Cameron Carpenter u Zagrebu: All you need is Bach

„Ne opterećujem se reakcijama publike niti se posebno bavim mišlju o tome što tko o tome misli – tu sam kako bih prošao kroz sve note, ali i podijelio glazbu koju izvodim sa što više ljudi“

Rrekao je orguljaš Cameron Carpenter u razgovoru s publikom nakon koncerta koji je održao u Zagrebu u subotu, 13. studenog, u sklopu ciklusa Lisinski subotom. Ovakav možda nepopularan stav jedan je od mnogih koji su ga u javnosti označili kao nekonvencionalnog pa i ekscentričnog glazbenika, osobito uzevši u obzir njegov stil (kako glazbenički, tako i osobni), naizgled nespojiv s ulogom orguljaša.

Nakon prošlog gostovanja, kada je predstavio hrvatskoj publici svoje putujuće digitalne orgulje, ovaj put nastupio je na novoobnovljenim orguljama dvorane Lisinski. Taj instrument rad je glasovitog graditelja Wernera Walckera Mayera iz 1974. godine, a sa svojih skoro 5000 svirala spadaju u druge najveće u Hrvatskoj. U srpnju se posla obnove tog instrumenta prihvatila Umjetnička radionica Heferer, a jedan od najboljih glazbenika koji bi nam u punini predstavio kako zvuče nakon obnove upravo je sjajni Carpenter.

Na pitanja o samome instrumentu naše najveće koncertne dvorane, rekao je kako se namjerava oduprijeti inače uvijek prisutnoj potrebi orguljaša da kritiziraju instrument, priželjkujući da je nešto što nije. Orgulje u Lisinskome dolaze iz vremena kada je glazbena kultura bila uvelike drugačija, rekao je Carpenter i napomenuo kako, uzevši u obzir povijesno i političko razdoblje kada su nastale te okolnosti koje su ih zadesile, valja biti zadovoljan što ih imamo.

One su „čedo svoga vremena koje može biti samo ono što jest, što nas ograničava, ali i vodi, a ostalo je na meni kao izvođaču“.

U razgovoru koji sam pri posljednjem Carpenterovom posjetu Hrvatskoj vodila s ovim vrlo zanimljivim glazbenikom širokog spektra interesa, rekao je da su orgulje poput neke vrste glazbenog kalkulatora koji bi mogao pružiti odgovor na sva glazbena pitanja. Vodeći se tom zanimljivom usporedbom, u suradnji s istaknutim graditeljem orgulja, sam je osmislio i dao izgraditi putujuće digitalne orgulje, pomalo kontroverzan (kao i njegov idejni začetnik) instrument po kojemu je Carpenter sada već i svjetski poznat.

Bach uvijek donosi suštinu

Reski i bogati zvuk instrumenta digitalnih orgulja izvor je i inspiracija za pristup koji ima pri obradama velikih partitura te glazbenih djela kao što su Goldberg varijacije Johana Sebastiana Bacha, čiju je interpretaciju u vlastitoj obradi predstavio publici koja ga je došla poslušati u Veliku dvoranu Vatroslava Lisinskog. Upravo je ta glasovita skladba velikog Bacha kasnije utjecala na formu i skladateljske postupke koje su odabrali i neki od skladatelja u 20. stoljeću.

Zanimljivo je kako je upravo Goldberg varijacijama Carpenter razveselio brojnu publiku diljem Berlina, gdje trenutno živi, tijekom pandemijskog projekta održavanja koncerata iz kamiona u različitim gradskim četvrtima, pri čemu je istaknuo:

Bachova glazba je poput kutije prve pomoći, nešto čemu se uvijek možete okrenuti kada želite zaliječiti, pomoći i podržati ljude u teškim situacijama jer „slušate li ga deset minuta ili sat vremena, Bach uvijek donosi suštinu“.

Većina izvedbi ove skladbe u njezinoj originalnoj verziji traje nešto više od sat vremena, no u obradi Camerona Carpentera publika je u subotu uživala nešto više od četrdeset minuta. Osim što posjeduje neophodnu visoku razinu tehničke i glazbeničke vještine te je veliki virtuoz, Carpenter je Goldberg varijacijama nenametljivo dao svoj vlastiti pečat. Iako zna reći kako ne pretendira iznalaziti nove pristupe i interpretacije glazbe u poetičkom smislu, nego je primarno tehnolog, koncentriran na druge s orguljama povezane fenomene, Carpenter u svojoj već poznatoj inačici neizbježno donosi i vlastiti interpretativni pečat tom monuentalnom djelu.

Improvizator i skladatelj

Uz Bacha, imali smo prilike poslušati i umijeće improvizacije, ali i skladateljsko razmišljanje Camerona Carpentera u formi Simfonije u četiri stavka. Dakako, nije riječ o klasičnoj skladbi koja ispunjava očekivanja slušatelja i skladateljske uzuse velikih simfoničara. Primjerice, suprotno uobičajenoj klasičnoj dispoziciji te forme, drugi stavak ove Carpenterove kompozicije nosi veseo i zaigran prizvuk, podsjećajući teme kakve nalazimo u filmskoj glazbi, ova put uz punktiranu temu koju možemo zamisliti u ulozi glazbene teme koja predstavlja kakvog superjunaka.

Treći stavak ističe se gotovo sjetnom melodijom jazzy karaktera koja je dijelom, dakako, kompleksnije glazbene i zvukovne ideje. Slojevanje zvuka u dubokom registru ostavlja dojam postupaka inače rezerviranih za elektroničku glazbu, ostavljajući povremeno i takav zvukovni dojam, što proizlazi iz načina tretiranja instrumenta i rada s posebnostima timbra konkretnog instrumenta koji mu je na raspolaganju te obrazaca improvizacijskog karaktera koje koristi pri komponiranju unutar te bogate zalihosti zvuka.

Šira slika i poticaj na kritičko razmišljanje

Carpenter uvijek koristi priliku podsjetiti na više od 2600 godina dugu povijest orgulja za koju ističe da, unatoč kontekstu po kojem su orgulje najpoznatije, povijest je to koja je počela prije nego što su orgulje postale zaštitnim znakom i zvukom crkava, ali i Crkve uopće. Ističe da su fizika, matematika i čitava kompleksna pozadina toga instrumenta ono što ga čine nekom vrstom uređaja koji predviđa buduću pojavu ne samo digitalnih orgulja kakve sam koristi, već uopće i digitalnog doba.

Podsjeća i na činjenicu da opiranje novinama u glazbi uopće i njezinu izvođenju dobrim dijelom proizlazi iz staroga tropa klasične glazbe koji akustičkoj oponira svaku onu glazbu koja koristi pojačala ili elektronički zvuk.

Bez obzira jeste li ljubitelj pristupa orguljama i orguljskoj glazbi kakav zastupa i utjelovljuje Cameron Carpenter ili ne, nesumnjivo je riječ o sjajnome glazbeniku koji se ne ograničava konvencionalnim pristupima klasičnom repertoaru, ali i o umjetniku koji potiče na propitivanje te širi pogled na glazbu. Takav, poticajan pristup razmišljanju o glazbi može nam možda biti podsjetnikom na antički univerzalni pogled na glazbu i umjetnost, dok je istodobno uvijek i (namjerna) potencijalna provokacija te svakako dobrodošao izazov. Sudeći prema reakciji publike, i Carpenter je vrlo dobrodošao gost na pozornici Lisinskog.