Alen Vitasović: „Želim umrijeti na pozornici“

Vijest kaže „nakon 30 godina opet u Lisinskom“, a povodom 35 godina glazbenog djelovanja i deset više glazbene aktivne karijere, Alen Vitasović će se ukazati u utorak 11. studenoga 2025. u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu ne bi li s proširenim bendom i mnoštvom gostiju odsvirao slavljenički koncert

O njegovom jučer, danas, sutra, demonima, kolegama, karijeri, a ponajviše izvođaču samom, popričali smo bez dlake na jeziku, kao i obično.

Alene, tridesetak je godina od debija koji je preokrenuo poratnu domaću scenu i megahitova koji dan danas podsjećaju na dofuravanje novog dečka ne samo ča vala. Takav su bum prije svjedočili naši starci s Čolom i Kalemberom. Što je i koliko je danas ostalo od tog dečka?

Alen: Krenulo je i prije 1993.godine na radiju Puli, a sama profi glazba još davne 1980. S tim da ne računam sviranje na svadbama u ranom djetinjstvu s ocem. Sama poznata karijera od 1994. Bio je bum za mene i sve, ali smo bili nespremni za što nas čeka. Od tog dečka je nešto i ostalo, ne puno, ali još želje i snage za glazbu, ljude, koji su sve više zli.

Bilo je otad i uspona i padova. I zatišja i pauza diskografije. I povrataka i suradnji i hitova i promašaja. Ali je interesantno kako te ljudi ne zaboravljaju i pamte i asociraju uz kvalitetne pop stvari. Je li to privilegij ili sreća? Ili zapravo oboje?

Alen: Usponi i padovi su normalni u mom poslu. Uvijek sam se uspio dignuti, stotinu puta i trajem, a mnogi nisu. Trajati je najteže. Vrlo je teško psihički, fizički, organizacijski, ljudski, medijski, privatno sve izdržati. To je i privilegija i sreća stigma i dar.

Nemaš problema otvoreno govoriti o svojim demonima zbog kojih te se u jednom periodu karijere pečatiralo kao oštarijskog Shanea MacGowana. Jedan od viđenijih istupa bio je kod Ace Stankovića u Nedjeljom u dva. Ono što me uvijek zanimalo iz tvoje perspektive jest koliko je to bolest koju ne kontroliraš a koliko tek odraz jačeg ili slabijeg karaktera i izbora?

Alen: To je splet mnogih životnih okolnosti. Bolest kontroliram, radim bez problema uz izvanredan bend. Zdravlje mi je super jer puno radim na sebi.

Ima li ikakve šanse za obnavljanjem kreativnih muza s Liviom Morosinom i koje su zapravo točni momenti zbog kojih je ta suradnja pukla? Obzirom da najveće hitove ranog dijela karijere mimo “Bure” vežemo uz Vaš debi album i suradnju?

S Liviom nikad više mislim, a suradnja je nestala godinama sama po sebi nekako. To ne znači da ne pričamo ili komuniciramo. Prijatelji smo ostali, ponekad bez publike i zasviramo zajedno.

Aktualne suradnje često te vežu uz Marca Grabbera i Ivana Arnolda. Tko su puležanski i istrijanski glazbenici koji ti imponiraju? Nedavno si snimio duet s Tatianom Giorgi i njenim divnim glasom?

Alen: Istarski glazbenici, po mom ukusu su ti recimo Franci, Lasagna, Limma Len, Gustafi, Elis Lovrić, Tamara Obrovac, Nola, Šajeta, Tatiana Giorgi, Grabber i Arnold uvijek. Drugo se niš sad ne mogu sjetiti osim da imamo jako dobru jazz scenu…

Tiražni mainstream mediji te pak na konto zajedničkih fotki žele spojiti s Katom Peović kao radničkofrontskom političarkom i ex muzičarkom/gitaristicom u Maxmettu. Što je Fronta i kad će premijerno van? I koliko Maja Šuput i onaj neki Šime moraju strepit da im Vitasović i Kata ne pokradu novinske stupce?

Alen: S Peovićkom san jako dobar i radi novi album, a ja ću joj pokušati pomoći tako što ćemo snimiti zajedničku pjesmu o revoluciji. A šta ću ti ovo drugo komentirat, novine su glupe većinom, a ta neke osobe koje navodiš nisu vrijedne spomena.

Na stranu ti dijelovi medijskih zamaranja, uskoro će past’ i Lisinski. Kakvi su osjećaji uz koncert u prostoru kojem su svirali od Cavea, Chrisa Cornella preko Zvonka Bogdana, Žaka i Škore? Koji repertoar spremaš?

Alen: Lisinski je velika čast za mene nakon trideset godina karijere. A možete očekivati pravi koncert, odličan band, istarski, kvalitetan, proći ćemo sve faze karijere od samih početaka do pjesama iz ove godine. Imamo i dvije pjevačice, sax, cijeli band pjeva, odlični gosti, sve sami prijatelji, Baby Lasagna, Šajo, Lima, Peovićka, Giorgi, a možda još toga…ma, uvjeren sam da ćemo napraviti spektakl.

U posljednje vrijeme si diskografski full aktivan. Ima tu svega se nađe, od lokalnih oštarijskih koronskih zezancija s Grabberom “Oštarije su mi zaprli” do navijačkih himni i klasičnih ča val revival stvari a la “Samo ti me se nisi štufala”. Kad gledaš iza ramena karijere s kojim si glazbenim djelima najponosniji i postoje li one koje da možeš vratiti ne biš nikad opet snimio?

Alen: Svaka pjesma je bila dio trenutka mog života i trebala se pojaviti onda kad se pojavila. Neke su se snimale u bolnicama u intenzivnoj njezi. Bilo je tu svega, upala pluća, korona, raznih… Svaka je pjesma dio mene, života, ljubavi i trauma, tako da su sve s razlogom tu i ne bi ih ni jednu mijenjao.

Što slijedi pro futuro za Alena i kako se osjećaš u vrijeme u kojem Baby Lasagna zapravo igra s drugim žanrom ono što si ti odradio s ča valom?

Alen: Lasagna ima svoj put. Vjerujem u tog divnog čovjeka, emotivca koji je rođen na isti datum kao i ja — malo se godine razlikuju, ali to su sitnice. Ča-val odavno više ne postoji iako sam ga ja stvorio. Ono što postoji i što je ostalo je samo muzika.

A kad si zadnje pogledao Orbanići Unplugged, dokumentarac Mirkovića o tebi? I kakve te slike i sjećanja vuku za taj film i te dane?

Alen: Osjećam bol i dio ponosa. Orbanići Unplugged me iznenadio — Mirković i sama ideja snimiti čovjeka s nedovršenim albumom, početnika na sceni, bila mi je totalna zbunjenost. Ulazak u moj život, kuću, svježi brak, malo dijete, nagla popularnost jednog skromnog dečka sa sela… Taj film sam pogledao par puta, ponavljam s ponosom, ali i s velikom boli jer sad vidim stvari sasvim drugačije. I koliko li se samo stvari promijenilo u mom životu tada i kasnije. Iza mene su dva braka, dvije divne žene — Sandra i Eleonora. Dvoje djece. Veliki zdravstveni problemi i sve to prebrođeno. Imam konstantne nastupe po potrebi i konačno mir.

Jeste li ti, povučeni Ban ili nepovučeni Bare — likovi s najviše demona na našoj sceni — i kako se vidiš u tom svežnju „tri mušketira“? Namjerno Grdovića ne spominjem — nije do ramena ta tri asa.

Alen: Ove koje si nabrojao su manja djeca spram onoga što ostali rade. I dobri ljudi, i prijatelji, i glazbenici — a ovi „dobri“ su po institucijama, to je potajno. Većina njih, ono, glume Isuse, a „ubijaju“ ljude. Ban i Bare, Žera — dobri su ljudi, iskreni, pošteni. Većina su također ok. Smetaju mi osobe, neke moje kolege, koji jedno govore, a drugo misle. Lažu, ogovaraju, uzdižu se na uštrb drugih. U medijima glume anđele, a prema obitelji, bendu, poznanicima ih iskorištavaju; ako im netko treba, onda mu lažno podilaze.

Obzirom na često isticanu razornu iskrenost koja te znala stajati krivih pogleda na sceni — koje sve kolege na sceni ne smatraš, osim Cetinskog, osobito stimulativnima i zanimljivima glazbeno, a koji ti pak imponiraju u mjeri da bi s njima snimao duete ili dijelio stage?

Alen: Nemam želju nastupati s nikim iz ove države. Ne vidim nikog za koga bih baš, ono, jako volio stati zajedno na stage. A i glupo je to — od svjetskih imena, možda Lady Gaga, ali i to možda. A ako ćemo iskreno, djevojke iz mog benda su bolje od pola ovih sisatih nausnatih seljačina.

Puno je kolega prešutjelo ovo „hipodromsko“ ljeto. Ti nikad nisi imao problema isticati svoje socijalne i lijevije orijentacije i poglede na svijet. Kako je živjeti na sceni u kojoj se u jednom trenu ispolitiziralo Thompsona u mjeri da je postao nedodirljiv

Alen: Ja sam ljevičar, antifašist — djed mi je oslobodio Pulu. Thompson me prije bio zvao – ja došah, otpjevah na Poljudu, sve u bijelom, i to je to. Ne slažem se s njim ni politički ni po stavovima.

Vezano uz aktivaciju i novu vitalnost pronađenu na sceni posljednjih godina kroz singlove i koncerte — koliko glazba produžuje život i vijek trajanja kulta Alena Vitasovića?

Alen: Želim umrijeti na pozornici.