Jakov o planovima za ovu i iduću godinu.

Buntai službeno postoji od 2015., na trap sceni su, dakle, od samih početaka na domaćem terenu i svjesni su svih njezinih nedostataka.
„Kod nas zapravo ni nema scene, odnosno scena je u izgradnji. Ako želiš biti dio nje, moraš uzeti lopatu i kopati temelje sa svima nama. Svima je tako, ali nadam se da će se to promijeniti, da ćemo uspjeti nešto napraviti za nove generacije poslije nas. Danas te neće ni u birtijama pustiti da nastupaš, pitat će te: ‘Tko si ti?’ jer te u startu gledaju kao trošak. To je s jedne strane logično, ali je i problematično jer nemaš gdje predstaviti sebe i svoju glazbu”, kaže Borna. Dodaje kako vjeruje da su oni „imali sreće” jer su svoj drugi nastup imali u jednom kafiću na Opatovini, koji je tad bio prepun, a oni su tek krenuli raditi glazbu.
„Uz epidemiološku situaciju i sve što se događa, ne možeš ni napraviti nastup, uopće nema prilika, što se toga tiče – sve je mrtvo. Mislim da smo mi uletjeli u pravom trenutku. Ljudi koje poznajemo počeli su, napravili su mjesta za nas i mi smo se priključili. Rap je bio mrtav, isključujući tu demo scenu i par većih artista, a onda je 2014. došao High5 i napravio boom s novim zvukom. To je oživjelo cijeli rap jer su i old school reperi počeli više snimati. Kao što je streetwear oživio modu, tako je i trap oživio rap na našoj sceni”, kaže Jakov.

“To je uvijek tako ispočetka, uvijek je teško prihvatiti i priznati nešto novo.”

Prošlo je otad sedam godina – od početnog trap booma kod nas – a toliko otprilike i traje ignoriranje, nerijetko i degradiranje pravca te svih koji su se u njemu našli i ostvarili uspjeh. Često se radilo upravo o staroj školi, koja je označavala trap kao nešto besmisleno, loše, površno.
„To je uvijek tako ispočetka, uvijek je teško prihvatiti i priznati nešto novo. S jedne strane razumijem, ali s druge mislim da bi njima koji nikako ne priznaju trap možda bilo jednostavnije da pokušaju prihvatiti to što radimo”, kaže Dorian, a Borna se slaže kako je svaki novi žanr glazbe prošao kroz određenu fazu propitkivanja.
„Naravno da postoje ljudi koji će mrziti bez da poslušaju, neki će dati šansu pa im se neće svidjeti, a netko će prihvatiti sto posto. Proći će i ta faza”, zaključuje, a Jakov se nadovezuje kako su sve to već prošli i – nisu impresionirani.

„Kad smo slušali metal core i death core, stariji, tzv. pravi metalci su nam govorili da to nije ‘pravi metal’. Tako sad ti ‘pravi reperi’ govore za trap”, kaže.
Ni industrija se još nije snašla pa je trap još uvijek negdje u undergroundu, ako se fokusirate na mainstream medije poput televizije ili radija, o nagradama da ne govorimo. Ali, ako gledate na rasprodane nastupe, streaming servise i društvene mreže, situacija je bitno drugačija. Primjerice, Buntaijev „ROXTAR” bio je najslušanija pjesma na Deezeru 2019., svi su im nastupi dupkom puni, publika – uglavnom u dobi između 18 i 22 godine, kaže Jakov prema podacima s društvenih mreža – zna svaku pjesmu od početka do kraja, a pratitelji na Instagramu broje se u tisućama.

Planiraju li oni proboj u mainstream?

„Nije sramota ‘prodati se’, ali sve ima svoje granice. Oni koji se bore da ih se vrti na radiju su spremni na sve, a to je apsolutno užasno. Možeš se samo probati prilagoditi tržištu, ali u Hrvatskoj je jako teško doći do takve vidljivosti jer se stalno vrte isti artisti”, kaže Borna. Slažu se kako oni ne planiraju žrtvovati svoju glazbu kako bi došli do tog statusa.
„Nekakvo dodvoravanje ljudima koji bi nam govorili kako to sve treba izgledati i zvučati – to se nama ne da raditi. Mislim da nam treba više revolta u eteru”, kaže Jakov, dok Dorian dodaje kako se ista imena vrte već više od 20 godina.
„Hrvatska je puna klinaca koji bi htjeli plasirati svoju muziku, a nemaju gdje. Nama koji smo tu već neko vrijeme  je teško, a mogu zamisliti kako je tek njima koji su na početku. Mislim da bi vrijedilo vidjeti i čuti kakvih sve talenata ima. Imam dojam da ljudi na vrhu industrije ignoriraju mlade, a oni su ti koji guraju stvari naprijed”, kaže Dorian.
Što se tiče nagrada, ne zanimaju ih previše, upravo zbog već nabrojanih razloga, ali i jer u njima ne vide neki poseban smisao.
„S nagradama si možeš eventualno povećati cijenu nastupa, ne vidim ništa osim toga i možda podizanja ega. Ali nikad ne reci nikad. Evo, KUKU$ i z++ su imali nastup na Zagrebačkom festivalu, KUKU$ su završili na trećem mjestu. Neki ljudi se ipak pomalo probijaju, iako mislim da mi radimo malo previše čudnu glazbu za to, u sasvim drugom formatu. Što se tiče Porina, nisam siguran imaju li oni priključak za Internet kad vidim tko je sve nominiran u hip-hop kategoriji”, kaže Jakov.

Pričali smo s Buntaijem i o tekstovima pjesama, točnije o tome kako nisu politični, kao i većina današnjih izviđača, a za razliku od brojnih old school repera.
„Mislim da su svi dovoljno isfrustrirani političkom situacijom da ne žele još i raditi pjesme o tome. Socijalna tematika je itekako prisutna, iako mislim da prevladavaju plastične teme, kao što su klubovi, žene, auti, novac, neka dekadencija. Nije to čudno; jedan artist to napravi, drugi vidi da je ovaj dobio milijun pregleda i naravno da će raditi isto jer je to najlakši put. Ne mislim da to treba mrziti niti osuđivati jer danas imaš milijardu žanrova i pjesama i stvarno možeš izabrati ono što ti najviše odgovara”, kaže Borna. Zaključuju da je još uvijek najveća razlika na našoj sceni između glazbenika koji rade zabavnu glazbu i „onih drugih”.
„Problem je što svi koji rade ‘tu drugu’ zavide onima koji rade zabavnu jer su oni preogorčeni da bi to mogli”, zaključuje Jakov.

“Volio bih da ima više djevojaka u trapu, kao i općenito mladih, novih izvođača koji imaju nešto za reći jer je to budućnost.”

Zanimalo me i njihovo mišljenje o malenom broju izvođačica u trapu – radi li se o „klubu za dečke” ili je nešto drugo u pitanju?
„Znam par cura koje nešto rade i pokušavaju, ali to teško zaživi. Nisam siguran je li to do publike ili nečeg drugog. Recimo, radio sam s Brigitom Vuco, koja je iz nekog razloga dobila jako puno negativnog feedbacka. Opet se tu vraćamo na početak – uvijek je potreban određeni period u kojem ljudi nisu sigurni u nešto novo i radije će ispočetka reagirati negativno nego pozitivno. Volio bih da ima više djevojaka u trapu, kao i općenito mladih, novih izvođača koji imaju nešto za reći jer je to budućnost”, kaže Dorian. Neke druge moguće razloge vidi Jakov.
„Kod nas postoji taj kalup pop pjevačice kojem se talentirane i vokalno sposobne djevojke okreću jer je to sigurna zarada, svi su orijentirani prema tome”, kaže, s čime se slaže i Borna.
„Dobar dio artista kod nas radi po nekom kalupu. Sumnjam da sve djevojke žele raditi pop ili r&b, ali od njih se to očekuje pa ih je možda i strah prići s nekom novom idejom”, kaže Borna.
Kao jedni od predvodnika trap scene, Buntai se nameću ne samo svojim pjesmama u kojima se njihova publika prepoznaje i pronalazi, nego i stavom prema glazbi koji je ozbiljan, ali dovoljno razigran i buntovan da razljuti tradicionaliste. Glas generacije? Možda. Buntovnici s razlogom? Svakako.