14
stu
2022
Intervju

Berislav Šipuš: „Ne možemo govoriti o nekim inovacijama koje će zakrenuti kretanje suvremene glazbe za 180 stupnjeva"

Berislav Šipuš / foto Matej Grgić

share

Umjetnički voditelj Cantus Ansambla, skladatelj i dirigent prof. Berislav Šipuš, u opsežnom je razgovoru, između ostaloga, najavio i otvaranje novog koncertnog ciklusa Cantus Ansambla. Prvi koncert održat će se danas, 14. studenog u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog s programom suvremenih autora s naglaskom na hrvatske skladatelje. Uz najavu, osvrnuo se na prethodnu sezonu ansambla, a razgovarali smo i o njegovim viđenjima te razmišljanjima o suvremenoj glazbi u Hrvatskoj.

Foto: Matej Grgić

Skladatelj ste suvremene glazbe već gotovo 40 godina. Na neki način, ono što je bilo suvremeno prije, više nije. Slažete li se s time?

Zanimljivo pitanje, ja mislim da biste na takvo jedno pitanje, koje možete postaviti raznim skladateljima, mogli čuti različite odgovore. Nisam siguran da nešto što se pisalo i prije četrdeset godina nije danas suvremeno. Prvo zato jer su i tada postojale određene „retro ideje“, a one su aktualne i danas. Na primjer, u to doba se Penderecki vratio nekom tipu neoklasičnog stila. No, uvijek zaboravljamo da su skladatelji i ranije pisali na taj način.

Kroz cijelo 20. stoljeće, uključujući ovih dvadesetak godina u 21. stoljeću, mnogobrojne se glazbe kreću u različitim tokovima

Kako onda uopće definirati glazbeni jezik glazbe 20. stoljeća?

Ja mislim da se kroz cijelo 20. stoljeće, uključujući ovih dvadesetak godina u 21. stoljeću, mnogobrojne glazbe kreću u različitim tokovima. Ono što je u zapadnoj kulturi bitno naglasiti jest da se može dogoditi da je u određenom trenutku, nekom desetljeću, nešto in, a nešto je out – da iskoristim naslov puhačkog kvinteta pokojnog akademika Ruždjaka (op.a. In – Out).

Dakle, nešto postaje mainstream pa jedno vrijeme traje, a nešto je možda malo zapostavljeno, ali i dalje postoji. Primjerice, treba se sjetiti da je jedan Kelemen iza 1960. godine odjednom prihvatio određene postupke pri skladanju, određene proširene tehnike. U njegovom opusu se odjedanput pojavi Changeant za violončelo i jedan čudan instrumentalni sastav u kojemu violončelo dobiva ulogu za koju nismo mogli sanjati da bi napisao jedan Kelemen iz 1955. godine.

Postoje li onda uopće određene struje koje su ranije bile in i koje su se zadržale?

Ono što danas vidim i što traje neko vrijeme je tendencija da se u klasičnim instrumentalnim sastavima instrumenti stavljaju u poziciju da više ne sviraju, nego da proizvode zvukove, šumove, buku. Zanimljivo je da to postoji već od 50-ih godina 20. stoljeća, a danas je to u zapadnom svijetu nove glazbe dominantno. To mi se čini trendiom, neću to nazvati modom jer bi zvučalo pomalo preležerno, nego je to trenutno nešto što zaokuplja mlađu generaciju skladatelja, čak i srednju generaciju skladatelja, te će možda iznjedriti kvalitetnu glazbu takvoga tipa.

Tendencija da se u klasičnim instrumentalnim sastavima instrumenti stavljaju u poziciju da više ne sviraju, nego da proizvode zvukove, šumove, buku, iako postoji već od 50-ih godina 20. stoljeća, možda će iznjedriti kvalitetnu glazbu takvoga tipa

Foto: Vedran Metelko

Čini li Vam se da je i elektronička glazba danas određeni trend?

Zanimljivo je da postoji bojazan da će elektronika, tehnologija, u nekom trenutku preplaviti skladatelje tzv. nove glazbe, uključujući mlađe generacije, no to jednostavno nije istina. Ljudi i dalje pišu gudačke kvartete, puhačke kvintete, razna tria i dua, u kojima se ponekad pojavi neka dionica koja je izrađena elektronički. Ona sudjeluje aktivno i, da tako kažem, ravnopravno s instrumentima u izvedbi.

Trebamo se prisjetiti i da je kod starijih skladatelja, Xenakisa, Ligetija, Beria, Nona pa i našeg, recimo, Maleca, postojala u jednom trenutku snažna fascinacija elektroničkim studijem koja je potaknula na drugačija istraživanja i zapise. Moglo bi se zbog toga čak i reći da, osim što paralelno žive skladateljski svjetovi, istovremeno postoje različiti „instrumentariji“ od kojih je jedan elektronička dionica.

Mijenjaju li ove promjene u glazbi pedagoške pristupe Vas kao profesora kompozicije?

Danas je očito potrebno, ako ne i obvezujuće, da mladi kompozitori barataju podjednako tehnički suvereno s jednim klasičnim instrumentalnim sastavom, ali isto tako da imaju sve potrebne informacije o različitim programskim jezicima i mogućnostima koje pruža jedan elektronički studio. Trebaju upoznati taj segment „instrumentarija“ kako bi im omogućio da napišu, stvore nešto novo, zanimljivo i izazovno. Moraju imati tu širinu znanja i vještina da – ne da mogu odgovoriti nekim izazovima i potrebama – nego da u sebi mogu osluhnuti i taj dio.

Dakle, postoji li određeni smjer razvoja suvremene glazbe?

Mislim da nova glazba živi jedan dosta stabilan život s određenim (kako bi to Boulez rekao) spiralnim kretanjima, ne kružnim. Pitanje je uvijek u kojem smjeru će spirala krenuti. Mislim da su mnoge stvari, kad čovjek dobro promisli, još uvijek tu s nama, stvari koje su se koristile i prije četrdesetak godina. Naravno da su se neke pojavile prije deset ili petnaest godina, ali ne možemo govoriti o nekim inovacijama koje će zakrenuti kretanje suvremene glazbe za 180 stupnjeva… Čini mi se da se u ovom trenutku to ne bi moglo dogoditi, a nisam ni siguran da će se ikad dogoditi.

Berislav Šipuš

Osnivatelj ste i umjetnički voditelj Cantus Ansambla već više od 20 godina. Je li upravo promocije suvremene glazbe Vaša ideja? Ili hrvatskih skladatelja?

Vršimo tu važnu zadaću promocije hrvatskih skladatelja te smo jedan od rijetkih ansambala koji inzistira na tomu da se na našim gostovanjima u inozemstvu svira više od polovica programa hrvatskih skladatelja, ako ne i kompletan. Evo, recimo, na našem budućem gostovanju u Kanadi svirat ćemo isključivo hrvatske skladatelje, u idućoj godini imamo i dogovor svirati isključivo hrvatske autore u Bordeauxu i mislim da na tom tragu ideja Cantus Ansambla treba i ostati.

Imamo dobru programsku ravnotežu između baštine nove glazbe, europske, svjetske i naše, te uvijek dajemo priliku mladima

Sljedeća će sezona pokazati da imamo dobru programsku ravnotežu između baštine nove glazbe, europske, svjetske i naše, te uvijek dajemo priliku mladima da napišu nešto novo, tako da će iduća godina donijeti i praizvedbe naših mladih skladatelja.

Cantus Ansambl

Je li to bio i highlight prethodne sezone?

Highlight prošle sezone je da smo ju pustili u svijet, da je uopće i postojala zbog okolnosti pandemije i to pred živom publikom. I sezonu 2020./2021. odsvirali smo cijelu, koliko god je moglo biti žive publike. Gotovo su svi naši programi bili snimani i emitirani preko digitalnih servisa. To je nešto što me jako veseli, što smo i 2019. uspjeli odsvirati sve naše koncerte.

Na dva koncerta u Ljubljani u prethodnoj sezoni predstavili smo čak deset opusa hrvatskih skladatelja

Gostovanje u Beču svakako je jedan od naših važnijih nastupa u prošloj sezoni, pogotovo zbog ponovne uspostave suradnje sa Schönberg centrom i nadamo se redovnim nastupima u Beču, zahvaljujući uspješnom gostovanju. Ondje smo, između ostaloga, predstavili tri naša autora: Stanka Horvata, Sandu Majurec i Krešimira Šipuša. Želim istaknuti da smo na dva koncerta u Ljubljani u prethodnoj sezoni predstavili čak deset imena hrvatskih skladatelja.

U nadolazećoj sezoni Cantusa surađivat ćete ponovno s kanadskim ansamblom Turning Point. Kako je uopće došlo do ovog prekooceanskog poznanstva?

Počelo je to davno 2006. godine s pozivom na suradnju asocijacije Les Amis za suvremenu glazbu s istoimenim ansamblom čiji je voditelj Michael Pepa, inače ljubitelj MBZ-a. Uspješna suradnja rezultirala je izvedbom kanadskih skladatelja na MBZ-u, a zahvaljujući Michaelovim producentskim i organizacijskim sposobnostima, uspio je u Kanadu svake godine dovesti nekog od hrvatskih glazbenika koji su izvodili naše skladatelje; ondje su bili, uz Cantus Ansambl, Ivan Novinc, Srđan Čaldarević, Zagrebački kvartet saksofona, Kvartet Porin, Zagrebački gitarski trio itd.

Jedna gomila najboljih naših izvođača se zahvaljujući Michaelu prezentirala u Kanadi, zbog čega on 2015. godine dobiva odlikovanje našeg predsjednika za nositelja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite i višegodišnje zasluge za kulturu i glazbenu umjetnost te njezino promicanje u Republici Hrvatskoj i u svijetu. Zahvaljujući njemu proširio se glas o hrvatskoj glazbi u Kanadi i 2017. godine je, preko našeg muzikologa Dubravka Pajalića koji ondje živi, došao poziv za suradnju iz Vancouvera, od Owena Underhilla, umjetničkog voditelja ansambla Turning Point.

U sklopu ove suradnje, u prošloj ste sezoni dirigirali ansamblom Turning Point u Kanadi, što je rezultiralo izrazito uspješnim koncertom.

Sve se trebalo održavati ranije, no propalo je kada je došla pandemija. Tri smo godine čekali da nastavimo projekt, bili smo strpljivi. Ove godine realizirali smo moj odlazak u Kanadu, gdje je na istočnoj obali Michael organizirao moja predavanja o hrvatskoj glazbi druge polovice 20. stoljeća, između ostaloga na glazbenom fakultetu u Torrontu. U Vancouveru je pod mojim ravnanjem ansambl Turning Point izveo pet skladbi hrvatskih skladatelja.

Ansambl Turning Point pod ravnanjem Berislava Šipuša / Foto: Dubravko Pajalić

Negdje dva dana prije koncerta javljeno mi je da su se karte počele prodavati suludom brzinom, teatar od 250 mjesta bio je praktički pun! Rijetko se dogodi da naša nova glazba ima, nakon zadnjeg odsviranog tona, gotovo tri minute pljeska, a već nakon izvedbe Silaska na vrh Stanka Horvata što je bila predzadnja kompozicija, došlo je do standing ovations! A kad je završio koncert, to je bio živi urnebes, tri-četri puta izlazio sam na pozornicu, na predzadnjem izlasku su se ljudi ustali i vikali bravo. To je bio veliki doživljaj.

To je bio živi urnebes, tri-četri puta izlazio sam na pozornicu, na predzadnjem izlasku su se ljudi ustali i vikali bravo – to je bio veliki doživljaj

Foto: Dubravko Pajalić

Ansambl Turning Point gostovat će u Vašoj idućoj sezoni?

Da, to je treći korak naše suradnje koju je podržao HDS. Ansambl Turning point dolazi u Zagreb 2023. godine, 15. svibnja će svirati u ciklusu Cantus Ansambla i predstavit će pet partitura, dvije kanadske praizvedbe, dva djela kanadskih skladatelja po njihovom izboru i jedna hrvatska praizvedba posebno pisana za taj moment. Četvrti je korak velika turneja Cantus Ansambla u Kanadi 2024. godine.

U Kanadi su planule karte za koncert na čijem su programu bili hrvatski skladatelji, a kod nas su nerijetko dvorane poluprazne: kako to komentirati, što se kod nas događa?

Nova glazba svugdje u svijetu ima uspone i padove i to bih rekao na tjednoj i mjesečnoj razini, ne samo na godišnjoj. Meni je osobno žao Cantus Ansambla u trenutcima kada se realizira jako dobar program, a u publici bude svega 50-70 ljudi. Tu prije svega apeliram na mladu generaciju, studentsku generaciju, kojima bi to trebao biti jedan od važnih zvučnih prozora i da, kad „otvore taj prozor“, mogu čuti nešto što se ne može čuti uvijek preko interneta.

Behind the Scenes iznimno je važan projekt i mislimo da je to, na druge pruge, stvaranje nove mlade publike

Krenuo je i projekt razvoja publike Behind the Scenes koji vodi Srđana Vrsalović, a koji uključuje dolazak na koncert, uvijek, jedne skupine srednjoškolaca iz raznih srednjih škola i gimnazija na području Zagreba. To uključuje i jedno predavanje prije našeg koncerta, obilazak pozornice i backstagea te, naravno, upoznavanje skladbi koje ćemo svirati. To je iznimno važan projekt i mislimo da je to, na druge pruge, stvaranje nove mlade publike.

Srđana Vrsalović i Berislav Šipuš s učenicima u koncertnoj dvorani Blagoja Berse

Što se tiče spomenutog najmlađeg naraštaja skladatelja koji spominjete, kako je to odgajati i voditi studente kompozicije iz pedagoške perspektive?

Najmlađa skladateljska generacija… Moram dobro razmisliti koga mogu tako nazvati. Imamo dva mlada skladatelja na Akademiji na drugoj godini, moram priznati da se još tražimo. To je jedan proces gdje profesor treba biti strpljiv, oprezan i pažljiv, tek onda dolaze rezultati. Što se tiče generacije koja je sad diplomirala nedavno, Klarić, Batinić, Jakopović, Vera, mislim da su to vrlo sposobni ljudi s jakim temeljima u teorije glazbe, što – naravno – danas može i ne mora biti preduvjet za to da netko bude skladatelj.

Mislim da je u traženju i konstantom mučenju i tajna dobrog skladanja

Kako će oni krenuti dalje, kojim putevima, to je sada za vidjeti i čuti. Bit će mi drago pronađu li svoj jezik, stil i svoje mjesto pod skladateljskim nebom u Hrvatskoj ili dapače šire, uz nova iskustva koja su im potrebna. Niti studij uz mene deset semestara može pokriti sve niti smije sve pokriti niti imam takve pretenzije. Na neki način se oni svi još traže, što je normalno, takav proces može potrajati dugo i neka, dapače, ja mislim da je u traženju i konstantom mučenju i tajna dobrog skladanja.

Foto: Vedran Metelko

Vidi li se na temelju mlađih generacija smjer hrvatske suvremene glazbe?

Mislim da je naša srednja generacija vrlo čvrsta, ja sad pripadam gotovo ovom starijem naraštaju. U srednjoj generaciji apsolutno dominiraju naši skladatelji poput Sande Majurec, Sanje Drakulić, Srđana Dedića, Krešimira Seletkovića, nešto mlađeg Vjekoslava Nježića…To je sigurno.

I najmlađa generacija koja, između ostalog kroz vaše skladbe, ali i ostalih koji se tu sada pojavljuju – Ivana Violića, Juraja Žerovnika – može nastaviti tu štafetu naše nove glazbe. Ono što mi je drago je da se tu pojavljuju različiti pristupi komponiranju, različite glazbe koje izlaze iz vaših partitura. Upravo je to ono što govori da je naš odsjek za kompoziciju dobar studij: da pruža važno, a to je teorijski i kompozitorski temelj, ali je i otvoren za nova iskustva i nove obzore.

Prisjetite li se nekada Vaših studentskih dana? Koji je Vaš odnos prema vašim ranim skladbama?

Bilo je skladatelja – velikih skladatelja – koji su svoje mladenačke opuse gurali u ladice i zabranjivali ili zabranjuju i dalje da ih se uopće pogleda, a kamoli da ih se odsvira.

Rado poslušam i pogledam što sam pisao kad sam se spremao za prijemni, što sam pisao za vrijeme i odmah nakon studija

Nemam takav odnos prema tome, jer koliko god to u nekom trenutku, tijekom studija, nije to samo vaša glazba nego možda i vašeg profesora, to je ipak nešto što je bio izraz nekog vašeg stanja u tom trenutku – uma i duše, osjećaja i razuma. Tako da, što se mene tiče, rado poslušam i pogledam što sam pisao kad sam se spremao za prijemni, što sam pisao za vrijeme i odmah nakon studija.

Foto: Matej Grgić

Ove godine imali ste praizvedbe dvaju velikih djela – opere i pasije. U Vašem opusu općenito prikazujete sklonost glazbeno-scenskom, muzičkom teatru i vizualnom. Što je za Vas vizualno u glazbi?

Što se tiče slike, znači vizualnoga unutar nekog glazbenog djela, mislim da je to sasvim moguće, logično, naravno ako autor želi obogatiti svoj izraz ili ga pojasniti, čak pojačati određene točke svoje glazbe. Ja jesam sklon vizualnom u glazbi i vizualizaciji određenih trenutaka, sklon sam i tome da čak i najmanjom gestom svirači ili pjevači mogu pokazati neku određenu misao skladatelja samog.

Dakle, ako ja u jednom trenutku kažem da uz jedan prekrasan solo violončela nebeske melodije, uz pratnju zvukova harfe ili vibrafona, čitav ansambl mora polako okretati glavu i gledati iza sebe – u daljinu. Neki će se ljudi pitati: zbog čega? Meni je važno  da oni nešto gledaju i traže svojim pogledom, dok solist muzicira – to je isto komponiranje, geste i pokreti, gdje i vizualno dobiva na važnosti. Sklon sam tome da se autori bave i slikom, bilo filmom, projekcijama, animacijom…

Planirate li se dalje time baviti?

Ono što sam zaželio napisati je opet jedan komad koji komunicira s poetskom riječi, pokretom na sceni, kretanjem i, naravno, poetikom određenih pjesnika koji su mi dragi, kojima sam sklon te opet hommage jednom od najvećih skladatelja kojeg ponekad zaboravljamo, a to je Luciano Berio. Već znam naslov tih skladbi, zvat će se Round Circles – za tri harfe, tri udaraljkaša, a možda će se toj skupini priključiti tri pjevačice.

I naravno da će igra oblika biti istodobno i igra na sceni između te tri osobe, koje bi trebale kružiti jedni oko drugih i oko sebe. To su neke želje i ideje da se opet pozabavim glazbenim teatrom, pokretom, vizualnim u glazbi, što je Berio uostalom stalno koristio, to je bila neka njegova konstanta. To je što se tiče vizualnog.

Što biste učinili da imate potpunu slobodu; da se pojavi jedan imaginarni naručitelj koji kaže da napišete što god želite, sastav koji želite, minutažu koje želite, što biste napisali?

Tražio bih ga da mi dopusti da napišem dvije stvari. Ja sam dijete umjetnika, moj otac bio je baletni plesač, mama nije bila umjetnica, ali tata je na mene, uz strica Krešimira, jako utjecao. Odrastao sam u kazalištu, jako sam često išao gledati što tata pleše. Čuvale su me tete u garderobi kad je mama bila po noći dežurna, a tata je plesao, tako da sam večeri i noći provodio u teatru.

I zapravo ono što bih jako želio jest opet se vratiti baletu, to je nešto što me proganja još i danas; uvijek se pitam zašto me tata nije dao u baletnu školu nego u glazbenu. Želio bih isto tako, a to sam u nekim svojim kompozicijama već i radio (npr. Un jardin sous la pluie…, Četiri pjesme sjećanja), koristiti improvizaciju. Užasno bi me zanimalo ako me netko sluša ili pročita ovo, da mi da mogućnost napraviti jedan plesni happening u kojem bi se pričalo i pjevalo, ali u kojem bi se i puno sviralo te improviziralo.

 

Moglo bi Vas zanimati