Boris Štok: „Svjestan sam da moja glazba nije za svakoga“

Dvadeset godina nakon što se prvi put oglasio pjesmom “Ti”, Boris Štok stoji na pragu novog poglavlja – ili možda samo nastavlja istim, suverenim i promišljenim korakom kojim kroči već dva desetljeća

Dokumentarac koji je režirala Kristina Barišić bit će emitiran na HRT-u / Foto: Tanja Kanazir

Povod ovom razgovoru bio je novi EP Borisa Štoka Kraj kojim počinje sve, dokumentarni film o dosadašnjoj karijeri u režiji Kristine Barišić te nadolazeći koncert u zagrebačkom Boogaloou 16. listopada. Ovo nisu tek kronološki podudarni događaji – oni čine svojevrsni trokut u kojem se prelama ono što Boris jest: glazbenik koji mijenja forme, ali ostaje vjeran senzibilitetu koji izmiče površnom.

U listopadu ti se poklapaju tri važna trenutka — novi EP, dokumentarni film o tvojoj karijeri i koncert u Zagrebu 16. listopada. Osjećaš li da se zatvara jedno poglavlje ili da tek sad zapravo počinje?

Tako je, 3. listopada izašao je novi EP pod nazivom Kraj kojim počinje sve, s pola sata novog materijala. Najavio ga je singl “Kažu da”. Uskoro će na HRT-u biti prikazan i dokumentarac vezan uz EP, a riječ je zapravo o polusatnom promo materijalu/live sessionu snimljenom u HKD-u u Rijeci, uključujući intervjue s Antom Gelom i Nenadom Borgudanom. Režirala ga je Kristina Barišić, a 16. listopada održat će se i koncert u Boogaloou.

Svi navedeni događaji povezani su temom obilježavanja dvadeset godina od izlaska prvog singla, pjesme “Ti“, iz perioda grupe Quasarr, od čega je oko desetak godina solo, a ostatak u grupi. Ne osjeća se pritisak za zatvaranjem ili otvaranjem novih poglavlja. Naime, svaki moj novi uradak donosi izlazak iz komfor zone, mijenjanje zvuka i aranžmana, produkcije. Promjene nisu planske, već proizlaze iz osobnog senzibiliteta i želje za raznolikošću. Novi EP ima više elektronički zvuk, dok je prethodni album bio akustičan i minimalistički. Karijeru i razvoj vidim više kao linearnu putanju, bez naglih rezova ili promjena.

EP Kraj kojim počinje sve nosi snažan, gotovo poetski naziv. Je li naslov proizašao iz neke konkretne situacije ili više osjećaš da opisuje neki životni ciklus?

 U svakoj pjesmi nastojim koristiti fraze i pjesničke slike koje zvuče privlačno. Posebno volim „hodati po rubu“ metaforike, gdje tekst dobiva višestruka značenja i ostavlja prostor za različite interpretacije. Najveća draž pjesama upravo je u toj višeznačnosti i otvorenosti jer pisanje nije rezultat neke posebne situacije, već proizlazi iz osobne introspekcije i spontanog izražavanja. Sebe vidim kao medij kroz koji izlaze i pisana riječ i glazba, bez previše plana ili kalkulacije.

Proces nastanka nije moguće planirati; sve nastaje prirodno, spontano.

Uvijek volim čuti nešto neočekivano u tekstovima i kad netko vješto upari poznato s ne toliko čestim u ovakvoj formi, kao „Možda snovi će te pronaći i ove riječi okrznuti“ – jako lijepa kombinacija. Takve mi stvari zakače fokus na pjesmi pa onda čujem i nešto puno dublje. Spominješ prošlost, sjećanja i gubitke. Kako se nosiš s idejom vremena koje prolazi, ali se čini da sve ostaje u nekoj vrsti vječnog prisustva? Kako je ta ideja utjecala na tvoj glazbeni proces na ovom EP-u?

Kreativci i umjetnici često propituju svijet i traže inspiraciju kroz osobna promišljanja i istraživanja pa se ta inspiracija pretače u pjesme, slike ili druge umjetničke forme. Stih „Možda snovi će te pronaći“ dio je pjesme posvećene dragoj prijateljici, ali nekoliko pjesama s albuma su direktne posvete bliskim prijateljicama koje prolaze ili su prolazile teška razdoblja. Inspiracija za pjesme često dolazi iz osobnih trenutaka i iskustava.

Riječi nisu uvijek dovoljne da opišu osjećaje – život je često kompleksniji od onog što tekst može prenijeti. Postoji žal zbog teškoće prenošenja emocija kroz moderne kanale poput mobitela. Šum oko nas i hektičnost otežavaju emocionalnu povezanost s publikom, ali glazba uvijek ostaje snažan medij izražavanja.

Iako se osjeća prolaznost vremena, nije u fokusu svakodnevnih razmišljanja. Trenutke sreće i tuge umjetnik zapisuje kroz glazbu. Uvijek naglašavam zahvalnost na lijepom životu, obitelji i mogućnosti da se spoji osobno s profesionalnim stvaranjem glazbe. Optimist sam i vjerujem u sutra pa to utječe na osobno stvaralaštvo, uključujući i trenutačni EP.

 Tvoje pjesme često govore o nečemu bliskom, a u neku ruku neuhvatljivom. Kako ti ova dualnost oblikuje pogled na život i umjetnost?

 Život i kreativa su duboko isprepleteni, barem iz perspektive umjetnika. Sretan sam da mogu svoj talent pretočiti u zvuk i glazbu te nastupati pred publikom. Talent smatram privilegijom i osjećam veliku odgovornost da ga ne zapostavim, ulažući maksimalan trud. Popularnost često vodi banalnosti, što želim izbjeći. Odbijam pristup u kojem me drugi doživljavaju banalno ili svrstavaju moj rad u površne formate društvenih mreža poput TikToka. Ne smatram društvene mreže relevantnim platformama za ozbiljan umjetnički izraz. Svatko ima svoj put i pristup umjetnosti. Trudim se održati mjeru i autentičnost u svojoj glazbi.

Boris Štok obilježava dva desetljeća djelovanja / Foto: Tanja Kanazir

Tvoj novi EP zvučno je blizak francuskoj estetici ’70-ih i ’80-ih – nježan, atmosferičan, s osjećajem distance. Što te privlači tom zvuku? Imaš li osjećaj da nas i dalje očarava jer u njemu postoji prostor za maštu – za ono što nije izrečeno, nego se samo naslućuje?

 „Atmosferičan, s osjećajem distance“ smatram subjektivnim i individualnim doživljajem. Ali sve boje, glazba i osjećaji po meni su subjektivni. Svatko svijet doživljava na svoj način. Moje pjesme karakterizira određena estetika i senzibilitet koji su stalno prisutni, puno melodije. Ne volim biti preizravan ni preglasan niti „pametovati“ slušateljima kako trebaju živjeti. Drago mi je što mnogi prepoznaju i cijene tu moju estetiku, jer sam svjestan da moja glazba nije za svakoga.

„Kažu da žene su ovaj svijet, njegov vrhunac i sjaj“ pjevaš u novom singlu. Koju ulogu žene imaju u tvojoj glazbi, inspiraciji i životu? Primjećuješ li da roditeljstvo utječe na način na koji razmišljaš o istim temama?

Žene imaju veliku ulogu u mom životu. Naime, supruga i kći su centar mog svemira, a roditeljstvo i godine utječu uvelike na pogled i na život.

Glazba nastaje spontano, bez forsiranja, uglavnom uz klavir kod kuće. Proces započinje tekstom, koji se razvija i dalje vodi prema melodiji i harmoniji. Nakon početne izrade pjesme kod kuće, odlazim u studio gdje s Darkom Terlevićem (The Siids) dovršavamo aranžman, produkciju i sve što treba. Aranžman glazbe zapravo definira autorstvo, a sama pjesma, sve skupa pak oblikuje produkciju. Trenutačno, to je dosta elektro. Nastojim zadržati autentičnost. Drugačije ne znam. Ne bih mogao pjevati pjesme koje nisam napisao, osim u rijetkim slučajevima kad se prepoznam u tekstu. Za mene je smisao glazbe raditi, svirati, pjevati i snimati vlastitu glazbu.

Jednom sam pročitala da su holivudske ikone nekada bile ikone upravo zato što su ljudi o njima znali vrlo malo – gotovo ništa osim onoga što su gledali na platnu. Upravo je to „ništa“ bilo prostor u kojem su gledatelji mogli projicirati maštu, svoje vrijednosti, želje, značenja. Danas živimo u vremenu u kojem umjetnici svakodnevno dijele fragmente sebe – na društvenim mrežama, u intervjuima, u komentarima ispod objava. Čini se da polako nestaje ta čar nepoznatog, a s njom možda i prostor za mistiku umjetnosti. S obzirom na tvoje dvadesetogodišnje iskustvo na sceni, kako ti to doživljavaš? Je li misterij doista nestao ili se samo premjestio negdje drugdje? I misliš li da je uopće moguće stvarno upoznati osobu ili je ono što zovemo „iskrenošću“ uvijek samo jedan od slojeva?

Danas se gubi tajanstvenost, distanca, a umjetnici i autori po mom mišljenju previše otkrivaju svoj privatni život putem društvenih mreža.

Osobno, nisam fan toga i fokusiram se na promociju isključivo glazbe, a privatni život držim za sebe. Smatram da je glazba dovoljna i volim ostaviti prostor ljudima da sami interpretiraju tekstove.

Mediji danas očekuju „šug“ – eksponiranost, jer bez toga umjetnici ostaju na margini. Dojma sam da su glazba i kultura postali nusproizvodi i teško je doći do pažnje javnosti. Osobno nikad nisam povezivao popularnost sa srećom i uspjehom. Nastojim naći mjeru u životu, zaštititi sebe kao autora i držati distancu prema publici kako bih zadržao zanimljivost.

Boris Štok objavio je EP pod nazivom Kraj kojim počinje sve / Foto: Filip Bušić

Zanimljivo je koliko publika voli „znati“ o čemu je pjesma, kao da je to jedini način da je razumije. Ali neke od najsnažnijih pjesama zapravo su potpuno otvorene, neuhvatljive — i upravo zato djeluju. Boriš li se ti sa svojim nedorečenostima u tekstovima? I osjećaš li da pjesma raste kad prestane biti samo tvoja?

Važno mi je da publika i slušatelji sami interpretiraju tekstove i pronađu se u njima. Moje pjesme nisu vlasništvo autora već neki zapis misli i slika, riječi u određenom trenutku. Ne volim afirmativne tekstove jer se čovjek mijenja godinama.

Kroz cijeli EP provlače se motivi svjetlosti, tame, zvijezda… Je li to nešto što se spontano javlja u tvojim tekstovima ili znaš zašto ti ti motivi stalno dolaze? Kakvo značenje daješ tim simbolima?

 Motivi poput svjetla, mraka, zvijezda, sunca, mora, međuljudskih odnosa vrlo su mi interesantni. Život se često svodi na te motive, što se onda reflektira na rad. Volim takve metafore jer su mi zvučne, ritmične i slikovite, kao neke boje.

Kraj kojim se počinje tvoje je peto studijsko izdanje, osmo ako računamo i Quasarrove. Kad se osvrneš, primjećuješ li da se promijenio tvoj pristup pisanju pjesama, studijskom radu ili produkciji kroz sve ove godine?

 Stalno se mijenjam, samim time i način rada. Sad ima više melodije, harme su nešto drugačije, a i muzika je produkcijski nešto mekša. Uvijek je to sličan senzibilitet – ne možeš pobjeći od sebe.

Kristina Barišić snimila je dokumentarni film o tvojih 20 godina na sceni. Kako ti je bilo gledati unatrag, jesi li se iznenadio koliko si prošao? Odakle ideja o filmu? Jesi li inače tip osobe koja voli čuvati uspomene, memorabilije, isječke, neke stvari koje te fizički podsjećaju na iskustvo koje si imao?

Želio sam imati audio i videozapis izvedbe uživo s mojim bendom, onako kako sad zvučimo u jednom kontroliranom artističkom okruženju i malo mračnijoj scenografiji, s produkcijom na tragu BBC-jeve emisije J. Hollanda. Istovremeno, činilo mi se kao savršena prilika za promociju novog EP-a i novih pjesama. Na tu priču nadovezali su se i sugovornici Ante Gelo i Nenad Borgudan, a sve se zaokružilo u jedan lijepi promotivni dokumentarac u trajanju od 30 minuta povodom 20 godina karijere i mog djelovanja na sceni. Mislim da dokumentarac, premda u kratkoj formi, kroz razgovore i svirku objektivno i vrlo dobro prikazuje ovaj trenutak u kojem se kao glazbenik nalazim. Režirala ga je Kristina Barišić, sve je snimljeno uživo i nije bilo nasnimavanja ni uređivanja… Audio je snimao uživo, miksao i masterizirao Matej Zec, a snimljen je u HKD-u na Sušaku. Smatram se izuzetno počašćenim da HRT želi emitirati i imati u opusu takav jedan artistični format glazbenika poput mene, koji sam popularnošću daleko od velikih zvijezda ovih prostora. Najviše me veseli da se to uspjelo realizirati i hvala od srca svima koji su pritom pomogli: od benda, Kristine, Mateja, kamermana, HKD-a koji je ustupio prostor, lightmana pa do djece iz srednje škole. Ne uzimam to zdravo za gotovo. Život je jedan i ne uspiješ uvijek ostvariti sve što bi želio, stoga nastojim uživati u ovakvim trenutcima.

I dalje istražuješ nove forme, kao s ovim EP-om. Tijekom dvadeset godina sigurno je bilo i trenutaka kad nije bilo lako. Možeš li se prisjetiti nekih situacija u kojima si preispitivao vrijednost onoga što radiš i što te tada uvijek zadrži u glazbi?

Bilo je svega kroz godine… haha. Zadrži me ta potreba da radim, snimam, sviram. To ti je kao droga na koju se navučeš. I kao što sam već prije rekao, odgovornost prema talentu.

Boogaloo je klupski prostor u kojem još nisi svirao. Zanemari troškove produkcije i sve prepreke na koje bi mogao naići, zanima me koji bi koncept volio izvesti kad bi imao skroz odriješene ruke, kad bi dao mašti oduška – neki ideal svog umjetničkog izraza.

Pa volio bih jednom svirati u publici, da smo bend i ja dolje okruženi… s orkestrom također. Ali, strpljivo, pa bude sve.