17
stu
Čitaj

Cantus Ansambl: op, op, op. 1

Cantus Ansambl

Cantus Ansambl i maestro Šipuš Foto: Miro Martinić

share

Na sredini koncerta koji je Cantus Ansambl održao 15. studenoga 2021. – drugoga u njihovoj koncertnoj sezoni – doznali smo nešto više o konceptu koji stoji iza njihova programa za tu večer u dvorani „Blagoje Bersa“.

Osnovna ideja bila je jasna već iz popisa skladbi, na kojemu su bila rana djela skladatelja tzv. Druge bečke škole, Arnolda Schönberga, Albana Berga i Antona Weberna, te posve nova skladba hrvatskog skladatelja Ivana Violića, no koncept je publici dodatno približio utemeljitelj, umjetnički voditelj i dirigent ansambla, Berislav Šipuš: pojasnio je da je osnovna ideja bila da se čuju „opusi 1“, prva djela (ponekad to nisu prva djela koja je skladatelj napisao, nego prva koje odluči sačuvati ili službeno objaviti, odnosno dati na izvedbu).

Nova skladba Ivana Violića (Dubrovnik, 1982.) nije, doduše, op. 1, dodao je Šipuš, jer taj autor i pijanist iza sebe već ima niz skladbi, no računa se valjda da je još u „ranim radovima“ – hrvatski su skladatelji još mladi i kada su mnogo stariji. Šipuš je iznenadio i pozivom publici da pljeskom čestita Violiću što je postao redovitim članom Hrvatskog društva skladatelja.

Iznenađenja je bilo još: u službeno najavljenom programu, uz op. 1 i op. 1 (Bergov i Webernov), najavljeno je i rano djelo Arnolda Schönberga, ali ipak ne posve rano, nego – op. 15. Skladbu smo čuli, no iznenađenje je bilo u dodavanju i njegovog opusa 1 u program.

Prvi Schönbergov opus sastoji se od dviju pjesama za bariton i klavir iz 1898. godine, na tekst Karla Michaela von Levetzowa. Praizveli su ih Eduard Gärtner i Alexander Zemlinsky, 1900., i reakcije nisu baš bile povoljne, a navodno je Schönberg poslije zapisao „i otad nije prestalo“. Pjesme budućeg „atonalitetdžije“, koje su još herojski romantičke, izveli su vrsni mladi glazbenici, bariton Jurica Jurasić Kapun i pijanist Viktor Čižić, te svojom interpretacijom opravdali ubacivanje programske točke bez članova ansambla Cantus.

Glasom uz klavir koncert je i počeo, već spomenutim Schönbergovim opusom 15: za Knjigu visećih vrtova skladatelj je odabrao i uglazbio petnaest pjesama Stefana Georgea, a mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić od toga odabrala pet, koje su trebale biti raštrkane po programu, no ipak su izvedene kao cjelina. Djelo je to s početaka Schönbergovog atonalitetnog razdoblja, iz 1908., a praizvedeno 1910. godine.

Schönberg je to što je skladao nazivao pantonalitetnošću, New York Times je njega nazvao „anarhistom koji je uzrujao čitavu Europu“, povjesničar Carl Schorske smatrao je da su Georgeovi vrtovi zapravo tonalitet koji Schönberg razbija, a, recimo, muzikologinje su Susan McClary i Kerry Anne Ginger o Knjizi pisale u rodnom ključu i postavile teoriju da ciklus zrcali mizoginiju svojeg doba.

U svakom slučaju, pjesme su se na koncertu našle u sigurnim rukama te glasu Cantusove Srebrenke Poljak i stalne gošće Martine Gojčete Silić. Nema više herojsko-romantičkoga, pratnja je više štura, ali dočarava atmosferu – odabrane pjesme opisuju i početak i razvoj i kraj ljubavi. U snažnoj interpretaciji važna je bila i odlična dikcija, tako da se moglo razaznati, primjerice, da, unatoč raznim opisanim ljepotama vrtova, „mein Traum verfolgt nur Eines“ („moj san prati samo jedno“).

Između pjevačko-klavirskih točaka, ansambl je praizveo skladbu Ivana Violića, a zatim se vratio s jednom skladbom koja nije izvorno pisana za ansambl i jednom koja je izvorno mišljena za orkestar drugog sastava. Valja napomenuti da je Cantus svirao u nešto promijenjenom sastavu, u odnosu na druge nastupe i na popis iz programske knjižice, što je posve suvremeno – u smislu suvremene epidemiološke situacije (odnosno trenutačnih „prilika i neprilika“, kako ih je nazvao Šipuš).

U okruženju „drugobečkih“ djela, praizvedba skladbe Ivana Violića donijela je osvježenje, promjenu ugođaja.

Glazbenici su velikim dijelom bili repetitivno ujedinjeni, često u istom ritamskom obrascu (kodu?), a katkad se činilo da ih skladba vodi prema zajedničkom uzlaznom nizu, ali ih u tome i sprečava. S vremenom se zajednički nastup fragmentira i proviruju dulji glazbeni lukovi: skladatelj je kao glavnu značajku svoje kompozicije istaknuo „optimističnu motoričnost“ te zapisao da se radi o trodijelnoj skladbi, s mirnijim središnjim dijelom; naslov skladbe, ‘Yena, tek je posredno, kaže, vezan uz kompoziciju te ga je, zajedno s apostrofom, odlučio ostaviti „kriptičnim“.

Op. 1 Albana Berga bila je Sonata za klavir, neka vrsta završnog rada kod Arnolda Schönberga, na čiju su privatnu poduku on i Anton Webern odlazili od 1904. godine. Gusto jednostavačno djelo, obilježeno motivom uzlaznih kvarti (čiste pa povećane), Cantus je izveo u obradi pijanista i dirigenta Àlexa Sansóa, koja mu je podarila i povremeni štih glazbe za film noir, ali i omogućila ansamblu da se dinamički razmaše.

Orkestralna Passacaglia, op. 1, tema s varijacijama Antona Weberna, također je nastala nakon Webernova četverogodišnjeg učenja (k)od Schönberga, a Cantusovci su je izveli u obradi za komorni ansambl koju je načinio belgijski skladatelj Henri Pousseur, koji se i inače mnogo bavio Webernovom glazbom. Karakteristične Webernove „sažetosti“ ovdje još nema, ali se unatoč bujnom zvuku možda mogla čuti najava buduće suzdržanosti.

Naravno, strogo gledajući, djela skladatelja tzv. Druge bečke škole nisu suvremena glazba, ali su nulta točka Nove glazbe. Tek su rijetka od njih probila barijeru k mainstream repertoaru, zato ansambl poput Cantusa, koji već 20 godina održava redovitu prisutnost suvremene glazbe u Hrvatskoj, povremeno podsjeća na klasike i gleda unatrag.

Potom se uvijek istegne i na drugu stranu (na programu sljedećega koncerta u Cantusovoj sezoni djela su Debussya, Stravinskog, Xenakisa, Dedića i [praizvedba] Vinczea). A kada ste skoro jedini koji se redovito bavite novim i Novim, imate i dodatnu zadaću, onu educiranja i promocije: to je zacijelo razlog zašto katkad treba još nešto ubaciti u program, iznenaditi, dodati još neki op. 1, ili kakav drugi op.

Cantus Ansambl

bariton Jurica Jurasić Kapun i pijanist Viktor Čižić Foto: Miro Martinić

Cantus Ansambl

Cantus Ansambl i maestro Šipuš Foto: Miro Martinić

Cantus Ansambl

Cantus Ansambl u dvorani Blagoja Berse Foto: Miro Martinić

Cantus Ansambl

Cantus Ansambl u velikom sastavu Foto: Miro Martinić

Cantus Ansambl

skladatelj Ivan Violić i Cantus Ansambl Foto: Miro Martinić

Cantus Ansambl

Srebrenka Poljak i Martina Gojčeta Silić Foto: Miro Martinić

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati