15
pro
Intervju

Marina Uzelac, Marcella Zanki, Kristina Barišić, Ana Badurina – o formi, melodijama i sebi

Autorice iza hrvatskih spotova: Marina Uzelac, Marcella Zanki, Kristina Barišić, Ana Badurina

Autorice iza hrvatskih spotova: Marina Uzelac, Marcella Zanki, Kristina Barišić, Ana Badurina

share

Tri redateljice – Marcella, Marina i Kristina te producentica Ana govore o snimanjima glazbenih spotova i suradnjama s hrvatskim glazbenicima, ali i o vlastitim iskustvima te intimnim doživljajima glazbe i svjetova koji ih okružuju.

Audiovizualnu i glazbenu industriju u Hrvatskoj odlikuju raznovrsnost i raznolikost formi, žanrova i produkcijskih oblika. Marina se aktivno bavi snimanjem, koncertnom i umjetničkom fotografijom; Ana ima televizijsko i filmsko iskustvo; Marcella, koja također gaji ljubav prema fotografiji i montaži, režira reklame, a Kristina kratke filmove. Ono što ih spaja jest ljubav prema glazbi i glazbenim spotovima.

Ana Badurina kao producentica spotova surađuje s redateljem Lukom Sepčićem. Njihov duo pod imenom Sestrice formalno djeluje od 2016. godine te su od tada snimili preko pedeset glazbenih spotova. Luka i Ana surađivali su s imenima kao što su Nika Turković, Albina, ZSA ZSA, Matija Cvek, Vlaho Arbulić i mnoga druga. Najrecentniji projekt dua Sestrice je spot za pjesmu “Da li sam ti rekla da te volim” koju su zajedno izveli Josipa Lisac i Zvjezdan Ružić povodom jubilarnog koncerta posvećenog Karlu Metikošu.

Kristina Barišić režirala je preko četrdeset glazbenih spotova za razne izvođače. Zadnji spot koji režijski potpisuje je onaj za pjesmu ”Lawless Boulevard” riječkog benda The Black Room. Prilikom dvodnevnog snimanja na nekoliko lokacija, Kristina i njezin tim su s izvođačima pjesme „dobro kliknuli, i estetski i ljudski,“ tvrdi redateljica.

Marina Uzelac je surađivala s mnogim imenima nezavisne glazbene scene, kao što su Seine, Eine, Klinika Denisa Kataneca, Dimitrije Dimitrijević, Sara Renar, Žen, Artan Lili i Bitipatibi. Okušala se u dokumentarnom, igranom i eksperimentalnom pristupu glazbenim spotovima, a za spot za pjesmu ”Vukovi” slovenskog benda Koala Voice, nedavno je osvojila nagradu za najbolji glazbeni spot na Azyl film festivalu u Slovačkoj.

Žene su općenito manje ‘poslovno uspješne’ jer im je opća dobrobit važnija od osobnog profita“, govori nam Marcella Zanki, čija je televizijska reklama za Cocktu prošle godine izazvala burne reakcije u javnosti zato što je, uz poruku, “Tvoja ljubav, tvoja stvar“, prikazivala dvije žene u partnerskom odnosu. Marcella je dvije godine bila menadžerica splitskom bendu Dječaci, a surađivala je s velikim glazbenim imenima kao što su Gibonni, Dubioza kolektiv, Majke i Ida Prester.

„Na ovogodišnjem snimanju spota za Koala Voice bilo je toliko prepreka da mislim da bi svatko tko drži do svog mentalnog i fizičkog zdravlja odustao. Ne znam je li ta upornost i tvrdoglavost za pohvalu, ali ja sam na kraju bila ponosna.“ – Marina Uzelac

Djevojke, što vas je konkretno privuklo u formi videospota?

Marcella: Rad na muzičkom spotu je posao iz snova ako je pjesma inspirativna i ako bend ima budžet za realizaciju ideja. Na Balkanu obično fali jedno od toga – ili postoji ogromni budžet, ali je muzika katastrofa; ili je muzika iz raja, a budžeta nema. U situacijama kad se sve poklopi, najviše me veseli to što mogu pustiti maštu na pašu i ‘izdivljati se’, režijski i umjetnički – što nije moguće ni u jednoj drugoj formi.

Kristina: Neke stvari te samo zgrabe i osjećaš se potpuno prirodno dok ih radiš. Tako je i mene cijeli taj audiovizualni svijet zgrabio i rekao ‘ne puštam te sad’. Spotovi bi trebali biti – a većinom i jesu – poligoni za isprobavanje različitih ideja i tehnika. To je ono što je izazovno, pogotovo danas, kada sve možeš snimiti s mobitelom, a da izgleda odlično.

„Kada čujem dobar rif ili pjesmu, poludim – zna mi danima biti u glavi, priznajem. Mjuza je genijalna stvar. Odvede gdje treba i kada treba. Uvijek je tu. Ponekad se samoj sebi čudim što još uvijek nemam bend. Kako to, kako to? Hmm… You never know.“ – Kristina Barišić

Ana: Oduvijek sam na neki način u svijetu glazbe, pa je samo bilo pitanje na koji način ću djelovati unutar njega. Pokušala sam biti i dio menadžmenta, ali me ta priča nije dugo zadržala. Postoji ta jedna kreativa; kao i sloboda koja se rijetko pronalazi u drugim poljima videoprodukcije. To je nešto što daje dozu hrabrosti i ludosti; nešto što mi dan danas omogućuje da se inspiriram i kreativno rastem.

Marina: Glazbu oduvijek doživljavam kao produžetak sebe. Od četvrtog osnovne svugdje idem sa slušalicama u ušima. Spotove smišljam u pokretu. Prošla sam sve faze, od walkmana i discmana do mobitela. Sada mobiteli postaju sve veći, a džepovi na odjeći sve manji – i to me jako frustrira.

“Volim hrvatsku glazbu, volim vidjeti napredak i probijanje  granica, volim hrabre muzičare koji stvaraju glazbu koju vole, koji su beskompromisni i koji stvaraju bez obzira na to dopiru li do šire mainstream publike ili ne. Nadam se da je budućnost još hrabrija i da se glazbenici neće bojati otkrivati zvuk, kao ni vizual. Hrvatska je jedna mekana i pristojna zemlja, ali ja i dalje priželjkujem da konačno prihvati činjenicu da je dio Balkana.” – Ana Badurina

Što je važno prilikom suradnje s glazbenicima, glumcima i snimateljskom ekipom? Na tragu toga, što vam je najljepše sjećanje?

Kristina: Važno mi je da dobro iskomuniciramo želje i htijenja; da stvari budu jasne i transparentne, da se zna što se radi i kada. I naravno, da postoji doza humora u svemu. Poanta je u tome da cijeli proces od začetka ideje do same realizacije bude zabavan. U suprotnom znaš da je nešto off i da ‘šteka’.

Marina: Važno je povjerenje i razumijevanje, sve ostale razlike su premostive. U najljepšem sjećanju ostaju uvijek snimanja koja su bila uspješna usprkos suludim preprekama. Ako nešto ide lako, to se brzo zaboravi. Često mislim, što je teže snimanje to će biti bolji završni rad; makar to nije uvijek slučaj. Ponekad je samo završetak snimanja nagrada za sebe.

Marcella: U najljepšem sjećanju ostaju mi snimanja u kojima smo svi usklađeni, a opet uspijemo improvizirati neke stvari na licu mjesta, a koje onda ispadnu bolje od planiranog. Sve je važno prilikom suradnje, odnosi sa svima na setu. Jako je bitno saslušati sve suradnike, set je timski posao. Svatko dodaje svoj pečat na rad. Osobno mi je najvažniji direktor fotografije jer on predstavlja moje oči. Ni ostali ljudi na setu nisu manje bitni – svi smo kao zupčanici unutar sata koji ga pokreću. Ako jedan ‘fejla’, cijeli projekt postaje upitan.

Ana: Volim raditi s dobrim ljudima. Još kad su ti ljudi pritom talentirani i radišni – čista sreća. Baza svakog angažmana, po mom mišljenju, treba biti ljudskost i zdrav pristup angažmanu. Kad je riječ o video spotovima, setovi moraju biti ugodni. Volim angažirati mlade ljude s kojima bih jednog dana mogla raditi i puno veće stvari. Što se tiče tehničke ekipe, imamo svoju baznu bandu, koju uvijek prvu zovemo. To su ljudi koji su mi pružili povjerenje u nekim ključnim trenucima. Cijenim odanost i volim je uzvratiti.

Prilikom suradnje s glazbenicima bitno mi je da nas razumiju koliko i mi razumijemo njih. Osjeti se kada netko cijeni našu posvećenost i osjeća je. Tako se onda krenu graditi temelji za dugoročne suradnje. Ne podnosim egocentrične pristupe.

“Već neko vrijeme odmaram od muzičkih spotova. Prebacila sam se na reklame i neke ozbiljnije, duže formate. Često se uhvatim kako mi nedostaju neograničena kreativnost i spontanost, koje mogu pružiti samo spotovi.” – Marcella Zanki

Misliš li da je to što si žena utjecalo na tvoj životni put, a ako jest, na koji način? Kakav je položaj žena u umjetnosti, a kakav u audiovizualnoj i glazbenoj industriji?

Marcella: Režija je dugo bila smatrana ‘muškim poslom’. Tek prije pet-šest godina, s pokretom Me Too, svijet se počeo otvarati autoricama. To se uglavnom odnosilo samo na svijet filmskih projekata, dok su komercijalni projekti i dalje bili rezervirani, kako jedan časopis kaže, za muške heteroseksualne bijele redatelje. U Hrvatskoj i na Balkanu žene su također lagano počele preuzimati scenu u filmskom svijetu, i to kao autorice kvalitetnih dugometražnih filmova, čime su otvorile vrata svim ostalim ženama. Svaka im čast i hvala za to.

Međutim, u komercijalnim projektima u cijeloj regiji trenutno nas i dalje ima za nabrojati prstima jedne ruke; i nikako ne mogu ‘dokučiti’ zašto. Jednako smo kvalitetne i talentirane, imamo drukčiji pogled na stvari i znamo obavljati svoj posao. Negdje sam čitala da žene za ista zanimanja u prosjeku imaju 23% nižu plaću, i to jer su manje agresivne u pregovaranju. Žene nailaze na veće barijere prilikom zapošljavanja, procjenjuje ih se nepotrebnim troškom jer mogu ostati trudne ili, još gore, ako su freelancerice, postaju potpuno zanemarene i gube finacijsku podršku ako se odluče biti majke. Kapitalizam u gotovo svim segmentima sabotira ženski rod.

„Što se tiče trenutne pozicije žena, stanje je neizvjesno i nesređeno. U industriji nas treba biti što više, kako bismo se udružile i prilagodile uvjete rada ženama i njihovim potrebama. Izborimo se za neka svoja prava. Nemojmo živjeti u vječnoj borbi za fer poziciju.” – Marcella Zanki

Marina: Usprkos tome što žene prednjače nad muškarcima u završavanju akademija, a i svih drugih fakulteta, u praksi ima daleko manje žena na svim bitnim pozicijama. Recimo, Dana Budisavljević prva je žena koja je osvojila Zlatnu Arenu za režiju u Puli prije dvije godine. Prva. Voljela bih također spomenuti situaciju koja se nedavno dogodila u Srbiji, a tiče se Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU). Naime, ove godine SANU je birala trideset novih članova Akademije i među njima se nije našla niti jedna žena.

Kada je Matija Bećković, jedan od akademika, bio upitan zbog čega je prisutan takav nesrazmjer među članovima, on je odgovorio: ‘ne znam zašto iznenađuje to što među akademicima nema žena; ako niste primijetili, ni u nogometnoj reprezentaciji nema nijedne žene’. Mislim da imamo još itekako puno posla dok ne dođemo do rodne ravnoprovnosti.

„Umjetnost je donedavno bila jednodimenzionalna u smislu rodne, rasne i klasne podjele. Položaj žena se posljednjih godina definitivno popravio, no moramo shvatiti da je to i velikim dijelom zato što nas je, jednostavno, sve više.“ – Marina Uzelac

Kristina: Pitanje o položaju žena u industriji iziskuje seminarski rad, u najmanju ruku. Vremena se mijenjaju i to je dobro. Koliko god još uvijek nije bajno biti žena u nekim djelatnostima, čini mi se da žene sve više rasturaju na svim poljima umjetnosti. Dogodio se neki novi val ženske energije, bilo da je riječ o redateljicama, glazbenicama ili pak likovnim umjetnicama; i to je tako lijepo. Samo da se muškarci ne krenu osjećati previše ugroženima. Čini mi se da već jesu. Zezam se malo, oni pravi nisu, a njih volimo. Pretpostavljam da se i svjesno i nesvjesno izražavam iz pozicije žene.

Ne mogu baš pobjeći od činjenice da sam žena, ali ne opterećujem se time. Radim po osjećaju i mislim da je to jedino ispravno, barem za mene. Na primjer, trenutno pripremam novi film i tu sam svjesno odlučila govoriti iz perspektive žene –  koja je ujedno i glavni lik – što ne znači da me muški mozak ne golica, da mi nije zanimljiv i da jednom ne bih svjesno htjela napraviti switch i pokušati nešto ispričati iz njihove perspektive.

Ana: Mislim da su žene u audiovizualnoj industriji sve snažnije i glasnije, isto kao i u glazbenoj. Možda je to moja percepcija i okolina. Zaista sam okružena snažnim, autentičnim i uspješnim ženama koje me na kraju dana i pokreću. Jako mi puno znači, za čitav život, što je moj rad dio vizuala glazbe jedne Josipe Lisac. To je zaista moja priča za unuke, moje samoostvarenje, moje utočište, smisao, ljubav, poanta svega što radim. Takav jedan set zaista mi pokaže da sam se s razlogom toliko trudila i odricala.

Imate li savjet za mlade autorice i autore u svijetu audiovizualne umjetnosti, ali i glazbene?

Kristina: Ne može ti nitko dati pravi savjet oko toga što radiš i kako to radiš. Iz ove perspektive, mlađoj sebi bih rekla da sluša svoj trbuh, a nekad malo i mozak. To je najbolja formula. Najvažnije je da to što radiš ne uspoređuješ ni s kime i ničime, da budeš otvoren ili otvorena za sve što se događa putem i da ništa ne shvaćaš preosobno – jer je to obična glupost – i to iz najbanalnijeg razloga, a taj je što ama baš nitko nema tvoje iskustvo, a ono je na kraju priče jedino bitno. Iskustva pišu najbolje priče i mijenjaju svjetove.

 Marcella: Savjet mladim redateljicama i redateljima, a vrijedi i za sve umjetnike i autore je: slušajte sebe i svoje instinkte. Vjerujte u svoje ideje i kreativnost, nemojte ih samo pisati na papir; odmah ih i realizirajte – kako god znate. Radite non-stop u praksi, koliko god ste u mogućnosti. Samo praksom možete izbrusiti svoj talent i izgraditi svoj stil i rukopis. Taj put je naporan i dugotrajan, zahtijeva fokus i puno odricanja, ali ništa nije teško kada, kao ja, ono što radite – volite i želite najviše na svijetu.

Ana: Nisam neki mudrac, ali voljela bih im reći da je izuzetno bitno da vole to što rade. Audiovizualni svijet u ovoj maloj državi velika je borba, koliko god možda prema van ne izgleda tako. Morate voljeti to što radite. Morate, u ovom slučaju, voljeti glazbu i osjetiti kako se događa ta fuzija zvuka i vizuala. Ako se dogodi kako treba, postaje jedno i pamti se kao jedno.

Marina: Puno praktičnog rada, manje kontempliranja u krevetu.

Ana Badurina

Ana Badurina /Foto: Marija Gašparović

Ana Badurina

Ana Badurina / Foto: Marija Gašparović

Kristina Barišič

Kristina Barišič /Foto: M.C.

Marcella Zanki

Marcella Zanki /Foto: Emilija Stanišić

Marcella Zanki

Marcella Zanki /Foto: Emilija Stanišić

Marina Uzelac

Marina Uzelac /Foto: Mirna Pavičić

Marina Uzelac

Marina Uzelac /Foto: Marina Uzelac

Kristina Barišič

Kristina Barišič /M.C.

Hrvatske autorice i producentice videospotova

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora