Antun Tomislav Šaban: „Prošlost su vremena kad je svaki skladatelj bio ili 'ozbiljan' ili 'zabavan'”

Jedna od najstarijih, najorganiziranijih i najraznolikijih umjetničkih strukovnih udruga u našoj zemlji je Hrvatsko društvo skladatelja. Tko nije pobliže upoznat s temom, pomislit će odmah tek na službu zaštite autorskih prava, ZAMP.

Ova je udruga, međutim, ujedno i jedan od stupova glazbene kulture u Hrvatskoj, koja je kroz povijest preuzimala na sebe niz zalagačkih, pokretačkih i drugih ključnih uloga. Narudžbe novih djela, produkcija i organizacija brojnih kulturnih sadržaja, festivala, koncertnih ciklusa, diseminacija glazbene literature koja predstavlja opuse lektirnog značaja, medijacija i predstavljanje glazbe hrvatskih autorica i autora u međunarodnom kontekstu te širok spektar izdavačkog outputa kroz rad izdavačke tvrtke Cantus dio su tog rada.

Od 1967. godine Hrvatsko društvo skladatelja imalo je svega pet svojih članova na mjestu glavnog tajnika. Kao najrecentniji, istovremeno i najdugovječnijeg staža u toj je ulozi Antun Tomislav Šaban. Pred kraj proteklog četverogodišnjeg poglavlja i najzahtjevnijeg mandata dosad, podijelio je informacije o stanju u udruzi, promjenama, rezultatima te izazovima novog vremena.

Svečano otvorenje ECSA-ine godišnje skupštine, 2022.

Nalazimo se ususret jednoj u nizu medijskih konferencija na kojoj se javnosti obraćate u ime HDS-a, ovaj put u kontekstu međunarodnog festivala suvremene glazbe, Muzičkog Biennala Zagreb. Nerijetko se dogodi da u istome danu trebate predstavljati udrugu u potpuno različitim situacijama, od umjetničkih, preko poslovnih i pravnih, do logističkih te suradnje s institucijama. Mislite li da ste dobar komunikator, koji su Vaši zlatni recepti u tome području?

To bi trebali drugi procijeniti. Često sam u prilici obraćati se u ime udruge. Danas je Biennale, u utorak 60. obljetnica HURIN-a, uvijek je neka prilika. Ni kao dijete nisam imao problema stati pred publiku i nešto odsvirati na klarinetu – rutina nastupa i samopouzdanje koje dolazi kroz potvrdu nakon tog iskustva nešto je što ostaje kroz cijeli život. Možda to što govorim sedam jezika isto ima neku ulogu u pogledu komunikacije. Jednom sam u Africi uspio održati kraći motivacijski govor na portugalskom – sudeći prema reakcijama, razumjeli su me i bilo je uspješno.

MBZ je najdugovječniji, najveći i međunarodno najprepoznatiji umjetnički projekt HDS-a. Osnovao ga je naš – također međunarodno poznati – skladatelj Milko Kelemen, čiju stotu godišnjicu rođenja obilježavamo ove godine. Ipak, neke problematike s kojima se i on tada hvatao ukoštac nisu prošle, među ostalim i političko razumijevanje, pitanje suvremenosti i relevantnosti te međusobna suradnja i razumijevanje samih koleg(ic)a autor(ic)a. Festival je osvježen potpuno novim ljudima i ocrtava neke svježe konture. Kako Vi ocjenjujete njegov današnji status i položaj?

Biennale je brend, to je neupitno, ima svoju publiku. Neovisno o politici i vlasti, MBZ je uvijek bio prepoznat kao neupitan stup naše kulturne scene. Bio je i vrlo atraktivan za suradnju vanjskim partnerima: suradnje s kulturnim institutima i veleposlanstvima drugih zemalja, zatim Zaklada Ernst von Siemens, koja je vrhunska međunarodna organizacija koja financira projekte u kulturi ozbiljnim iznosima. Tu je i niz manjih suradnji na bilateralnim razinama.

Foto: Matej Grgić/MBZ

S druge strane, svaki je festival borba za publiku. Gledajući statistički, dogodio se povratak publike, vjerojatno kao posljedica i reakcija na pandemiju. U cijelom svijetu nije se moglo javno muzicirati i posjećivati događanja gotovo dvije godine, a jednom kad je to završilo, ljudi su ostali gladni iskustva. Prema ovom što vidimo kroz podatke koje prikuplja ZAMP, vidi se da imamo potrebu za koncertima svih profila. Ljudi su spremni platiti karte, propusnice i putovanje na festivale, kako bi poslušali koncerte, sve to puno više nego što je to bilo prije.

Društva koja licenciraju živu glazbu u cijelome svijetu bilježe prodaju ulaznica više nego ikad ranije. To također podrazumijeva i konkurenciju. Ne može svatko sve popratiti, a i dolazi do zamora. Primjećujem otvorenost koja je izraženija nego prije korone. I sâm idem na koncerte popularne glazbe više nego ranije. Ranije sam pratio uglavnom klasičnu, jazz i suvremenu glazba, a sad sam bio na nizu pop koncerata.

Kakvo mjesto u radu udruge imaju umjetnički projekti i koje strateške prioritete slijede njihove programske politike?

HDS od osnutka ima i svoju kulturnu ulogu. Kod nas je to vrlo izraženo, oduvijek smo prepoznati kao bitan faktor hrvatske kulture, kao organizator, izdavač itd. Od toga Društvo ima velike koristi i predstavlja prepoznatu i veliku vrijednost. Primjerice, HDS je prošle godine uložio više od 830 tisuća eura u projekte u vlastitoj produkciji i organizaciji (festivali, izdavaštvo, diskografija,…), što je oko 55 % ukupnog troška, a gotovo 700 tisuća eura došlo je izvana, kroz dotacije, sponzorstva i druge izvore prihoda.

Treba napomenuti i da HDS sufinancira i projekte i manifestacije drugih organizatora, a koji promiču hrvatsku glazbu i stvaralaštvo, putem pet natječaja umjerenih prema različitim vrstama i žanrovima glazbe, a to su BTL, International, Tradicional, Contemporanea te Fond Rudolf i Margita Matz. Kroz tih je pet natječaja u prošloj godini sufinanciran uistinu velik broj projekata, za što je izdvojeno gotovo 120 tisuća eura.

Činjenica je da i mi izdvajamo jako puno. Taj se novac tehnički oduzima od prihoda koji se prikupljaju kao tantijemi. Ne gledaju svi članovi na to jednako, ali svakako postoji velika potpora i shvaćanje da se kroz te projekte ostvaruje dodana vrijednost. Također, vrlo je važno da se sve ono što ZAMP prikuplja od organizatora, medijskih kuća, kafića i restorana, iskoristi za opće dobro. Tako je to bilo osmišljeno od samoga početka kolektivne zaštite pred stoljeće i pol: da novac koji se prikupi ne završi samo u nečijim privatnim džepovima nego da se dio njega iskoristi za opće dobro, za kulturu.

Kako izgleda taj svojevrsni ekosustav financiranja neprofitnih projekata u kulturi kroz prihode ZAMP-a?

Tako je postavljeno od samoga početka, kao što sam rekao. Prema zakonu treba ulagati u projekte pretežito nekomercijalne naravi. Prilično smo proširili broj naših projekata u proteklih dvadeset godina, i to uglavnom u smjeru popularne glazbe. Godine 2003. smo preko osamdeset posto sredstava ulagali u projekte ozbiljne glazbe, nešto malo u jazz i u popularnu glazbu, a kroz dvadesetak godina smo evoluirali i popularna je glazba ono na što najviše trošimo.

Foto: 61. Festival zabavne glazbe Split

Osmislili smo tako potpuno nove projekte kao što su Rock&Off, Cesarica i Elector dok su se postojeći projekti poput Zagrebačkog festivala, ali i nagrade Porin transformirali u formate primijenjene vremenu. Sve to je osim ideja i promišljanja tražilo i dodatan novac, koji smo osigurali ponajviše iz vlastitih sredstava koja su se preusmjerila i u nove projekte, ali dio njih je djelomično pokriven javnim sredstvima, sponzorskim novcem ili novcem partnera kao što su HUZIP ili HRT.

Osim ovih projekata festivalsko-koncertnog tipa osmislili smo i realizirali drukčije oblike promocije hrvatske glazbe i autora, primjerice TV serijal Zauvijek autor kojim je u tri serije pokriveno tridesetak istaknutih kolegica i kolega, opet najvećim dijelom iz popularne glazbe. Najnoviji i najambiciozniji projekt u tom nizu je portal kojim smo otvorili novu stranicu digitalizacije i distribucije informacija o hrvatskoj glazbi i glazbenicima. Kad sve navedeno sagledamo kroz vremenski kontinuitet, možemo zaključiti da se radi o pravoj evoluciji HDS-a kojom smo ostvarili ogromne promjene u korist velike većine članova, jer smo projektima pokrili praktički sve vrste glazbenih žanrova i smjerova kojima se oni bave.

I svi ti projekti su financijski i organizacijski stabilni. Naravno, nećemo ovdje stati već ćemo raditi i dalje: modificirati postojeće i osmišljati nove projekte, onako kako procijenimo da odgovara potrebama naših članova. Ušli smo na taj način postupno u tzv. mainstream, ali smo i dalje ulagači u različite projekte. Puno naših članica i članova svoju je karijeru započelo u amaterskim ansamblima i orkestrima, a upravo to i podupiremo kroz neke od naših natječaja za potporu nezavisnih projekata.

Poseban ste odnos imali prema jazzu, a danas je ponovno aktivna polemika oko kategorizacije jazza te što se sve smatra jazzom, kao i omjera standardnoga jazza u odnosu na autorski novi jazz, na programima festivala i koncerata. Što je važno imati na umu i kako se unutar Društva usklađuju različiti stavovi kada je jazz u pitanju?

HDS ima sve više redovnih članova koji se prvenstveno bave jazzom. Čini se da ljudi koji sviraju jazz sve više i komponiraju, a među njima je puno glazbenica. Još uvijek nam je članstvo asimetrično u pogledu omjera među spolovima, osim najmlađe generacije, gdje članice već čine polovicu. Već je dugo jazz prepoznat kao umjetnička, nekomercijalna glazba, a koju promoviramo kroz naš projekt JazzHR. Vjerujemo da time potpomažemo i stvaranju novog jazz repertoara.

Foto: Matej Grgić

Kroz godine se Vaš rad i usmjerenje u profesionalnom smislu okrenulo primarno menadžerskom i upravljačkom radu, kroz vođenje poslovanja strukovne udruge, ulogu poslodavca, koordinatora i stratega rada brojnih i raznolikih projekata i sekcija koje udruga organizira. Izoštrili ste vrlo specifične vještine i znanja vođenja u području koje oskudijeva profesionalcima toga profila – kako je došlo do toga uopće i zašto ste se odlučili nastaviti tim putem?

Činjenica je da imam iza sebe pet mandata i Društvo danas stoji u najboljem stanju u svojoj povijesti. Nikad prihodi nisu bili veći, a i udio rashoda manji. Mislim tu i na prihode koje dobivamo kroz dotacije, sponzore i natječaje, oni su se zadnjih godina značajno povećali. Prije korone prihodi ZAMP-a su bili 18-19 milijuna eura, potom su pali u 2020. i 2021. godini, da bi 2022. došli na 22 milijuna, a u 2023. na gotovo 24 milijuna.

Zadnji je mandat bio iznimno zahtjevan. Zbog pandemije i lockdowna prihodi su presušili, dogodila su se dva potresa, uredi HDS- a su oštećeni, morale su se napraviti ozbiljne prilagodbe i intervencije da bismo uopće smjeli biti u zgradi, uništena nam je arhiva na koju je pao zid sa susjedne zgrade… Konstruktivna obnova zgrade koja je u tijeku u potpunosti je financirana iz Fonda za obnovu, financijski okvir tih radova je oko 450 tisuća eura.

Iz početne faze radova na obnovi prostorija Tajništva HDS-a u Berislavićevoj

Povrh toga nakon gotovo trideset godina investiramo sami u ostale građevinske segmente, kao i što ulažemo novac od osiguranja, dobili smo oko 110 tisuća eura još 2020. godine. Također smo tada dobili i maksimalne moguće iznose bespovratnih sredstava za obnovu nekonstrukcijskih dijelova zgrade. Značajno ćemo podići vrijednost naših nekretnina, osigurat ćemo vrhunske uvjete rada idućih godina i desetljeća, kao i pružiti članovima i ostalima na raspolaganje obnovljenu dvoranu i drugu infrastrukturu za rad udruge. To je nešto što će ostati i kad nas više ne bude i kad će neki novi ljudi biti članovi HDS-a.

HDS je nerijetko temom i predmetom kritika zbog same činjenice da je njegov dio i ZAMP, a vi ste kao predstavnik udruge nerijetko na prvoj fronti tih diskusija i konfrontacija. Kako to osobno doživljavate, a kako se s time nosite profesionalno?

Rekao bih da Hrvatska ipak civilizacijski napreduje i da se danas ne govori o autorskoj naknadi kao haraču. Ulaskom u EU se to znatno unaprijedilo. Sve vlade unazad mnogo godina podupiru autore i njihova prava, a u Hrvatskoj nigdje ne izlazimo iz okvira onoga što je praksa svugdje u naprednom svijetu: u EU, ali i u Japanu, Kanadi, Australiji itd. Regulativa je slična.

Autori gotovo prvenstveno zarađuju na taj način, za razliku od izvođača. Sva kritika dolazi kao dio posla, većina udara ipak ide na kolege iz ZAMP-a, ali naravno da smo svi mi nadležni za ispravno trošenje i raspodjelu također „na meti“. Troškovi su najmanji ikad, ali ipak je riječ o velikom novcu. Naravno da nikome nije svejedno kako se to troši, ali treba imati na umu da smo kao udruga pod stalnim nadzorom više nadzornih tijela: Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, revizije, ureda za udruge, porezne uprave… svi oni nas po zakonu kontroliraju te nikad nema većih problema, a kad se nešto i nađe, sve se ispravi, riješi u hodu i stvari idu dalje.

Koji su vaši fokusi u svakodnevnom radu i kako osiguravate da se radom stručnih i drugih službi, pa i radom onih odabranih u odbore i skupštinu predstavnika, jamči dugoročnu stabilnost udruge i visoku profesionalnu razinu? Koji brojevi najbolje ukazuju na stanje stvari?

Našu udrugu u prvome redu kontroliraju članice i članovi, nositelji prava. Naravno da nisu svi članovi u istoj mjeri angažirani oko toga. Ključna je stvar imati dobar tim ljudi koji se angažiraju, pokrivaju različite vrste i područja te poslovne modele koji postoje. Zasad mogu zaista pohvaliti kolege koji upravo završavaju mandat.

Po novim zakonskim odredbama, nakon izbora za Skupštinu predstavnika i Nadzorni odbor, koje ćemo provesti 8. lipnja, donekle će se promijeniti upravljačka struktura: u njoj više neće sudjelovati muzikolozi i glazbeni pisci, ali svoje će mjesto dobiti kolege koji se bave primijenjenom glazbom, te dodatni predstavnik popularne glazbe.

Članstvo udruge čine brojne skladateljice i skladatelji glazbe svih profilacija, ali i tekstopisci te brojni glazbenici koji su putem aranžerskog rada zaronili i u onaj autorski te se tako svrstali u obje glazbeničke zajednice. Zbog posebnosti HDS-a kao udruge, ali istovremeno i službe koja prikuplja sredstva od autorskih prava svojih članica i članova, usred prilagodbe europskoj Direktivi, odnedavna (iako osnivači) muzikolozi i glazbeni pisci nisu više dijelom redovnog članstva.

Udruga broji 335 redovnih i 83 suradna člana i članica. Kolege muzikolozi i glazbeni pisci ostaju i dalje maksimalno integrirani u rad Društva kroz sudjelovanje u odborima i stručnim povjerenstvima, a dvoje predstavnika suradnih članova sudjelovat će u radu Skupštine predstavnika, savjetodavno, bez prava glasa.

Oni čija autorska prava služba ZAMP štiti, u mogućnosti su biti redovnim članovima. Koje su kriterije morali zadovoljiti, bilježite li veći ili jednolik interes za članstvom u HDS-u? Jeste li zamijetili promjene u strukturi članstva unutar proteklog razdoblja?

Doista smo inkluzivno društvo. Znam da postoje udruge koje gotovo mikroskopom gledaju profile svog članstva, ali mi želimo uključiti što više onih koji zadovoljavaju uvjete. Vidimo to kao dokaz snage, da imamo što više članova, u interesu nam je da „svatko tko nešto znači“ bude naš član. To se jasno vidi iz razvoja članstva koje se od početka stoljeća gotovo udvostručilo. Došlo je i do promjena u strukturi članstva, prije svega, više je žena. Drugo, imamo sve više članova u dobi starijih od osamdeset godina.

Alfi Kabiljo u Splitu prima Europsku nagradu za filmsku glazbu Camille, za životno djelo

Svojedobno smo omogućili da tekstopisci budu redovni članovi i njihov se broj postupno povećava. Uz izmjene zakona i statuta, mijenjali su se i kriteriji o ulasku u članstvo te su te promjene naišle na odobravanje.

Nešto što možda ne bude toliko vidljivo mali su (a i veliki) projekti solidarnosti prema kolegama članovima, drugim glazbenim institucijama, ali i društvene akcije uopće – taj se profil ponajviše vidi u fazama kakve je oblikovala pandemija, potres i njihove posljedice. Što se tu napravilo, što se naučilo i na što ste najviše ponosni u pogledu tog zarona u solidarizaciju pa i filantropiju?

Društvo je oduvijek imalo i svoju socijalnu komponentu. Naš fond solidarnosti dobio je veći značaj nakon potresa i korone. Anti Covid 19 izvanredna stimulacija u 2020., 2021. i 2022. godini iznosila je preko 1,4 milijuna eura. Prije bismo nekoliko puta godišnje pomagali pojedinim članovima koji bi imali iznenadne potrebe. 2020. godine smo sredstva koja su bila alocirana za proslavu 75. godišnjice Društva i za umjetničke projekte preusmjerili u pomoć kolegama.

U doba korone pružali smo direktnu financijsku pomoć mnogim članovima iz Fonda solidarnosti: 2020. godine 850 tisuća kuna, uz 350 tisuća kuna od Ministarstva kulture. Fond solidarnosti nastavlja se i dalje. Razmatramo da u budućnosti proširimo socijalne mjere Društva na sve redovne članove – za sada su uglavnom ograničene na starije od 65 godina. Godinama već izdvajamo po 160 tisuća eura u tu svrhu, a u zadnje dvije godine taj je iznos povećan. Istražit ćemo održivost povećanja tog iznosa kojim bi se onda mogli pokriti svi redovni članovi.

Oni koji su već u mirovini dobivali bi to i dalje kao dodatak reparticijama malih prava, dok bi onim mlađima, radno aktivnima taj iznos uplaćivali u treći mirovinski stup. Kako bismo to financirali? Na primjer, činjenica je da se nakon niza godina dižu kamate. HDS čuva autorski novac u bankama, no godinama je kamata bila praktički nula. Lani smo uspjeli 5 milijuna oročiti uz kamatu od 2,1 % a kupili smo i državne obveznice u istoj vrijednosti gdje je kamata još veća: 3,7 %.

Također, dio članova uzima od Društva zajmove na koji plaćaju kamatu. Time će se prihodi Društva povećati i dio njih bismo mogli preusmjeriti u takve socijalne mjere. To bi bila nova i vrlo kompleksna funkcija Društva za koju bi bilo važno da je dugoročno održiva.

S plenuma članova HDS-a / Antun Tomislav Šaban i Mladen Tarbuk

Fokusi i potrebe članstva vrlo su različiti i raznoliki. Uostalom, ljudi postaju članovima udruge iz različitih motiva. Uz brigu o prikupljanju tantijema, dakako, nekima najvažnija potreba može biti to da se HDS etablira i zadrži kao relevantna organizacija u kulturi RH te na međunarodnom planu, dok je drugima možda prioritet lobiranje za prisutnost njihove glazbe u medijima i na sceni te jače zagovaranje u podjeli „kolača“. Uspijevate li kanalizirati pozornost i pažnju kako biste odgovorili na sve zahtjeve? Što se čini kako bi se pokušalo obratiti svim iskazanim brigama?

Unazad godinu i pol organizirali smo niz plenuma članstva na specifične teme za kojima su članovi iskazali interes. Naše je članstvo širokog raspona, od ispod trideset do preko devedeset godina, glazbeno po žanrovima imamo predstavnike svih vrsta, a i svjetonazorski smo također iznimno široki. Razumljivo je da je teško definirati minimum interesa. On je dakako financijski, s tim da je tu također velika razlika jer neki žive samo od toga, dok drugi imaju drugu profesiju, posao ili se pak glazbom bave i kao izvođači. Očito je da je članstvo u Društvu stanoviti prestiž. Jako puno ljudi to ističe u svojoj komunikaciji. Za udrugu je to, naravno, dobro.

Posrednim putovima, zapravo svi članovi imaju koristi od naših projekata. Svakim dobrim projektom diže se ugled udruge, stvara se neka nova vrijednost. Ipak, nastojimo i one žanrove koje ne pokrivamo podržati kroz natječaje u kojima dajemo ozbiljne novce i podržavamo scenu u cijeloj Hrvatskoj. Jedna od misija je i decentralizacija, podržati što više programa u cijeloj zemlji – od sopila na Krku, do Vinkovačkih jeseni, smotre puhačkih orkestara ili festivala demo bendova.

Kada je riječ o ostvarivanju autorskih prava, jedna od najčešćih tema problem je stalnog smanjivanja financijskog udjela za autore u digitalnim poslovnim modelima (streaming itd.), smanjuje li se ili povećava taj omjer, i u čiju korist? Što kažu podatci, kako autori/ce reagiraju na to konkretnim potezima sa svojom glazbom?

Neprijeporno je da prihod od digitalija raste već godinama, od 2020. je najbrže rastući dio, a tako će se i nastaviti. Sâm udio koji pripada skladateljima ne smanjuje se, on je dvanaest posto, ali ono što se smanjuje jest vrijednost jednog streama. Streamova je sve više, glazbe je također sve više, pa već godinama taj stream vrijedi manje. Problem je i kod brojanja streamova – neki vlasnici snimki postavili su stvari tako da se vrte u njihovu korist.

Primjerice, u pola sata vremena neka će simfonija brojati jedno emitiranje, dok će pjesma trajanja od tri minute brojati deset emitiranja, a 30-sekundni pink noise ili sličan zvučni element (koji se obično vrti u loopu) u istom će vremenskom okviru brojati šezdeset emitiranja. Ovo potonje uopće nije autorsko djelo, ali će „autor“ odnosno onaj tko je to postavio na servis za jedan sat strimanja zaraditi šest puta više od autora pjesme ili šezdeset puta više od skladatelja simfonije. Naravno da je to nepošteno i apsurdno.

Hrvatski autori i umjetnici traže potporu europarlamentaraca u regulaciji digitalnog tržišta; Europski parlament, Bruxelles / Foto: HDS

U jednom intervjuu s akademikom Nikšom Gligom rekli ste kako ne volite činjenicu da vas se često ima potrebu svrstati u žanrovsku ili profesionalnu „ladicu“. Danas je sve više autor(ic)a koji su „neuhvatljivi“ u „ladice“, no one i dalje postoje, pa i unutar kategorija kojima se HDS vodi. Kako tome doskačete? I kako danas gledate na svoj položaj u pogledu stavljanja u ladice, bilo po pitanju glazbe ili u drugom smislu?

Digitalni servisi tako funkcioniraju, smještaju glazbu u kategorije. To su prije radili i danas rade radijske postaje, ali algoritmi playlista koje danas preuzimaju nekadašnju ulogu radija rade upravo to jer tako funkcioniraju. To nam jest problem, ali to je uvijek tako bilo.

Drago mi je da postoji veći broj kolegica i kolega nego prije dvadesetak godina koji se bave različitim glazbenim žanrovima i podžanrovima. Imamo i kolega koji Društvo gledaju binarno, oponirajući tzv. ozbiljnu tzv. zabavnoj glazbi, ali puno se ljudi bavi drukčijom glazbom, izvan simplificiranih podjela, takvih je sve više i zato je važno ostvariti koheziju. S tim na umu otvaramo sve više sekcija i skupina te mislim da je to dobro i da je to budućnost.

Prošlost su vremena kad je svaki skladatelj bio ili „ozbiljan“ ili „zabavan“ – već danas postoji puno niša i sve više članova iskorištava različite glazbene izraze i poslovne modele kako bi plasirali svoju glazbu u javnost. I to je bogatstvo Hrvatskog društva skladatelja!