Bootlezi: kriminal ili spašavanje povijesti?

Američki pravni okvir snimanja živih nastupa svodi se na autorsko pravo, koje izvođačima jamči isključivo pravo na reprodukciju njihova rada. Snimanje bez izričitog dopuštenja u pravilu predstavlja povredu prava. No, ključna stavka zakona jest da se to odnosi isključivo na djelovanje „u svrhu komercijalne prednosti ili privatnog financijskog dobitka“

Velike arhive nalaze se na internetu

Aadam Jacobs ima 59 godina i 10.000 koncerata na kaseti. Četiri desetljeća krijumčario je kasetofone kroz ulaze klubova, lagao zaštitarima i prikrivao opremu u ruksacima. Zahvaljujući njegovoj upornosti, danas imamo zabilježene rane, sirove javne nastupe grupa Nirvana, The Cure, The Pixies, The Replacements, Depeche Mode, Sonic Youth i mnoštva drugih.

Danas sve to što je snimio ide na Internet Archive kako bi cijeli svijet mogao besplatno slušati povijest koja je trebala nestati u zaboravu. Volonteri digitaliziraju trake, pročišćavaju audiošumove i tagiraju metapodatke. Jacobs kaže da je većina živućih izvođača koje je snimao zapravo sretna što su im nastupi sačuvani. Samo su jedan ili dva menadžmenta zatražila da se materijal skine.

Trebamo li ga osuditi jer je to radio potajno ili mu zahvaliti što je sačuvao glazbenu baštinu za povijest? Što kaže zakon?

Odvjetnik za autorska prava David Nimmer za portal Digital Music News komentira da izvođači tehnički posjeduju autorska prava na žive snimke. No, budući da ni Jacobs ni Internet Archive ne profitiraju od projekta, tužba je malo vjerojatna. Dakle, stvar je legalno neizvjesna, a u praksi, budući da su sudski troškovi značajni, rijetko tko pokreće sporove protiv neprofitnih arhivara.

Američki savezni antibootleg zakon (18 U.S.C. § 2319A), donesen 1994. godine zabranjuje snimanje, reprodukciju, distribuciju i prodaju neautoriziranih snimki živih glazbenih nastupa. Međutim, ključna stavka zakona jest da se to odnosi isključivo na djelovanje „u svrhu komercijalne prednosti ili privatnog financijskog dobitka“. Taj uvjet mijenja sve: zakon primarno cilja na crno tržište i profitere, a ne nužno na fana koji snima iz čiste ljubavi i osobne upotrebe.

Pravni okvir snimanja živih nastupa svodi se na autorsko pravo, koje izvođačima jamči isključivo pravo na reprodukciju njihova rada. Snimanje bez izričitog dopuštenja u pravilu predstavlja povredu prava, osim ako ne potpada pod iznimke poput doktrine poštene upotrebe (fair use). Ta doktrina dopušta ograničenu upotrebu zaštićenog materijala bez dopuštenja u slučajevima komentara, kritike, obrazovanja ili novinarskog izvještavanja. U praksi, to znači da snimka nastupa može biti pravno dopustiva ako dokumentira događaj od iznimnog javnog i povijesnog interesa, no taj argument izuzetno teško prolazi pred sudom kad je u pitanju standardni komercijalni koncert.

I danas se koncerti potajice snimaju

Jacobs nije ni prvi ni jedini koji potajno snima žive nastupe. Tradicija je starija od rock and rolla ili – bolje rečeno – starija od koncepta intelektualnog vlasništva u modernom smislu. Prije nego što je pop kultura postala masovna industrija, bootlegiranje je bilo rezervirano za ljude koji su željeli sačuvati prolazne trenutke visoke umjetnosti.

Lionel Mapleson, bibliotekar Metropolitan Opera Housea u New Yorku, postavio je Edisonov cilindrični fonograf u pokrajnju ložu i između 1901. i 1903. snimio žive operne izvedbe. To su danas najraniji poznati zapisi živog izvođenja glazbe uopće. Mapleson nije prodavao te zapise; čuvao ih je jer je smatrao da ta ljepota vrijedi čuvanja.

Četrdeset godina kasnije, jazz entuzijasti su u zadimljene klubove krijumčarili prijenosne žičane snimače – uređaje koji su magnetski bilježili ton na čeličnu žicu promjera tek 0,2 mm. Cilj je bio uhvatiti neponovljive i improvizirane nastupe Charlieja Parkera i Billie Holiday. Ni to nije bilo namijenjeno prodaji nego razmjeni unutar zatvorenog kruga kolekcionara. Snimka je bila trofej koji dokazuje da si bio tamo i da si bio dovoljno ozbiljan fan da ne pustiš dragocjeni trenutak da nepovratno nestane u zraku.

Tek s rock and rollom i masovnim tržištem gramofonskih ploča bootleg postaje problem koji industrija počinje aktivno progoniti. No, to se nije dogodilo zato što je snimanje odjednom postalo moralno spornije, već zato što je postalo komercijalno relevantno.

U modernoj raspravi o arhiviranju i bootlegiranju kristalizirali su se snažni argumenti s obje strane barikade.

Argumenti za

Spas od institucionalnog nemara: povijest je pokazala da su velike diskografske kuće često očajni čuvari vlastite povijesti. Slučajevi poput katastrofalnog požara u Universal Studios 2008. godine, u kojem su nepovratno uništeni originalni master snimci stotina legendarnih izvođača, dokazuju da korporacije lako gube kulturnu baštinu. Bootlegeri u publici često nesvjesno stvore jedinu preostalu kopiju povijesti.

Kulturni i antropološki dokument: koncerti prikazuju evoluciju umjetnika na način na koji sterilni studijski albumi to ne mogu. Oni dokumentiraju sirovu energiju, pogreške, društveno-politički kontekst i trenutak u vremenu. Bez amaterskih snimaka ranih punk, klupskih i hip-hop nastupa, današnji povjesničari glazbe ne bi imali uvid u korijene tih žanrova.

Izgradnja baze fanova: neki bendovi shvatili su moć ovog fenomena. Grateful Dead, Phish i Metallica izgradili su religijski odane baze fanova upravo zato što su dopuštali, čak i poticali snimanje svojih koncerata. To je stvaralo osjećaj zajedništva među fanovima koji su potom trošili bogatstvo na ulaznice i službeni merch.

Argumenti protiv

Gubitak umjetničke kontrole: umjetnik ima legitimno pravo odlučiti kako će njegov rad biti predstavljen javnosti. Loš nastup, koncert na kojem je pjevač bio bolestan, raštimani instrumenti ili loš miks zvuka snimljen jeftinim mikrofonom iz publike može trajno narušiti ugled izvođača ako postane dostupan svima.

Siva zona digitalne monetizacije: čak i ako sam bootleger ima čiste, romantične namjere, digitalne platforme (poput YouTubea ili streaming servisa) na kojima ti materijali završe zarađuju novac od oglasa. Time se promet i pažnja publike preusmjeravaju sa službenih kanala umjetnika na treće strane.

Narušavanje “svetosti” trenutka: izvođači se sve više žale da stalna prisutnost kamera i snimača u publici uništava samu bit živog nastupa. Publika više ne proživljava koncert u katarzičnom trenutku već kroz ekran, pokušavajući „uloviti trofej“ za kasnije, čime se gubi intimna veza između pozornice i partera.

Protivnici snimanja često brane samu svetost izvedbe. Robert Fripp, mozak progresivnog rock benda King Crimson, bio je žestok protivnik snimanja u publici. Smatrao je da svaki nastup nastaje isključivo u konkretnom trenutku, za konkretnu publiku i da nije namijenjen kasnijoj masovnoj reprodukciji. Međutim, ironično, njegova kompanija Discipline Global Mobile na kraju je sama počela prodavati žive snimke s miks-pulta kao arhivska i „službena bootleg“ izdanja. Time je industrija internalizirala tržišnu logiku bootlegera uz zadržavanje potpune kontrole nad materijalom i profitom.

S druge strane, granicu između arhiviranja i čiste eksploatacije zorno prikazuje recentni pravni slučaj u kojem je megazvijezda Bad Bunny tužio fana Erica Garronea. Garrone je snimao cijele nastupe s turneje u visokoj rezoluciji i postavljao ih na YouTube. Tužba je tvrdila da je Garrone preusmjeravao milijune gledatelja s izvođačevih službenih kanala i potencijalno generirao prihod od oglasa na tuđem materijalu. Bad Bunny sudskim je putem tražio uklanjanje snimki, dokazujući da industrija i danas podvlači oštru crtu kad fanovski entuzijazam počne nalikovati konkurentskom medijskom kanalu.

Glazbena industrija načelno tretira sve oblike razmjene bootlega kao audiopiratstvo i izravan izazov komercijalizaciji popularne glazbe. No, u toj raspravi obje strane imaju veliku rupu u logici.

Zagovornici arhiviranja slijepo pretpostavljaju da je baš svaki sačuvani moment podjednako vrijedan čuvanja. S druge strane, zagovornici autorskih prava naivno pretpostavljaju da bi se bez bootlegera sami izvođači i njihove kuće pobrinuli za adekvatnu dokumentaciju povijesti.

Povijest nas uči da je istina u zlatnoj sredini. Bootlegeri jesu tehnički narušavali autorska prava, ali su usput sačuvali nemjerljivo više glazbene kulture nego što su to učinile same diskografske kuće. Što je još apsurdnije, sami izvođači koji su se desetljećima žalili na piratstvo, kasnije su koristili taj isti piratski materijal za vlastite komercijalne i povijesne projekte.

Kad su kultni The Replacements 2023. godine izdavali svoju službenu uživo kompilaciju, iskoristili su upravo Jacobsovu privatnu snimku njihovog nastupa iz 1986. godine. Slično je učinio i Sonic Youth, upotrijebivši njegovu snimku za svoj album Hold That Tiger. Bootleger je godinama ljubomorno čuvao i od propadanja spašavao materijal koji su sami izvođači zametnuli ili zanemarili, da bi ga oni na kraju preuzeli i službeno objavili pod vlastitim imenom.

Možda najbolji povijesni primjer jest legendarni nastup Boba Dylana s Hawksima u Manchesteru 1966. godine (poznat po mitskom poviku iz publike: „Judas!“). Taj se nastup pojavio kao bootleg 1970. godine i postao je komercijalno i kritički uspješan isključivo zbog nevjerojatne kvalitete zvuka i povijesne važnosti tog trenutka tranzicije folk rocka. Da nije bilo anonimnog snimatelja u publici s prijenosnim magnetofonom, taj ključni trenutak rock povijesti danas jednostavno ne bi postojao. Nitko iz Dylanovog tima tad nije pritisnuo gumb za snimanje, a diskografska kuća bila je potpuno nezainteresirana.

Posrijedi je američki primjer. Pravna logika u Europi i Hrvatskoj stroža je, manje fleksibilna i više vezana uz izričita prava izvođača i nositelja prava.