20
stu
Intervju

Marko Tomasović: "Talenata imamo na izvoz, no danas je rad presudan"

Marko Tomasović

Marko Tomasović /privatna arhiva

share

Marko Tomasović je član Hrvatskog društva skladatelja s milijunskim pratiteljima na društvenim mrežama. Njegov autorski potpis stoji iza mnogobrojnih bezvremenskih hitova; on je wunderkind koji je gimnaziju završio sa samo šesnaest godina, a uz glazbu, najveća ljubav mu je košarka.

Diva hrvatske glazbene scene Zdenka Kovačiček prilikom zahvale kod dodjele Porina za životno djelo ove se godine posebno zahvalila Marku Tomasoviću, čovjeku koji joj je napisao hit „Žena za sva vremena“. Premda sklada više od 20 godina, Tomasović možda nije toliko poznat široj javnosti, premda je skladao pjesme za najpoznatije domaće izvođače, a i sam je zapjevao. Kako sam kaže, ne voli se baš pojavljivati u medijima, a tome u prilog najbolje govori činjenica da je, kada je 2007. odnio pobjedu na Zagrebačkom festivalu s pjesmom „Svako jutro još po tebi miriše“, otišao prije proglašenja pobjednika i isključio mobitel. Samozatajni Marko bio je wunderkind koji je u prvom razredu osnovne škole ekspresno prebačen u treći, stoga je gimnaziju završio već sa 16 godina. Uz glazbu mu je najveća ljubav košarka, pa, iako mu je 45 na plećima, i dalje igra za svoju amatersku ekipu Savica City.

“Diskograf je odbio financirati, nije vjerovao, no Zdenka je bila uporna zbog čega ću joj biti vječno zahvalan”

Imate karijeru dugu preko 20 godina, no vjerujem da vam je vrhunac karijere bio kada vam se Zdenka Kovačiček posebno zahvalila kada je primala Porin za životno djelo. Kako ste se tada osjećali?
Najsretniji i najponosniji! To mi je najveće priznanje u životu, uz nagradu za životno djelo u Makedoniji 2015. Zdenku strašno cijenim jer je prava diva koja se može jednako dobro snaći u toliko glazbenih žanrova, a k tome nije robot, nego sjajan improvizator iz duše.

Suradnju sa Zdenkom počeli ste još kao student. Kako su nastale pjesme poput „Žene za sva vremena“. Zdenka je očito ponovno ‘imala nos’ i prepoznala da će pjesma biti hit?
Pisao sam ih za Zdenku te sramežljivo pokazao svom tadašnjem profesoru, pokojnom Vanji Lisaku kod kojeg sam se doškolovavao. On me upoznao sa Zdenkom koja ih je prepoznala jer je uvijek bila ispred vremena. Diskograf je odbio financirati, nije vjerovao, no Zdenka je bila uporna zbog čega ću joj biti vječno zahvalan. Vjerovala mi je više nego što mi danas vjeruje većina mladih, što je pomalo paradoksalno jer sam bio nedokazan.

Kada ste uopće otkrili dar za pisanje pjesama? Kad ste ih počeli pisati?
U petom razredu osnovne škole, kad sam na satovima glazbenoga svašta smišljao, pa me tadašnji profesor Eduard Fučkar uz muzičku savjetovao i da komponiram. Kasnije i drugi profesor Zdravko Lončarić isto. Pomislih, ako dvojica tako misle, očito trebam to razvijati.

Diplomirali ste kroatistiku, zašto taj smjer/fakultet, a ne Muzička akademija? Kako to da onda niste radili u struci?
Imao sam neuspješnu epizodu s PMF-om i kemijom. Obožavao sam taj predmet, no brojni praktikumi na profesorskom smjeru su mi ubili svaku ljubav. Položio sam sve ispite prve i druge godine, no praktikumi mi nikako nisu išli. Onda sam upisao Hrvatske studije da ne bih išao u tenkovsku jedinicu u Požegi i tamo sam proveo divne godine. Glazbena akademija me nije privlačila jer mi profa u muzičkoj nije znala pokazati što radi lijeva ruka kroz „The Final Countdown”, a ja sam htio ispast frajer pred curicama. Njoj je popularna glazba bilo bogohuljenje, a mene je mamila.

U karijeri ste pisali za više od 200 izvođača, od Olivera do Zdenke, pa i Lidije Bačić. Koje biste pjesme posebno izdvojili?
Najteže pitanje. Moj ukus i ukus publike su sasvim različiti. Publika će reći „Žena za sva vremena“, „Putevima vjetra“, „Jedna noć“, „Santa ledena“, „Vučica“… Te pjesme su preživjele 15-godišnji vremenski test i gotovo ih svi znaju koji prate domaću glazbu. Ja ću reći neke sasvim druge od istih izvođača, osim „Putevima vjetra“.

“Festivale više nitko od mlađe populacije ne prati, osim rodbine i prijatelja izvođača”

Jedna od pjesama koju mnogi izdvajaju kao omiljenu je „Vučica“, koju je kao najdražu izdvojila i bivša predsjednica?
Emina Arapović je uz Zdenku te u novo vrijeme Andreu Kadić izvođač koji mi je najbliži glazbenim senzibilitetom (rock, blues, pop-rock). Tu bih dodao i Emiliju, taj kvartet mi je u životu najviše i najduže vjerovao. A „Vučica” je ono što sam ja iskonski – rock, živi glazbenici, snažni riffovi, emocija, blues prohodi. Valjda se osjetila ta iskrenost. A tekst Emilije Kokić i Eminina interpretacija su je doveli do mase žena svih uzrasta.

Tri puta ste pobijedili na Zagrebačkom festivalu, no odavno više ne nastupate na festivalima? Zašto?
Festivale više nitko od mlađe populacije ne prati, osim rodbine i prijatelja izvođača. A ako publika ne odrasta uz pjesme, one neće zaživjeti. Nijedna pjesma od najpoznatijih mi nije bila na festivalu. Trebalo mi je dugo da to shvatim. Čudio sam se što mi pjesme koje su pobjeđivali nitko od mladih ne zna, to je bilo jedino razdoblje u karijeri u kojem sam bio ‘iza vremena’. Danas mi se pjesma može pojaviti na festivalima za seniore samo ako pjevač inzistira, ja uvijek kažem u startu da sam protiv.

Među prvima ste otkrili moć društvenih mreža, a danas Vas na Facebooku prati više ljudi nego Severinu i Jelenu Rozgu zajedno. Kako ste to uspjeli, iz kojih sve zemalja dolaze Vaši fanovi? Sigurno da ima i onih koji misle da kupujete fanove?
Uvijek će to misliti. Kad sam krenuo s avanturom zvanom Facebook, promovirao sam i svoju glazbu i svoju košarkašku ekipu. Pokazivao sam sebe onakav kakav sam. Bilo mi je to zabavno jer sam suradnjom s Oliverom ispunio “zadnju želju” u Hrvatskoj. Razmišljao sam stvoriti platformu s kojom će i izvođači van regije htjeti raditi sa mnom. Lako se može naći ako se “scrolla” prema dnu da su sljedbenici iz svih zemalja svijeta, a gledano po broju stanovnika najviše ih je iz Makedonije. Za razliku od Facebooka, na Instagramu se bavim otpočetka samo glazbom i tamo ih je svih 16300 iz glazbenih razloga.

Dobili ste i nagradu za životno djelo u Makedoniji. Kako to da Vas tamo toliko cijene?
Rekli su mi da jako cijene što sam se toliko u životu bavio starijom generacijom pjevača, njima poznatom iz ex-YU. Taj narod je pun duše i predivan. Nigdje se nisam osjećao kao u Skopju. Ovdje me puno više cijeni glazbena publika, nego pjevači, urednici i diskografi. Čast iznimkama.

“Malo njih me sluša i doživljava kao što sam ja na počecima slušao Borisa Šuputa jer sam vjerovao njegovim savjetima što trebam raditi kako bi se ostvario u glazbi”

Zadnjih godina okrenuli ste se radu s mladim, neafirmiranim pjevačima. Kako ih nalazite i mislite li da bi netko među njima mogao napraviti veliku karijeru?
Imam sjajan tim ljudi predvođen Sašom Valenčićem, izvršnom producenticom Anom Borić i snimateljicom Marijom Tadić. Mnogi od njih se sami jave, a neke je Ana dovodila. Zahvaljujući tekstopiscima u stanju sam puno raditi, oni me opskrbljuju sjajnim idejama. Mislim da bi gomila mladih mogla napraviti velike karijere, no malo sam tužan da rijetko tko ima onaj, nogometnim rječnikom, “Gattuso” radni elan da bude ‘zadnji vezni’, koji će kopati i orati za dugoročnu karijeru. I malo njih me sluša i doživljava, kao što sam ja na počecima slušao Borisa Šuputa, jer sam vjerovao njegovim savjetima što trebam raditi kako bi se ostvario u glazbi. Inače, talenata imamo na izvoz, no danas je rad presudan. Tu su susjedne zemlje puno učinkovitije, njihovi mladi strahovito puno ulažu u Google i FB Ads, dok kod nas nekako više gledaju na svaki uložen euro, a ovdje tako ide jako sporo. Ja i dan danas ulažem u to što radim i idem ‘u crveno’, a i kad sam bio mlad, svaku lipu sam ulagao sam u to što radim, lijepio plakate po gradu, proučavao kao “MIOC” đak algoritme poker-aparata, davao instrukcije, korepetirao, sve da bih našao dopunsku zaradu kako bih mogao ulagati u svoj rad.

Počeli ste raditi i s inozemnim glazbenicima. Kako dolaze do Vas?
Neki su se sami javili, nekima sam preporučen, nekima sam se ja javio kad sam ih čuo… Uglavnom, to mi je bila zadnja neostvarena želja van regije. Divne suradnje na koje sam osobito ponosan.

Imate li nekih neostvarenih želja? S kim biste voljeli surađivati?
S još mnogo izvođača van regije, s kojima nađem zajedničku crtu. Neostvarenih želja nemam osim one koju sam naveo; volio bih da dolaze juniori kojima ću pomoći da se ostvare onako kako su meni pomogli oni koje sam slušao i kojima sam vjerovao jer su iskusniji.

Moglo bi Vas zanimati