ruj

2023

Intervju

Antun Aleksa

IDEM - od benda do benda pa do glasa generacije

Mislav Živković

Antun IDEM / Matej Grgić

Pitali smo Antuna Aleksu gdje ide, zašto krivo piše pozdrav, kako je proveo ljeto i u kojim mu situacijama dolaze melodije.

Vjerojatno ste već čuli izvođača pod nazivom IDEM – čak i ako to možda niste znali. Kantautor i multiinstrumentalist Antun Aleksa svira trombon u Porto Mortu i JeboTon Ansamblu te pjeva i svira gitaru u bendu Trophy Jump, a ove je godine objavio svoj solo prvijenac pod nazivom poyy, objavljen u izdanju Mudrog Brka, i to na svoj trideseti rođendan. Ovaj niti polusatni album u tek par mjeseci uspio je oko Antuna okupiti velik broj fanova, mnogi od kojih nisu ni slušali njegove prethodne grupne uratke, i već se doima kao da je na putu da postane jedno od kultnih izdanja naše indie scene.

Razloga je stvarno puno. Antun, osim što je karizmatičan izvođač i vrlo draga osoba, neopisivo je iskren u svojemu glazbenom izričaju. Njegove su pjesme naizgled jednostavne, ali sadrže svu generacijsku težinu koju je za mnoge slušatelje imalo odrastanje na Balkanu od devedesetih naovamo. Tekstovi su prožeti osjećajem zarobljenosti u učmalosti svakodnevice koja ne postaje bolja, i to ne isključivo na univerzalan način, nego na jedan vrlo specifičan za naše prostore.

Antun IDEM / Matej Grgić

U trendu masovnog iseljavanja mladih, zatvaranja brojnih kultnih mjesta i siromašenja kulturne scene od strane konzervativnih političara, ekonomske i društvene krize, neodrživosti trenutnog sustava, osjećaja izoliranosti pojačanog globalnom pandemijom, Antunovi tekstovi rezoniraju drugačije – i to možda upravo zato što rijetko koju od ovih stvari adresira direktno. Naprotiv, polazi od vlastita iskustva, osobne krize i nošenja sa starenjem, od osjećaja neuspjeha, izgubljenog vremena i odlazaka van samo da bi se osjetio što bliže životu i smislu.

I iz te jednostavne i osobne iskrenosti rađa se nešto univerzalno; šaren, duhovit i hrabar album prepun tipičnih mjesta na kojima će se mladi prepoznati: od Krivog, Čvenka i kombanja gensa, do čilanja s ekipom i stvarnosti u kojoj nam je sve „10 min od kuće“.

Di su te pivice?

U tom smislu, i sâm je naziv albuma – poyy – toliko prikladan, kao prikaz ustaljenog načina pozdravljanja koji je proizašao iz zamijenjenih slova na našim tipkovnicama, jedne pogreške koju smo prihvatili i pretvorili u nešto naše. Na albumu se i zvučno osjeti sloboda kakva se osjeti kad član benda koji ima štošta za reći izađe iz bendovskih okvira i radi solo stvari, kombinirajući zvukove post punka s velikim pop refrenima i uradi-sam estetikom bedroom pop scene.

Antun IDEM / Matej Grgić

Jako je malo domaćih izdanja koja bi se mogla usporediti sa zvučnom paletom ovog albuma, a kamoli rekreirati genijalan trenutak kad se Antun na drugoj stvari, ”Barem 500”, potpuno neočekivano kroz vokalnu distorziju zapita: Di su te pivice, di je ta vutra?. Iako on tvrdi da je pokušao samo napraviti album „sastavljen od pjesama koje bi meni bile hit“, već se sada vidi da je album daleko prerastao svoju inicijalnu namjeru. Njegovi su koncerti puni fanova koji sve tekstove pjevaju uglas i odlaze na domaće festivale i regionalne nastupe gdje ga mogu uhvatiti.

Antun već radi na drugom albumu, a trenutno se nakon uspješne ljetne sezone priprema i za svoj prvi zagrebački solo nastup u Vintageu 8. prosinca. Porazgovarali smo s njim o projektu IDEM, albumu, svirkama, bendovima i planovima za budućnost.

Već nekoliko bliskih prijatelja reklo mi je istu stvar o tvom albumu, da se „dugo nisu toliko pronašli u nečemu što je objavljeno na hrvatskom jeziku“. Slična stvar vidi se i na koncertima, gdje se uglavnom nalazi ekipa koja zna tekstove svih stvari koje izvodiš. Čini se kao da si uhvatio nešto univerzalno za našu generaciju i uspio to izraziti u deset pjesama koje tvojim slušateljima stvarno znače nešto. Jesi li svjestan toga i jesi li to uopće pokušavao?

Puno godina nisam ništa pisao niti izbacivao na hrvatskom jeziku jer bi mi sve što bih napravio zvučalo previše cringe. Nešto se prije koju godinu konačno prelomilo oko tog osjećaja i uspio sam se izboriti s materinjim jezikom. Iskreno, veoma me iznenađuje (na najpozitivniji mogući način) što s toliko ljudi rezonira ovo što sam napravio.

Kako ti je prošlo ljeto, svi nastupi koje si imao? Gdje ti je bilo najugodnije nastupati?

Ljeto je bilo veoma hektično – jako puno kilometara uz malo spavanja; uz osmijeh na licu, ali i povremenu suzu. Naporno, ali prekrasno. To je iskreno ono što sam htio, živjeti i raditi to sa svim lakoćama i težinama posla. Moram priznat da mi je nastupati bilo svugdje super na svoj način, ali ipak bih izdvojio moj dragi Zlarin, zadnji Ferragosto i zatvaranje KSET kotlovnice.

View this post on Instagram

A post shared by IDEM (@antunidem)

Zašto IDEM? Zašto poyy? Zanimljivo mi je da tvoje umjetničko ime i naziv albuma sugeriraju odlazak, a kroz pjesme se proteže osjećaj zarobljenosti u rutini i generalnog osjećaja besmisla.

Naziv IDEM ne bi postojao da se nisam davne 2010. na Fejsu preimenovao u Antun Idem jer sam bio prenahajpan što konačno idem gledat svoj (tada) najdraži bend NOFX u Preluk. Odlučio sam se u konačnici to koristiti kao autorski pseudonim jer sam u toj riječi vidio odraz tih nekih songova i konstantne želje za bijegom, a s druge strane i neku suludu ustrajnost. Kao – idem pa šta se desi, desi se. A poyy mi je samo bilo fora.

Jako mi se sviđa struktura albuma – na prvoj polovici albuma oslikavaš izgubljenost u današnjem svijetu, a u drugoj kao da tražiš neku utjehu u toj svakodnevici koja zna biti toliko represivna. Čak i narativno ima smisla, da na zadnjoj stvari, ”Nisi sama”, upravo sve to što nam je i (previše) poznato bude upravo razlog zašto se ne moramo osjećati sami. Jesi li ciljao na nešto tako kad si smišljao tracklistu ili se samo sve posložilo?

Moram priznat da sam tracklistu više slagao tražeći po samoj glazbi tražeći određenu dinamiku i flow albuma. S ”Tu je sve” i ”Barem 500” sam otvorio zato što mi se zvukovno odnosno estetski učinilo kao zanimljiv uvod u priču, a ”Nikad sama” sam ostavio kao neku feel good himnu za kraj.

Antun IDEM / Matej Grgić

Je li te u stvaranju više inspirirala naša društvena stvarnost i svakodnevica ili pak osobne stvari i stanja kroz koja si prolazio? Na koji način se to dvoje isprepliću?

Nađe se u tekstovima i društvenih komentara, ali većinski ih vidim kao nošenje s vlastitim emocijama i situacijama. Trudim se što manje baviti drugima, ali nekad izleti.

Napisao si u promo materijalu da su pjesme s albuma nastajale nekoliko godina – znači li to da su ti neke od njih posebno prirasle k srcu kroz vrijeme tijekom kojeg su nastajale? Koje su ti najdraže stvari i zašto?

Mogu izdvojiti ”ŠtetaŠtetaŠteta” jer je prva IDEM pjesma i prva stvar koju sam napisao na hrvatskom nakon puno godina oko koje sam se osjećao dobro. Mislim da nema stvari na albumu koja mi je manje draga, zato i jesu sve na njemu.

Imaš li neku politiku ili filozofiju? Sve ti pjesme imaju ili pankerske elemente ili bar duh. Oduševilo me kako sažeto i bez političkih parola zapravo daješ jednu jako realnu – ali i dalje socijalno angažiranu i inkluzivnu – sliku domaće stvarnosti.

Politika trenutno slabo. Imam svakakva mišljenja, no osjećam se da mi je prvi korak baviti se samim sobom, pa će onda i ostalo doći na red. Možda to spada pod neku filozofiju? Želja mi je promovirati iskrenost, empatiju i obzirnost. Reći ću ja svakakve gluposti, ali nadam se da se na kraju osjeti to čemu težim.

Nešto po čemu se meni poyy ističe u masi indie izdanja na našoj sceni upravo je to kako spaja taj pankerski DIY pristup glazbi s istaknutim pop, melodičnim senzibilitetom. Nije lako pisati stvari koje su ovako pamtljive, baš se čuje da imaš uho za melodije! Kako ti najčešće dolaze? Na sessionima, ili pod tušem, ili…?

Naslušao sam se razne glazbe zadnjih petnaest godina, ali ono što me nikad nije prestalo veseliti jest dobar hook. Tu sam se i super ispraksao kroz rad na Trophy Jump pjesmama. Marko Marinović, prijatelj koji sa mnom svira u tom bendu, ima brutalno uho za te stvari i uz njega sam sigurno isto puno naučio. A što se tiče izrade materijala, imam mobitel prepun random snimaka gdje nešto mumljam i pjevušim. Te skice nastaju u apsolutno bilo kojoj situaciji, npr. dok hodam gradom, družim se s ekipom, negdje nešto čekam i slično. Nekad mi je teško sjetiti se što sam uopće htio u tom trenutku s tim i to većinom koristim za nalaženje inspiracije u momentu kad se tih sat vremena mira doma poklopi sa željom za stvaranjem.

U pravilu najviše budem zadovoljan s pjesmom kad je uspješno ispljunem u jednom komadu.

Antun IDEM / Matej Grgić

Na koji način se stvaranje vlastitih stvari razlikuje od sviranja u bendu? Naravno, mogu pretpostaviti da imaš više kreativne kontrole kad radiš solo, ali ima li razlike i u tome što želiš reći ili stvoriti kad radiš s drugima nasuprot tomu kad radiš sâm?

U bendovima sam od kraja osnovne škole i trenutno u solo projektu nalazim neku vrstu osvježenja u vidu beskompromisnosti. Ono što mi je možda najzanimljivije jest činjenica da isključivo predstavljam samog sebe, i svoje emocije i stavove, bilo kroz glazbu, tekstove, intervjue ili koncerte. Nema skrivanja.

Koji su ti bendovi i izvođači bili najveća inspiracija i utjecaj na tvoj glazbeni izričaj? I što trenutno slušaš?

Na zvuk i ideju solo projekta su konkretno najviše utjecali bendovi koje najviše slušam zadnjih godina: Fidlar, Bomb The Music Industry, Iron Chic, Weezer, PUP, Prince Daddy & The Hyena, Mom Jeans, ali bez sumnje i Trophy Jump, i Porto Morto.

Ovo ljeto sam skoro isključivo slušao bendove uživo na festivalima i CD-ove u svom autu, među kojima je i 50 Centov Get Rich or Die Tryin’ koji sam zavrtio valjda pedeset puta!

Zadnjih dana si često znam pustit bend Čuvarkuća. Dobra brija.

Kakvi su ti planovi sada? Gdje te možemo uhvatiti?

Plan je malo stati na loptu i probati dovršiti materijal za drugi album da bude spreman već za 2024. I Porto album je pri kraju pa ću sigurno provoditi dosta vremena u studiju Šećer.
Koncertno do nove godine planiram neku vožnju po regiji (Beograd, Skopje, Rijeka itd.), a izuzetno se veselim službenoj promociji albuma poyy u Zagrebu u Vintageu 8. prosinca. Tu morate doći svi! A moguće je i da padne neki vinil do kraja godine.

Antun IDEM / Matej Grgić

Za kraj, imaš li neku poruku ili nešto što želiš reći našim čitateljima i fanovima?

Veoma sam zahvalan svima koji slušaju i prate IDEM projekt zadnjih mjeseci otkad smo startali mašinu. Moram spomenuti i ostale kotačiće bez kojih to ne bi funkcioniralo – dragog kolegu Pavla Kocanjera, koji je ubio spotove i cijeli vizualni IDEMtitet, Dominika Kisića, koji je požrtvovno odradio miks i master, kao i ekipu iz Jebotona i Mudrog Brka. Dat ćemo sve od sebe da radimo još bolje, ljepše i mekše. <3