Branko Sterpin: „Netemperiranost se može ubaciti u big band, jer Istrijanima štimanje nije jača strana”
Pulskog sam trubača Branka Sterpina čekao na razgovor mjesecima, još otkako smo se čuli proljetos oko koncerta JazzIstra Orchestra, čiji je album, snimljen na sam kraj ljeta 2020. godine, polučio tekstom o hrvatskoj big band sceni za Jazz Journalists Association.
Nakon što je prije četiri godine napustio Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije, upregnuo se u vođenje Jazz Big Banda Pula, koji vodi kao plod velike ljubavi. A kao pravi ‘domovine sin’, skladao je i skladbu Oj, junače, Uljaniče s kojom se Big Band Pula još 2018. godine umjetnički angažirao oko tvornice koja je držala – čitav jedan grad.
Od elana da glazbeni laboratorij istarske baštine postavi pred uši nove generacije bori se redovno s osnovama infrastrukture. Improvizacija mu postaje dnevna formula. „Nisam imao trombone za taj dan, dvoje mi je otkazalo u zadnji čas, a zamjene nisam uspio naći“, požalio mi se sredinom studenog, javljajući se iz auta. „Svirali smo dan kasnije nekoliko stvari u Puli. Sviramo i sutra u Puli jutarnji koncert u sklopu manifestacije Dođi u Grad“. Sa Sterpinom je uvijek kreativni kaos.
Dobitnik nagrade Status za najboljega hrvatskog trubača Hrvatske glazbene unije prije deset godina, prisutan je svojim djelovanjem u mnogim malim sastavima, kao i ansamblima i orkestrima, poput Tamara Obrovac Transhistria Electric, Branimir Gazdik Group, Kristian Terzić Group, Veselino Project i Lela Kaplowitz Kvartet.
Rođen u Puli 1978. godine, diplomirao je trubu na jazz odjelu akademije u Grazu 2007. u klasi profesora Edvarda Holnthanera. Od 2007. do 2009. godine predaje trubu u osnovnoj i srednjoj glazbenoj školi u Puli. Od 2005. do 2012. godine član je HGM – Jazz Orkestra Zagreb. Kao član tog orkestra ima priliku svirati s brojnim zvučnim imenima jazz scene te sudjeluje na snimanjima triju albuma tog orkestra, dok je razdoblje od 2010. – 2018. godine proveo kao četvrta truba Jazz orkestra HRT-a. Od 2008. godine voditelj je Big Banda Pula.
Foto: big Band Pula
Koliko si visok?
198 centimetara, kao Jordan.
Vidim da ti jedan naš skladatelj traži poštara za trubu koja ti stoji u Londonu… Zanima me, primarno, kako si počeo svirati, tko ti je prodao prvu trubu?
Trubu sam počeo svirati kad sam bio drugi razred osnovne škole, kupili su mi je starci u Istarskim knjižarama. Htio sam ići u glazbenu školu i mama je odlučila upisati mene i sestru. Budući da je otac uvijek pričao kako harmonika i truba naprave najbolju atmosferu na feštama, ja sam htio učiti harmoniku ili trubu, i tako su me upisali na trubu budući da za harmoniku u Puli uvijek ima jako puno kandidata.
Budući da je otac uvijek pričao kako harmonika i truba naprave najbolju atmosferu na feštama, ja sam htio učiti harmoniku ili trubu
Tko ti je pomogao kao klincu namjestiti prvu ambažuru?
Učio sam trubu u glazbenoj školi u Puli. Moja tadašnja ambažura bila je namještena tako da sam trubu držao dosta prema podu, ali sam mogao dosta dobro tako svirati. Tako sam i upisao akademiju u Zagrebu. Tamo su mi odlučili promijeniti ambažuru i to je bilo mučno iskustvo. Još dan danas se pitam je li to bilo nužno, a prošlo je dvadeset godina.
Dok je Graz – jazz, Rijeka – rock, Pula je – punk. Gdje si se sreo s punkom, je li to bilo preko Deje Gotala iz Idijota ili već otprije? Vidim da ste imali Francija Blaškovića, a najavili ste i KUD Idijote na programu Big banda.
S punkom sam se sreo u osnovnoj školi pod utjecajem moje sestre koja je tada imala kasete Bad Religiona i KUD Idijota, pa sam uz nju i ja slušao te bendove.
U Puli je, kao i ostatku Hrvatske, umjetnička fronta izraza pojedinca kod mlađe publike artikulirana kroz trap… Susrećeš li se s time u svom djelovanju?
Iskreno, ne pratim detaljno razvoj pulske scene. U Puli imamo Društveni centar Rojc, gdje i ja često vježbam trubu i time čujem različite bendove kako vježbaju u svojim prostorijama. Ima tu punka, metala, kao i komercijalnih gaža-bendova. Koliko sam shvatio, trap scena funkcionira s matricama, uglavnom je riječ o pojedincu koji pjeva uz programiranu, nasnimljenu matricu. Nema tu bendova, tako da mene to osobno ne privlači.
Kako se danas tvoji mlađi kolege odlučuju za jazz?
Ne znam kako mladi danas uplovljavaju u jazz vode… Po meni, ako si trubač, gotovo je nemoguće da se ne dotakneš jazza i velikih jazz trubača. Mene je oduševila spoznaja da ti ljudi improviziraju i jako sam se zainteresirao za taj oblik muziciranja te sam počeo sve više slušati tu glazbu.
Oduševila me spoznaja da ti ljudi improviziraju i jako sam se zainteresirao za taj oblik muziciranja te sam počeo sve više slušati jazz
Jako je veliku ulogu odigrao i pulski big band u kojem sam svirao kao mladić. Tadašnji voditelj big banda, pijanist Davor Lorković, prvi me upoznao sa specifičnostima jazza.
I gdje tu vidiš svoje poslanje s Big Bandom Pula jer, svima je jasno, trendovi nisu na našoj strani, ili se možda varam?
Ja sam to odmah zavolio. Mlade treba izložiti utjecajima starijih glazbenika. Oni se brzo zainteresiraju. Za jazz se teže odlučuju budući da nam je školstvo usmjereno ka klasičnoj glazbi. Na kraju se neki ipak ‘odmetnu’ u jazz vode, no uvijek ga trebaju negdje čuti, biti izloženi toj glazbi. Big band Pula u tom je smislu važan budući da mladi mogu prije svega uopće uživo čuti taj žanr, a mogu i svirati u njemu i učiti ako se zainteresiraju…
Na kraju se neki ipak ‘odmetnu’ u jazz vode, no uvijek ga trebaju negdje čuti, biti izloženi toj glazbi – Big band Pula u tom je smislu važan
Foto: big Band Pula
Iz čega je i kako nastao JazzIstra Orchestra?
JazzIstra Orchestra nastao je kako bi okupio jednu ‘tada mlađu’ generaciju istarskih glazbenika s krajnjim ciljem da se osnuje profesionalni big band u Istri. Jezgra benda su glazbenici koji su negdje u to doba završili ili su završavali studije na jazz akademiji u Grazu, kao Miron Hauser, Adriano Bernobić, Žužić ili Bazdanović, ali cilj je bio uz to okupiti i nekolicinu glazbenika koji su bili na studijima klasične glazbe, saksofonisticu Jovanu Joku, trubača Luku Horvata, tromboniste Tonija Turkovića i Gianlucu Antoninija.
Osim toga, namjera je bila ‘ujediniti’ cijelu glazbenu regiju tako da su orkestru priključeni i talijanski glazbenici, saksofonisti Giovanni Cigui i Filippo Orefice, kao i slovenski trubač Damijan Valentinuzzi. Kasnije se, malo po malo, sastav mijenjao. A glavni cilj je još uvijek daleko od ostvarenja.
Tko je s tobom još u JazzIstri, tko ti je desna ruka?
Najbliži su mi Miron i Adriano, oni su mi i kumovi. Tu je i bubnjar Dušan Kranjc, a kao solist je nastupio Zoran Majstorović iz Rijeke.
Foto: JazzIstra Orchestra
Ali, bez vizije Sigija Feigla ne bi ničeg bilo. Krenimo ipak – ab ovo… Je li to Drang nach Süden koji postoji u njemačkoj kulturi od romantizma ili ljubav, što je presudilo?
Sigijeva vizija ispala je ključna za pomladak HRT-ova jazz orkestra. Naravno da je sviranje u tadašnjem Jazz orkestru HGM-a utjecalo i na rađanje ove ideje za JazzIstru, ali ključno je ovdje bilo što se u relativno kratkom periodu pojavio nemali broj mladih glazbenika koji su se počeli isticati na hrvatskoj jazz sceni, što je za Istru ipak bilo novo. Uz to, ovaj se ansambl tematski bavi tzv. ‘istarskim glazbenim fenomenima’. Od Sigija smo naučili o procesima unutar benda, kako se odvijaju probe, pripremaju programi…
Ključno je bilo što se u relativno kratkom periodu pojavio nemali broj mladih glazbenika koji su se počeli isticati na hrvatskoj jazz sceni, što je za Istru ipak bilo novo
Sigi Feigl je za hrvatsku jazz scenu otprilike značio ono što je Joe Zawinul vrijedio za svjetsku, griješim li? HGM-u je kao jednoj generaciji donio puno samopouzdanja, on vas je vodio po svijetu i pružio vam ono što je bitno za orkestar, da se osjećate kao doma na sceni, ali i da postanete kozmopoliti.
Od Sigija smo naučili da se treba puno raditi. Probe su trajale po šest sati, cijele smo vikende provodili na probama. Osim toga, realizirao je s HGM-om raznolike programe i dalo se naučiti kakvi koncertni programi – a koje može odsvirati takav sastav, big band – uopće postoje! Od tradicionalnih programa vezanih za eru swinga, pa do modernih, čak i free programa… Uz to, ako si sjedio u orkestru dok je on vodio probu, mogao si naučiti na koje detalje tijekom probe skreće pozornost članovima benda, što nastoji ‘doraditi’.
Je li te on zarazio sviranjem dixielanda?
Dixieland odiše pozitivom, nekako je prirodno veseo… U početku sam se nakačio na be-bop i činilo mi se da je to ‘prava stvar’, a ovo prije njega su bili jednostavni stilovi koji su bitni zbog razvoja same prave stvari. Kasnije sam sve više ljepote uočio u tim starim žanrovima, swingu, dixielandu i new orleansu, pogotovo nakon što sam i sâm zasvirao u nekim dixieland sastavima.
Dixieland odiše pozitivom, nekako je prirodno veseo…
Tu su i suvremeni trubači koji dolaze iz New Orleansa i koji su izvrsni moderni interpretatori, ali i nevjerojatno dobri poznavatelji tradicije, kao što su Wynton Marsallis, Terence Blanchard i Nicholas Payton. Neke Paytonove snimke s kraja devedesetih godina meni su izuzetno impresivne, nevjerojatno dobra svirka.
Što je Feiglova nit vodilja tu bila? Meni su isticali da on nikad nije tražio nikakav vid materijalnog profita. Kakav je on čovjek, je li prvo i osnovno radnik-kreativac? I kako su se članovi orkestra nosili s tim autoritetom s obzirom na naš mentalitet?
On prije svega jako voli big band glazbu. Mislim da ga je tjeralo naprijed i što je vidio da je ekipa koju je okupio jako dobro napredovala, a kada je bend počeo već dosta dobro zvučati nije mu imalo smisla s time i stati. Imao je viziju napraviti stvarno dobar big band. Znao je govoriti i da će to postati profi band u kojem će ljudi biti plaćeni bolje nego u Jazz orkestru HRT-a, primjerice…
Članovi orkestra su ga jako cijenili i bio je stvarno veliki autoritet. Što se tiče mentaliteta ljudi iz našeg podneblja, da… jednostavno su bili skloniji spačkama nego li, primjerice, Austrijanci koji su bili u bendu.
Ti si prešao u Jazz orkestar HRT-a kad ga je vodio Saša Nestorović? Kako ti je izgledao taj prijelaz?
Ja sam bio sretan što sam dobio super posao.
A kako ti danas, kad više nisi tamo, zvuči JO HRT-a? Pušu li novi vjetrovi? Je li ti žao što je Andreas Marinello, s kojim si svirao i u HGM-u, otišao?
Ja i nisam u bendu već cirka četiri godine. Odselio sam u Pulu. Meni je osobno Marinello dobro radio s bendom. On je i super aranžer. Po meni i Miron dobro vodi bend, ima dobar ‘tajm’ i pokreti su mu konkretni, a puno je naučio kroz ove godine i o detaljima koje treba dorađivati tijekom proba… No, ja nisam puno svirao s bendom otkada ga je on preuzeo.
Što istarskoj jazz sceni daje Italija, kakve stvari?
Italija je blizu. Zadnjih petnaestak godina većina istarskih glazbenika koja se ‘nakačila’ na jazz otišla je studirati na jazz odjel tršćanske akademije. S te strane možemo reći da nam Italija daje priliku za obrazovanjem. I prije nego li se jazz odjel otvorio u Trstu, tamo se moglo naći literature koje kod nas nije bilo. Ja sam svoje prve knjige o improvizaciji kupio u Trstu. Povremeno i surađujemo s talijanskim glazbenicima, ali mislim da bismo se puno više trebali okoristiti blizinom Italije. Pula, Rijeka i Trst su gradovi koji bi se mogli puno bolje glazbeno povezati.
Pula, Rijeka i Trst su gradovi koji bi se mogli puno bolje glazbeno povezati
Što istarski modus može još u 21. stoljeću? Što je on za tebe u kontekstu naše glazbene baštine i kako korespondira s modusima?
Istarska ljestvica jest zanimljiva. Istarski melos može se čuti i u jazz bendovima, posebno ovim kvarnerskim poput Majstorovića, braće Ružić ili GIIPUJA Damjana Grpca. Ja nikad nisam to volio, kad sam bio mali stalno je bio upaljen Radio Pula i učestalo se moglo čuti snimke istarske tradicijske glazbe, ali meni je to zvučalo iritantno…
U kontekstu jazza mislim da Ronjgovljeva rješenja harmonizacije istarske ljestvice ne drže vodu. Motivički se istarski melos već i puno koristi, no ima jedno područje koje me inspirira za eventualno istraživanje, a to je raštimanost, odnosno, netemperiranost. Meni se čini zanimljivom ideja da nabavim trubu s četvrtim ventilom koja može svirati četvrt-tonove s kojom bih mogao svirati istarsku glazbu gotovo autentično, raštimano… To istražiti i ubaciti u neki jazz kontekst mi se čini zanimljivim, ali treba pola života da se to stvarno dobro napravi.
A kako netemperiranost ubaciti u big band?
Može se, Istrijanima štimanje nije jača strana.
Zanimljivom mi se čini ideja da nabavim trubu s četvrtim ventilom koja može svirati četvrt-tonove s kojom bih mogao svirati istarsku glazbu gotovo autentično
I još nešto, kad će izdanje tvog kvarteta?
Postoji moj kvintet kojeg zovemo Sterptet, u sastavu Luka Vrbanec – alt saksofon, Carlos Fagin – klavir, Nenad Mirt – kontrabas i Sebastian Stell – bubnjevi. Snimali smo u travnju dio našeg repertoara s ciljem da to završi na albumu. No, prije nego smo krenuli s miksanjem, sustiglo nas je vrlo aktivno ljeto, tako da su snimke još u ladicama… Nekako i sâm bend nije siguran bismo li to stvarno izdali, svima se čini da mi to možemo bolje odsvirati. Uvijek to tako biva, čuješ se na snimci i uvjeren si da možeš to puno bolje, ali surova je realnost da se na snimci točno čuje kako trenutno sviraš!
Imam i jedan kvartet s kojim uživam svirati, a kojeg zovemo Sterpin-Kolarević Kvartet, u sastavu Srđan Kolarević – gitara, Srđan Kuzmanović – kontrabas i Marco Quarantotto – bubnjevi. Još nismo odlučili snimati. Ja sam zapravo sve te godine nezadovoljan ambažurom. Ona jednostavno nije dovoljno dobra. Izdržljivost, intonacija, opseg i kvaliteta tona, sve je to preloše… Primjerice, tijekom ljeta kada nastupamo, gotovo svaki dan odsviram jednu svirku kojom sam zadovoljan, a zatim četiri koje su prosječne, poneke i duboko ispod prosjeka. S time se stalno borim!
Sada je period kada se manje svira na koncertima pa mi je to prilika za ‘servis ambažure’. U proteklim sam tjednima čak i odustao od nekih svirki kako bih se mogao posvetiti poboljšanju tih temelja. Ako to popravim i budem zadovoljan, moji će bendovi snimati.
Foto: Eni Blašković
