Dina Rizvić: „Želim spajati glazbenike iz cijelog svijeta“

Kantautorica, skladateljica, aranžerka, multiinstrumentalistica, producentica – sve je to Dina Rizvić.

Ova 28-godišnjakinja iz Labina već nekoliko godina živi, studira i radi u Londonu kamo je otišla nakon što je stekla diplomu najvećeg svjetskog nezavisnog glazbenog učilišta, Berklee College of Music u Bostonu. Odnedavno je i suvlasnica producentske te diskografske kuće Cliff End Records. Trenutno je okupirana kreiranjem glazbenog kataloga svoje kuće pa je došla u Zagreb s komornim orkestrom snimiti nekoliko skladbi za tu namjenu, u čemu joj kao dirigent pomaže maestro Alan Bjelinski. Dinin kratak boravak u Zagrebu iskoristila sam za razgovor o aktualnostima u njezinom profesionalnom životu i druženje u parku Zrinjevac na svježem jesenskom zraku.

„Nema nekog osuđivanja ili predrasude tko je iz koje zemlje, nego tko kako svira”

Koja je osnovna razlika tebi kao glazbenici u Londonu i u Hrvatskoj?
Tamo imam prilike surađivati s ljudima iz različitih zemalja. Ovdje se isto može naći puno dobrih, talentiranih glazbenika, ali nekako mi se čini da se ovdje glazbenici puno striktnije drže žanrova u kojima su stasali.

Jesi li možda radila na tome da spojiš glazbenike s kojima surađuješ tamo i ovdje?
Definitivno je to jedna od ideja koje imam. Imam u planu napraviti neke writing sessione ili retreat u Istri. To mi je želja već jako dugo, još otkad sam bila na Berkleeju, jer oduvijek sam htjela spojiti ljude iz cijelog svijeta, tako da se definitivno nadam kako će se to ostvariti jednog dana.

Koliko su naši glazbenici otvoreni za suradnju s onima koji dolaze izvana i obratno? Imaju li glazbenici koje srećeš u Londonu percepciju hrvatske glazbe ili se iznenade kad im kažeš da si iz Hrvatske?
Koliko znam iz svog iskustva, mislim da su glazbenici tamo otvoreni za suradnju. Nema nekog osuđivanja ili predrasude tko je iz koje zemlje, nego tko kako svira. Ne znam koliko znaju za naše talentirane glazbenike i kantautore, ali primijetila sam da se na globalnoj sceni pomalo otvaraju stvari kroz vijesti kao što su prošlogodišnja nominacija Thane Pavelić za Grammy u kategoriji jazz glazbe, nedavno sam pročitala i o nominaciji Nine Kraljić za holivudsku nagradu, a tu je i Goran Dragaš koji je skladao za brojne A list filmove i filmske najave. Glazbenici su ovdje možda malo zatvoreniji. To je moje mišljenje. Ovdje je manji krug ljudi i svi se nekako znaju, svi drže neki svoj prostor u cijeloj priči, iako se uvijek pronađu oni kojima je glazba bitnija od brojki.

Dina Rizvić/Matej Grgić

Je li se onda vi glazbenici koji ste imali iskustvo studija i rada vani možda malo bolje razumijete?
Rekla bih da da. To ne znači da mi suradnja s našim glazbenicima nije draga ili da se manje razumijemo, ali lakše se povežem s ljudima koji su prošli slična životna iskustva, što je nekako prirodno.

Što te povuklo na Berklee?
Ono što je mene privuklo tamo je to što ima sve što mene zanima, od filmske glazbe, jazza do klasike. Ja zapravo nisam bila ni toliko svjesna te promjene koja će se dogoditi kada sam otišla s osamnaest godina, jer sam tek završila srednju školu i nisam bila dalje od Rijeke, na neki način. Kada sam pomislila na klasiku ovdje, recimo na glazbenu akademiju, to me nije ispunjavalo. Druga opcija bila je jazz u Klagenfurtu ili Grazu, ali ono što me zapravo najviše zanimalo bio je songwriting, aranžiranje, kompozicija i produkcija. Mislim da se puno ljudi boji otići na jedan tako veliki fakultet prvenstveno zbog financijskih razloga i jer se nije jednostavno upisati. Dosta su rigorozni s audicijama i ne daju stipendije tek tako. Mislim da bez tih opcija koje sam imala – njihove stipendije, naše regionalne stipendije, i, naravno, podrške roditelja – ne bih sigurno bila tu gdje jesam.

„Da postoje određene tehnike koje se mogu naučiti da se napravi bolja pjesma – definitivno”

Ja sam završila jedan kraći online tečaj koji je vodio Pat Pattison, profesor koji na Berkleeju predaje pisanje tekstova za uglazbljivanje. Zahvaljujući tome, shvatila sam zašto su hitovima postale „Bohemian Rhapsody“ grupe Queen i „Funhouse“ od P!nk. Može li se naučiti pisati pjesme po nekoj šabloni?
Pa, ja ne pišem hitove, zasad još. (smijeh) Nikad se ne zna. Ali, mislim da definitivno postoji način i tehnika učenja pisanja pjesama, pogotovo u toj knjizi Writing Better Lyrics gdje on strukturirano objašnjava vježbe koje se mogu pisati svaki dan. To je, recimo, object writing gdje se puno brže i lakše ulazi u dubinu i smisao teksta s kojim se ljudi lako mogu povezati. Ne bih sada rekla da postoji određena šablona, jer je svatko kreira na neki način, ali da postoje određene tehnike koje se mogu naučiti da se napravi bolja pjesma – definitivno. Zato stalno želim učiti i o produkciji, o aranžiranju i o tome kako pisati bolje pjesme jer znam da uvijek mogu bolje. Svakom novom pjesmom saznam kako mogu bliže opisati osjećaj koji osjećam. Mislim da to automatski rezonira s ljudima i da se mogu bolje povezati s mojom glazbom.

Što te privuklo Londonu?
Audio produkcija. Zapravo, University of Westminster gdje sam našla nekoliko predmeta koji su me jako zanimali, o miksanju i masteriranju. To iskustvo me i zadržalo tamo jer sam stvorila krug ljudi i prijatelja s kojima sam i danas dobra. Cijeli taj vibe u Londonu jako mi je legao, kao i klubovi u kojima se svira super glazba. Bitna stavka je i da sam na dva sata od doma, tako da kada mi zafali Istra… Boston je ipak malo dalje.

Dina Rizvić/Matej Grgić

I što sada radiš tamo?
Osim solo svirki i s bendovima, radila sam i u nekoliko glazbenih škola, ali od kad je krenula pandemija, prebacila sam lekcije online i dajem poduke iz klavira, teorije, gitare i produkcije. Započela sam i tu novu diskografsku te produkcijsku kuću. Oduvijek sam htjela imati izdavačku kuću koja obuhvaća više stilova. Tu je i televizijska i filmska glazba koju isto radimo, zbog čega imamo snimanje ovih dana. Tako da se time najviše bavim posljednjih godinu dana, jer je to totalno drugačije, drugi svijet od glazbe. Ne želim nužno znati sve o tome, čisto ono što mi je najbitnije. Već će se naći način kako će se to sve poslagati s drugim ljudima koji to znaju bolje nego ja, ali definitivno je cilj suradnja s glazbenicima iz cijelog svijeta s kojima mogu tu glazbu promovirati, odnosno raditi za veće medijske kuće kao što su BBC, Netflix i drugi.

Otkud ta želja da imaš svoju diskografsku/producentsku kuću?
Zato što teško nalazim način da objavljujem i promoviram glazbu na način na koji bih htjela. Nisam neki control freak u tom pogledu, ali oduvijek mi je bila želja stvoriti neku platformu ili mjesto gdje mogu raditi kvalitetnu glazbu raznih stilova s dobrim glazbenicima i da ta glazba kasnije pronađe svoj put u glazbenoj ili filmskoj industriji. Diskografsku sam kuću otvorila s londonskim autorom Alanom Jonesom, zajedno kreiramo glazbu u suradnji s drugim kompozitorima i postavljamo cijelu priču. Sve je još uvijek u početnoj fazi, ali veselim se jako tome.

„Pokušavam se ne limitirati određenim stilovima zato što se to negdje traži ili sluša.“

Ovog proljeća objavila si svoj EP Waves na engleskom kao samostalno izdanje. S obzirom na to da je najavljen tvoj album na hrvatskom jeziku, u izdanju Croatia Recordsa, zanima me koja je razlika u pristupu skladanju onoga što radiš za domaće tržište.
Obje stvari su nekako za moj gušt, svom srećom. Drago mi je da mi Croatia Records dopušta da se izrazim na taj način i da im to odgovara. S obzirom na to da sve radim sama, zanimalo me kako će zvučati i kako će to ljudi primiti na kraju, ali izgleda da se dosta dobro to sve skupa odvija, što mi je jako drago. Neke razlike u stilovima ili određenim stvarima oko produkcije nemam. Više radim po osjećaju. Nekako sam sada ušla u tu elektroniku, electro pop ili kako god se naziva taj stil kojeg radim koji je možda više malo komercijalniji, ali i dalje radim klasične kompozicije za orkestar ili za TV. Pokušavam se ne limitirati određenim stilovima zato što se to negdje traži ili sluša.

Koji je sljedeći korak nakon snimanja skladbi za katalog?
U razgovorima smo s jednom glazbenom agencijom u Londonu koja je zainteresirana za naš rad i koja bi nam mogla pomoći u glazbenoj industriji za veće projekte. Sljedeći korak nakon snimanja skladbi za katalog je dovršavanje svih audiovizualnih materijala i web stranice za promo.

Dina Rizvić/Matej Grgić

Kako onda skladaš? Imaš li neki postojeći film pa zamišljaš kako bi ti skladala glazbu za njega ili zamisliš neku priču za koju onda kreiraš glazbu? Kako to ide kada nemaš pred sobom djelo za koje trebaš skladati glazbu?
Postoji nekoliko varijanti. Nekad se dobije već gotov video, kao rough cut i na temelju toga se radi glazba. Nekad se dobije samo uputa, recimo: Treba nam trideset sekundi određene glazbe koja će se staviti za takvu i takvu scenu. Sve ovisi o projektu i klijentima, ali rokovi su nešto što je jako strogo u toj industriji, pogotovo filmskoj ili TV.

Kakav je osjećaj kad moraš biti kreativan na zahtjev?
Uh! To je baš jako škakljivo pitanje, ali imala sam dosta dobar trening na Berkleeju. Tamo sam imala dosta projekata istovremeno i jedino što znam je manje spavanja i manje hrane, doslovno, dok se to ne završi. Najbitnije je ući u to, napraviti najbolje što se može i to je to.

Jesi li radila već neke kraće instrumentalne forme? Recimo, znam da se stalno traže neke dobre glazbene podloge za podcaste, vlogove i tome slično.
Za vlogove i takve stvari nisam. Većinom sam radila duže varijante, recimo za igrano-dokumentarne emisije i serijale Etnoforenzičari, Šibenska luganiga i drugi.

„TikTok sam probala, otvorila, zagasila i rekla: Hvala lijepo.“

Nemaš svoju web stranicu na kojoj bi popisala sve te projekte na kojima si radila?
Imala sam na neki način tu stranicu, ali to treba stalno ažurirati, stalno držati aktivno. I cannot. TikTok sam probala, otvorila, zagasila i rekla: Hvala lijepo. To je nekakav drugi level. Ja se jedva s tim Facebookom i Instagramom borim jer nisam taj lik, a skužila sam da, ako to ne radim, kao da ništa ne radim. I onda sam zaključila da je bolje da to radi netko drugi, bar za Cliff End Records. Sad se to sve nekako pokreće, da sam što manje na društvenim mrežama i da se mogu fokusirati na kreativne stvari.

Kako se onda regeneriraš kada završe ti zahtjevni projekti, kada predaš sve na vrijeme?
Prvo spavam dan i pol ili koliko mi je već potrebno da se dobijem, ali zapravo me najviše puni vrijeme koje provedem u prirodi. Šuma i more. U Labinu sam na deset minuta od lijepih plaža. Družim se s prijateljima, ali vodim provoditi vrijeme i sama, samo da ne čujem ništa ili slušam audio knjige i tako neke stvari koje me smiruju ili ispunjavaju.

Kakve knjige voliš slušati i čitati?
Esther Perel, jer ona priča o međuljudskim odnosima i koliko je to bitno. Zapravo, naš život je kvalitetan onoliko koliko su kvalitetni odnosi koje imamo s drugim ljudima. Sad čitam i knjigu o glazbi „The Inner Game of Music“.

Dina Rizvić/Matej Grgić

Koji su sada glazbeni trendovi u Londonu i Ujedinjenom Kraljevstvu, mimo onoga što možemo primijetiti prema top ljestvicama?
Tamo je sad veliki hype oko neo jazz, neo soul, hip-hop glazbe – barem u klubovima u kojima sam bila – ali i afrobeat.

Osim kao solo izvođačica, isto si članica benda.
Da, sviram u nekoliko bendova. Mislim, volim svirati, volim dobre glazbenike, volim kombinacije. Krenula sam u Rewind bandu gdje smo većinom nastupali s obradama Erike Badu, D’Angela i tog stila, a onda sam kroz svirke upoznala drugog bubnjara s kojim sam krenula svirati u drugom bendu koji se zove Hank, gdje više radimo autorske stvari. Uz to nastupam i s bendom SkyBridge s kojim sam nastupala u Japanu 2018. godine, a planira se opet nekoliko koncerata sljedeće godine, ako bude moguće zbog pandemije.

U kojoj si sada fazi s Hankom?
Sada smo u fazi mirovanja. Užasno teško bilo je skupiti se, pola je benda dobilo koronu… Imamo puno autorskih stvari, ali su u kompjuteru i nikako da to snimimo. Objavili smo jedan EP, sedam-osam singlova dosad. Čekamo neke bolje dane kad ćemo moći ući u studio.

„Definitivno do kraja napraviti treći album na hrvatskom jeziku.”

Koja je razlika jednom novom izvođaču kada se predstavlja publici u Londonu i ovdje? Ti si iskusila i jedno i drugo, a znaš i po svojim kolegama ovdje i tamo. Znam da tamo postoji platforma BBC Music Introducing. Jesi li vidjela neke skaute koji dolaze glazbenicima na koncerte?
Da, definitivno ima puno prilika za te stvari, ima puno klubova gdje glazbu izvode baš glazbenici bez diskografskog ugovora. A&R [diskografski agenti zaduženi za nove izvođače i njihov umjetnički razvoj, op.a.] znaju točno ta mjesta. Isto tako, zna se točno koji klub koji dan svira kakvu glazbu. Recimo, Troy Bar utorkom ima, na primjer, open mic, srijedom jam session, četvrtkom reggae, petkom jazz i tako dalje. I na svakom sessionu uvijek ima netko tko vodi taj program. Bilo mi je fenomenalno – ne znam jesam li to igdje drugdje vidjela – kada je jedna cura pjevala, a voditeljica je osjetila da pjevačica nije dobila taj moment gdje je mogla pokazati to što može i vratila ju je natrag na scenu. Kućni bend je i dalje svirao, a voditeljica je stvorila atmosferu da se ta pjevačica može kompletno opustiti. To je sve bilo toliko spontano. To ovdje nisam dosad vidjela i voljela bih da se dogodi. Nešto najbliže tome osjetila sam kada je još postojao B.P. Club i kada je Boško Petrović imao takve večeri gdje bi on uvijek najavio izvođače i gdje je atmosfera bila inspirativna. BBC Music Introducing je isto super stvar. Ja sam se totalno random na to prijavila, nisam očekivala da će zasvirati pjesmu sa zadnjeg EP-ja Waves, tako da kada su mi to javili, bilo mi je super iznenađenje i motivacija za dalje. Ovdje u Hrvatskoj se tako nešto jako teško može dogoditi.

Kada bi mogla nekog od naših izvođača preporučiti engleskoj publici, koga bi izdvojila?
Ovdje ima toliko talentiranih i super ljudi. Baš me zanima kako bi bilo da su vani. Lu Jakelić mi je super. Njezina glazba mi je stvarno posebna, drukčija. Lana Janjanin, naravno, njezina glazba je definitivno za van. Na Jazz.hr-u sam otkrila freekind. One i rade pjesme na engleskom za strano tržište. I mislim da bi im se jako dopala Željka Veverec.

Dina Rizvić/Matej Grgić

Kako ti je biti sama svoja majstorica, kada imaš toliko interesa?
Mislim da je to i dobra i loša stvar istovremeno. Koliko god ti to daje slobodu, s druge strane imaš toliko opcija, interesa i moraš birati. Je li neka odluka bila dobra ili nije, to može otići u psihozu nekad, tako da je to dosta zeznuto. Treba uključiti i emocije i razum. Znam se ponekad izgubiti u tom balansu. Ponekad odem previše u emocije pa poslušam snimku drugi dan i pomislim: Dobro, šta je ovo?! (smijeh) Ili napišem stvar kao da ju je neki kompjuter izbacio, nikakva emocija unutra. Stvarno mislim da treba konstantno raditi zoom in i zoom out da bih znala gdje sam i je li to još uvijek nešto što rezonira sa mnom, ispunjava li me i dalje ta pjesma. Isto tako sam shvatila da, ako sam stalno samokritična, neću nikad ništa napraviti. Recimo, pjesma „Home“ mi je stvarno jako draga, ali imam osjećaj da sam je mogla produkcijski puno bolje napraviti, puno bolje snimiti, ali u tom trenutku je to nekako tako izašlo i moram naučiti poštovati neke svoje korake i proces.

Koga onda još uključiš u taj proces, kada radiš pjesme za sebe?
Definitivno se uvijek posavjetujem s nekoliko frendova u glazbi i van glazbe, pošaljem im trake na kojima radim i oni mi daju svoj feedback. Mastering radim s jednim super inženjerom iz Japana, zove se Yu Sasaki. On baš pogodi boju koja mi paše, dosta brzo radi i komunikacija je super. Stvarno sam zahvalna krugu ljudi oko mene koji mi daju podršku i „drugo uho“ da znam gdje sam.

Do kraja ove godine si ovdje, u Istri. Koji su planovi i nadanja za iduću godinu?
Definitivno do kraja napraviti treći album na hrvatskom jeziku. Imam već naziv, ali imam još nekoliko pjesama za završiti. Bit će šarolik, neće biti sve u istom stilu. Napraviti engleski album do kraja i završiti još nekoliko kompozicija koje imam za orkestar koji ću, nadam se, u Londonu snimati. Želja mi je dobiti neki dobar gig za film.