Davor Merkaš: „Istraživanja su me formirala i kao čovjeka i kao znanstvenika“

Već nekoliko desetljeća ime Davora Merkaša u glazbenoj se javnosti pojavljuje u svjetlu njegovih istraživačkih poduhvata à la kakvog glazbenog Indiane Jonesa koji je uvijek u nekakvim misterioznim potragama za izgubljenim skladateljskim tragovima.

Davor Merkaš je, jednostavno, muzikolog. Studirao je muzikologiju na Muzičkoj akademiji te germanistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da bi doktorat iz muzikologije obranio na Bečkom sveučilištu 2018. godine. Niz godina djelatnik je Muzičkog informativnog centra, skraćeno MIC-a, danas u statusu savjetnika urednika.

Jedan od njegovih središnjih interesa, koji ga prati od studentskih dana, tiče se Borisa Papandopula. U svjetlu početka ovogodišnjeg obilježavanja 120. obljetnice Papandopulova rođenja, a ponukani njegovim sudjelovanjem u dijelu stručnog rada na prvoj monografiji o ovome skladatelju, razgovarali smo s Davorom Merkašem o nekim pitanjima istraživanja, očuvanja i prezentacije hrvatske skladateljske baštine.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Papandopulo

Obilježavanje Papandopulove obljetnice započelo je velikim događajem, a to je izdavanje monografije o Borisu Papandopulu čija je autorica Erika Krpan. Vi ste također sudjelovali u radu na dijelu monografije i to u sastavljanju popisa glazbenih djela. Ova monografija na određeni je način životno djelo Erike Krpan, no to bi se isto moglo reći i za Vas jer Papandopulo je dugo u Vašem životu. Koliko se već bavite njime?

Prvi sam se put zaljubio u Papandopulovu glazbu kad sam čuo njegov Drugi koncert za klavir i gudače. Bio sam očaran drugim stavkom koji je pun strasti i gotovo eruptivne snage. Bilo je to 1990-ih godina, a snimku sam dobio od prijateljice s radija. Kad sam proučio Koncert, shvatio sam da su melodijska baza bugarske narodne popijevke koje su doista potresne. Jako mi se svidjela ta glazba.

Zanimljiva situacija vezana uz Papandopula dogodila mi se i kad sam došao na studij. Profesorica Koraljka Kos odredila je da napravim intervju s Papandopulom. U desetak dana uoči razgovora pokušao sam se pripremiti, a nije bilo lako doći do podataka. Tog jutra, kad sam trebao ići na Akademiju napraviti razgovor, pozvonili su mi na vrata i odveli me u rezervu odnosno na vježbu tadašnje JNA, gdje sam proveo tri dana. Nisam se stigao ni javiti prof. Kos, a ona se naljutila jer je mislila da sam namjerno izbjegao zadatak. Kad je saznala što se dogodilo, naravno, oprostila mi je.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Početkom 2010-ih godina počeo sam se intenzivno baviti Papandopulom jer sam svoja muzikološka istraživanja usmjerio na izgubljene partiture hrvatskih skladatelja. Kad sam kasnije vidio popis njegovih djela koji je napravila Erika Krpan, primijetio sam da je na mnogo mjesta navela da je nešto izgubljeno ili zagubljeno. Na osnovu tog popisa krenuo sam tražiti Papandopulova djela. U popisu koji je prvo sastavljala njegova supruga, a zatim nastavio sam Papandopulo, bilo je mnogo bilješki po marginama.

Svoja muzikološka istraživanja usmjerio sam na izgubljene partiture hrvatskih skladatelja

Prof. Igor Gjadrov mi je puno pomogao u čitanju i dešifriranju imena na marginama jer je mnoge spomenute ljude osobno poznavao. Tako sam krenuo u istraživanje koje je potrajalo godinama. Čini mi se da je sad petnaest godina kako istražujem i, gotovo svakodnevno, pokušavam ući u trag Papandopulovim partiturama. Do sad sam našao otprilike 180 djela, od toga oko 70 autografa koje sam donio iz Njemačke, Sarajeva, Beograda, Francuske, čak i Amerike.

Papandopulo je bio poznat po tome da je partiture, po dovršetku, davao izvođačima. Nije bio opterećen time što će se s njima kasnije dogoditi. Iz kojih ste izvora pristupili popisivanju djela?

Točno, nije bio opterećen. Svih ovih godina, kroz pronalaženje izgubljenih autografa, spoznavao sam vrijednost i zanimljivost njegove glazbe. Velika zasluga gospođe Krpan jest u tomu što je, zahvaljujući prijateljstvu s njegovom kćeri Majom Mijač Papandopulo, zapravo spasila velik dio Papandopulove ostavštine iz njezina stana u Opatiji, prenijela je k sebi i čuvala, sve dok kompletna građa nije predana u Hrvatski glazbeni zavod gdje se danas nalazi.

Svih ovih godina, kroz pronalaženje izgubljenih autografa, spoznavao sam vrijednost i zanimljivost njegove glazbe

Nešto je autografa ostalo kod gospođe Krpan, koje mi je dala kad sam radio popis za monografiju. Međutim, ispostavilo se da u ostavštini nema ni nekih skladbi kod kojih ona nije ranije zabilježila da su zagubljene ili izgubljene, što je značilo da treba proći svaku pojedinu skladbu i locirati ju, da bi se dobilo stvarno stanje stvari.

Koliko god je to bio mukotrpan posao, meni je Papandopulo uljepšao život jer je svako od tih istraživanja bilo posebno i uzbudljivo. Jako sam zahvalan Papandopulu na tome. Na temelju svega, smatram da je on skladatelj koji je u hrvatskoj kulturi usporediv jedino s Krležom, po utjecaju, radnoj energiji, opusu. Ima tisuće pisama, bio je dirigent, zborovođa, svaki je dan skladao, bio je bonvivan, hedonist, gurman, a s druge strane bio je izuzetno discipliniran te je imao posebnu dimenziju emotivnosti koju se može naći samo kod nekolicine hrvatskih skladatelja.

Smatram da je Papandopulo skladatelj koji je u hrvatskoj kulturi usporediv jedino s Krležom, po utjecaju, radnoj energiji i opusu

Na primjer?

Na primjer kod Bjelinskog, Brkanovića na svoj način, Cipre. Papandopulovi polagani stavci imaju specifičnu proćućenost. Ne trebate ništa znati o glazbi da bi vas ona hipnotizirala.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

U monografiji je istaknuto da još ima priličan broj nepronađenih djela. To znači da nastavljate potragu?

Još uvijek vodim evidenciju i nedavno sam pronašao četiri autografa, vrlo dragocjena.

Gdje ste ih pronašli?

To je tajna, još ne smijem otkriti. Privatni vlasnik inzistirao je na tome da se još ne otkrije. Još uvijek ne znamo gdje se nalaze autografi oko 160 djela, što je nevjerojatna činjenica kad uzmemo u obzir da je Papandopulo napisao oko 470 opusa, zajedno s obradama i harmonizacijama. Osobno sam locirao i pronašao više od stotinu izgubljenih djela, od kojih sam prikupio oko četrdeset autografa, originalnih rukopisa. U odnosu na izvorni Papandopulov popis identificirao sam i četrdesetak novih djela koja se nigdje ne spominju. Za neka od djela imamo izdanja ili dionice ili snimke, ali u potrazi smo za autografima.

Osobno sam locirao i pronašao više od stotinu izgubljenih djela

Tako trenutno za pedesetak djela još uvijek nemamo ama baš nikakvu predodžbu kako su zvučala, poznamo ih samo nominalno. Na primjer, prema snimci i dvjema sačuvanim dionicama rekonstruirao sam Četvrti gudački kvartet, također sam pronašao dionicu violončela Kvinteta za klarinet i gudački kvartet, pa se uspjelo rekonstruirati djelo kojem je do sada nedostajalo 500 taktova. Zasluga je to i Anđelka Krpana, Davorina Brozića i Kvarteta Sebastian. Papandopulo je često znao kratiti svoja djela zbog prilagodbe izvođačima. No kad smo u ovom slučaju vratili nedostajuće taktove, forma je postala jasna i skladbe su zasjale u punoj ljepoti.

Kojim dijelovima Papandopulova opusa bi trebalo posvetiti veću pažnju?

Postoje dva područja u kojima je deficit autografa vrlo velik. Prvo od njih je filmska glazba. Tragao sam u Jadran Filmu, odnosno Dubrava Filmu za autografima, prema savjetima Anđelka Klobučara koji je nekoliko godina radio tamo, a razgovarao sam i s Alfijem Kabiljom. Čini se da je jedan veliki ormar, u kojemu je bila notna građa, nestao prilikom raščišćavanja i ta građa više ne postoji. Volio bih da nije tako i da me netko razuvjeri, ali čini mi se da je glazba za desetak filmova vjerojatno zauvijek izgubljena.

Čini mi se da je Papandopulova glazba za desetak filmova vjerojatno zauvijek izgubljena

Drugo veliko područje je vezano uz bivši orkestar JNA. Branko Karakaš koji je vodio taj ansambl i bio Papandopulov prijatelj, naručio je niz skladbi koje pripadaju socrealističkom korpusu djela. Već mnogo puta bio sam u Beogradu, pisao Ministarstvu obrane Republike Srbije, komunicirao s prijateljima i kolegama iz SANU-a, ali, nažalost, bezuspješno. No neću odustati jer uz bivši Sovjetski Savez i bivšu Čehoslovačku, imamo možda najzanimljiviji glazbeni opus tog konteksta. Taj je period u hrvatskoj glazbi relativno slabo revitaliziran i proučen, a s aspekta umjetničke vrijednosti izuzetno je zanimljiv i vrijedan dio naše baštine.

Ima li još istraživača, muzikologa koji se danas na sličan način aktivno bave Papandopulom?

Glazbenik koji se sustavno bavio Papandopulom je Anđelko Krpan koji ima velike zasluge za hrvatsku glazbu. Mogu spomenuti i Mladena Tarbuka koji je svojim radom također učinio puno za hrvatsku glazbenu baštinu. On je, recimo, iz sačuvanih dionica rekonstruirao izgubljenu partituru drugog čina maestrove opere Sunčanica.

Mislim da se Papandopulom mnogi vrijedni kolege bave povremeno, proučavajući neki segment opusa ili tražeći konkretnu skladbu za izvođenje. Njegov opus je ogroman i mi još uvijek nemamo pravu sliku o njemu, a to će biti moguće tek generacijama koje dolaze, nakon što mi sve objavimo. Želim istaknuti da je ovom monografijom Erika Krpan fantastično kondenzirala ogromnu građu o Borisu Papandopulu, komentirala događaje, stavila ih u kontekst vremena i prostora, tako da će ova knjiga u budućnosti biti nezaobilazna svakome tko će se na bilo koji način baviti Papandopulom.

Foto: Matej Grgić

Jesmo li zakasnili s monografijama o hrvatskim skladateljima? Usporedimo li područje glazbe s, primjerice, likovnom umjetnošću, možemo primijetiti da je njihova produkcija knjiga monografskog tipa nešto što je redovna djelatnost.

To je apsolutno točno. Činjenica jest da je naša struka mala i to je razlog što ima puno više monografija o likovnim umjetnicima, naprosto je njihova struka veća. Možda su i bolje organizirani. Slični smo utoliko što i oni vrlo često kao i mi po privatnim ostavštinama moraju skupljati i detaljno popisivati djela hrvatskih likovnih umjetnika. Međutim, možda bismo se mogli i ugledati na njih. To apsolutno stoji.

Monografije, tavani, podrumi i potreba za metodologijom

Od monografija možemo spomenuti dvije sjajne knjige Koraljke Kos o Dori Pejačević na koje se novim vrijednim istraživanjima i svojom knjigom o Dori nadovezao Domagoj Marić, odličnu knjigu Alme Zubović o Ivi Mačeku, izvrsne dvojezične knjige o Tomasu Cecchiniju, Francescu Spongi Usperu i Ivanu Lukačiću autora Ennija Stipčevića, monografiju o dubrovačkim plemićima i glazbenicima Sorkočevićima iz pera Vjere Katalinić. Tu je vrlo stručna monografija o Josipu Štolceru Slavenskom Eve Sedak. Ona je počela pisati i monografiju o Stjepanu Šuleku, ali smrt ju je spriječila da ju dovrši, no ostavila je bilješke koje bi trebalo samo oblikovati u knjigu i upravo se u MIC-u bavimo mišlju da se upustimo u taj projekt.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Naravno, ne treba zaboraviti monografiju o Lisinskom Lovre Županovića i onu Krešimira Šipuša o Stjepanu Šuleku. Međutim, s obzirom da se kulturološka slika mijenja i dolaze nove spoznaje, praktički bi se i te ranije monografije moglo ponovno pisati. S druge strane, nemamo pravu monografiju o Gotovcu, ništa o Bjelinskom, o Brkanoviću su objavljena njegova sjećanja, čak bi i o nekim živućim skladateljima već trebale postojati monografije, poput Frane Paraća. Zbog toga je dragocjeno ovo što je napravila Erika Krpan jer ako ljudi koji nešto znaju to i ne zapišu, onda se znanje gubi, gubimo dio povijesnog pamćenja.

Koja biste imena istaknuli u dosadašnjim Vašim istraživačkim potragama? Imate li nekih novih tragova?

U šali sebe nazivam podrumologom i tavanologom. Pronašao sam ostavštinu Zlatka Grgoševića, najveći dio ostavštine Josipa Mandića, Slavomir Grančarić promijenio mi je život, sudjelovao sam u transferu gotovo cijelog notnog arhiva HNK Zagreb u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, kao i ostavštine Mire Belamarića u MIC, našao sam važne dijelove Bersine ostavštine, također cjelokupnu ostavštinu Zvonimira Bradića.

U šali sebe nazivam podrumologom i tavanologom

„Pročešljao“ sam mnoge ostavštine hrvatskih interpreta i tamo našao niz pojedinačnih autografa gotovo svih relevantnih hrvatskih, sada već mrtvih, skladatelja. Jedini od koga ništa nisam pronašao je Lisinski, no nedavno sam nanjušio jedan trag u Budimpešti. Našao sam ostavštinu pjevača Franje Stazića koji je pjevao u Ljubavi i zlobi pa je moguće da ćemo tamo nešto pronaći od dragocjene građe.

Svaki se put začudim koliko je naša baština zapuštena. Kao struka se nismo uspjeli dogovoriti da nađemo način kako sustavno pohraniti građu u institucije, detaljno je proučiti i napraviti popise djela, kako bismo prema popisima, kao što smo napravili Erika Krpan i ja u slučaju Papandopula, vidjeli što nedostaje.

Mnogi naši arhivi koji čuvaju notnu građu nisu uopće ili su tek djelomično popisani i puno je posla pred našom strukom. Čudi me da mladi muzikolozi nisu zainteresirani za ovaj posao, a toliko je zanimljiv i uzbudljiv. Važno je da znamo kuda idemo, da vidimo horizont i osmislimo metodu kojom ćemo još bolje istražiti i obraditi i kroz izdanja svijetu predstaviti hrvatsku glazbenu baštinu. Ne možemo samo ići od tavana do podruma, nego problem moramo gledati obuhvatno i napraviti metodologiju koja će nam pomoći da se nosimo s tim.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Na kome je taj zadatak? Institucija, pojedinac, ministarstvo, udruženje…?

Dok sam bio voditelj MIC-a, inzistirao sam na komunikaciji između institucija. Uspostavili smo odličnu suradnju s Cantusom, HAZU-om, NSK-om, HNK-ovima, ZAMP-om. S druge strane, započeli smo projekt digitalizacije. Sve su to bili pokušaji da se izgradi infrastruktura koja je jako bitna. Čak sam razmišljao o formiranju tijela koje bi činili profesionalci iz struke sa zadatkom izrade strategije razvoja hrvatske glazbe – vidjeti kakvo je stanje, što su nam prioriteti, što nam nedostaje. Za takvo nešto treba nam planiranje idućih deset, čak i pedeset godina. Vjerujem da nismo izolirani u tom smislu te da i druge struke imaju sličnih problema; zapravo, to je problem hrvatske kulture uopće.

Razmišljao sam o formiranju tijela koje bi činili profesionalci iz struke sa zadatkom izrade strategije razvoja hrvatske glazbe – vidjeti kakvo je stanje, što su nam prioriteti, što nam nedostaje

Može se vidjeti kako je sve povezano na primjeru digitalizacije dnevnih novina i časopisa u Hrvatskoj. Govorimo o sedamdeset godina autorskih prava, no mnoge novine i časopise iz ranijeg razdoblja nemamo digitalizirane, time i lako dostupne, a koji su od velike važnosti za istraživanje hrvatske glazbe i kulture uopće.

Austrijska nacionalna biblioteka je kompletno digitalizirala i naš Agramer Zeitung, što je za moja istraživanja bio vrlo važan izvor. To je problem koji muči gotovo sve istraživače na području kulture u Republici Hrvatskoj. Htio sam ovim primjerom istaknuti da je sve povezano i da nešto što je naoko nevažno može nekome biti presudno i imati suštinsku važnost u istraživanju. Postoje, naravno, ljudi koji su za taj posao plaćeni, no i mi kao struka možemo doprinijeti razvijanju svijesti i određivanju prioriteta.

Gdje vidite prostor za poboljšanja u promoviranju hrvatske glazbe u svijetu? S Dorom Pejačević, čini se, napravljen je velik posao. Kako MIC namjerava nastaviti pristupati glazbi Dore Pejačević, Borisa Papandopula, ali i drugih skladatelja?

Naša djelatnost u MIC-u fokusirana je na izdavaštvo i distribuciju djela u svijet, što je conditio sine qua non hrvatske muzikologije, glazbe i kulturne politike. Mislim da smo puno postigli na tom području. Dora Pejačević je u tom kontekstu paradigma zatajenja hrvatske kulture. Gotovo stotinu godina nam je trebalo da izdamo njene sjajne opuse, što je upravo poražavajuća činjenica.

Mislim da sam oko 2005. napravio dobar potez uspostavljanjem kontakata s njemačkom nakladničkom kućom cpo, koja je zatim izdala sva njena djela, a to je posebno važno za ona orkestralna. Bio je to svakako jako važan korak u renesansi Dorina opusa jer cpo ima distribuciju širom svijeta i tako su njezine skladbe po prvi put u kvalitetnim snimkama došle na internetske glazbene platforme. To je i rezultat izdavanja svih djela Dore Pejačević, što se zbilo gotovo paralelno s procesom snimanja ili neposredno prije toga. Zbog prestižnosti orkestralne, simfonijske glazbe, ali i kompliciranijeg postupka izdavanja, MIC se odlučio koncentrirati na velika djela, orkestralne opuse, opere.

Zbog prestižnosti orkestralne, simfonijske glazbe, ali i kompliciranijeg postupka izdavanja, MIC se odlučio koncentrirati na velika djela

Gledamo li šire, gotovo 98 posto hrvatskih opera nije izdano. Od važnih baleta, niti jedan jedini, osim Đavla u selu koji je objavljen u inozemstvu. Osim Zrinjskog nemamo nijednu izdanu Zajčevu operu. Puno je rupa, puno posla, a struka je mala. U MIC-u smo sada napokon izdali gotovo cijeli, integralan opus Dore Pejačević, čak i verziju Uvertire za klavir četveroručno i neke fuge koje su zanimljive kao uvid u njezino skladateljsko sazrijevanje.

Ono na što ćemo se sad usredotočiti su aranžmani; primjerice, objavili smo aranžman Života cvijeća, izvorno ciklusa za klavir, a koji je za gitaru pripremio Xhevdet Sahatxhija. Mislimo da to apsolutno ima budućnost i da ima smisla. Što se tiče Papandopula, projekt je malo stao jer se nakon smrti Zdenke Papandopulo javio problem potencijalnih nasljednika.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Muzički informativni centar jučer, danas i sutra

Ima li MIC još kakav sličan veliki projekt u najavi?

Naša ravnateljica Nina Čalopek koncentrirala se trenutno na „vizualizaciju“ MIC-a, odnosno kroz nove projekte kao što su izložbe i druge različite aktivnosti nastoji našu djelatnost učiniti vidljivijom nego prije, što je odlična strategija. Ona je i inače puno doprinijela i doprinosi svojevrsnoj renesansi koju MIC trenutno doživljava. Ove godine sudjelovali smo prvi put nakon više desetljeća na Interliberu i dobili širu povratnu informaciju koja nam potvrđuje da postoji interes za vrstu izdanja kojom se bavimo. Spominjao sam već Stjepana Šuleka, a mogu dodati da smo za prošlogodišnje Zagrebačko glazbeno proljeće radili izložbu o njemu.

Planiramo veliku izložbu o MIC-u jer ove godine slavimo 55 godina od osnivanja. U sklopu ove obljetnice, posebnu ćemo pažnju posvetiti Branimiru Sakaču koji je bio osnivač MIC-a. Nedavno sam locirao njegovu ostavštinu koju uz veliku podršku i razumijevanje njegovih nasljednika također namjeravamo digitalizirati.

Ono što nam još nedostaje su status, vidljivost i novi ljudi

Digitalizacija je veliki projekt, ali je potrebna kako bismo kompletnu građu MIC-a učinili transparentnom pa i dostupnom putem baze podataka. S obzirom na to da nas je relativno malo zaposlenih u MIC-u, posao je dugotrajan. Međutim, zahvaljujući ravnateljici Nini Čalopek, koja kao muzikologinja shvaća i cijeni naš posao, nedavno smo dobili dvojicu kolega, a financijski status MIC-a se bitno popravio, što nam omogućuje mnogo više projekata. Postavili smo si zahtjevne ciljeve. Ono što nam još nedostaje su status, vidljivost i novi ljudi. Međutim, čini se da je naš moto „Bez nota nema izvedbe“ zadnjih godina jasnije shvaćen.

Ako usporedite MIC nekad i danas, razdoblje kad je bio dio Koncertne direkcije Zagreb i danas kad je dio Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, na koji način su se uloga i područje djelovanja MIC-a mijenjali? Na što je MIC trenutno usredotočen?

U Koncertnoj direkciji MIC je bio na neki način njezin servis i nije imao toliku autonomiju da bi se fokusirao na svoje velike projekte, koji bi bili ekvivalentni projektima drugih MIC-ova u svijetu. S obzirom na malen broj zaposlenih, nismo se mogli razviti. Nismo nikad u povijesti imali status koji smo zaslužili i koji su imali drugi MIC-ovi u svijetu. Težište je bilo na drugim stvarima; primjerice, MIC je godinama izdavao muzikološke knjige, što jest dio respektabilne povijesti MIC-a. Međutim, sad provodimo više projekata, među kojima prednjače izdavaštvo i digitalizacija. Neko vrijeme smo izdavali CD-ove, no s obzirom na to da nas je malo, morali smo od toga odustati.

Nismo nikad u povijesti imali status koji smo zaslužili i koji su imali drugi MIC-ovi u svijetu

Baza podataka Quercus bio je projekt koji je dobro napredovao, no jedno vrijeme je bio ukinut pa ga sad ponovno vraćamo. Cilj nam je da se baza podataka temelji na muzikološkim istraživanjima, da popisi djela svakog skladatelja budu dobro proučeni i obrađeni, poput svojevrsnih popisa s muzikološkim potpisom, što će omogućiti preciznost baze.

Imamo na tisuće digitaliziranih stranica rukopisa hrvatskih skladatelja, no sve je to potrebno opremiti metapodacima. Napravili smo predradnje, a plodovi našeg rada ubirat će se tek u budućnosti. Trebalo bi više raditi na newsletteru, u smislu da imamo više članaka o hrvatskoj glazbi na engleskom jeziku. Ljudi u Hrvatskoj i svijetu traže informacije i nikad ne znate gdje će se naći netko koga to zanima.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Važnost prijenosa akumuliranog znanja

Dvojezična knjiška izdanja bila su vrlo dobro rješenje. Iz perspektive struke izuzetno profesionalna, a paralelna prisutnost na drugom jeziku daje im odmah novu vrijednost. Namjerava li MIC ponovno izdavati slična izdanja?

Imamo jedan vrlo banalan problem. Ne možemo naći nikoga tko bi nam napravio takve monografije.

Vraćamo li se opet na mlade muzikologe?

Nije samo to. Sjećam se i vlastitih iskustava s Akademije, možda su nas profesori malo preplašili. Svatko od mojih profesora mogao je predavati na bilo kojoj vrhunskoj katedri muzikologije bilo gdje u Europi i naravno da su njihovi kriteriji bili visoki. Možda bismo trebali malo potapšati po leđima mlade ljude i potaknuti ih da krenu.

Sjećam se i vlastitih iskustava s Akademije, možda su nas profesori malo preplašili

Županović je bio genijalan profesor. Znao nas je zaintrigirati. Sjećam se svog prvog istraživanja, prve karike u lancu. Županović mi je dao zadatak da tražim Vatroslava Lisinskog u djelima likovnih umjetnika. Prošao sam sva mjesta gdje ima bilo kakav kip, slika, skica, a onda sam održao odlično predavanje u kojemu sam izložio sve što sam našao. I zaključio sam time da danas ne znamo kako je Lisinski zapravo izgledao. Županović me tad pohvalio jer sam postigao ono što je od mene očekivao, a to je da ne trebamo vjerovati svemu što piše, već da moramo ići istraživati na izvore.

Bio je to prvi kontakt s istraživanjem i to me zapravo inspiriralo. Istraživanja su me jako formirala i kao čovjeka i kao znanstvenika, muzikologa.

Koja su trenutno Vaša područja interesa i istraživanja kojima se namjeravate više posvetiti?

Nadam se da ću imati vremena napisati knjigu o svojim potragama jer te priče su svjedočanstvo jednog vremena, a s druge strane važno je za recepciju djela znati da su ona bila zapostavljena, da su nanovo pronađena i sve okolnosti njihova nalaska. To je „živa muzikologija“ koja je izuzetno zanimljiva. Pojedini moji doživljaji iz tih potraga su poput fikcije, a ne stvarno doživljenih situacija. Ako napišem knjigu o tome, možda će fikcija zvučati stvarnije od dokumentaristike.

Ono što smatram da bi dalje trebalo napraviti s Papandopulom, a toga je i Erika Krpan svjesna u ovoj monografiji, jest pisati više o svakom pojedinom glazbenom djelu. Rasvijetliti kako se razvijao njegov glazbeni idiom. U zadnje vrijeme intenzivno sam se bavio identifikacijom narodnih napjeva u njegovim djelima. Bavio sam se i genealogijom. Uspio sam naći pet generacija s majčine strane, također i pretke bake Marije Ružičke, a posebno je zanimljiva priča Papandopulova djeda. Prostranstvo je to koje treba istražiti. Želim zapisati sve što me okupira kao muzikologa, osjećam u tome dug prema samome sebi i prema zajednici, važno mi je da prenesem akumulirano znanje.

Bavite li se još nekim skladateljima na ovakav način?

Da, godinama se već bavim Krešimirom Baranovićem. Prvo sam prikupio sve što sam mogao iz Beograda. Zapravo, situacija je takva da ne možemo izdavati Baranovićeva djela jer još uvijek nije riješeno pitanje autorskih prava. Godinama sam istraživao njegovu obitelj, što je bilo potrebno da bismo riješili pitanje prava. Baranović je imao dva braka, a među nasljednicima sam našao njegovu praunuku na Visu i unuku koja živi u Beogradu, nasljednike sinovljeve supruge iz drugog braka, a već dulje vrijeme čekamo rješenje njihovih pravnih odnosa.

A u slobodno vrijeme, što čitate, koju glazbu slušate?

Previše toga, stalno kradem vrijeme, a trebao bih biti fokusiran. Puno čitam i beletristiku, knjige iz biologije, puno toga me zanima. Čitam i raznu stručnu literaturu, osobito zbog Papandopula jer pišem svoju knjigu o njemu. To izgleda tako da, na primjer, krenem proučavati operu Rona, vidim da je dramu Dvije obale prema kojoj je nastao libreto napisao Anton Leskovec koji je izrastao iz ekspresionizma i realizma, onda me to povuče da pročitam dramu Na dnu Maksima Gorkog kako bih dobio kontekst.

Kažete da pišete knjigu o Papandopulu. O čemu je riječ, kakav će biti smjer Vaše knjige, mislite li da možete donijeti neke nove spoznaje, novi ili drugačiji pogled na Papandopula? Tko je izdavač?

Za sada nemam izdavača jer je pisanje knjige tek na početku, iako sam u proteklih godina istraživanja prikupio ogromnu građu o Papandopulu, više od četrdeset dupkom punih registratora, i to je vrelo pouzdanih informacija te sjajno ishodište za dobar muzikološki rad. U knjizi koju pišem fokus će svakako biti na glazbenom opusu, samim djelima, njihovom stavljanju u kontekst vremena hrvatske i europske glazbe, razvoju majstorovog glazbenog idioma, dosta detaljnim analizama. No, kao što sam već rekao, prikupio sam i niz do sad javnosti potpuno nepoznatih informacija o njegovom životu.

Pisanje knjige o Papandopulu, ako se taj posao želi napraviti uistinu savjesno, izuzetno je zahtjevan pothvat koji traži cijelog čovjeka, svu njegovu energiju i vrijeme. Nadam se da ću u knjizi na marginama moći napisati i nešto o nevjerojatnim te zabavnim trenucima tijekom potraga za autografima u Hrvatskoj i po svijetu.

Nadam se da ću u knjizi na marginama moći napisati i nešto o nevjerojatnim te zabavnim trenucima tijekom potraga za autografima u Hrvatskoj i po svijetu

Vratimo se na glazbu koju slušate.

Slušam puno jazza, obožavam Pat Metheney Group, Brada Mehldaua, Hiromi Ueharu, otkrivam svjetski novi val 80-ih koji nisam imao vremena u to vrijeme otkrivati jer sam bio koncentriran na klasičnu glazbu.

Nakon završetka Akademije imao sam jedan krizni moment kad sam mislio da je muzikologija dosadna. Mislio sam da želim studirati nešto bliže životu, razmišljao sam čak o medicini, ali dok sam studirao muzikologiju upisao sam germanistiku i filozofiju, tako da sam i tamo neke stvari otkrio. Svašta me zanima, a možda to nije ni dobro jer mi odvlači fokus s muzikološkog rada.

Ipak, svestranost interesa i širina pogleda nužne su u muzikološkom radu.

Interakcija, apsolutno. Ne možeš shvatiti glazbu ako nemaš kulturološki kontekst.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr