Cinkuši: „Cinkuši su familija!”

U četvrtak, 16. svibnja, Cinkuši će u Tvornici odraditi koncertnu promociju albuma Bog nam greh oprosti, koji je već osvojio Porina za najbolji album etno glazbe. Tim povodom razgovarali smo s Tihomirom Kruhonjom, kontrabasistom i pjevačem Cinkuša te Markom Firstom, violinistom. Našli smo se u kafiću Krčec, koji još zovu i svojim sjedištem.

Foto: Darko Drinovac

Kako to da je Krčec vaša baza?

Tihomir: Krčec je baza jer imamo probe tu dolje, malo niže, i onda se uvijek nađemo ili prije toga tu… ili poslije toga tu. I nekak’ smo tu, troje nas je iz Vrapča. Mogli bi neki i u Vrapče, ali dobro, to još imamo vremena. Tu se okupila ekipa.

Marko: Jezgra benda je tu iz Gornjeg Vrapča. Recimo.

Tihomir: Počeci benda, ajmo to tako reći.

Dobro, vi ste stvarno dugo na sceni.

Tihomir: 27 godina!

Koja je vaša tajna? Obično etno bendovi ne traju toliko dugo, barem kod nas možemo na prste jedne ruke nabrojati one koji su skupili toliko staža.

Tihomir: Malo se to smanjilo, od devedesetih kad je sve počelo od Legena, Lidije Bajuk, pa Dunje Knebl koje još traju, bio je tu i Evačić…

Marko: I Evačić je zapravo prestao svirati… a Cinkuši su familija.

Tihomir: Da, nekak’ se to jedno na drugo lijepi. Čim je bilo manje svirki, nas je bilo sve više, haha! Ali fakat je bilo tak’!

Marko: Tako sad na koncertu nema gostiju, svi su nekako ili dio benda ili bliski suradnici. U jednom trenutku bit će nas otprilike dvanaest na bini.

Tihomir: Moguće. Bilo nas je jedanput i trinaest, kad smo imali onaj projekt.

Marko: Da! Al sad, svi su kao dio benda, dio familije. Pa i Stipe Mađor, naš izdavač će svirati trubu na pet-šest pjesama.

Tihomir: Imali smo gostiju, među ostalim i Pavlicu i Rundeka…

Marko: Doslovno rastemo kroz godine, sve veće i veće članstvo.

Tihomir: Ne bih rekao da smo HDZ, ali trajemo duže od njih. I sve ćemo ih pobijediti!

Kako uspijete uskladiti sve angažmane? Kako onda izgledaju vaše probe?

Tihomir: Svi radimo različite poslove koji nisu nužno vezani uz glazbu. Recimo, Marko Meštrović je vrhunski animator, radi crtiće. Mislim da je to iz te neke prijateljske spike, jer da nismo takvi, onda bismo odavno otišli u ropotarnicu povijesti i čega još.

Marko: U prosjeku, osim ako nisu ovako neki događaji zbog kojih se vidimo češće, onda je jedanput tjedno ustoličena proba. I to se nađemo i kada imamo nešto za raditi i ako nemamo nešto posebno za raditi. Tako da se ponekad nađemo zbog druženja.

Tihomir: Malo i hedonizam neki, neki put samo pričamo, neki put samo sviramo, neki put pričamo i sviramo i opet pričamo…

Marko: …neki put nova pjesma, neki put ništa… ali načelno stalno vježbamo.

Tihomir: First tu zapravo, i kao mlađi u sastavu, vuče neke stvari koje mi stari ne znamo… i bolje vuče i bolje potegne, i bolje kuži. Nisu svi glazbeno obrazovani, neki imaju životna iskustva koja također doprinose našem izričaju, ne samo glazbenom, već i životnom.

Marko: Cinkuši valjda zato tako i zvuče.

Tihomir: Naravno, svega ima unutra.

Marko: Nije samo nakupina nota…

U opisu na vašoj facebook stranici stoji samo „suvremeni čuvari hrvatski narodne baštine“. Što su to za vas suvremeni čuvari?

Tihomir: Mislim da je to netko krivo postavio. Marko, ti si više u tome, ali meni to ne izgleda kao da smo mi neki suvremeni čuvari…

Marko: Ne znam koliko se tu sad čuva nešto. Više nastaje na nekoj bazi tradicije, više uzmemo melodiju ili nekakav segment, motiv koji je inspiracija za novu pjesmu. Mislim da je ta rečenica nastala na nekom intervjuu od prije petnaest godina i stalno se pojavljuje. Simpatično zvuči kao fraza. Ali da, mislim da ima dosta tradicije u glazbi Cinkuša, ali ne samo glazbene, nego i književne.

Puno je Krleže…

Tihomir: Krleža se tu provlači kroz sve albume, konkretno njegove Balade.

Marko: Svaki album ima barem djelić toga u sebi, a i nekih drugih autora.

Zašto baš Krleža?

Tihomir: Mislim da bi Mirko o tome mogao bolje pričati, on je pravi krležijanac. Krležine Balade su bezvremenske, to je po meni remek-djelo hrvatske književnosti, bez želje da umanjujem druge pisce. Pošto smo mi kajkavci, mi malo bolje kužimo tu priču, a priča traje. I meni je Krleža idealan, ali Mirko je više ušao u srž toga.

Marko: Uvijek dođe s nekim segmentom na probu kad se krene delat’ glazba.

Tihomir: A mislim da i mi dobro obrađujemo Krležu.

Marko: I jako su životne – za sto i za petsto godina bit će relevantne.

Što su za vas onda tradicija i tradicijska glazba?

Tihomir: Ma to je temelj.

Marko: U Hrvatskoj općenito i naročito u zagrebačkoj školi folklora, s jedne strane se taj folklorni svijet očuvao jer je toliko rigidan, a s druge strane ne dopušta puno ‘izleta’. Zato je, kad je devedesetih krenula revolucija etno glazbe, to bio ogroman boom i wow, jer je od tih KUD-ova i ansambala, koji su desetljećima bili čuvari nekakve tradicije, najednom došlo do „a-ha! Možemo uzeti električne instrumente. Gle, možemo gitaru uzeti! Možemo elektroniku podmetnut’!“

Koliko međusobno funkcioniraju i koliko komuniciraju folklorni, etno i akademski svijet – svatko od njih različito definira tu tradiciju.

Tihomir: Mislim da je devedesetih bio neki globalni pokret etna, odnosno world music. Od WOMAD-a, pa WOMEX-a… nekako je sad sve to skupa zgasnulo, jer smo u nekom globalističkom svijetu, a tad je to bio antiglobalistički pokret i nekako je to usahnulo.

Marko: Srećom, kroz 19. i 20. stoljeće puno je toga zapisano, tako da je dostupan materijal iz kojeg možeš crpiti, stvarno možeš uzeti Kuhačevu ili čiju drugu knjigu, izvući neki segment i upotrijebiti ga za nešto. Ali dosta je toga još uvijek rigidno. Postoje neki izleti gdje se čisti folklor miješa s nečim drugim i tako dalje, ali moj dojam je da je to i dalje podijeljeno.

Što se tiče samog stvaralaštva Cinkuša, i prije dok je Igor Barić bio aktivan u bendu pa i do danas, to je doslovno – ako se tko sjeti neke melodije, nešto što bi Cinkuši mogli uglazbiti, bez velikih pretenzija da ćemo napraviti ne znam kakvo veliko umjetničko djelo. Više su u pitanju glazbeni motivi i melodije koji su bezvremenski i koji su nastajali u narodu, ili ih je netko bio zapisao na temelju prenošenja. Oni su kao neka izravna injekcija, ravno u čovjeka. Tako su nastajale sve te melodije, pogotovo u ovom kajkavskom govornom području iz kojeg se uglavnom vuče inspiracija za naše stvari. Čak imamo 25% Zagoraca u bendu!

Foto: Darko Drinovac

Tihomir: To je noviji sloj!

Marko: Da, Nikola Santro i Krešo Oremuš su naš zagorski kontingent. Tako da… doslovno se uzme neka melodija ili neki komad teksta i doslovno se na tome gradi, jamma se na probi da se vidi što se može dobit. Na zadnjem albumu nam se dogodilo da smo htjeli uglazbiti jedan Brechtov tekst, i bila su dva-tri pokušaja da to uglazbimo, ali se uvijek nekako dogodilo da napravimo glazbenu podlogu, neki groove, par harmonija i onda netko od nas krene svirati neku narodnu melodiju preko toga pa nam pjesma ode u drugom smjeru.

Profesionalna deformacija.

Marko: Totalna profesionalna deformacija! Tako da velim, više se koriste ti neki folklorni motivi, to je najspontaniji dio našeg stvaralaštva, Krleža i ti neki tekstovi su puno smislenije rađeni.

Tihomir: Perić je napravio prijevod te erotske stvari na hrvatski. Ovaj zadnji album je bio zamišljen da bude ljubavni. Međutim, sve je otišlo u drugom smjeru. Ima i tih momenata, sve je to ljubav, ali nije…

Marko: Alaj Jano je doslovno nastala od Brechta. To je Bilogora ili nešto, ali osnovna ideja je bila „uglazbit ćemo Brechta“. Onda smo krenuli raditi nekakvu glazbu i onda se desilo da smo krenuli svirati tu melodiju i to je postalo Alaj Jano – opet idemo u folklornom smjeru.

Tihomir: Osobno mi je to jedna od boljih stvari na albumu. Sve su mi dobre, ali ova mi je mantrična.

Zapela je za uho, pogotovo što je često obrađivan napjev.

Marko: Ali ta je možda i najspontanije nastala. Doslovno smo na probi krenuli nešto sviruckati… ma načelno pjesme kod nas tako i nastaju. Da se jamma ili da se nešto svira i onda kad je netko vani i taman se vraća iz dućana kaže: „To! To je dobro!“

Ne počnemo nužno od toga da „sad radimo etno“, uopće ne mora tako biti. Svega i svačega ima unutra. Koliko se taj zvuk Cinkuša, koji je nastao puno prije nego sam ja počeo svirati s vama, povezuje s nekakvim etnom, to je drugi par opanaka. Ima stvari i na ovom i na prijašnjim albumima koje uopće nemaju folklornih motiva, ali svirka već ide u tom smjeru.

Tihomir: Uvijek se to trpa u neke ladice…

Postoje očekivanja od vas kao benda, što će publika čuti od vas.

Marko: Da, malo to, ali već sad je ta pjesmarica toliko raznolika. Recimo, Liebe war es nie nema nijednog folklornog elementa u sebi, a koliko je taj starinski tango-swing nekakav folklor i dio tradicije… može se reći da je i to tradicija gdje povlačimo liniju. Ovo je folklor gdje smo u narodnim nošnjama, a ovo se uopće ne računa.

Tihomir: Mislim da ako neka stvar legne bendu, legne. To može bit bilo kaj.

Marko: Nikad nije bilo „a-ha, mi smo etno bend pa mora nastati ovo“. Ne mora ništa. Doslovno, tko dođe s kojom idejom, ne mora imati nikakve veze s folklorom, ali se uvijek nekako vrati natrag na to s obzirom na način sviranja. Ipak, te melodije se uvijek daju iskoristiti.

I onda ste osvojili Porina za Bog nam greh oprosti. Čestitke!

Tihomir: Hvala! Porin je uvijek jedan lijepi kipić od pet kila i ne znam koliko košta… Prvi je tu u Krčecu koji smo osvojili za Špiritus Sanctus. Pet je albuma, svi su bili nominirani, a dva su pobijedila. Ove godine smo sami sebe pobijedili, imali smo dva nominirana albuma.

Marko: 67% šansi za osvojiti Porina, nije loše!

Tihomir: Lijepo je dobiti priznanje, to je ipak strukovna nagrada.

Marko: Ali je malo ljudi u toj kategoriji. Da se napravi neka zajednička kategorija etno i world music, jednostavno nema dovoljno prijava. Koliko se albuma snimi, tko uopće snima albume, druga je rasprava koliko uopće ima smisla danas raditi albume… ima nešto izvođača, albuma još manje.

Imate bogatu diskografiju iza sebe. Uz autorske albume, nalazite se na brojnim kompilacijama, imate brojne suradnje…

Marko: Pet studijskih albuma, jedan live, kompilacije, razni kazališni i filmski uradci…

Druga nominacija ove godine je soundtrack za film Nosila je rubac črleni, ali to nije vaš prvi izlet u filmske vode.

Tihomir: Nema toga tako puno, ali naš Marko Meštrović, animator, radio je svoj prvi film Ciganjska. I tu je ta naša stvar i stvarno je napravio dobar film. U drugom filmu je isto korištena naša glazba.

Marko: Delali smo i The Raft, ali bilo je tu i kazališnih predstava. Medvešekov Čovjek koji je spasio Europu, Gruntovčani, ne znam što je još bilo…

Tihomir: Radili smo i za jednu plesnu predstavu.

Marko: Nešto od toga je završilo i na drugom albumu.

Kako izgleda kad radite glazbu za film ili predstavu u odnosu na probe kad radite za sebe?

Marko: Slično.

Tihomir: Dosta tih stvari koje radimo su već interpolirane pa ih onda samo još malo nadogradimo. Na zadnjem filmu je Marko radio dijelove, a ovo sve ostalo je naša glazba koja već postoji. Nismo posebno radili glazbu za film.

Marko: S tim da je pola brojeva koje smo radili za posljednji film nastalo na probama. Dio songova je iz riznice Cinkuša, a ostalo smo napravili novo. Kad nas angažiraju, ljudi žele taj naš zvuk. Nije da su to sad nekakvi nevjerojatni odmaci od onog što inače radimo.

Ovdje ste se i pojavili u filmu.

Marko: Jesmo! Pravi kaskaderi, uz brdo su nas penjali. „Jel možete još jednom?“ „Ne možemo!!“

Tihomir: To je bio vrh brda, ali malo ispod.

Marko: Čekali smo iza vrha k’o partizani da nas ne vide. Ti si fural’ i bajs, Remuš je moral’ kofer od gitare nositi uzbrdo.

Tihomir: Bilo je 38 stupnjeva!

Marko: Bilo je jako ludo.

Tihomir: A čekali smo na setu cijeli dan…

Marko: …jer su se prvo trebale snimiti scene s prasicom.

Tihomir: Bila je vrlo nedisciplinirana…

Marko: …a to im je bila već treća ili četvrta prasica. Godinama je trajala ta produkcija.

Tihomir: Ne znam gdje su završile ove kaj su odrasle, ali navodno su sve bile jako dobro zbrinute.

Marko: Tako da, kad je glavna zvijezda odradila svoje scene, onda smo mi krenuli uzbrdo.

Tihomir: Meni je to bilo jako dobro i veselo iskustvo.

Marko: Jako dobra ekipa. I glumci i Dukić kao režiser, i ostali…

Na što ste najviše ponosni?

Tihomir: Na sebe, na bend! Dok bend traje, ja sam jako ponosan, a sve ovo drugo… Sve ima svoj neki faktor. Ne mogu reći na kaj sam najponosniji. Ponosan sam jer bend tako dugo traje i zauzeo je svoju poziciju i – tak bude, ne bu ni gore ni dole, to je to.
Ali ne smijemo zaboraviti na suradnju s tetom Lizom. S njom smo bili jako dobri, puno smo svirali skupa, čak smo i jedan album snimili s njom u Čakovcu.

Marko: I nastupali smo s njom dosta. Zadnje na Špancirfestu, u Komediji puno prije toga.

Tihomir: Na albumu smo imali tu jednu pjesmu, Sedi se kraj mene. Pokojni Boško Petrović snimio je to kao zadnje na vibrafonu… Nismo je nikad izvodili uživo, svi su pokojni.

Marko: Nema smisla bez njih. Vuprem oči smo još i svirali uživo, ali ova bez njih dvoje nema puno smisla. To bismo trebali kompletno prerađivati jer je to njena potpisna pjesma, kako je to otpjevala. Hrvatska Cesaria Evora. Nije samo glas ili pjesma, već sve što je teta Liza, njeno životno iskustvo. Da netko s 25 godina i najboljim vokalom na svijetu to ide otpjevati, ne bi išlo. Možda to je prekrasno, ali ta desetljeća životnog iskustva na grbi ne mogu se samo tako iskopirati.

Imate dosta široku publiku.

Tihomir: Nemamo ih puno, ali tu su.

Marko: Od 8 do 88 su. Doslovno gledamo u prvim redovima one koji su nekad skakali kao klinci kako lagano rastu, pa već furaju svoju djecu. Kad počnu unuke dovoditi znat ćemo da bend stvarno dugo traje.

Foto: Darko Drinovac

Kako teku pripreme za Tvornicu?

Tihomir: Teku!

Marko: Ostala nam je još generalka, s tim da dok se nađemo sa svim gostima…

Tihomir: Mislim da to bu super.

Marko: Načelno nam ljudi dolaze u Močvaru na predbožićni koncert, to je već tradicija pa ni ne trebamo puno najavljivati koncert, a ovo je sad s obzirom na album i promociju istog.

Tihomir: Da je veselo i da je to to. Mi smo tu, koliko smo navježbali, navježbali smo, ali tamo dajemo još više od sebe i meni je to plafon svega. I da nas ima čim više na pozornici.

Marko: Osim Marka na bubnjevima koji sjedi iza, svi ostali smo naprijed u istoj liniji, tako da koliko ljudi stane – to je to.

Rekli ste da će gosti biti iz vaše familije. Možemo li se nadati nekim iznenađenjima?

Marko: Pa, nikad se ne zna tko će doći i tko će nas posebno iznenaditi, to je taj faktor iznenađenja. Ali sve su to nama dragi ljudi koji su i kao gosti sudjelovali na albumu. Bit će veselo!

Foto: Darko Drinovac

Što vas čeka u bliskoj budućnosti?

Tihomir: Ne planiramo puno na duge staze.

Marko: Obično svakih pet do sedam godina objavimo album. Zadnjih godina smo radili na soundtracku i albumu, tako da će sad vjerojatno mala kreativna pauza.

Tihomir: Sad dolazi ljeto pa se rastepemo…

Marko: Neke se gaže planiraju i za ljeto. Recimo, bit će 25 godina Scene Amadeo i još neki nastupi u unutrašnjosti, što nam je bolje nego na moru. Kad smo na moru, izgubimo puno vremena na putovanje.

Hvala vam na intervjuu i sretno u Tvornici!

Marko: Hvala tebi!