26
pro
Intervju

Boško Petrović o Zagreb jazz kvartetu - sjećanje na velikana

Boško Petrović

Boško Petrović /Davor Hrvoj

share

Boško Petrović – sjećanje na velikana hrvatskog jazza kojem je, kao članu nekadašnjeg Zagrebačkog jazz kvarteta posthumno dodijeljena nagrada Multi-platinum award HDU-a za iznimna diskografska dostignuća u jazz glazbi

Fascinantna priča legendarnog roštiljara

Najvažniji glazbenik u povijesti hrvatskog jazza Boško Petrović je bio svestran umjetnik. Osim što je svirao vibrafon – roštilj, kako ga je sam nazivao – i pisao glazbu, svirao je harmoniku, bubnjeve, glasovir, melodiku, tarabuku i razne udaraljke, a poznat je po svojem pedagoškom djelovanju.

Boško Petrović

Boško Petrović/Davor Hrvoj

Bio je i promotor, organizator koncerata i festivala, vlasnik i voditelj kultnog B.P. Cluba, utemeljitelj diskografske kuće Jazzette Records. Svakako naš jazzist s najbogatijim i najintrigantnijim životopisom. U ovom razgovoru donosimo sjećanja na manji dio, onaj manje poznat, koji se odnosi na ranije razdoblje njegove karijere.

Svoj prvi sastav Boško je utemeljio još kao mladić u Škofjoj Loki, dok je još svirao violinu. Svirao je na plesovima i zabavama.

Kako je došlo do toga da se počnete aktivno baviti glazbom?
Violinu sam počeo učiti sa šest godina, da bi sa četrnaest, petnaest godina po prvi put na radiju ulovio svakonočni program American Forces Networka. Bila je to stanica američke vojske u Minhenu. Naime, američke trupe su tada bile u Europi. Između ostalog svake su večeri imali i sat jazza, kao što je Willis Conover vodio jazz program na postaji Voice of America. Ta jazz glazba koju do tada nisam poznavao, nisam joj čak znao niti pravi naziv, od prvog me trenutka protresla.

Osjetio bih uzbuđenje kad god bih je slušao. Tada sam svirao violinu u orkestru učeničkog doma Ivana Cankara u Ljubljani, u kojoj sam pohađao gimnaziju. Bio je to jedan komorni orkestrić koji je svirao lakši klasični program. Bila je to sjajna zabava koja mi je, uz nogomet i radioamaterizam koji su mi bile prve ljubavi, ispunjavala slobodno vrijeme. Tada nije bilo televizije, pića, gramofona, a kamo li disko klubova, pa je to bila dobro došla zabava da ispuni vrijeme mladog čovjeka.

Slušajući radio počeo sam prepoznavati imena poput Charlija Parkera, Louisa Armstronga i Stana Getza. Silno sam želio svirati tenor saksofon na način Bena Webstera ili Colemana Hawkinsa. Gnjavio sam roditelje da mi kupe tenor saksofon, ali nisu bili u mogućnosti. Međutim majka i otac su nekako uspjeli nabaviti jednu Hohnerovu malu harmoniku što je ipak bilo korak bliže jazzu. Tada sam počeo grozničavo tražiti po radio programima kad god bi svirao tada veliki Art Van Dame, američki harmonikaš koji je svirao jazz.

Kako unakaziti šlagere?

Nije li bavljenje nogometom zaprijetilo da odustanete od karijere glazbenika?
Godine 1954. nakon mature vratili smo se u Zagreb gdje sam upisao fakultet. Htio sam postati elektroinžinjer jer je elektrotehnika bila moja ljubav iz djetinjstva. Još jedno kraće vrijeme nastavio sam igrati nogomet u zagrebačkoj Lokomotivi, ali nisam mogao spojiti obaveze prema klubi i obaveze prema fakultetu, a s druge strane sve više me privlačila glazba.

Boško Petrović

Boško Petrović/Davor Hrvoj

Kako ste se infiltrirali u zagrebačku jazz scenu?
Postao sam član najdonjeg doma zagrebačke glazbene Špice ispred hotela Dubrovnik. Budući da sam došao iz Ljubljene bio sam tajanstveni stranac, pridošlica na zagrebačkoj jazz sceni, i zato sam češće dobivao gaže nego što bi to inače da su kolege znali da sam tek nekoliko mjeseci bio harmonikaš. Već te prve godine zapazila su me dva glazbenika koji su mi puno pomogli: Mihajlo Schwarz i Radan Bosner.

Schwarz, koji je u to vrijeme bio vodeći jazz pijanist volio je moj talent i način razmišljanja u jazz glazbi, ali se formalno zgražao od zvuka harmonike. S druge strane Radan Bosner je žrtvovao taj čudnovati harmonikaški zvuk za ljubav tog mog talenta. Utemeljio je kvartet u kojem sam imao priliku svirat s njim i Krešimirom Remetom s kojim sam kasnije dijelio mnoge bine, a moj veliki prijatelj, nerazdvojan iz tog doba, Ivica Gereg, bio je bubnjar. Bosner i Schwarz su mi otkrili puno toga o harmoniji i razmišljanju o improviziranju. Kod Schwarza koji je bio iz dobrostojeće obitelji imao sam na dispoziciji lijepi broj jazz ploča.

Naime on je redovito od rodbine i očevih partnera – otac je bio zastupnik Bayera za jugoistok Europe – dobivao najnovija izdanja jazz ploča. Imao je gramofon i magnetofon što je u to vrijeme bilo čudo, tako da sam dosta vremena proveo u Nazorovoj u njihovoj vili i tu sam dosta toga naučio. Kod njega sam slušao ploče Modern Jazz Quarteta i odmah se zarazio njihovom glazbom.

Godine 1955. nas nekoliko mladih dobilo je ponudu da napravimo band i da nastupamo u Radio klubu na uglu Trga žrtava i Kneza Mislava. U bendu su bili klavirist Vlado Vuković, kontrabasist Mladen Kos, bubnjar Zlatko Peceli, klarinetist Braco Kramarić, pjevač i saksofonist Drago Diklić i ja kao harmonikaš.

Boško Petrović

Boško Petrović/Davor Hrvoj

Ubrzo su taj band i taj plesnjak postali popularni među mladima tako da se subotom i nedjeljom praktično nije moglo ući unutra. Mladi i entuzijasti kakvi smo bili, išli smo preko tjedna po kinima i skidali najnovije šlagere koje smo čuli u američkim i europskim filmovima. Jedan bi skidao prva četiri takta, drugi nrka druga četiri, treći bi probao skinuti sredinu…

Išli smo u kino više puta dok svaki nije svoj zadatak koliko toliko obavio. Tog monstruma, tog glazbenog Freikensteina bi zatim skupili zajedno i to je makar sličilo onome što je na filmu pjevao Frank Sinatra ili Bing Crosby ili čiji smo već šlager odlučili unakaziti. No već tada se kod mene rađala ideja da napravim svoj sastav, da budem na čelu grupe koja će svirati jedan određeni stil. Nisam još znao kakav, ali sam osjećao da bi trebalo napraviti nešto u tom smislu.

Kako vam je to uspjelo?
Polako svirajući preko ljeta nekoliko mjeseci na morskim angažmanima po hotelima, a studirajući i svirajući preko jeseni i zime u Zagrebu, upoznao sam mnoge zagrebačke glazbenike. S nekima sam postao prijatelj i preko glazbe, a i privatno. Mislili smo na isti način, željeli smo istu stvar. Godine 1959. klavirist Zlatko Kružić, basist Zdravko Šatrak, bubnjar Ivica Gereg i ja kao leader oformili smo kvartet Boška Petrovića. 

Komorni jazz

Kako ste počeli svirati vibrafon?
U međuvremenu je “Puba” Schwarz prilikom jednog snimanja u podrumu Radio Zagreba u Šubićevoj otkrio jedan stari vibrafon. Zvali su me da brzo dođem u studio, a tamo je bio taj vibrafon kojem su falile dvije pločice i kotači tako da je bio malo viši od koljena.

Rekli su: „Evo to je tvoj novi instrument… Modern Jazz Quartet… Milt Jackson, Lionel Hampton.” Naravno znao sam ta imena s radija i “Pubinih” ploča, no nisam imao pojma o tom instrumentu. U međuvremenu svirajući harmoniku povremeno bi me slali na zamjene i klaviristi, pa i bubnjari. Kolege glazbenici u Zagrebu su smatrali da imam talenta za bubnjara i mnogi su me nagovarali da bubnjam.

Boško Petrović

Boško Petrović/Davor Hrvoj

Neko vrijeme sam svirao i bubnjeve s Tomicom Simovićem koji je bio veliko ime i koji se na žalost iz nekih svojih razloga povukao sa scene. Kasnije sam bubnjeve svirao s Radanom Bosnerom i kvintetom Ladislava Fidrija. Spojio sam klavijaturu i perkusiju tako da je prelaz na vibrafon kojeg sam taj dan u studiju prvi put vidio u živo, bolje rečeno ostatke jednog starog vibrafona, bio vrlo jednostavan.

Prodao sam sve što sam do tada stekao: gramofon, dvadesetak ploča i one bolje majce koje sam uspio kupiti na ljetnim angažmanima od stranaca te sam preko očevog prijatelja Engleza kupio u Londonu jedan Premierov vibrafon koji je stigao nekoliko dana prije prvog velikog nastupa te grupe.

Kojeg?
Bio je to grupni koncert – revija zagrebačkog jazza u Glazbenom zavodu. Nastupili smo u postavi: Zlatko Kružić – klavir, u međuvremenu je pristupio kontrabasist Krešimir Remeta, Ivica Gereg – bubnjevi i ja na vibrafonu, kao kvartet Boška Petrovića. Od početka smo imali lijep uspjeh. U ono vrijeme desilo nam se isto što se dešava današnjim mladim rock bendovima koji uspiju.

Branili smo boje mlade generacije. To nas je držalo, tjeralo da radimo i čim više nastupamo. Došlo je do ideje da nastupimo u Dramskom kazalištu Gavella. Naime imao sam širok krug poznanstava u umjetničkim krugovima glumaca, režisera, slikara. Sastajali smo se u Klubu Dramskog u Frankopaskoj. Dramsko mi je izašlo u susret, dali su mi dvoranu, napravili smo koncert koji je bio krcat i na kojem smo prema mišljenju kritike imali lijep uspjeh.

Kad je to bilo?
Bio je to početak 1960. Poslije tog koncerta na moj prijedlog uzeli smo ime Zagrebački jazz kvartet i iste godine nastupili na prvom Jugoslavenskom jazz festivalu na Bledu. Tijekom sezone imali smo dva koncerta u Zagrebu, početkom i krajem godine, s novim programima. U međuvremenu je Davor Kajfeš zamijenio Kružića, a poslije su iz sastava izašli Remeta i Gereg, a došli su Miljenko Prohaska i Silvije Glojnarić. Tada je počeo uspon Zagrebačkog jazz kvarteta u pravom smislu.

Koliko je ulazak Davora Kajfeša u Kvartet bio važan za njegov ubrzani razvoj?
Davor je došao iz drugog svijeta. On nije bio dečko sa Špice. Čuo sam ga na tom zbirnom koncertu zagrebačkog jazza u Glazbenom i osjetio potencijal. Kad je otišao Zlatko Kružić moj prirodni izbor je pao na Davora. Kad sam ga pozvao u grupu pošteno se nećkao.

Boško Petrović

Boško Petrović/Davor Hrvoj

Rekao je: „Ja ti to ne sviram. Akademski sam obrazovan. Volim jazz, ali onaj petersonovog tipa, a to što ti radiš ide više prema Modern Jazz Quartetu i ne znam bi li to meni pasalo.” Naravno, godine su dokazale da je upravo u tom stilu, u tom komornom načinu muziciranja, definitivno otkrio samog sebe. Konačno, snimke to najbolje dokazuju.

Ili svi ili nitko

Kako ste se uspjeli afirmirati u inozemstvu i ostvariti suradnje sa slavnim svjetskim glazbenicima?
Već na Bledu primjetili su nas u to vrijeme najznačajnji europski jazz manageri, kuća Lipmann & Rau iz Frankfurta, a također i vodeći europski jazz kritičar Joachim Berendt koji je došao vidjeti kakav se to jazz svira u ondašnjoj Jugoslaviji. Potpisali smo ugovor s tom agenturom, a oni su nas opremili a za ono vrijeme nečuvenim stvarima. Imali smo knjigu s našim fotografijama, životopisom, dva puta godišnje organizirali su nam europske turneje po mjesec dana, tridesetak koncerata.

Snimili smo ploču za diskografsku kućuPhilips/Fontana. Prije toga u Zagrebu smo, prilikom jednog gostovanja Bucka Claytona i “Big” Joea Turnera 1964. ili 1965. snimili s njima također za Philips/Fontana i Black Lion paralelno, ploču koja je po Melody Makeru bila ploča mjeseca. Buck Clayton u svojoj autobiografiji jako lijepo piše o svojim uspomenama iz Zagreba i mogu s veseljem reći da apostrofira upravo Zagrebački jazz kvartet koji je iznenadio svojom kvalitetom.

Kaže da je najmanje što je očekivao u Jugoslaviji onog vremena, da naiđe na bend s američkim feelingom za jazz. Pred nama je bila karijera.  Zagrebački jazz kvartet je vrlo brzo stekao reputaciju u svijetu jazza, u Europi, ali i Americi. Bili smo pozivani na mnoge festivale, imali smo turneje, počeli smo svirati s velikim svjetskim imenima. Na festivalu u Nürnbergu bi obično bili ritam sekcija festivala za jam sessione.

Boško Petrović

Boško Petrović/Davor Hrvoj

Svi Amerikanci bi poslije koncerata dolazili u jazz klub gdje smo mi bili na bini. Jam session bi započeo s nama, ali naravno, ako bi došao Art Blakey Silver bi se maknuo s bubnjeva. Ušli smo u svijet velikih dječaka jazza, pisalo se o nama, imali smo ploče, turneje i sve je izgledalo jako lijepo dok Glojnarić nije dobio poziv da na godinu dana zauzme mjesto bubnjara u jazz orkestru u Berlinu. Imao je dilemu – ići ili ne ići.

Godinu dana prije toga Horst Lippmann i Fritz Rau su nam predlagali da pređemo u Njemačku jer smo uvijek imali problema s vizama. Obavili smo puno manje turneja nego što smo mogli da je bila situacija kao danas, da su nam putovnice bile u džepu i da bi mogli sjesti na vlak kad god bi nas pozvali. Mnoge turneje i festivali su nam propali jer smo morali tražiti putovnicu i čekati dva mjeseca odgovor. Zbog toga nismo mogli prihvatiti gomilu poslova. Predlagali su nam da budemo ritam sekcija velikog orkestra u Kölnu koji je radio po principu da je dva tjedna mjesečno orkestar bio zajedno na probama i snimanjima, a dva tjedna su glazbenici bili slobodni da mogu obavljati svoje poslove, jer u tom orkestru je bilo dosta stranaca. To bi bilo idealno.

To smo htjeli svi osim Miljenka Prohaske koji je bio vezan za Zagreb dirigentskim položajem u Big Bandu. Manageri su nam predlagali da nam dovedu Jimmyja Woodea koji je u to vrijeme došao iz orkestra Dukea Ellingtona iz Amerike u Europu. Vidjeli su u tome zgodan komercijalni hit. Zagrebački jazz kvartet koji već ima ime s crnim basistom Jimmyjem Woodeom.

No, odlučili smo ili svi ili nitko i tako smo ostali. Glojnarić nas je pitao što mislimo, a ja sam rekao: „Naravno, odi, to je sjajna prilika da se afirmiraš.” Tako je on na godinu dana otišao u Berlin, a Kvartet je u to vrijeme mirovao jer nije bilo adekvatne zamjene. Kajfeš i ja smo to iskoristili da odemo s Dragom Diklićem na komercijalnu turneju po Švedskoj, da vidimu tu zemlju i zabavimo se. To je završilo tako da je Davor do dana današnjeg ostao u Švedskoj.

Zagrebački jazz kvartet sastajao se povremeno, po potrebi službe, za turneju ili seriju koncerata. Tada bi došao Davor, obavili bi to, snimili. No, u pravom smislu 1966. Zagrebački jazz kvartet, kao stalni band koji iz dana u dan živi zajedno, prestao je postojati.

Kulušić – prvi jazz klub u Zagrebu

Kako je to utjecalo na vašu karijeru?
Moja karijera imala je i drugu stranu. Prvu ploču, koja je snimljena koncem 1959. pod mojim imenom, za divno čudo objavili su producenti iz Beograda za RTB, jer Jugoton nije imao interesa. Snimljena je ovdje u Zagrebu u dvorani Istra iznad B.P. Cluba. Objavljena je pola godine kasnije, a u međuvremenu smo promijenili ime tako da je objavljena pod nazivom Zagrebački jazz kvartet. Ta je ploča imala velik uspjeh.

Naime prilikom gostovanja orkestra Quincyja Jonesa u Zagrebu zamolio sam Quincyja da dozvoli nekolicini svojih glazbenika da snimaju s nama. Ljubazan kao i uvijek Quincy je rekao: „Naravno!” Opet sam to ponudio Jugotonu i opet dobio negativni odgovor. U očaju sam nazvao RTB u Beogradu. Rekli su: „Kako ne”, jer Quincy je iz Zagreba išao u Beograd. „Dođite s njima i snimite, a mi ćemo sve platiti.”

Tako smo Davor Kajfeš i ja došli u Beograd i snimili meni vrlo dragu ploču. Bilo je to veliko diskografsko probijanje leda s velikim američkim kolegama. Ploča se zvala Meeting In The Studio, a s nama su svirali Jerome Richardson, Julius Watkins, Joe Harris i Buddy Catlett. Istovremeno, već na prvom jazz festivalu na Bledu sam paralelno sa Zagrebačkim jazz kvartetom nastupio i s triom, s Damirom Dičićem i Zdravkom Šatrakom.

Boško Petrović

Boško Petrović/Davor Hrvoj

Dič je kasnije otišao u Njemačku tako da smo se ponovno našli tek dvadesetak godina kasnije i opet nastupali zajedno. Davor je ostao u Švedskoj, kvartet je radio sporadično s tim što smo Glojnarić i ja reorganizirali Zagrebački jazz kvartet u Zagrebački jazz kvintet. Prve godine su, uz Prohasku, Glojnarića i mene, članovi bili Ladislav Fidri i Ozren Depolo, a druge godine je kao gost umjesto Lacija na festivalima i koncertima nastupao Art Farmer. On je u to vrijeme prešao u Beč i kako smo se znali od prije rado je pristao da bude pridruženi član tog kvinteta.

Kako i zašto ste, nakon Zagrebačkog jazz kvinteta, započeli suradnju s glazenicima mlađeg naraštaja s kojim ste mijenjali svoj glazbeni pristup?
Poslije dvije, tri godine ponovno je došlo vrijeme za promjenu. Uzeo sam mlađe glazbenike i otišao u, kako su rekli kolege, generacijski ludi, preriskantan projekt. Bio je to B.P Convention, u prvoj postavi s bas gitaristom Bertom Krasničijem, bubnjarem Ratkom Divjakom, klaviristom i flautistom Branislavom Ž ivkovićem i gitaristom Vedranom Božićem.

S tim bendom sam počeo svirati po festivalima. Na sreću bilo je to doba mode takozvanog jazz-rocka, pa je taj zvuk koji sam s njima mogao dobiti bio popularan. Naravno, morao sam se odreći be bopa i ostalih težih i kompliciranijih, ozbiljnijih programa. Počeo sam pisati jednostavnije ritmičke stvari. Publika je to jako voljela i s tim bandom smo počeli puniti Kulušić kao prvi jazz klub u Zagrebu koji je stalno, jednom tjednom propagirao i imao na programu jazz.

Kulušić je tako dobro krenuo da je bilo prodano po sedamsto ulaznica svakog utorka. S tim novcem sam svaki put mogao dovesti i stranog gosta. Isti slučaj je kasnije bio i s Lapidarijem gdje smo svirali četvrtkom i petkom. Dva puna Lapidarija su opet omogućila da iz Münchena, Graza, Milana ili Beča dovedemo nekog tko je bio na turneji ili je tamo živio.

Tu je prošla cijela plejada sjajnih glazbenika poput Johnnyja Griffina, Arta Farmera, Alberta Mangelsdorfa, Giannyja Bassoa, Aladara Pegea i drugih. Sredinom 1970-ih B.P. Convention je držao čak tri stalna mjesta – utorkom Kulušić, srijedom SKUC na Horvaćanskoj i četvrtkom i petkom Lapidarij.

Sve četiri svirke bile su pune, a publika je bila sjajna. Bilo je to briljantno vrijeme kada smo išli na puno festivala i turneja. Radili smo dvadesetak koncerata godišnje u režiji tadašnje Muzičke omladine. Puno sam pisao za film, televiziju, teatar. Bio sam jedan od prvih koji je počeo pisati jinglove za televiziju, vodio sam televizijske serije, jazz serije na radiju. Bilo je to vrijeme ekspanzije. To je vrijeme kad se cijela ta grupa koja se okupljala oko mene definitivno etablirala u našem glazbenom životu.

Moglo bi Vas zanimati